DIGNITE PONOVNO SVOJ GLAS I ZAŠTITITE NAS!
Pismo patrijarhu SPC-a, gospodinu Pavlu
(Prot. br.: 312/95 od 9. svibnja 1995.)

Vaša Svetosti!
Kao rođeni Banjalučanin i katolički biskup Banjalučke biskupije želim Vam prigodom Vašeg pohoda našem gradu i kraju izraziti dobrodošlicu kao nasljedniku Kristovih apostola i dragom u Kristu bratu. Kao i svaki drugi, tako i ovaj Vaš pastirski pohod ovdašnjim vjernicima Srpske pravoslavne crkve stoji u službi Božje istine, ljubavi, praštanja i mira. I istina, i ljubav, i praštanje, i mir potrebni su u ovom trenutku svim ljudima u ovom gradu i kraju više nego bilo što drugo.
Mržnja i osveta, na žalost, u posljednje su vrijeme ponovno kao vulkan izbili na obzorje naše svakodnevice.
Na području zapadne Slavonije pogođeni su vihorom ratnih sukoba mnogi nedužni civili, pravoslavni Srbi i njihovi najbliži. Duboko smo potreseni zlom čije su žrtve oni postali! I ovaj put iskreno suosjećamo sa svim nevinim žrtvama, molimo za njih i iskreno im želimo pomoći.
Rušilački val preplavljuje ove naše prostore, na žalost, već nekoliko godina. Dok smo se mi, katolici Banjalučke biskupije svim silama ustrajno i dosljedno trudili na miru, praštanju i ljubavi - čak i prema onima koji nam u svojoj duhovnoj sljepoći čine zlo - pogodili su nas, posebno posljednjih dana, ponovni, teški udarci mržnje i uništenja. Mi ih nismo izazvali ničim, osim možda našom pasivnom rezistencijom, našom miroljubivom nazočnošću, dobrotom i praštanjem!
Prvo su bezdušno kidnapirane, a potom protjerane preostale redovnice iz dva naša drevna, velika samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. svibnja 1995., za koje se još 1992. godine osobno bio zauzeo moj poštovani subrat episkop banjalučki, gospodin Jefrem. O tom teškom i ničim opravdanom zločinu protiv nedužnih redovnica, uglavnom starica, velikih dobročiniteljica okolnog srpskog stanovništva, kao i o neshvatljivoj obmani javnosti ministra vjera u Vladi RS, da su, navodno, časne sestre na vlastiti zahtjev prebačene na teritorij Republike Hrvatske, slobodan sam Vašoj Svetosti priložiti odlučan službeni demanti njihove provincijalne uprave iz Zagreba.
U samostanske zgrade i župnu crkve pokraj njih, ni meni, ni mojim svećenicima do danas(!) nije dopušten pristup, niti nam je omogućen kontakt s nekim od predstavnika lokalnih ili viših vlasti!
Istog je dana u večernjim satima SRT, Studio Banja Luka, iznijela svojim gledateljima - tko zna koji put! - teške klevete i insinuacije o banjalučkom biskupu i njegovom navodnom djelovanju. Bio je to, sada je očito, uvod u nemile događaje koji će uslijediti neposredno nakon toga!
5. svibnja 1995. uslijedilo je paljenje područne crkve u Vujnovićima (župa Petrićevac) na periferiji Banjaluke.
Sutradan, 6. svibnja 1995. miniranjem je srušena druga područna crkva župe Petrićevac, u mjestu Šargovac.
U noći između 6. i 7. svibnja 1995. brutalno su zlostavljani redovnici - franjevci i redovnice u povijesnom samostanu Petrićevac, pri čemu je životom stradao svećenik-redovnik, fra Alojzije Atlija, bolesni starac. To je četvrta, potpuno nevina svećenička žrtva moje biskupije u ovom ratu! Nakon toga su redovnici i redovnice protjerani. Zapaljen je njihov samostan, a miniranjem potpuno uništena nova, prostrana samostanska i župna crkva, svetište sv. Ante za cijeli banjalučki kraj, i veliki zvonik.             Tako je jedna od naših najvećih banjalučkih župa u roku od tri dana ostala bez svih svojih bogoslužnih prostora - hramova, a Katolička crkva na banjalučkim prostorima bez još jednog, četvrtog po redu, velikog samostana, kulturnog središta katolika ove regije.
Već sljedeći dan, u noći između 7. i 8. svibnja 1995. zapaljena je jedina dosad čitava crkva u mojoj biskupiji južno od Banjaluke, u mjestu Majdan kod Mrkonjić Grada.
Sve to ostavlja dojam da su neke, očito sotonske sile odlučile nastaviti s uništavanjem Katoličke crkve u mojoj biskupiji, konačno i u samom njezinom središtu, u mom rodnom gradu Banjaluci. Vašoj je Svetosti vjerojatno poznato teško stradanje, ne samo pravoslavnih kršćana, nego i katolika na ovom području još za vrijeme II. svjetskog rata, kada je trećina župa Banjalučke biskupije zauvijek uništena. Za vrijeme ovog, užasnog rata u Bosni i Hercegovini, unatoč izrazito miroljubivom djelovanju svećenika i redovnika i miroljubivom držanju najvećeg broja vjernika moje biskupije, doživjeli smo i doživljavamo strašna, neizdrživa zlostavljanja. Oteta su nam gotovo sva osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Ubijeno je više od 400 katolika-civila u svojim domovima, protjerano je više od 2/3 katolika (više od 55.000), potpuno je uništeno 39 crkava, četiri velika samostana (s više od stotinu članova!), oštećeno je teže ili lakše još više od 40 crkava, a mnoga su groblja oskvrnuta.
Unatoč Golgoti koju proživljavamo pune tri godine, nismo se umorili pozivati svoje vjernike na praštanje, mir i djela ljubavi (Caritas). Neumorno smo dizali glas u zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda svakog čovjeka, svake vjerske ili narodne zajednice. Zajedno sa svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima molili smo se Bogu i primjenjivali u praksi obvezujuća načela naše kršćanske vjere. Sam Bog, koji poznaje svako ljudsko srce, zna da smo željeli i činili samo dobro, ne samo sebi, nego i drugima oko sebe.
Ni u jednoj prilici nismo propovijedali i, ne daj Bože, primjenjivali starozavjetno pravilo - lom za lom, oko za oko, zub za zub, ranu za ranu (usp. Lev 24,20)!
I u nedavnim dramatičnim događajima sa srpskim pravoslavnim stanovništvom na području zapadne Slavonije uputio sam, kao i mnogo puta ranije tijekom ovog rata, nekoliko apela i molbi političarima, predstavnicima Crkve i humanitarnim organizacijama da se zaštite svi ljudi, posebno nezaštićeni i nedužni civili. U prilogu Vam dostavljam odgovore najkompetentnijih predstavnika Katoličke crkve i državne vlasti u Republici Hrvatskoj od 5. svibnja 1995. u kojima se ističe odlučno zauzimanje Katoličke crkve "za poštivanje ljudskih prava građana srpske nacionalnosti" kao i odlučnost političkog i državnog vrha u Republici Hrvatskoj da "jamče Srbima u zapadnoj Slavoniji punu zaštitu".
U ovoj, banjalučkoj regiji, gdje se desetljećima njegovao nadaleko poznat, izrazito ekumenski, prijateljski odnos katolika i pravoslavnih kršćana, kako među službenim predstavnicima naših sestrinskih Crkava, tako i među običnim vjernicima, u posljednje tri godine svu vlast imaju političari srpskoga, pravoslavnog naroda. To je neshvatljivije i tragičniji ovaj strašni, s naše strane ničim izazvan, kontinuirani progon i pogrom katolika i potpuno zatiranje tragova Katoličke crkve! Je li doista moguće da oni isti političari srpskoga naroda, koji za sebe tvrde da su "odlučni borci za spas pravoslavlja" i da "se u svojim odlukama redovito konzultiraju i s arhijerejima Srpske pravoslavne crkve", ne žele uvažiti njihove apele i odlučne intervencije glede zaštite osnovnih ljudskih, pa tako i vjerskih prava i sloboda i ovdašnjih vjernika katolika, izrazitih mirotvoraca?! Može li biti istina da oni, u ime pravoslavlja, žele s Katoličkom crkvom na prostorima moje biskupije učiniti ono što svi drugi nekršćani i nevjernici kroz mnoga stoljeća njezine kontinuirane nazočnosti nisu uspjeli - potpuno je uništiti?! Neće li to biti strašna ljaga za pravoslavlje u srpskom narodu i ujedno još strašniji grijeh pred Bogom, Ocem svih ljudi i Sucem svih nas?!
Još uvijek pamtim Vaše očinske i pastirske riječi, utemeljene na Evanđelju Isusa Krista, koje sam slušao prigodom našeg bratskog susreta u ovom gradu, prošle jeseni. Bio sam radostan i Bogu zahvalan što smo tada bili iste misli (usp. Fil 2,2). Uvjeren sam da je i sada kod Vaše Svetosti jednako prisutan Kristov Duh bogoljublja i čovjekoljublja, i da se Vaša Svetost nije umorila u zaštićivanju Božjih časti, Božjih i ljudskih prava, univerzalnih za sve ljude, za svakoga čovjeka.
Zato sam slobodan zamoliti Vašu Svetost, da u Duhu Isusa Krista, Dobrog Pastira, ponovno dignete svoj glas, kako u molitvi Bogu, tako i u jasnim apelima ovdašnjim odgovornim političarima za zaštitu potpuno obespravljenog i decimiranoga katoličkog stanovništva na području Banjalučke biskupije, za zaštitu i svih drugih ovdašnjih obespravljenih ljudi, kao i vjerskih službenika i institucija Katoličke crkve, kao što se i predstavnici Katoličke crkve odlučno i dosljedno zauzimaju za potpunu zaštitu svih prava pripadnika Srpske pravoslavne crkve i svih drugih ljudi, gdje god su ugroženi. Uvjeren sam da Vaša Svetost, koja očinski suosjeća sa stradanjima svoga srpskog pravoslavnog naroda, nije bezosjećajna nad ništa manjim stradanjima Vaše potpuno nedužne katoličke braće u mojoj Banjalučkoj biskupiji. Jer svi smo mi djeca jednog te istog nebeskog Oca!
Neka nas i dalje nadahnjuje i povezuje ljubav Isusa Krista - zbog nas grešnih ljudi mučenoga, ubijenog i uskrsnulog!
Bez obzira na to kako će se prema nama ubuduće ponašati naša kršćanska pravoslavna braća, naši susjedi Srbi, mi ćemo nastojati voljeti ih i samo im dobro činiti!
Uz dužno poštovanje Vašoj Svetosti, preporučujući u Vaše pobožne molitve sebe i sve članove moje gotovo potpuno uništene biskupijske zajednice, iskreno Vas pozdravljam i ostajem u Kristu Spasu Vaš brat,

+ Franjo Komarica, banjalučki biskup
Prilog (3)

Pismo dostavljeno:
Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb