SVEĆENSTVU I VJERNICIMA

 HOĆEMO LI MIR ILI RAT?
Poruka biskupa Franje u povodu Svjetskog dana mira, 1. siječnja 1992.

Na svečanoj misi za mir, uz sudjelovanje predstavnika drugih konfesija i Europske promatračke misije, biskup je nakon sažetog predstavljanja Papine poruke za Svjetski dan mira, te zajedničke poslanice vjerskih predstavnika iz Republike BiH uputio i svoju poruku.

Dragi vjernici, poštovani sugrađani!
Kao vaš subrat u vjeri, vaš susjed i sugrađanin, želim vama i svima oko nas, danas blagoslovljeni dan zajedničke molitve za mir u našem gradu i kraju, poručiti sljedeće:
Jedan od najvećih problema ljudske povijesti je u činjenici da se pojmovi ljubav i moć obično shvaćaju kao suprotnosti. Ljubav se tako poistovjećuje s odbacivanjem upotrebe moći, sile. A moć opet s gaženjem, nijekanjem ljubavi. Potrebno je da, shvatimo kako je moć bez ljubavi bezobzirna, kako se može zloupotrebljavati, a ljubav bez moći ostaje sentimentalna i bez utjecaja.Moć u svome najboljem izdanju jest ljubav koja otklanja sve što se ljubavi protivi.Pred nama, našim gradom i krajem, stoji u ovom času silno bremenito i sudbonosno pitanje: hoćemo li mir ili rat, zajednički život u miru i međusobnom uvažavanju i pomaganju ili nesaglediva razaranja svih mostova i veza i strahote rata kojima svi gubimo sve i u sadašnjosti i za budućnost sljedećih naraštaja, posebno ovo dragocjeno blago zajedničkoga života u našem zajedničkom vrtu drage nam i jedine domovine.
Uvjeren sam da nema normalnog čovjeka, niti među vjernicima, niti među ostalim našim sugrađanima u našem gradu, koji bi želio rat i uništenje našeg mirnoga suživota i budućnosti. A nenormalnim ljudima, ako bi ih ne daj Bože i bilo, ne smije se ni pod koju cijenu dopustiti da odlučuju o sudbini, pojedinačnoj i zajedničkoj, svih ostalih čestitih i plemenitih mirotvoraca našega grada. Za sebe osobno mogu sa sigurnošću ustvrditi: kad bi se kojim slučajem, ne daj Bože, svi vjernici, katolici ovoga grada i kraja odlučili za primjenu sile i nasilja jedni protiv drugih, za neke svoje male, kratkotrajne, sebične ciljeve, ja i u tom slučaju želim biti jedini glas koji će vikati i propovijedati svima: "Braćo, izabrali ste krivi put i način. Pogubno, neljudski i sramotno je to što činite!" No, hvala Bogu što je među našim vjernicima, a vjerujem i svim drugim našim sugrađanima, najviše istinskih ljubitelja pravoga, ljudskog suživota i mira među nama.
S ovog mjesta i prvog u nizu od tri međukonfesionalna molitvena skupa za mir u našem gradu Banjaluci, molim sve vas, svoju dragu braću i sestre u vjeri i sve poštovane svoje sugrađane da se ne umorimo u zauzimanju i traženju svih potrebnih, dugotrajnih, pravih rješenja za moguće nesuglasice.
Apeliram na sve odgovorne u našem gradu, u našoj sredini, u Republici, da dosljedno svojim ljudskim, plemenitim kvalitetama i svom vjerskom uvjerenju ne dopuste da ih uski interesi stranke ili naroda kojemu pripadaju spriječe u prevažnom i glavnom zadatku koji moraju rješavati i za sve dobro obaviti: očuvati mir i spriječiti širenje ratnih strahota i stradanja u našoj sredini.
Svima odgovornima za sudbinu mnogih sunarodnjaka, suvremenika iz drugih, nama susjednih krajeva, s istoka, zapada, sa sjevera i juga poručujem: Zaustavite rat i krvoproliće, ne proširujte ga u naše krajeve! Mi želimo mir! Započnite i vi konačno, makar i na ruševinama ratne hipoteke, graditi mir uz puno poštovanje slobode i drugih legitimnih prava svakog čovjeka i naroda.
Neka i vama i nama, ovdje okupljenima, i svim našim sugrađanima i ljudima dobre volje u našoj domovini pomogne Bog, kako bi nam svima ova Nova, godina Gospodnja 1992., bila bolja, mirnija, sretnija i konačno i za našu vječnost plodnija. Amen.

+ Franjo, biskup

BOG MIRA SA SVIMA VAMA
Biskupova vazmena poruka vjernicima u Biskupiji i u progonstvu
(Prot. br.: 961 /93 od 7. travnja 1993.)

Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice, dragi vjernici!
Obraćam vam se kao vaš biskup i uz ovogodišnji naš kršćanski najveći blagdan Vazma - spomen-slavlja Muke, Smrti i slavnog Uskrsnuća našeg Spasitelja Isusa Krista! Obraćam se kako Vama, koji ste kod svojih kuća, na svojim vjekovnim ognjištima, tako i vama koje je ratna nevolja prisilila da budete privremeno u tuđini!
Činim to ovaj put poglavito riječima Svetog pisma, koje su pravo nebesko svjetlo našoj tamom i maglom obavijenoj stazi života i koje su ujedno odraz Božje istine o njegovoj ljubavi prema nama i o našoj vrijednosti u njegovim očima.
Koliki su se među nama tijekom proteklih mjeseci mogli osvjedočiti da je istina ono što stoji u Ps 124,1: "Da nije Gospodin za nas bio kad se ljudi digoše protiv nas - žive bi nas progutali!" Ali, srećom, kako to ističe jedan drugi psalam - 125,1: "Gospodin okružuje narod svoj. I neće potrajati žezlo bezbožničko nad udesom pravednih, da ne bi pravedni ruke za bezakonjem pružili!"
Velik je i dragocjeni Božji dar što nam je uspjelo, njegovom pomoću, na zlo ne uzvratiti zlim kako nas poučava sv. Petar apostol /1 Pt 3,9/. A glede sadašnjih poteškoća koje nam valja podnositi neka nam budu u pameti utješne riječi proroka Hošea, koji veli: "Ovako govori Gospodin: Kada u nevolji budu, iskat će me. Hajde vratimo se Gospodinu! On je razderao, on će nas iscijeliti; on je udario, on će nam poviti rane" /Hoš 6,1-2/.
Ponavljajmo sebi, ali i drugima oko sebe, riječi utemeljene nade i optimizma, koje nam zbori sv. apostol Pavao u poslanici Rimljanima: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? On, koji čak nije poštedio vlastitoga Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?" /Rim 8,31-32/.
Poput istog apostola Pavla, kad piše kršćanima u Korintu, i ja, vaš biskup, mogu vam poručiti da "neprestano za vas zahvaljujem Bogu koji vas je pozvao u zajednicu sa Sinom svojim Isusom Kristom, Gospodinom našim!" /1 Kor 1, 4.9/. Jer, kako kaže sv. Pavao, na jednom drugom mjestu u poslanici Rimljanima: "Ako zbilja, kao što jest, trpimo s Kristom, s njime ćemo biti i proslavljeni" /Rim 8,17/.
Zato vam svima želim, sa sv. Pavlom kad piše Kološanima i Solunjanima, da u ovo tjeskobno vrijeme vladavine zla i grijeha oko nas "u vašim srcima vlada mir Kristov na koji ste pozvani /Kol 3,15/, i da se ne žalostite "poput onih koji nemaju nade" /1 Sol 4,13/! Budite i dalje postojani u svojoj vjeri, nadi i svakomu dobru, posebno u borbi protiv zla u sebi i oko sebe! I "ne dopustite da vas svlada zlo!", kako sv. Pavao poručuje i kršćanima u Rimu /Rim 12,20/. Držite i ubuduće Kristov nauk i zakon koji smo primili preko svetih apostola i naših vjernih predaka, "koji sam - poput sv. Pavla kad piše Korinćanima - i ja Vama propovijedao, koji ste prihvatili i u kojemu stojite" /1 Kor 15,1/.
Kao što je svojedobno apostol Pavao morao pisati kršćanima u Rimu, i ja vama mogu reći da je "glas o vašoj poslušnosti Evanđelju i glas o vašoj miroljubivosti dopro do sviju" /Rim 16,19/, pa čak i do samog nasljednika sv. Petra, sadašnjeg pape Ivana Pavla Drugog! Kao znak svoje posebne ljubavi i očinske brige za našu biskupiju i svakog njezinog člana, gdje god se on trenutno nalazio, darovao nam je, prigodom velikoga svjetskoga molitvenog skupa u Asizu, u siječnju ove godine, veliku uskrsnu svijeću, koju ćemo - kao simbol Krista, pobjednika nad zlom, grijehom i svakom nepravdom - upaliti na liturgiji Uskrsnuća u našoj katedrali sv. Bonaventure!
Moleći uskrsnuloga Krista da on "Bog, izvor mira, bude s vama svima" /Rim 15,33/, želim svima vama i svakom pojedinom blagoslovljene i duhovnim dobrima bogate ovogodišnje vazmene blagdane, pjevajući sa svima vama starodrevnu uskrsnu popijevku u čast dragoj Gospi, našoj nebeskoj Majci:
"Nek mine Majko s lica tvog ta tuga duboka,
gle Sina tvoga premilog, pun slave on se sja!
S Majkom Božjom Marijom svi pojmo Kristu, Kralju svom:
On vlada, on vlada! Amen! Aleluja!"
Sve vas srdačno pozdravlja i zaziva na vas Božji blagoslov i zaštitu Presvete Djevice, Pomoćnice kršćana i Kraljice mira.

Vaš biskup + Franjo

"NE BOJ TE SE! JA SAM S VAMA!" (IV 6,20)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 1 /94)

Evo ponovno "GLASNIKA BANJALUČKE BISKUPIJE" u rukama članova naše biskupijske zajednice!
Nakon dvadeset i sedam godina svoga izlaženja /1919-1945/, za vrijeme biskupovanja fra Joze Garića, morao je i ovaj GLASNIK - kao i mnogi drugi vjerski listovi - nakon svršetka II. svjetskog rata i dolaskom u naše krajeve protuvjerskog društvenog sustava - prestati izlaziti.
U obraćanju svome svećenstvu, redovnicima i svim vjernicima, blagopokojni moj prethodnik piše u GLASNIKU od veljače 1945. /bit će to ujedno i posljednji broj koji je izišao/ između ostalog i ovo:
"Grozote nezapamćenog rata nisu poštedile naše siromašne biskupije. Brojne crkve su razrušene, župske kuće zapaljene, a toliki pastiri mučeni i ubijeni. Oni su doista prave žrtve svoje pastirske dužnosti. Pravi mučenici! Naše su župe opustjele. Vjernici se raspršili na sve strane, sela uništena i popaljena, a ognjišta razkopana... I u tim tako pretežkim nevoljama iz Vaših se usta drugo ne čuje nego: Hvala Bogu! Nek bude Njegova sveta volja! To je prekrasan primjer kršćanske uztrpljivosti i jakosti, koja podsjeća na onu kršćana prvih viekova" /str. 1-2/.
Kao posljedica tadašnjeg ratnog vihora potpuno je nestala jedna trećina naših župa; sve druge župe bile su manje više okrnjene, a mnoge crkvene institucije uništene ili ukinute.
Ali, Isus Krist nije ni u tom vremenu zaboravio svoj narod na području Banjalučke biskupije. Po tko zna koji put obistinilo se ono što je On svojim učenicima obećao: "U svijetu ćete imati muku. Ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet" (Iv 16,33). "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji... I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28, 18-20).
Doista, iz preostalog, višestoljetnog, zdravog korijena niknule su nove mladice i obnovilo se stablo Kristove Crkve. Naši su vjernici, poučavani svojim revnim pastirima, primjenjivali u svome životu onu poruku Svetog pisma: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam s kušnjom učiniti sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).
I najnovije, velike kušnje i ratna stradanja, kojima je izložena velika obitelj naše biskupije nisu u nama uspjeli ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili vjeri svojih roditelja i predaka. Molitvom i primanjem sakramenata učvrstili su je. Na djelu su pokazali da se u svojim životnim problemima ne žele pouzdavati samo u vlastite sile i sposobnosti, nego ponajprije u pomoć i zaštitu dobroga Boga. Zato je uspjelo i još uvijek uspijeva najvećem broju naših vjernika ne potpasti pod utjecaj Zloga. Spremni su podnositi zlo i nepravdu a ne nanositi ih drugima; pa se čak iskreno truditi na ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze!" (Lk 6,27).
Takvo opredjeljenje naših svećenika, redovnika, redovnica i najvećeg broja vjernika naše biskupije sigurno neće ostati bez Božjeg blagoslova za Kristovu Crkvu i na ovim prostorima!
Premda se nalazimo na svojevrsnom križnom putu, mi znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Patnik i najveći Pravednik. On s nama i za nas trpi kad mi trpimo! Tako osmišljava i naše trpljenje koje moramo podnositi za svoje i za tuđe grijehe. Isus Krist nam svojim primjerom daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan veličanstvenog Uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i koji se nadaju njegovoj ljubavi i milosrđu!
Zato i ovaj, nanovo "uskrišeni" "GLASNIK BANJALUČKE BISKUPIJE" želi sve članove naše biskupije utvrditi u vjeri otaca, ojačati u nadi pravednika, a ujediniti u ljubavi prema Bogu, Crkvi i svakom bližnjemu. On to kani postići donoseći redovito:
- poruke Svetog Oca i domaćeg biskupa;
- katehetske, teološke i duhovne pouke za proširenje vjerskog i produbljenje teološkog znanja i duhovnog života;
- prikaze o aktualnim vjerskim zbivanjima i liturgijskim slavljima na području naše biskupije /i metropolije/;
- vijesti o aktualnim događajima iz života Crkve u svijetu;
- povijesne prikaze naših župa i samostana.
Svima, pak, koji su privremeno ili na duže vrijeme morali otići iz naše biskupije, iz župa svog korijena, rođenja ili dugog boravka, naš GLASNIK želi poslužiti kao dragocjena veza sa zavičajem, s uspomenama i ljudima koji ovdje ostadoše.
Zahvaljujem dobrom Bogu što nam je omogućio ovakav pothvat u ovo sudbonosno vrijeme naše Banjalučke biskupije. Providnosti Božjoj, kao i zagovoru Presvete Djevice Marije, sv. Josipa, sv. Bonaventure i sluge Božjeg Ivana Merza povjeravam budućnost ovog "GLASNIKA BANJALUČKE BISKUPIJE"!
Zazivam Božji blagoslov posebno na veliku revnost braće svećenika - biskupijskih i redovničkih - koji će sudjelovati u njegovu pripremanju ili širenju; zazivam ga i na sve njegove čitatelje - u našoj biskupiji i izvan nje!
Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, cijelom Božjem narodu moje biskupije - bilo da su u njoj ili izvan nje - svim našim dobročiniteljima i svim kršćanima želim mir uskrsnulog Krista u srcu i radosni Aleluja na usnama!

+ Franjo, biskup banjalučki

NE PODLIJEŽITE LAŽIMA, KLEVETAMA I OBMANAMA KOJE ŠIRE SREDSTVA JAVNOG PRIPOĆAVANJA!
Pastirsko pismo preostalim vjernicima u župama Banjalučke biskupije
(Prot. br.: 922/93 27. ožujka 1993.)

Dragi vjernici!
U posljednje smo vrijeme u nekoliko navrata mogli biti svjedocima nekih neuobičajenih vijesti u ovdašnjim sredstvima javnog priopćavanja ­radija, televizije i dnevnih novina, o Katoličkoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji, njezinom biskupu i svećenicima.
Riječ je o zlonamjernim podvalama, kako biskupu i svećenicima, tako i svim ostalim pripadnicima naše biskupije te o beskrupuloznom obmanjivanju naše šire javnosti, a time i o unošenju novih nemira u vas i pojačavanju psihičkih pritisaka na mnoge od vas.
Tako su i vijesti, koje su bile izrečene u informativnim emisijama na TV - Banja Luka i TV - Srbije u nedjelju 21. o. mj., kao i na nekim radiopostajama i u banjalučkim novinama "Glas srpski" od ponedjeljka, 22. o. mj. - o navodnom pripremanju i organiziranju masovnog iseljavanja nas katolika iz naših župa na području Bosanske krajine - i to prema navodnoj želji Katoličke crkve i Svete Stolice, a pod vodstvom vašeg biskupa i vaših svećenika - obična, ali nimalo bezazlena LAŽ, smišljeno KLEVETANJE svih nas, a sramotno OBMANJIVANJE najšire javnosti.
To ste vi mogli odmah znati, poznavajući stav i Katoličke crkve, kojoj pripadamo, i moj stav, kao i stav svih naših svećenika! Pa ipak, zbog opće ratnohuškačke atmosfere, koju i mi ovdje osjećamo, takve dezinformacije, laži i podvale unijele su među neke od vas određenu nervozu, dodatnu nesigurnost, pa čak i nepotrebnu paniku, a kod nekih čak i neželjene reakcije u obliku ozbiljnijeg razmišljanja o bježanju, odnosno iseljavanju. Ne treba čuditi što se u ovom ludom, ničim opravdanom ratnom sukobu među susjedima na našim životnim prostorima, u kojem mi, katolici, ne sudjelujemo, niti želimo sudjelovati, vodi i svojevrsna borba lažima i dezinformacijama u javnim glasilima.
To je potrebnije da svi saznaju pravu istinu ako ne žele biti zavedeni na krivo mišljenje, na krivu prosudbu i vlastite krive postupke.
Glede spomenutih laži i obmana, što je samo dio nehumane kampanje koja se u posljednje vrijeme pojačano vodi protiv Katoličke crkve općenito, a posebno protiv njezine nazočnosti na ovim našim prostorima, mogu vam, kao vaš biskup, reći sljedeće:
Ne bojte se! Imajte i dalje pouzdanja u Boga, Gospodara svakog života, kao i cijele ljudske povijesti, pa tako i Katoličke crkve, čiji smo članovi. Ona je na ovim prostorima opstala dugih 17 stoljeća, unatoč mnogo burnijim vremenima nego što je ovo naše, današnje! Ostat će i dalje ovdje ako to bude Božja volja, u što mi nemamo razloga sumnjati!
Vi imate svoje svećenike koji su ostali uz vas i ostat će s vama dok bude i jednoga vjernika u vašoj župi. Imate i biskupa, koji ne smatra svojom zadaćom da pred vama ili s vama bježi s naših vjekovnih ognjišta, iz ove naše jedine domovine. I naši su slavni pređi ne jednom doživjeli ovakva burna vremena! Znamo dobro da su oni nerijetko bili istinski mučenici i stradalnici, potlačeni i poniženi, obespravljeni i oklevetani - ali na svojim ognjištima postojani u vjernosti Kristovom Evanđelju i nauku Crkve o ljubavi prema Bogu i prema svakom čovjeku - pa čak i prema neprijatelju!
Ja, vaš biskup, ne mogu odlučivati o budućem mjestu vašeg boravka, a ne mogu to ni vaši župnici! To je isključivo pravo vašeg osobnog izbora. Ali, ono što možemo i moramo činimo, a činit ćemo i ubuduće! Možemo i moramo dizati Bogu svoje molitve da vas sve zaštiti i sebi bliže privuče ­gdje god bili! Možemo i moramo upućivati svoje apele svim kompetentnim ljudima da svakog od vas, i ovdje, na vašim ognjištima, moraju smatrati čovjekom sa svim osnovnim ljudskim pravima, pa tako i s pravom na život dostojan civiliziranoga čovjeka i pravom na vlastito ognjište!
Zadaća je i moja i svih vaših župnika i svećenika da - učeći vas svojim riječima i primjerom Božjem nauku - izvedemo iz grijeha u milost Božju; da vas zajedno s Kristom, po muci i križu izvedemo iz ovog grešnog svijeta k slavi uskrsnuća - u vječni raj!
Na nekakvo drugo i drukčije izvođenje koje nam se zlobno imputira, tj. podmeće - i ne pomišljamo!
Zazivajući na sve vas obilan blagoslov Trojedinog Boga i majčinsku zaštitu Presvete Djevice Marije, Pomoćnice kršćana i Kraljice mira sve vas srdačno i bratski pozdravljam!

vaš biskup +Franjo
N.B. Neka se ovo pročita vjernicima na svim misama prve nedjelje nakon primitka dopisa!

"SPREMNI STE RADIJE PODNOSITI ZLO, NEGO GA NANOSITI DRUGIMA"
Biskupova vazmena poslanica
(Prot. br.: 112/94 od 30. ožujka 1994.)

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici!
I ove godine dočekujemo blagdan Vazma slušajući izvješća o ratu i ratnim stradanjima u našoj blizini i osobno podnoseći i trpeći svakodnevna poniženja i stradanja koja donosi rat. Ipak, mi smo i dalje puni utemeljene nade i osvjedočenja da Krist, Sin Božji i Spasitelj svijeta, a Glava Crkve kojoj i mi pripadamo, nije zaboravio nas - svoj narod na području Banjalučke biskupije. Obistinilo se i ovaj put ono što je On svojim učenicima rekao: "U svijetu ćete imati muku. Ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet" (Iv 16, 33). "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji... I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta" (Mt 28,18-20).
"Grozote nezapamćenoga rata nisu poštedjele naše siromašne biskupije. Brojne crkve su razrušene, župske kuće zapaljene, a toliki pastiri mučeni i ubijeni. Oni su doista prave žrtve svoje pastirske dužnosti. Pravi mučenici! Naše su župe opustjele. Vjernici se razpršili na sve strane, sela uništena i popaljena, a ognjišta razkopana. Kud god pogledamo, vidimo sliku strahovite pustoši. Bol i žalost obavila je sva srdca... I u tim tako pretežkim nevoljama iz vaših se usta drugo ne čuje nego: Hvala Bogu! Nek bude Njegova sveta volja! To je prekrasan primjer kršćanske uztrpljivosti i jakosti, koja podsjeća na onu kršćana prvih viekova. U tome je doista prava kršćanska savršenost: u svemu svoju volju podvrgavati volji Božjoj" /str. 1­2/ -tako piše moj prethodnik, biskup banjalučki fra Jozo Garić u "Glasniku Banjalučke biskupije" u veljači 1945.
Kao posljedica ratnog vihora tada je potpuno nestala jedna trećina naših župa, a sve druge župe bile su više-manje okrnjene. Ipak, iz preostaloga, višestoljetnog, zdravog korijena niknule su nove mladice i obnovilo se stablo Kristove Crkve na prostorima naše biskupije. Jer, vjernici su naši - poučavani svojim revnim pastirima - primjenjivali u svome životu onu svetopisamsku: "Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam s kušnjom učiniti sretan ishod, da je možete podnijeti" (1 Kor 10,13).
I ove najnovije velike kušnje kojima je u posljednje dvije godine ratnog vihora izložena velika obitelj cijele naše biskupije nisu u nama uspjele ugušiti vjeru u Trojedinog Boga i nadu u njegovu pomoć i zaštitu. Štoviše, mnogi su se ponovno, upravo u ova teška vremena, vratili živoj i djelotvornoj vjeri svojih roditelja i predaka i učvrstili je molitvom i primanjem sakramenata. Na djelu ste pokazali da se ne želite pouzdavati samo u vlastite snage i sposobnosti, nego ponajprije u pomoć i zaštitu dobroga Boga. Zato Vam je uspjelo i uspijeva ne potpasti pod utjecaj Zloga. Spremni ste radije podnositi zlo i nepravde, nego ih nanositi drugima; pa čak se iskreno truditi na ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze!" (Lk 6,27).
Takvo vaše opredjeljenje sigurno neće ostati bez Božjega blagoslova za Kristovu Crkvu - i na ovim prostorima!
Premda se još uvijek nalazimo na svojevrsnom križnom putu, na kojemu doživljavamo krive optužbe, nepravedne udarce, na kojemu gaze naše dostojanstvo i osnovna ljudskih prava - doživljavamo i znamo da je pred nama i s nama sam utjelovljeni Sin Božji, najveći Pravednik i najveći Patnik. On s nama i za nas trpi i tako osmišljava i naše trpljenje ako mi svjesno s njim zajedno trpimo - za svoje i za tuđe grijehe. On nam daje utemeljenu nadu i sigurnost da nakon trpljenja i Velikog petka nezaustavljivo slijedi dan slavnog uskrsnuća za sve one koji Bogu vjeruju i njegovoj ljubavi i milosrđu se nadaju! Stoga zveckanje oružjem i ratni pokliči nisu mogli i ne mogu u nama ugušiti radost uskrsnog pjeva: Aleluja - uskrsnu Gospodin, doista, aleluja!
U toj vjeri i nadi svima vama, braćo svećenici, redovnici, redovnice i predragi vjernici, vama na području naše biskupije - i vama koji ste - zbog ratnih nevolja - privremeno izvan nje - želim od srca: Mir uskrsnulog Krista u srcu i radosni Aleluja na usnama! Podijelimo taj Kristov mir i sa svim drugim ljudima koji su ga željni!

+ Franjo, biskup

VIŠE NEGO KRUHA I RUHA TREBA NAM BOŽJEG DUHA
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 2/94)

Mi smo ljudi Božja svojina. Bog upravlja našim životom. Stalo mu je do naše, istinske, vječne sreće. Na različite načine pokazuje nam da nas voli. Na žalost, mi, obdareni slobodnom voljom, kadri smo odbiti Božju ljubav, prezreti njegovu skrb i tako, umjesto sreće, navući na sebe i na druge nesreću, propast - vremenitu, ali i vječnu!
Isus sebe naziva najistinitijim svjedokom i objaviteljem ljubavi Boga Oca (usp. Iv 5,19-20). To što tvrdi, on i dokazuje svojim djelima; na poseban, jedinstven i veličanstven način - svojim slavnim uskrsnućem! Pa ipak, mnogi mu ni do danas ne povjerovaše! Na svoju - i ne samo na svoju - veliku nesreću!
Oni koji se dadoše poučiti u Božjem zakonu i vjerom prihvatiše Isusov nauk i primjer, u stanju su posvjedočiti Božju istinitost, vjernost i ljubav prema čovjeku. U njima je na djelu Božji Duh i njegovi spasonosni darovi: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Taj Duh Božji - Duh uskrsnuloga Krista - omogućava da Boga nazivamo svojim Ocem i da međusobno budemo braća. On nas osposobljava da budemo dionici Božjeg kraljevstva, da opslužujemo Božji zakon i tako budemo blagoslovljeni u ovom i u budućem, vječnom životu. To nam jamči sam Isus Krist (usp. Iv 17, 20-24).
O toj istini svjedoče Isusovi učenici od samog početka Crkve - na prve Duhove - pa sve do ovih naših dana. Crkva postoji i plodno djeluje u svijetu zahvaljujući nazočnosti i djelovanju Duha Svetoga u njoj. Svjesna svoje ovisnosti o Duhu Svetom ona mu se ustrajno obraća u molitvi:

"Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu!
Bez božanstva tvojega,
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu!"
(Himna Duhu Svetom)

Doista, ondje gdje su spasonosnom i mironosnom djelovanju Duha Božjega u ljudskim srcima zatvorena vrata i otkazano "stanarsko pravo", tu će se redovito ušuljati, naseliti i razorno početi djelovati Zli Duh - Sotona! Kristovi učenici znaju dobro i iz vlastitog iskustva za tu trajnu opasnost. Zato se - postojani u vjeri - opiru Đavlu, prepoznavajući poticaje Duha Svetog - dolazili ovi preko glasa vlastite savjesti ili vanjskih događaja. Zato se - u zajedništvu Crkve - svakodnevno obraćaju u molitvi: "Bože, koji si svjetlošću Duha Svetog poučio srca vjernika, daj da u tom istom Duhu mislimo ono što je pravo i njegovoj se utjehi uvijek radujemo!"
U sredini u kojoj živimo, u ovom vremenu označenom i uništavajućim djelovanjem Zloduha, osjećajmo svi da nam više nego kruha i ruha treba Božjeg Duha!
Obraćajmo se zato i mi ustrajno u molitvi Duhu Svetom, kako bismo u beznađu oko nas mogli ispravno misliti - o Bogu, o sebi, i o drugima, i kako bismo se očevidnoj Božjoj zaštiti i utjesi, koju i do sada često osjetismo, mogli uvijek iznova radovati i Bogu za to zahvaljivati!

+ Franjo, biskup

BEZ POŠTOVANJA BOŽJE ČASTI NEMA PRAVEDNOGA MIRA MEŽU LJUDIMA
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 3/94)

Kao ni drugi biskupi Kristove Crkve, tako se ni mi, biskupi Vrhbosanske metropolije ne možemo i ne smijemo držati po strani kad je u pitanju Božja čast i ljudsko dostojanstvo. Svjesni smo svoje odgovornosti "pred Bogom i Kristom Isusom, koji će suditi žive i mrtve" (2 Tim 4,1), kao i pred Crkvom čiji smo članovi i koju "kao nadglednici Duhom Svetim postavljeni" (Dj 20,28) na ovim našim prostorima predvodimo. Zato nastojimo i pojedinačno, i zajednički, "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2), svjedočiti Kristovu istinu, pravdu, ljubav i milosrđe namijenjeno svim ljudima.
Kad god nam je u posljednje dvije godine uspjelo da se sastanemo na Sabor naše metropolije uvijek smo se oglašavali javnom i jasnom porukom svojim vjernicima i svim ljudima dobre volje - neka se obustave oružana djelovanja, neka se prestane prolijevati krv, neka zašuti oružje, neka se zaustave ljudi ogrezli u zlu i krvi, neka se konačno započne uspostavljati žuđeni pravedni mir! Mir, koji je univerzalna vrednota i koji mora donijeti i osigurati uvažavanje Božjih zakona i poštovanje ljudskih prava svakog čovjeka, svake etničke ili vjerske zajednice na ovim prostorima.
Tako smo učinili i na svom posljednjem Saboru, održanom 6. svibnja o.g. u Bolu na Braču, u starodrevnom dominikanskom samostanu, gdje je privremeno smještena naša metropolijska bogoslovija i gdje naši bogoslovi svršavaju svoje teološke studije.
Ovaj smo put u Izjavi upućenoj "svojim svećenicima i vjernicima, kao i domaćoj i međunarodnoj javnosti" između ostalog zamolili "sve čelnike političke vlasti da mudro pronalaze, razborito prihvaćaju, odlučno i dosljedno provode dogovorene sporazume na dobrobit svih ljudi koji žive na našim prostorima". A sve vas, svoje vjernike, ponovno smo pozvali "na poniznu i ustrajnu molitvu, kako bi milosrdni Bog udijelio potrebno svjetlo svima da pronalaze i provode što bolja rješenja za uspostavu pravedna mira u Bosni i Hercegovini", tj. na području cijele naše metropolije.
Sa žalošću smo morali ustanoviti da se sadašnjim stadijem političkih pregovora i postignutih sporazuma dovodi u pitanje cjelovitost naše metropolije; da je zbog nesretnog rata svaka od naše četiri biskupije uništena, opustošena za između 40 i 80 posto svojih vjernika, crkvenih zdanja, zgrada i druge crkvene imovine. Da tako ostane "ne možemo prihvatiti ni mi, biskupi tih biskupija, kao ni cijela Katolička crkva!"
Ponovno smo "najodlučnije digli svoj glas u obranu i vraćanje osnovnih građanskih prava i sloboda - kako za katoličke vjernike, tako i za sve druge obespravljene ljude na području cijele naše metropolije", tražeći od svih aktualnih nositelja političke vlasti (srpskih, muslimanskih i hrvatskih) "da se odlučnije i učinkovitije zauzmu za obustavljanje svih oblika diskriminacije i nepravdi prema katoličkom stanovništvu koje se nastavljaju na velikom dijelu Banjalučke biskupije".
"U onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje već postoji mogućnost povratka protjeranog ili izbjeglog stanovništva, od mjerodavne vlasti tražimo:
- da im osigura slobodan povratak u njihove domove;
- da još odlučnije poradi na sigurnoj dostavi i pravednoj raspodjeli humanitarne pomoći najugroženijem dijelu pučanstva;
- da porade na obnovi i stvaranju mogućnosti za rad i uzdržavanje obitelji;
- da svi utjecajni čimbenici (civilne vlasti, sredstva javnog priopćavanja, vjerski čelnici, kulturni i zdravstveni poslenici) odlučnije stvaraju pogodnu klimu u kojoj će se uspješno liječiti duboke psihičke i fizičke ratne rane.
Znamo da se mnogi katolici, istjerani ili pobjegli s područja pod srpskom vlasti u Bosni i Hercegovini, žele na miran način vratiti na svoja ognjišta. Tražimo i od srpskih vlasti i od međunarodne zajednice da im se to što prije omogući".
Smatrali smo svojom dužnošću zahvaliti "i ovaj put svim svojim svećenicima i redovnicima koji su, često i uz herojske napore i uz izravnu ugroženost vlastita života, ostali uz povjereni im Božji narod, hraneći ga i duhovnom i materijalnom hranom, štiteći ga, bodreći i podižući iz grijehom otrovane duhovne i materijalne pustoši ovog strašnog rata". Ujedno "ih molimo da, oslonjeni na snagu Duha Božjega, ustraju u vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi ondje gdje su sada najpotrebniji".
Također smo još jednom zahvalili "članovima Hrvatske biskupske konferencije i drugih Biskupskih konferencija svijeta na ljubavi i solidarnosti kojom prate naše patnje".
Kao i uvijek dosad, tako sam i ovaj put, zajedno s mojom dragom braćom u episkopatu msgr. Vinkom Puljićem, nadbiskupom i metropolitom vrhbosanskim, msgr. Ratkom Perićem, biskupom mostarskim i upraviteljem trebinjsko-mrkanskim, te msgr. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom vrhbosanskim, "sve naše svećenike, redovnike i redovnice, sav Božji narod povjeren našoj pastirskoj skrbi, kao i sve dobročinitelje i prijatelje, sve ljude dobre volje, preporučio ljubavi Božjoj i zaštiti Presvete Djevice Marije, Majke Crkve i Kraljice mira".

vaš biskup+ Franjo

"BEZ MENE NE MOŽETE NIŠTA UČINITI" (IV 15,5)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 4-5/94)

Zapljusnuti smo ogromnim prljavim valom društvenog, političkog, socijalnog i gospodarskog previranja, čak i pravog meteža s nesagledivim negativnim posljedicama. Taj val nosi sa sobom golemu količinu kobne zablude, destrukcije i nesreće.
On će se, nadamo se, u svojoj rušilačkoj ekspanziji uskoro početi smirivati.
A što onda?
Hoćemo li se naći u posjedu sačuvanog duševnog zdravlja i mira u srcu ili će nam, ne daj Bože, savjest biti nemirna, srce otrovano, a ruke i usta zlom, grijehom i nečovještvom uprljani?
Znamo da se prianjanjem uz zabludu i zlo lako gubi temelj, kako naše zemaljske sreće, tako i vječnog spasenja naše duše. Isus nas upozorava: "Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce" (Mt 6,21). "Dobar čovjek iz dobra, blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla srca iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore" (Lk 6,45).
Slušao sam kako neki stariji čovjek pita mladića: "Ako je Bog naš otac, kao što naučava kršćanska vjera, zašto onda ne da svakome jednak komad kruha?"
Pitanje je zakučasto i neiskreno, jer ne traži pravi odgovor, nego mu je svrha da smete i potkopa vjeru.
To pitanje potpune jednakosti oduvijek je zanimalo čovjeka. Mnogo je o tome napisano tijekom stoljeća, i prije i poslije Krista. Ipak, do danas postoji samo jedno mjesto na zemlji gdje je postignuta potpuna jednakost među ljudima. To je Kristov pričesni stol. Njemu može pristupiti svatko bez obzira na dob, spol, stalež, položaj, zanimanje, nacionalno ili imovinsko podrijetlo. Svi tu primaju istu hranu - Tijelo Sina Božjega pod prilikom kruha. To je jednakost Boga Oca prema svim ljudima na zemlji. A druga je jednakost na drugom svijetu, kao što je to divno prikazao Isus u priči o bogatašu i siromašnom Lazaru (usp. Lk 16, 19-31).
Ljudi kojima je jedini ideal ovozemaljsko blago i užitak, kao i oni za koje nema ničega osim materije - ne shvaćaju tu jedinu punu jednakost. To nije čudno. Jer, tu jedinu jednakost među ljudima ostvario je Bog u svome duhovnom kraljevstvu. Božje, pak, kraljevstvo nije od ovoga svijeta. A na ovome svijetu tu jednakost treba ostvarivati čovjek kojem je Stvoritelj predao zemlju i sva njezina bogatstva na upravljanje. Dao mu je razum i slobodnu volju i onoliko milosti koliko mu je potrebno da u svome vladanju i upravljanju zemaljskim dobrima bude jednako pravedan prema svakome. Tamo gdje ljudska pravda ne stiže, neka ljubav ispuni pukotine i nedostatke ljudske pravednosti.
Zašto onda čovjek do danas nije uspio ostvariti tu jednakost na zemlji? Zašto tu potrebnu jednakost ni danas ne ostvaruju ni oni kojima je to zadatak, program, a imaju i vlast i mogućnost da je ostvare? Odgovor je jednostavan - jer nemaju u sebi ni one pravednosti, ni one ljubavi koji bi svoj korijen imale u samome Bogu, vječnoj Pravdi i vječnoj Ljubavi!
Ljudi, pojedinci ili skupine, koji odbacuju Boga i njegov zakon, nisu u stanju usrećiti druge oko sebe, pa ni najrođenije. Tome smo i mi svjedoci, kako jučer, tako i danas. Gdje se odbacuje pravo Boga da usrećuje čovjeka, tu se nužno stimulira "pravo" jačega da obespravljuje slabijeg, da gazi dostojanstvo i osnovna ljudska prava pojedinaca, pa čak i cijelih naroda, njihovo pravo na život, zavičaj, stan, rad, pravednu podjelu plodova rada, odgoj djece, vjersku, nacionalnu, rasnu i klasnu ravnopravnost.
Naša je kršćanska vjera i nauk da smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju. Svi smo pozvani na vječni život, sve nas je bez razlike otkupio Isus Krist. Svi smo djeca jednog nebeskog Oca i zato smo jedni drugima braća i sestre u Isusu Kristu. To je temelj naše jednakosti i prava na punu ravnopravnost s drugima oko nas.
Te istine mi kršćani nudimo svima da po njima rješavaju vremenita društvena, politička i gospodarska pitanja - u pravednosti, koja je odsjev vječne Božje pravednosti, i u međusobnoj ljubavi, koja je iskra vječne ljubavi Božje. Tko odbacuje pravednost ili ljubav ili čak oboje, taj je otpao od Boga - izvora osobne i zajedničke naše sreće.
Zato s punim pravom možemo ustvrditi da i ova naša sadašnja politička, društvena i gospodarska kataklizma i duhovna bijeda imaju svoj glavni uzrok u otpadništvu od Boga većine suvremenika u našoj zemlji, na našem kontinentu i u svijetu, i u njihovom kobnom ponovnom samouvjerenom pokušaju zidanja novovjeke babilonske kule (usp. Post 11, 1-10).
Sin Božji, Isus Krist, jedini istinski usrećitelj svakog čovjeka i cijelog ljudskog roda, poručuje nam: "Bez mene uistinu ne možete ništa učiniti" (Iv 15,5). To znači da prije svakog poželjnog saveza, jedinstva i pravedna mira među ljudima - pojedincima ili narodima - mora postojati ljudski savez s Bogom. Bog po svome proroku Izaiji (7,9) poručuje: "Ako se na mene ne oslonite održati se nećete" (Iz 7,9). Bog neće umrijeti ako mi ljudi prestanemo s njim drugovati u vjeri, molitvi i održavanju njegovih zapovijedi. Ali, sigurno ćemo mi prestati biti ljudi kad se više ne budemo zanimali za Boga, kad zanemarimo svoju vezu s njim! A ako nismo ljudi kakve nas je Bog zamislio i kakvima želi da budemo, bolje da nas i nema, jer smo u tom slučaju samo nesretnici - i za sebe i za druge oko nas!
Tko među nama, odnosno našim vjernicima, želi biti takav? Prema onome koliko vas ja poznajem, usuđujem se tvrditi: zacijelo - nitko! Bogu hvala, ako je tako!

+ Franjo, biskup

SVETOGA SMO OCA ČEKALI - I DOČEKALI
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 7/94)

Deseti i jedanaesti rujna godine Gospodnje 1994. bit će od sada ispisan zlatnim slovima. Ovi dani obilježavaju jedan od najradosnijih događaja u trinaeststoljetnoj povijesti Crkve u našem narodu: DOLAZAK I BORAVAK Božjeg čovjeka, PAPE IVANA PAVLA DRUGOG.
Dolazak Svetog Oca u naše krajeve upravo u ovo dramatično, ratno vrijeme, očekivali smo kao ozebli sunce, kao suha zemlja rosnu kišu. Njega, najvećeg mirotvorca današnjice i neumornog branitelja osnovnih ljudskih prava, željeli su vidjeti ili bar čuti mnogi, i stari i mladi, ratnom nesrećom ojađeni stanovnici naših (polu)porušenih gradova, sela, naselja i izbjegličkih logora.
Kao svoga vrhovnog pastira, vođu i učitelja posebno ga je željno iščekivala Katolička zajednica u našoj Vrhbosanskoj metropoliji, posebno u gradu Sarajevu, simbolu patnje i zla ovog besmislenog rata, kamo je htio doći na blagdan Rođenja Marijina, 8. rujna. - Svi smo se danima duhovno pripremali za taj željeni susret Oca s djecom, Brata s braćom. - Ne samo katolici nego i svi drugi ljudi dobre volje iščekivali su s uzbuđenjem i nadom dolazak k nama anđela mira.
"Umjesto željene radosti", morali smo, "i ovaj put podijeliti zabrinutost i bol svega hrvatskog i katoličkog puka u našoj metropoliji. "Svetom je Ocu bilo onemogućeno da ostvari svoju "vruću želju" i fizički dođe u centar naše metropolije. "Umjesto da zaustave ratno zlo, moćnici svijeta zaustavili su dokazanog mirotvorca" (!). Ali on je duhom, molitvom i osobno izgovorenim porukama, kako nama katolicima, tako i nekatolicima, bio nazočan u Sarajevu, u cijeloj našoj metropoliji i cijeloj Bosni i Hercegovini. - Svim istinskim mirotvorcima izrazio je svoje divljenje i potporu, a sve ljude dobre volje, neovisno o njihovoj vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, pozvao je da zajedno s njim još odlučnije "traže mir i pravdu i da unapređuju te vrijednosti među ljudima." "Mir je moguć ako se prizna prednost moralnih vrijednosti pred lažnim zahtjevima rase ili sile". - Papine riječi koje donosimo na sljedećim stranicama nemaju alternative kad je u pitanju sretna budućnost svih nas! Dao Bog da kod svih padnu na plodno tlo!
Samo dva dana nakon sarajevskog 'nedolaska', Sveti je Otac napokon stigao među "svoje drage Hrvate", u grad i središte jedne od najstarijih i najslavnijih naših /nad/biskupija - Zagreb! Bilo je to Papino "hodočašće mira, vjere, nade i zajedništva", kako je i sam istaknuo. Dočekalo ga je milijunsko vjerničko mnoštvo "razdraganih duša i raskriljenih ruku." Iako je, zbog objektivnih poteškoća, uz prognanike i izbjeglice, samo mala delegacija svećenika i redovnika iz naše biskupije bila prisutna na tom povijesnom susretu s Papom, mnogi od vas su u svojim domovima, putem radija ili televizije, mogli čuti nezaboravne Papine riječi: "Danas sam ovdje, na zemlji Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja, koji je navještaj ljubavi, sloge i mira. Radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu voljenu zemlju i sve njezine stanovnike. Moj pozdrav ipak, ide još dalje, prema Bosni i Hercegovini...".
U zagrebačkoj je katedrali Svetog Oca uzbuđenim glasom pozdravio prvi čovjek Crkve u Hrvata, domaći nadbiskup kardinal Franjo Kuharić: "Blagoslovljen je ovo čas da vam posvjedočimo svoju odanost i ljubav, da Vašoj Svetosti ponovno izjavimo svoju kušnjama provjerenu vjernost."
U svim Papinim očinskim porukama mira i pomirenja dominirale su snažne i nezaobilazne riječi samoga Krista Spasitelja: "Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim". Papa izričito želi: "Oprostite, ali također tražite oproštenje od drugih!" Time daje u zadatak svim članovima Crkve u Hrvata, i to upravo u ovim teškim trenucima za mnoge od nas, da budemo "prethodnici u davanju i traženju oprosta, jer je to nezaobilazna pretpostavka istinskog i trajnog mira za sve na ovim prostorima." "Mir na Balkanu nije utopija! Dapače, mir se nameće kao perspektiva povijesnog realizma!"
Dok pred svećenike i redovnike postavlja "težak zadatak" i "hitnu dužnost"; "pomiriti ljude s Bogom i čovjeka s čovjekom", Papa u svojim zagrebačkim, kao i u sarajevskim porukama katolicima i svim ljudima dobre volje, stavlja na srce ono što je u ovom času teško, ali je prevažno: "Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega."
Može li ijedan dobronamjeran čovjek među nama ne razumjeti i ne prihvatiti ovo Papino evanđeosko i ekumensko mirotvorstvo - kao nužan preduvjet uljuđenijeg života za sadašnje i buduće generacije na ovim prostorima, za obnovu i procvat moralnih i etičkih načela kršćanstva i javnog života u društvu, kakvo god ono bilo?!
Svetog smo Oca željno čekali - i dočekali! Bogu i Papi hvala! Njegov dolazak i boravak među nama dragocjeni je dar samoga Neba! Njegove Duhom Božjim prožete poruke imaju trajnu vrijednost i obvezu za sve nas - da budemo ustrajni svjedoci i graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji, pravednog mira i bolje budućnosti za sve ljude oko nas.

+ Franjo, biskup

"UVIJEK GLEDAJTE NAPRIJED"
(Ivan Pavao II.)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 8/94)

U prošlom broju "Glasnika", razmišljajući o povijesnom događaju za našu domovinsku Crkvu - o Papinom nedavnom dolasku u naše krajeve ­ustvrdili smo ne bez razloga i ovo: "Njegov dolazak i boravak među nama dragocjen je dar samoga Neba! Njegove, Duhom Božjim, prožete poruke imaju trajnu vrijednost i obvezu za sve nas."
Te su obveze svjesni i naši biskupi. Obraćajući se zajedničkim pismom svojim vjernicima oni, između ostalog, ističu: "Boravak Sv. Oca u Zagrebu - posebno kad se uzme u obzir napor koji mu je za to bio potreban u okolnostima oporavka - izražava duboku povezanost naše Crkve i nasljednika Sv. Petra. U stradanjima koja su nas pogodila i koja nas još uvijek tište, žrtva njegova napora, molitva za mir i riječi ohrabrenja za sve koji se trude na pravednom miru u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, imaju veliko značenje i poticajnu snagu. Članovi smo Crkve kojoj je Isus Petra i njegove nasljednike postavio na čelo da budu učitelji kršćanskog života, da predsjedaju u ljubavi.
Mi stoga poruku Sv. Oca primamo s vjerničkim poštovanjem i poslušnošću. To se uostalom pokazalo i za vrijeme samih govora Sv. Oca. Odobravanje i prihvaćanje iskazano je i pažljivim slušanjem i spontanim pljeskom, čak i na mjestima koja se na prvi pogled mogu činiti težima za svjetovnu logiku. Posebno oni koji su najviše stradali, deseci tisuća naših prognanika, kako iz Hrvatske, tako i iz Bosne i Hercegovine, okupljeni na hipodromu, izrazili su volju da mirno i slobodno počnu živjeti na svome, obnavljati život te "graditi pravedno društvo čiji će članovi biti složni i solidni" - kako reče Sv. Otac. Svaka je želja da se drugog silom protjera s vjekovnih ognjišta posve isključena, jer smo svjesni da se pravda ne uspostavlja nepravdom."...
"Govori Sv. Oca - uzeti svi zajedno - vrelo su nadahnuća i putokaz našoj Crkvi i svem narodu. Treba stalno ponovno čitati, o njima razmišljati, izvlačiti zaključke i stvarati odluke za osobni i društveni život. Neka se ovi dragocjeni dokumenti vjere i kršćanskog morala što više prošire u našem narodu."
Tako zbore naši biskupi, pojedinačno i svi zajedno - svojim svećenicima, redovnicima i svim ostalim vjernicima.
Zato je posve logično da se i mi, u našem "Glasniku", uvijek iznova osvrnemo na pojedine dijelove Papinih poruka, da iz njih donesemo zaključke za svoj životni sadržaj i smjer.
Ovaj se put s vama želim zaustaviti na vrlo snažnoj poruci koju nam je Sv. Otac uputio u svom oproštajnom govoru u zagrebačkoj zračnoj luci. Prisjetimo se njegovih riječi:
"...Dragi Hrvati, uvijek gledajte naprijed! Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega... Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštovanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje na međusobnoj snošljivosti. Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga. Sami ste nepravedno iskusili u kakve zablude može pasti jedno društvo koje u svoje temelje stavlja odbijanje Boga i prezir božanskog zakona. Kada se to dogodi, čovjek više nije prvobitno dobro države, nego postaje objekt i sredstvo za postizanje protuljudskih ciljeva. Prošlost i suvremena povijest uče nas da prava vjera u Krista daje najsigurniji oslonac za očuvanje i promicanje ljudskog dostojanstva.
I vi, žrtve rata: ranjenici, siročad, udovice, prognanici, izbjeglice, ostanite vjerni Kristu patniku... Kao što su vaši pređi imali snage izdržati sve teškoće, utječući se bogatstvu vjere, tako i vi kršćani... znajte uvijek u Kristovoj riječi naći svjetlost i snagu za građenje vaše budućnosti."
Sveti Otac upućuje nas na Isusa Krista, jedinog istinitog usrećitelja čovjeka. A na koga bi drugog, ako ne na onoga koji za sebe reče: "Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji" (Mt 28,18) i "Ja sam prvi i posljednji i živi" (Otkr 1, 13-18); "Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će" (Iv 11,25).
Vjerovati u Isusa Krista, utjelovljenog Boga, znači sigurno ući u puninu života i u posjedovanje svega onoga o čemu zbori Duh Božji u poslanici apostola Pavla: "Što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, što ljudsko srce nije zaželjelo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube" (1 Kor 2,9) - Znači slijediti Kristov nauk i primjer; znači čuti najradosnije i najsudbonosnije riječi Božanskoga Suca svih živih i mrtvih: "Dođite blagoslovljeni mog Oca, i primite u posjed kraljevstvo koje Vam je pripravljeno od postanka svijeta! ...Jer, kažem vam, meni ste učinili ono, što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće." (Mt 25, 34.40).
Dok u ovom posljednjem mjesecu liturgijske godine, uz obilaske grobova naših najmilijih, te uz blagdane Svih Svetih i Isusa Krista, Kralja svega stvorenog, češće nego inače razmišljamo o sadržaju, smislu i cilju našeg osobnog života, upitajmo se možemo li uzeti sebi za životno geslo one divne i vrlo sadržajne riječi svećenika-pjesnika Izidora Poljaka:

"Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r'jeku
Vječnosti...
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti!" ?

+ Franjo, biskup

"OČITOVALA SE DOBROSTIVOS I ČOVJEKOLJUBLJE SPASITELJA NAŠEGA BOGA!" (TIT 3,4)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 9/94)

Početak nove crkvene godine obilježava vrijeme adventa, došašća. Sama riječ govori da je riječ o nečijem dolasku. Mi, kršćani, znamo da je riječ o žarko željenom i nadasve potrebnom Spasitelju svijeta, Sinu Božjem, Isusu Kristu. Na taj su njegov dolazak čekale mnoge generacije ljudi u dugom lancu ljudske povijesti. Tapkajući u mraku beznađa, bez odgovora na temeljna pitanja ljudskog života, i stenjući pod ubitačnim teretom grijeha i smrti, vapio je ljudski rod: "Rosite nebesa odozgor i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem." /Iz 45,8/.
Taj Spasitelj ljudskog roda, obećan praroditeljima nakon njihovog fatalnog pada i otpada, dođe konačno k nama "prognanim sinovima Evinim". Dođe voljom i ljubavlju Božjom, i spremnošću i suradnjom najdivnijeg njegovog stvorenja, Bezgrešne Djevice Marije!
Ljudima, koji su do tada hodili u tmini grijeha i smrti, objavi se neugasivo svjetlo Božjeg čovjekoljublja! "Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet." (Iv 1,9). Dođe da osvijetli svu gorku istinu o čovjekovoj bijedi, da ogrije njegovo smrznuto srce, da ga osposobi za ljubav i prema Bogu i prema bratu čovjeku.
Svojim očovječenjem, rođenjem u božićnoj noći, Sin Božji nama ljudima dade jasno do znanja da je Bogu stalo do nas. Slanjem svoga Sina Jedinorođenca k nama na zemlju, Bog Otac skinuo je prokletstvo sa zemlje, sagradio prema nama nerazoriv most svoje ljubavi i prijateljstva i omogućio nam pristup prema svojoj vječnoj sreći. Bog je, dakle, učinio za nas najviše što je mogao. Sada je na nama red. Valja nam prepoznati usrećujuću ponudu Božju i na nju odgovoriti svojim životom.
U času rođenja Sina Božjeg na zemlji, nebo poručuje ljudima - dajte slavu Bogu da biste uživali mir Božji! (usp. Lk 2,14)
Tko prihvaća Boga-čovjekoljupca taj voli i čovjeka. Tko zahvaljuje Bogu za njegovo milosrđe ne može biti nemilosrdan prema svome bližnjemu.
Temelj istinske sreće za čovjeka pojedinca i cijelu ljudsku zajednicu nalazi se u objavljenom Bogu, Božiću, u kojem se "očitovala dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga" /Tit 3,4/.
Krist Isus, Spasitelj svijeta, doista je došao k nama ljudima prije 2.000 godina. Njegov dolazak obvezuje čovječanstvo, obvezuje i svakog od nas. Jer:
- nismo više beznadna siročad, prepuštena očaju;
- nismo više osuđeni na sigurno uništenje i nestanak;
- ne moramo više lutati u mraku grijeha, sebičnosti, mržnje i duhovne smrti;
- ne moramo više proklinjati dan svoga rođenja, zbog stradanja, svojih neispunjenih želja i besmislenosti svog življenja!
Novorođeno božansko Djetešce u betlehemskoj štalici daje nam do znanja da se Svesilni Bog stavio na stranu ljudske nemoći;
- a da ga mi, iako slabi, grešni i njega nedostojni, upravo zbog zasluga njegovog Sina, smijemo zvati najdražim imenom "Oče", "Oče naš";
- da naše zajedničko obraćanje Bogu kao Ocu mora imati kao nužnu posljedicu naš međusobni bratski odnos, odnos u međusobnom prihvaćanju, slozi i solidarnosti;
- da naši međuljudski odnosi trebaju imati takve odlike, kako bi i cjelokupno društvo u kojemu živimo bilo ljudskije, čovječnije.
U svojoj nezaboravnoj propovijedi na zagrebačkom hipodromu, 11. rujna 1994. godine, Sveti nam je Otac jasno stavio do znanja:
" 'Očenaš', uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva, koje ne samo da isključuje svako nasilje, nego se u svakom obliku izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti. Riječ je o društvu, shvaćenom kao jedna velika obitelj, u kojem se pojedinci i skupine osjećaju, bez ikakve velike diskriminacije, poštovani i voljeni."
Zahvalna Spasitelju za njegovo čovjekoljublje prema nama i poslušna Kristovoj zapovijedi ljubavi, naša se biskupijska zajednica trudila i ove godine, koja je na izmaku, u praksi provoditi te Papine riječi i prije nego što su bile izgovorene. Ustrajno smo nastojali isključiti iz svog ponašanja i djelovanja svako nasilje prema svima oko nas i ujedno propagirati bratsku solidarnost prema svakom našem bližnjemu, bez ikakve razlike, pogotovo onome u nevolji, duhovnoj ili tjelesnoj.
Prisjećamo se da je još u prvom broju našeg "GLASNIKA" /str. 3/ za naše vjernike rečeno kako su "radije spremni podnositi zlo i nepravdu, nego ih nanositi drugima; pa čak se iskreno truditi na ispunjavanju najteže Kristove zapovijedi: "Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze" /Lk 6,27/. Bogu hvala što to možemo ponoviti i sada, nakon najnovijih nevolja proteklih tjedana i mjeseci. Njemu, Bogu jedinome, smo za sve dužni: i za ovo veliko, neprocjenjivo blago vjere, nade, ljubavi i praštanja u našim srcima i za mogućnosti da to blago ponudimo našim bližnjima, onima kojima je ono najpotrebnije.
Zato, unatoč mraku grijeha oko nas, obdareni u svojim srcima nebeskim svjetlom božićne noći i novorođenog Kralja mira, smireno i radosno čestitajmo jedni drugima čestit Božić, Sveto Porođenje Isusovo i zaželimo da mirom Božjim i pravdom Božjom za sve nas i sve oko nas bude blagoslovljena Nova godina 1995!

+Franjo, biskup

"BUDITE SVJEDOCI I GRADITELJI MIRA"
(Ivan Pavao II.)
(Riječ biskupa Franje u "Glasniku Banjalučke biskupije", br. 1 /95)

Započinjemo Novu godinu - tisućudevetstodevedesetipetu od rođenja Krista Spasitelja. Ona bi za nas i za sve druge ljude trebala biti godina spasenja. Hoće li se to i obistiniti? Što trebamo činiti da nam ova godina bude blagoslovljena i za vječnost spasonosna?
Kad kažemo da i ovu godinu računamo po povijesnoj činjenici pojave utjelovljenog Sina Božjeg na zemlji, onda utemeljeno smatramo da je osoba Isusa Krista prevažna ne samo za računanje vremena, nego i za pravilno oblikovanje i proživljavanje vremena koje nam Stvoritelj i Gospodar života stavlja na raspolaganje. Pojava Sina Božjeg jest Božja ponuda mira nama ljudima! Bog je u utjelovljenju svoga Sina pružio ruku pomirnicu nama, grešnim Adamovim i Evinim sinovima.
U Starom se zavjetu Kristov mirotvorni dolazak na zemlju najavljuje i ovim riječima: "U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik" (Ps 71,7). A prorok Izaija Krista pretkazuje kao "Kneza mironosnog" (9,6).
Iako nemamo razloga sumnjati u istinitost tih tvrdnji iz Svetog pisma, životno nam iskustvo pokazuje da i nakon gotovo dvije tisuće godina od Kristovog dolaska na zemlju još uvijek na njoj nema žuđenog mira među ljudima i narodima.
Zašto je tako?
Zato što taj isti božanski Knez mironosni, poštujući slobodnu volju čovjeka, ne želi silom nametnuti svoj mir ni pojedincu, ni narodima, ni narodnim skupinama. Iako on neosporno ostaje kao jedinstveni, neponovljivi, univerzalni Knez mira, mir će na svijetu zavladati samo ako svi slobodno i iskreno priznaju Krista i prihvate njegov zakon ljubavi, istinu, pravdu i mir. To znači da će, kada svi prihvate Krista i njegov zakon praštanja, pomirenja i ljubavi, silno potreban pravedni mir stići i nama samima, našem životnom ambijentu i našoj domovini. Budućnost mira u nama i oko nas ovisi, dakle, u velikoj mjeri i o nama osobno, o našoj spremnosti da budemo aktivni graditelji mira na nezaobilaznim temeljima: na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Da bismo to bili u stanju valja nam se prvo osloboditi vlastitih pogrešnih želja i putova, kao i tuđih, lažnih ponuda mira, sumnjivih voda i pogrešnih ideja.
Kako ćemo to najsigurnije postići?
Ako poštujemo dostojanstvo i nepovrediva prava svakog čovjeka, u nama će se rađati sve veća svijest suodgovornost za potrebe naših bližnjih. Bit ćemo uznemireni zbog mnogih aktualnih nepravdi oko nas. Trpjet ćemo i sami često samo bespomoćno gledajući nevolje ljudi oko sebe koji su duhovno ili politički potlačeni, koji ne mogu ostvariti svoja temeljna ljudska prava kao pojedinci ili kao zajednica.
U takvoj se situaciji lako može dogoditi da podlegnemo napastima i pobjegnemo od svojih odgovornosti koje imamo kao kršćani u ovom vremenu i ambijentu; ili da krenemo pogrešnim putevima i raznim životnim zastranjenjima i porocima, prepuštajući se beznađu, depresiji, fatalizmu, lijenosti, ogorčenju, alkoholu, nepoštenju, pljački, pa čak i nasilju; ili pak da pođemo za sumnjivim vodama i počnemo štovati lažne idole. Ništa od svega toga neće nas i ne može usrećiti, niti donijeti potreban mir našem srcu i našem životnom ambijentu.
Što onda moramo znati i činiti?
Sveti nas apostol Petar poučava: "Vrijeme svog proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate da od svog ispraznog načina života niste otkupljeni nečim materijalnim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Kristovom" (1 Pt 1,17-19).
Prisjetimo se i vrlo značajnih programskih uputa koje nam nedavno dade nasljednik sv. Petra, Ivan Pavao II: "Predragi, Isus Krist je istina koja može dati smisao vašem životu, nadu vašoj budućnosti. On danas ponavlja vama, vašim obiteljima, vašem narodu, svoju uskrsnu poruku: 'Mir vama' (Iv 20,19). Mir je veliki Gospodnji dar. Da bismo ga primili potrebno je promijeniti srce, dopustiti da Bog u našem životu bude uvijek na prvom mjestu. Kad čovjek odbacuje ili zapostavlja Boga, gotovo se neizbježno počinje klanjati ispraznim idolima. Počinje čak i obožavati idole jedne nacije, jedne rase, jedne stranke, da bi potom, u njihovo ime, opravdao mržnju, diskriminaciju i silu. Samo je Bog siguran temelj života i nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka. Krist od vas traži da odbacite te napasti. Dapače, on vas zove da budete svjedoci i graditelji mira!"
Bolji i svrhovitiji program od ovoga što su nam ga dali apostoli Petar i Papa ne možemo ni sami sebi zaželjeti! Da taj dragocjeni program i u ovoj godini provede u djelo što veći broj članova naše biskupijske zajednice i naših čitatelja, želi svojim sadržajem pomoći i naš "Glasnik"!

+ Franjo, biskup

"NE BOJ SE, STADO MALO, JER VAŠ OTAC NEBESKI ODLUČIO JE DA VAM DADE KRALJEVSTVO" (LK 12,32)
Biskupova poruka uz blagdan Duhova
(Prot. br.: 201 /94 od 17. svibnja 1994.)

Braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice,
Božji narode Banjalučke biskupije!
Na današnji blagdan Duhova, pedeseti dan nakon blagdana Uskrsnuća, slavimo radosno i zahvalno - u zajedništvu s mnoštvom braće i sestara u istoj vjeri - veliki i značajan blagdan početka očitovanja Kristove Crkve. To naše slavlje doživljava svoj vrhunac u slavlju svete mise. Srce svete mise je uskrsnuli i vječno živi Spasitelj svijeta -Isus Krist. Nakon muke i smrti koje za nas podnese, on slavno uskrsnu i dade to na znanje svojim učenicima. Ukaza im se i dođe u njihovu sredinu još dok su bili pod šokom strašne drame Velikog petka i trijumfa zla koje se sručilo poglavito na njega, Učitelja, a onda i na njih, učenike njegove. Što im reče kad im se živ ukaza? Što im učini? - Reče: "Mir vama!" (Iv 20,19). A što učini? Dade im Duha Svetoga, Branitelja (usp. 20,23-24; 16,7-8), koji će ih uvesti u svu istinu, kako bi mogli biti njegovi, Kristovi učenici pred svim ljudima (usp. Iv 15,26-­27).
Mir je Isusovim učenicima bio najpotrebniji; mir njihovim uplašenim srcima, zbunjenim glavama, klonulim snagama! Podsjeti ih zato Isus na svoje ranije riječi - kad im je govorio da će doći vrijeme zla, kad će biti teško i za život opasno zvati se njegovim učenikom, kršćaninom, i kad će svatko tko ih ubije, pogazi, obespravi, oduzme dostojanstvo i druga osnovna ljudska prava - misliti da Bogu služi (usp. Iv 16,2). Podsjeti ih također da se ne boje budućnosti ako njega ljube i provode njegove zapovijedi, jer će On sam moliti nebeskog Oca i on će im dati drugog Branitelja koji će s njima ostati zauvijek, u sve dane do svršetka svijeta. - Taj Branitelj je Duh istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi i ne poznaje. Samo istinski Kristovi učenici poznaju tog Duha, jer on uz njih i u njima (usp. 14,16-17).
Taj Duh Branitelj, Duh mudrosti i snage, krijepit će i tješiti sve Isusove učenike u svim generacijama i na svim mjestima gdje ih ima!
To, evo, jamči On, ubijeni i uskrsnuli Krist!
Tu njegovu istinu i njegovo jamstvo trebaju svi njegovi učenici, svi kršćani svih generacija - do svršetka svijeta, sebi uvijek iznova posvješćivati, posebno onda kad se u ime Isusovo okupljaju na slavlje njegove ljubavi prema nama ljudima, na slavlje svete mise, tog spomen čina i posadašnjenja njegove muke, smrti i uskrsnuća!
Sjećanje na Isusovu tvrdnju i jamstvo - kao i povjerenje u njega i u njegova obećanja - od životne je važnosti za svakog od nas koji se dičimo njegovim imenom, koji ovdje i sada živimo kao njegovi učenici, ako takvi, kršćani i Božji miljenici, želimo i ostati!
Svaki Kristov učenik, naime, treba znati, upravo na temelju istinitosti Kristovih obećanja, da njemu, Kristu, Gospodaru neba i zemlje, pripadaju svi narodi i svi ljudi na zemlji, da mu moraju služiti i svi ovozemaljski gospodari i vođe naroda i država! Pripadamo mu i mi, kao i svi sadašnji vođe i vladari našeg naroda i u našoj domovini! Za sve Bog zna - i kakvi su i što rade - sebi i drugima! Unatoč mnogovrsnom zlu oko nas koje uništava i dušu i tijelo, Kristov Duh mira i ljubavi pobjeđuje posvuda gdje se čovjek tome Duhu otvara. Da je to tako svjedoče svakodnevno mnogobrojni divni primjeri među vama: primjeri naših svećenika, redovnika, redovnica i ogromnog broja vas, ostalih Kristovih vjernika u našoj biskupiji! Svjedočite to vi, braćo i sestre u uskrsnulom Kristu, svojom postojanošću u borbi protiv zla; protiv zlih misli, riječi i djela na koje vas svakodnevno navodi naš najljući neprijatelj - Sotona! Umjesto da mržnjom uzvraćate na mržnju, koju često ni krivi ni dužni morate podnositi, vi opraštate i molite za svoje mrzitelje i za sve koji vam zlo čine! Umjesto da uzvraćate na isti način zlim riječima i djelima - vi širite oko sebe ljubav i dobrotu, i riječima, i djelima!
Možda vas ipak zbunjuje činjenica da više ne viđate u svom susjedstvu, ni u svojim crkvama, dobro vam poznata i draga lica svojih dugogodišnjih susjeda, svoje rodbine i prijatelja - jer su oni - pod pritiskom sile i zla ovog svijeta - morali napustiti svoja pradjedovska ognjišta, svoje crkve, groblja, župe, biskupiju! Možda se i sami pitate - što će biti s nama? Zebnja nesigurnosti obuzima vam srca i misli!
To je duboko ljudska reakcija, koja vam ne mora biti tuđa!
Ali i na nju se dobiva pravi odgovor - i to upravo iz vjere u Krista, našeg Spasitelja, i vjernosti njegovom nalogu da mu budemo svjedoci! Ta i takva vjera izrasta upravo iz današnjega događaja silaska obećanoga Duha Svetog na Isusove učenike i početka širenja Kristovog evanđelja i plodnoga života Crkve! Tada je bilo samo dvanaest Isusovih apostola i među njima njegova presveta i prečista Majka Marija. Ali, oni su bili sigurni da nisu sami! Nije ih plašilo što ih je malen broj! Znali su Isusove riječi koje traju kroz svu povijest njegove Crkve: "Ne boj se stado malo, jer otac moj nebeski odlučio je da vam dade Kraljevstvo! (Lk 12,32). Dakle, najvažnije je da nas Bog ljubi, da nam daje svoj Duh - čijom ćemo snagom moći biti i mirni, i sigurni, i sretni, i blagoslovljeni - istinski, pravi svjedoci Božje istine, ljubavi i milosrđa!
Braćo i sestre, učenici Kristovi, dok zahvalna srca slavimo i ove, na žalost u našoj domovini još uvijek ratne godine, ovu prevažnu i radosnu istinu našeg života, istinu da smo po Duhu uskrsnuloga Krista postali u svetom krštenju djeca Božja, molimo svi, prožeti i međusobno povezani istim Duhom Tješiteljem:
Kriste Bože, neka dođe u sve naše duše i u duše naših susjeda - starih i novih – u duše naših sunarodnjaka i suvremenika - i neka se nastani u njima Tvoje kraljevstvo:
- kraljevstvo istine, koje će potisnuti pogubnu laž,
- kraljevstvo pravde, koje će dokinuti ubitačnu nepravdu,
- kraljevstvo svetosti, koje će ukloniti uništavajuće prokletstvo,
- kraljevstvo mira, koje će konačno dokončati sve ratove - male i velike, 
- kraljevstvo ljubavi i praštanja u kojem ćemo svi živjeti slobodni od  mržnje i želje za osvetom, oslobođeni od svakog beznađa!
Ti, nas Kriste, Bože i Spasitelju naš, i ovim događajem slanja Duha Svetog na sve svoje učenike podsjećaš da smo suodgovorni za ovaj svijet i ljude, posebno ove oko nas! Ne želimo pobjeći od te naše odgovornosti, jer bi to bilo i pred Tobom - grijeh, bilo bi to ugrožavanje spasenja naše duše! Radije nas učini još upotrebljivijima upravo ondje gdje nas je malo, a gdje je najpotrebnije, i gdje nas Ti, to je očito, želiš upotrijebiti kao svoje istinske suradnike u kojima i po kojima imaš pravo proslaviti svoje sveto ime i spasiti besmrtne duše, nas i naših bližnjih!
Dok ovako molimo, dok iskreno tražimo i želimo Kraljevstvo Božje, vjerujemo da će nam sve drugo potrebno za život doći samo - kao što si i obećao (Lk 12,31). Mi doista osjećamo da nismo sami, prepušteni beznađu, nesigurnosti i žalosti! S nama moli cijela Tvoja Crkva po kugli zemaljskoj, moli i cijelo nebo, moli i naša Majka Marija, Majka Crkve i Kraljica neba! S nama si i Ti, Trojedini Bože, Oče, Sine i Duše Sveti, čiji blagoslov neka siđe na sve nas i ostane vazda s nama! Amen! Aleluja!

Vaš brat i biskup +Franjo
P.S. Neka se ova biskupova "Poruka" pročita vjernicima umjesto homilije na svim nedjeljnim sv. misama na svetkovinu Duhova!
Biskupski ordinarijat Banjaluka

PO MUCI I KRIŽU, K SLAVI USKRSNUĆA
Biskupova vazmena poruka (Uoči Cvjetnice 1995.)

Draga braćo i sestre!
U povijesti Kristovih sljedbenika, kršćana, mnogo se puta pokazalo da su kriza i šansa, patnja i nagrada, međusobno usko vezane. Već su apostoli za vrijeme trogodišnjega druženja s vidljivim Isusom imali ne mali broj kriza. Posebno je dramatična bila kriza prvoga Velikog petka, kada su ovozemaljski moćnici nepravedno osudili Isusa i ubili ga. Prema izvještajima iz Svetog pisma, Isusovim su učenicima tada bile uništene sve nade, sva njihova očekivanja iznevjerena, bili su potpuno obezglavljeni. ''A mi smo se nadali... "(Lk 24,21), govorili su deprimirano međusobno dok su bježali s mjesta Isusove muke i smrti, bojeći se za goli život.
Isus, pak, ne bi bio Sin Božji i obećani Spasitelj svijeta da svaku krizu svojih učenika, pa i tu najtežu, nije okrenuo u predivnu, predragocjenu šansu - u realnu mogućnost njihovog ulaska u posjedovanje vječnoga života. Slavno pobijedivši gorku muku i samu smrt, uskrsnuli Krist poučava svoje učenike blago ih koreći: ''Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" (Lk 24,26).
Dok Isusa, iako potpuno nevina, ovozemaljski zlobnici i silnici bezdušno okrivljuju, brutalno ponižavaju, zlostavljaju i, nakon groznoga mučenja, ubijaju, On u svojoj obrani primjenjuje posve drukčiji način i metodu. Izričito kaže prvaku svojih apostola, Petru, kad ga ovaj želi zaštititi: "Vrati mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu" (Mt 26,52). A viseći na križu, u groznim mukama, prije samog izdahnuća, on moli nebeskog Oca za svoje mučitelje: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!"(Lk 23,34).
I u tim najdramatičnijim trenucima, Isus ostaje dosljedan svojim ranije izgovorenim riječima: "Što koristi čovjeku da osvoji i cijeli svijet, a izgubi vlastitu dušu? Što može dati kao zamjenu za svoju dušu?" (usp. Mt 16,26-27). - Svojom postojanošću i u trenucima pregorke muke i smrti na križu, svjestan svoje nevinosti, Isus razotkriva svu pokvarenost i duhovnu bijedu ljudi koji su ga željeli ukloniti, jer je dobro znao što je u svakom čovjeku (usp. Iv 2,25). Isus svojim bijednim protivnicima i ubojicama ne daje ni najmanju šansu da ga zbune i ustraše ne bi li odustao od svoje nakane, svoga poslanja, tj. "da svjedoči za istinu" (Iv 18,37) kako Bog ljubi svijet i kako ni svoga Sina nije poštedio nego ga za sve nas ljude predao (usp. Rim 8,32).
Unatoč izvanjskom strašnom trpljenju koje proživljava, Isus pokazuje da u njegovoj nutrini postoji područje koje ne može ugroziti nikakav ovozemaljski silnik, nikakvo oružje ni brutalnost. Svojom potpunom odanošću Očevoj volji (usp. Lk 22,42), svojim dragovoljnim trpljenjem, On otkupljuje, oslobađa nutrinu čovjeka kojoj nikakva tjelesna patnja, pa čak ni sama smrt, više ne može nauditi.
To se već pokazalo u neustrašivoj hrabrosti Isusovih apostola, prvih njegovih učenika, koji su, dobivši obećani Duh Sveti kao dragocjeni dar uskrsnuloga Krista, spremno podnosili razne muke, pa čak i samu mučeničku smrt, ne odričući se Isusa i njegova nauka. A apostol Pavao svoje je iskustvo o učinkovitosti plodova muke, smrti i uskrsnuća Isusova izrazio riječima: "Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, iznutrašnji se iz dana u dan obnavlja. U svemu smo pritisnuti, ali ne i pritiješnjeni; progonjeni, ali ne i napušteni; obarani, ali ne i oboreni. Ta znamo: Onaj, koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i uza se postaviti (usp. 2 Kor 4)".
Kristovo uskrsnuće doista je središnji događaj ljudske povijesti i prevažna istina za svakog od nas. Bog je tim jedinstvenim čudom na najzorniji način dokazao nama ljudima ne samo svoje postojanje, nego i svoju neizmjernu ljubav. Pobjedom života nad smrću, oproštenja i pomirenja nad osvetom, ljubavi nad mržnjom, što se dogodilo u muci, smrti i slavnom uskrsnuću Isusa Krista, započeo je pobjednički pohod Sina Božjega ovom našom zemljom, uprljanom grijehom i užasnim posljedicama grijeha. Vjerujući u takvog Otkupitelja i hodeći za takvim Vođom, Kristovi učenici, kršćani, ujedinjeni u njegovoj Crkvi, kao vidljivom organizmu, u zajednici vjere, ufanja i ljubavi, snagom koju im sam Krist daje, neumorno već dvadeset stoljeća plodno i nezamjenjivo rade na obnavljanju lica zemlje.
Kako ističe Drugi vatikanski sabor, "Crkva nastavlja svoje putovanje između progona svijeta i Božje utjehe, navješćujući muku i smrt Gospodinovu dok On ne dođe (usp. 1 Kor 11,26). Od moći uskrsnulog Gospodina ona dobiva snagu da strpljivošću i ljubavlju pobijedi svoje žalosti i teškoće nutarnje i vanjske, i da otkrije svijetu Njegov misterij vjerno, iako ne savršeno, dok se na svršetku ne očituje u potpunom svjetlu" (LG 8).
Nakon Kristovog uskrsnuća nema ni jedne naše ljudske patnje koja ne bi mogla biti oplemenjena njegovom patnjom i slavnim uskrsnućem. Ljubav Krista, mučenoga, ubijenoga i uskrsnulog zbog nas i našeg spasenja u stanju je osposobiti svakog Kristovog učenika, dakle svakog od nas, da svoju osobnu patnju i stradanje, pa čak i samu smrt, gledamo i doživljavamo u pobjedničkom svjetlu vječnog Uskrsa. Tako i najveća naša kriza, naša najbolnija patnja, može postati našom najvećom, realnom šansom, stvarnom prigodom za postizanje najvećega blaga - vječnoga života i vječne sreće, ako smo istinski Isusovi učenici.
Dok u zajedničkoj vjeri i zajedničkom poslanju Kristove Crkve i ove godine proslavljamo drage nam blagdane muke, smrti i slavnog uskrsnuća našega Spasitelja, želim od srca - svoj braći svećenicima, redovnicima, redovnicama, bogoslovima, sjemeništarcima i svim ostalim vjernicima naše biskupije, gdje god da se nalazili, kao i svim našim dobročiniteljima, prijateljima i svim ljudima dobre volje da nam svima Božanski Patnik i Pobjednik Isus Krist udijeli milost kako bismo u svjetlu njegovog slavnog uskrsnuća postojano i predano u volji Božjoj proživljavali svoj sadašnji, vremeniti Veliki petak i tako bili u stanju iskusiti neizmjerno bogatstvo i sreću blaženog vječnoga Uskrsa kojemu se svakodnevno sve više približavamo!
Na sve Vas zazivam blagoslov trojedinoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga!

Vaš biskup+ Franjo
P.S. Neka se ova biskupova uskrsna poruka pročita na Uskrs na svim svetim misama.

BOG SVOJE NE ZABORAVLJA
Biskupova poruka za blagdan Duhova
(Prot. br.: 400/95 od 31. svibnja 1995.)

Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice, dragi Božji narode!
"Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe koji nas tješi u svakoj našoj nevolji tako da možemo svakovrsnom utjehom tješiti one koji se nalaze u ma kakvoj nevolji. Doista, kao što se patnje Kristove preobilno izlijevaju na nas, tako preobilna biva i naša utjeha po Kristu" (2 Kor 1,3-5).
Kao vaš brat po krštenju i vjeri u Krista Spasitelja, a za vas biskup po zaduženju dobivenom u Njegovoj Crkvi, osjećam se sa svima vama tijesno povezan najjačim vezom: ljubavlju Kristovoga božanskog Srca!
Riječima zahvalnosti Bogu tješitelju, koje sv. apostol Pavao upućuje kršćanima u gradu Korintu, i ja želim iz dna duše i srca zahvaliti istom dobrom Bogu, čiju zaštitničku ruku svakodnevno najneposrednije doživljavamo.
Kao članovi Kristove Crkve; mi smo udovi njegova Tijela. On, Krist, mučeni, ubijeni i uskrsnuli, naša je božanska Glava. Zbog naših grijeha morao je On, iako Sin Božji i bez ikakvoga grijeha, podnijeti pregorku muku i strašnu smrt. A svakom svome učeniku, svome sljedbeniku, Isus predviđa sličnu sudbinu, kad kaže: "Nije učenik veći od učitelja!" (Lk 6,40).
Isus daje na znanje svojim učenicima da će i oni piti iz pregorkog kaleža boli i patnje iz kojeg i On, poslušan Očevoj volji, mora piti (usp. Mt 20,23). "Ako su mene progonili i Vas će progoniti" (Iv 15,20), veli Isus. To znači da mi, kršćani, upravo zbog svoje tijesne povezanosti s Isusom, zbog svoga življenja prema njegovim zapovijedima, moramo računati s progonstvima, svakovrsnim nepravdama i nevoljama. Ali, Bog svoje ne zaboravlja ni u njihovom najvećem trpljenju! On im daje snage da ne očajavaju, nego da svoje patnje prihvate kao dio patnji njegovog božanskoga Sina, Isusa Krista, koji trpi iz ljubavi prema našem vječnom spasenju. Sam Krist trpi u svakom svom učeniku, u svakom kršćaninu, u svakom od nas. Ujedinjujući naše patnje sa svojim, On ih preobražava i čini ih dragocjenima za našu budućnost.
U ovim danima velikog ispita za našu vjeru i vjernost Kristovu Evanđelju, ispita za naše pouzdanje i ljubav prema Bogu, ne osjećamo se sami, nego jedni s drugima još više povezani, jedni na druge oslonjeni! Uvijek iznova saznajemo da su s nama, posebno u molitvi i kršćanskoj solidarnosti, ujedinjene mnoge stotine tisuća, pa i milijuni naše kršćanske braće i sestara izvan naše biskupije po cijeloj kugli zemaljskoj, na čelu sa samim namjesnikom Kristovim i nasljednikom sv. Petra, sadašnjim Sv. Ocem Ivanom Pavlom II. Njihovu molitvenu potporu svi osjećamo. Ona nam pomaže da ne klonemo duhom u svakodnevnoj borbi protiv zla koje želi zarobiti naše srce i dušu, da onda, ne daj Bože, i sami krenemo zlim putem. Do sada nam je uspjelo othrvati se zlu, ne činiti zlo drugima oko sebe, nego čak na zlo uzvraćati dobrim!
Najnovija teška iskušenja koja su nas pogodila sotonskim uništavanjem naših svetišta na Petrićevcu, Presnačama, Trnu i u drugim mjestima, te posebno mučeničkom smrću naših svećenika i redovnika, Filipa, fra Alojzija, i časne sestre Cecilije, kao i nasilnim progonstvom naših vjernih redovnica iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, a zatim i protjerivanjem iz vlastitih domova, sa starodrevnih ognjišta velikog broja naše braće i sestara iz župa Banjaluka, Petrićevac, Motike, Marija Zvijezda, Budžak, Barlovci, Presnače, Trn, Ivanjska i Šimići jesu udar na cijelu Kristovu Crkvu, na njenu božansku Glavu - Krista, i na nas, kršćane, udove njegova Tijela.
Očito je da sam Sotona nastavlja uništavati Kristovo kraljevstvo u našem zavičaju koje se dosad na neuobičajeno divan način pokazalo u spremnosti nas katolika na mirotvorstvo, praštanje i ljubav prema svima oko nas. Uskrsnuli Krist, Gospodar neba i zemlje i sudac živih i mrtvih, zajamčio je svojoj Crkvi, koja ga sluša i slijedi, da je "ni vrata paklena neće nadvladati" (Mt 16,18). Zato ni mi, unatoč najnovijem valu progona koji se sručio na katolike Banjalučke biskupije, nemamo razloga ni prava sumnjati da će se Kristovo sveto Evanđelje i ubuduće propovijedati na ovim prostorima! Isus, naš božanski Vođa i Prijatelj, i nama zbori: "Ne boj se, stado malo, jer vaš je odlučio Otac da vam dade kraljevstvo!" (Lk 12,32). Također nam kaže: "Ovo vam rekoh, da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16,33). Zato, "dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti!" (Mt 11,28).
Braćo i sestre, što god se s nama i ubuduće događalo, ne zaboravimo da je s nama Svevišnji Bog, Bog koji nam u svome Sinu Isusu Kristu zorno daje do znanja da ima srca za nas i da u tom njegovom božanskom Srcu i mi imamo najsigurniji stan, svoju vječnu domovinu. S vjerom i pouzdanjem u njegovu neizmjernu ljubav i zaštitu prihvatimo i svoj sadašnji križ trpljenja, žrtve i spremnosti na odricanje od svega što je manje vrijedno od spasenja naše besmrtne duše! Ustrajmo u pouzdanoj molitvi Trojedinom Bogu, u dragovoljnim pokorama i zavjetima kako bi se na nama ispunila njegova sveta volja i proslavilo njegovo Sveto Ime, a naša sadašnja stradanja, združena s Kristovim patnjama, pridonijela pravednom miru i pomirenju među svim ljudima i narodima u našoj biskupiji, u domovini i na cijelom svijetu!
Presveta Djevica i Bogorodica Marija, naša dobra nebeska Majka i Pomoćnica, kojoj se svakodnevno usrdno obraćamo za zagovor, sigurno će nas i dalje štititi svojom majčinskom ljubavlju!
Na sve vas zazivam obilan blagoslov Trojedinog Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga.

vaš biskup + Franjo
Banja Luka, blagdan Pohoda BDM, 31. svibnja 1995.

GOSPA SE NI DANAS NEĆE OGLUŠITI NA MOLITVE SVOGA PUKA
Biskupov poziv vjernicima na devetnicu Velikoj Gospi
(Prot. br.:537/95 od 5. kolovoza 1995.)

Braćo i sestre, dragi vjernici!
Još se uvijek nalazimo u teškim vremenima ratnih stradanja. Mnoga su srca ispunjena tjeskobom i strahom. Svi željno iščekujemo i trebamo pomoć i utjehu.
Najdjelotvornije sredstvo protiv tjeskobe, straha i pesimizma jest molitva i pouzdanje u Božju prisutnost u našem životu.
Vrlo je važno da se kao vjernici Kristovi ne prepustimo rezignaciji zbog dugotrajne patnje, nego da čvrsto vjerujemo da je dobri Bog svakodnevno na strani onih koji nepravedno pate i da je svima takvima već providio siguran izlaz u pobjedu mira i sretnog života. Mi znamo da kao ljudi nismo samo pasivna bića koja primaju od Boga njegove darove. Mi smo i aktivni čimbenici ispunjenja Božjeg plana na ovom svijetu. Najsavršenije sredstvo i temelj ispravnosti našeg aktivnog sudjelovanja u spoznavanju i ispunjavanju Božjeg plana jest molitva.
Molitva nam ni dosad nije bila nepoznata. Ona nas je zapravo i održala kroz sve dosadašnje nevolje i iskušenja ovog užasnog rata. I sadašnji trenuci naše velike neizvjesnosti i stradanja zahtijevaju od nas, kao Kristovih vjernika, novo, zajedničko, usrdno molitveno angažiranje.
Pred nama je dragi blagdan Velike Gospe - Uznesenja Marijina. Presveta Djevica Marija je i našem narodu najvjernija Odvjetnica i najustrajnija Zaštitnica. Njoj su se i naši preci utjecali u svim pogibeljima kroz dugu i burnu povijest. Nije se dogodilo da se naša dobra nebeska Majka i naša Odvjetnica - Zagovornica ogluši na vapaje svoga puka i sigurno neće ni danas, kad vapijemo iz ove ratne nesreće njoj, Kraljici mira, da nam taj mir isprosi kod svojega Sina, Spasitelja našega., Isusa Krista.
Ujedinjeni u vjeri i molitvi s drugom našom braćom i sestrama - u Domovini i u svijetu - pozivam sve članove biskupijske zajednice na dodatne zajedničke molitve kroz DEVETNICU VELIKOJ GOSPI, od 6. do 15. kolovoza 1995. godine. Gdje god je to moguće neka se vjernici, predvođeni članovima Pokreta krunice za obraćenje i mir, okupljaju oko svojega župnika (svećenika) na molitvu krunice uz prikladne molitve za mir. Tko ne može sudjelovati, neka moli u svojoj obitelji ili sam! U petak, 11. kolovoza, tko god može neka posti. Zajedničke nakane naših molitava i našeg posta neka budu: za pravedan mir u našoj Domovini; za naše obraćenje i očuvanje od mržnje i osvete; za opraštanje i ljudskost prema onima koji nam čine zlo; za sve poginule i na bilo koje druge načine unesrećene ovim ratom; za pomoć svim stradalnicima, izbjeglicama i nevoljnicima ovog rata.
Ne zaboravimo Isusove riječi: "Molite i dat će vam se!" (Mt 7,7). Dođimo i mi s pouzdanjem pred Majčin lik i zajednički joj zavapimo: "Pod tvoju se obranu utječemo, sveta Bogorodice, ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji uvijek oslobodi, Djevice slavna i blagoslovljena. Gospođo naša, posrednice naša, zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojem nas Sinu preporuči, svojem nas Sinu izruči!"
Zazivam na sve vas obilan Božji blagoslov i majčinsku utjehu Presvete Djevice Marije!

Vaš  Franjo, biskup
N.B. Neka se ovo pročita vjernicima na svim misama 6. kolovoza 1995.

ZA SVE ŠTO SE DOGAĐA ODGOVORNI SU ISKLJUČIVO ONI KOJI TO ORGANIZIRAJU
Informacija vjernicima - 14. kolovoza 1995.

Sa svog redovitog duhovno-pastoralnog sastanka u Biskupskom ordinarijatu u Banjaluci 14. kolovoza 1995., biskup i svećenici banjalučkog kraja žele svojim vjernicima poručiti sljedeće:
1. Deportaciju vjernika katolika - Hrvata i drugih s vjekovnih ognjišta, koja je danas otpočela, ni u kojem obliku ne organizira Katolička crkva, biskup, svećenici ili Caritas, kako se pronosi glasinama. Službeni predstavnici Katoličke crkve nemaju nikakvih službenih informacija, niti mogu jamčiti sigurnost odlaska.
2. Za sve što se događa odgovorni su isključivo oni koji to organiziraju. Svatko mora za sebe donijeti odluku o odlasku ili ostanku. Svećenicima nitko nije dao mandat da bilo kamo izvode svoje vjernike iz njihovih ovdašnjih župa.
3. I dalje smo uvjereni da je nama svećenicima ostati na ovdašnjim svojim mjestima, dok god to bude moguće, radeći svoj svećenički posao i moleći Boga za sav narod da se što prije završe dani ovih teških kušnji i stradanja.

Dr. Franjo Komarica,
banjalučki biskup i svećenici

SLAVA BOGU - MIR LJUDIMA
Biskupova poruka uz mirovni sporazum iz Daytona
(Prot. br. 760/95 od 24. studenoga 1995.)

Svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i ostalim vjernicima Banjalučke biskupije na području biskupije i u progonstvu:

"MILOST VAM I MIR OD BOGA OCA NAŠEGA I GOSPODINA ISUSA KRISTA!" (RIM 1,7)

Rata je dosta! Želimo mir! To je najvažnija, najradosnija i najviše očekivana poruka koja se proteklih dana proširila na sve strane svijeta ­"urbi et orbi", tj. našoj napaćenoj domovini i svima u svijetu koji su s nama iskreno suosjećali u ovoj strašnoj višegodišnjoj ratnoj tragediji.
Za nas katolike Banjalučke biskupije, kao i za sve druge miroljubive ljude oko nas, ovaj službeni dogovor ljudi najodgovornijih za vođenje rata i uspostavu i provođenje mira - nedvosmisleno potvrđuje ispravnost našeg dosadašnjeg miroljubivoga držanja!
- Svima nama poznate su riječi Božje istine iz Sv. pisma koje glase: "Gospodin obećava mir narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate" (Ps 85,9). - Znači, ako želimo uživati istinski mir, mir koji može dati samo Bog, valja nam se doista svim srcem svojim obratiti Bogu, a ne trčati za ovozemaljskim lažnim bogovima i samoizabranim i samozvanim božanstvima! Valja nam pojedinačno i zajednički vapiti Bogu riječima psalmista: "Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, i odbaci zlovolju prema nama! Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje!" (Ps 85,5.8). - Ako Božja istina glasi da će se "Ljubav i Vjernost sastati, a Pravda i Mir zagrliti" (usp. Ps 85,11), to znači da će žuđeni mir i pravda za nas, ali i za sve ljude oko nas, biti ostvareni tek onda i onoliko, kada i koliko se mi, vjernici u Boga-Čovjekoljupca, budemo trudili na ispunjavanju glavnih Božjih zapovijedi: zapovijedi milosrđa, praštanja i ljubavi (usp. Lk 6,27-28).
Najodgovorniji političari i državnici zajednički su se obavezali na odlučno provođenje mira i uklanjanje teških, krajnje nehumanih posljedica rata. Svima su jasno dali do znanja da će na prostoru cijele naše domovine ponovo biti zajamčena najveća mjera poštovanja ljudskih i građanskih prava i sloboda. Među prvima od tih prava i sloboda jest pravo na zaštitu vlastitoga života i imovine, pravo na dom, stan, zavičaj, pravo na slobodu vjere, slobodu kretanja, pravo na rad i mogućnost normalnog življenja, pravo na vlastiti identitet. To znači da se i svakom našem obespravljenom, prognanom ili izbjeglom vjerniku (kao i drugima u sličnom slučaju) jamči ponovno vraćanje svih prava i sloboda, odnosno ponovni povratak u njihove domove, na njihova ognjišta, te život u njima - siguran i dostojan čovjeka!
- O nama ovisi hoćemo li svojom miroljubivošću, ali i svojim odlučnim zauzimanjem za poštovanje Božjih i ljudskih prava, pomoći svim onim dobronamjernim političarima i državnicima koji su se obvezali za rad na opće dobro svih svojih sugrađana!
Kao što smo neumorno tvrdili kroz cijelo vrijeme nesretnih ratnih zbivanja u našoj domovini da želimo istinski miran suživot sa svim svojim sugrađanima i susjedima, da ih sve želimo poštovati, jer nas na to obvezuje sam Bog u kojega vjerujemo, tako i sada ponavljamo sebi i svima drugima - Bog u kojega vjerujemo jest Bog čovjekoljubac i On mora i ubuduće imati "stanarsko pravo" u cijeloj našoj domovini! U svim našim selima i gradovima mora biti ljudi koji će Boga poštovati i voljeti i tako biti u stanju i braći ljudima praštati kad je potrebno, voljeti ih i pomagati im u svakom pogledu.
- Mir, kakav svi trebamo, nužno je vezan uz pravdu, ali i praštanje i čovjekoljublje!
- Svi smo mi pozvani da budemo apostoli mira, pravde, praštanja i čovjekoljublja! Ako se doista odazovemo tom Božjem pozivu, ako nam doista bude stalo do ponovnog uspostavljanja Kristova kraljevstva; istine, pravde, ljubavi i mira i na području drage nam Domovine, zasigurno će se ostvariti ono što nam poručuje Božja Riječ u Svetom pismu: "Gospodin će opet dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj!" (Ps 85,13).
Svima vama, moja draga, vjerna i napaćena braćo i sestre u Kristu Isusu, od srca želim da vam sam Gospodin, izvor mira, dade mir uvijek i u svemu! Neka Gospodin bude s vama svima! (usp. 2 Sol 3,16).

Vaš biskup Franjo