OSOBAMA I INSTITUCIJAMA MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

"UNATOČ NAŠEM MIROLJUBIVOM PONAŠANJU ODUZETA SU NAM OSNOVNA LJUDSKA PRVA"
Biskupova predstavka međunarodnim posrednicima C. Vanceu i D. Owenu
(Prot. br.: 822/92 od 25. rujna 1992.)

Poštovane Ekscelencije, Mr. C. Vance i Mr. David lord Owen!
Kao vjerski poglavar gotovo 130.000 katolika Banjalučke biskupije koja se prostire u sjeverozapadnom dijelu Bosne, iskreno Vam zahvaljujem na Vašoj humanoj misiji ponovnog uspostavljanja pravednog mira među narodima i ovog područja, te na Vašem specijalnom dolasku k nama u Banjaluku.
Na prostorima moje biskupije od davnog petog stoljeća žive katolici. Osim Hrvata, kao najvećeg dijela katoličkog pučanstva, imam na brizi i manje skupine katolika Talijana, Poljaka, Čeha, Slovenaca, a tu su također i katolici Ukrajinci.
Broj katolika u mojoj biskupiji se za vrijeme II. svjetskog rata smanjio za nekoliko desetaka tisuća, točnije trećina biskupije potpuno je uništena.
Politika sile i bezakonja, koja je dovela do bezumnog bratoubilačkog rata u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i na područja Banjalučke biskupije, već ostavlja strahovite posljedice.
Izrazitu miroljubivost najvećeg broja vjernika moje biskupije i njihovu spremnost na humani suživot s pripadnicima drugih religija i naroda na ovom području isticali su mnogi vodeći civilni i vojni dužnosnici u razgovorima sa mnom u posljednja tri mjeseca, hvaleći pritom vrlo konstruktivan doprinos Katoličke crkve na sprečavanju ratnih sukoba na ovom području.
Unatoč takvom miroljubivom ponašanju, mora se konstatirati, na temelju mojih osvjedočenja i provjerenih podataka iz većeg dijela moje biskupije na području Bosanske krajine, da je katoličko, najvećim dijelom hrvatsko, stanovništvo ovdje izgubilo gotovo sva ljudska prava i slobode.
Posebno moram istaknuti oduzimanje i gaženje sljedećih prava i sloboda:
1. pravo na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje
2. pravo na dobra potrebna za život i uzdržavanje
3. pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada
4. povreda i ugroženost slobode savjesti
5. pravo na slobodno mišljenje i izražavanje
6. pravo na nepovredivost osobe
7. pravo na slobodan izbor zvanja
8. pravo na odgoj i obrazovanje vlastite djece
9. pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu i poretku
10. pravo na dobar glas
U nemogućnosti da traže i dobiju zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih političkih zastupnika, jer je svima njima onemogućen rad - uhapšeni su, a neki od njih čak i pobijeni /Kotor Varoš, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Mrkonjić Grad, Bosanska Gradiška/, ti ljudi od mene, kao biskupa, tj. duhovnog poglavara, traže da ih zaštitim od očitog bezakonja /na cijelom području Bosanske krajine/, neizdržive torture, proganjanja, višemjesečnog prisilnog boravka u zbjegovima i pljačke svega, posebno u Prijedoru, Ljubiji, Bosanskoj Gradiški, Laktašima, Ključu, Kotor Varoši, Sanskim Mostu, Mrkonjić Gradu.
Iz nekih dijelova moje biskupije, posebno iz općina Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Laktaši, Mrkonjić Grad, kao i Banjaluka, na tisuće ljudi ne može više izdržati strahoviti višemjesečni psihički, a nerijetko i fizički pritisak i traži od mene da im preko Biskupijskog Caritasa ili neke druge institucije omogućim izlazak iz ovog pakla, najčešće praznih ruku /Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš/ samo da spase goli život.
Njihov se broj svakim danom povećava i zbog potpune socijalne i zdravstvene ugroženosti i neizvjesnosti za budućnost života i opstanka na svojim vjekovnim ognjištima.
Bez ikakvog povoda i razloga ubijeni su mnogi civili /meni poznat broj penje se do 150/. Među njima je, na žalost, i župnik iz Nove Topole, vlč. Ratko Grgić, odveden iz svog župnog stana 16. lipnja 1992., kao i član biskupijskog vijeća i ujedno vijećnik bosanskohercegovačkog parlamenta, dipl. ing. Marijan Vištica iz Bosanske Gradiške, odveden 3. kolovoza 1992.
U posljednja tri mjeseca u mojoj je biskupiji srušeno ili spaljeno više od 40 posto crkvenih objekata, a još 50 posto njih više je ili manje oštećeno, iako u blizini nije bilo nikakvih borbi! Petorica mojih župnika, bez ikakve dokazane krivnje, bili su u logorima, između 12 i 80 dana, strahovito zlostavljani, i sada su u većoj ili manjoj mjeri invalidi. Mnogim mojim svećenicima otvoreno se prijeti ubojstvom, te rušenjem preostalih crkvenih objekata.
Višemjesečni oružani napadi na samostane redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, kao i izravno ugrožavanje njihovih života i ultimatumi za iseljenje, prisiljavaju na desetke redovnica da potpuno napuste svoje stoljetne samostane.
Iako se lokalne vlasti, civilne i vojne, službeno izjašnjavaju da su protiv etničkog čišćenja, ugrožavanja života i imovine nesrpskog stanovništva, u praksi ne poduzimaju sve potrebne akcije da se spriječi bezakonje i sila naoružanih osoba, nego ih čak i toleriraju (pa i podržavaju, npr. Prijedor!) Jednako tako, ništa ne poduzimaju da se ljudima vrate sva ona oduzeta ili ugrožena prava, što dovodi na sami rub fizičke i psihičke izdržljivosti na desetke tisuća obespravljenih ljudi (govorim u ime katoličkog stanovništva).
Dramatičnu situaciju ovih ljudi povećava i činjenica da ni u jednu drugu državu, kamo bi htjeli, ne mogu ući, posebno u Hrvatsku, Sloveniju, ili Austriju, Njemačku ili Švicarsku, zbog sadašnje potpune zabrane ulaska u Republiku Hrvatsku.
Slobodan sam, u ime svih ugroženih vjernika katolika, predložiti poštovanim ekscelencijama sljedeće:
1. Neka se odmah, ultimativno, svi koji vode borbe prisile da obustave borbena djelovanja!
2. Neka se odmah puste i na sigurno mjesto smjeste svi nedužno zatvoreni po svim logorima i zatvorima u BiH.
3. Neka se odmah pristupi razoružavanju svih naoružanih osoba koje nisu pod kontrolom legalnih institucija.
4. Neka se smijene sve lokalne vlasti koje nisu u stanju ili nisu voljne zaštititi nedužno stanovništvo.
5. Neka se konkretnim akcijama počnu vraćati osnovna ljudska prava svima kojima su oduzeta, i neka se odmah zaustavi svako etničko čišćenje.
6. Neka se omogući cijeloj ovoj regiji normalna opskrba električnom energijom; neka se otvore i osiguraju putni, željeznički i PTT promet.
7. Neka se humanitarne svjetske organizacije još više angažiraju u dostavljanju prijeko potrebne pomoći za sve socijalno i zdravstveno ugrožene na teritoriju Bosanske krajine.
8. Neka se vodeći hrvatski političari, iz Sarajeva ili iz Zagreba, više pobrinu za dramatičnu situaciju i potpuno neizvjesnu budućnost svoga naroda u ovom dijelu države Bosne i Hercegovine.
9. Neka se svakako osnuje međunarodna komisija /institucija/ koja će kontrolirati provođenje svih dogovorenih konkretnih akcija na smirivanju dramatične situacije medu nesrpskim stanovništvom Bosanske krajine.
Nastojao sam sam, i s poglavarima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice na ovom području, učiniti sve što sam mogao da se veliko zlo nametnutog nam rata, u kojemu većina mojih katolika ne želi sudjelovati, što više smanji.
Spreman sam podržati svaku konstruktivnu akciju za zajedničko dobro svih stanovnika ove regije i cijele Bosne i Hercegovine.

Zahvaljujem i Vama i svima koji nam možete više i učinkovitije pomoći!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

"NE OPTEREĆUJTE SVOJU SAVJEST INDIFERENTNOŠĆU PREMA NAŠOJ NESREĆI"
Dramatičan apel biskupa i svećenika Banjalučke biskupije svim kompetentnim osobama crkvenog i političkog života u zemlji i svijetu
(Banjaluka, 17. veljače 1993.)

Biskup i svećenici Banjalučke biskupije, okupljeni na molitveno ­pastoralnom susretu u Biskupskom ordinarijatu u Banjaluci 17. veljače 1993., zajednički su razmotrili i aktualnu situaciju u kojoj se trenutno nalazi naša biskupija. Na temelju konkretnih izvještaja o dramatičnom stanju u kojemu se nalazi najveći dio biskupije, a koje se svakodnevno naglo pogoršava, svjesni svoje odgovornosti za povjerene nam vjernike pred Bogom, Crkvom i pred poviješću svoga naroda i svih ljudi ovoga kraja, prožeti vjerom, nadom i ljubavlju, obraćamo se, osim Bogu u zajedničkim molitvama, i svim kompetentnim osobama crkvenoga i političkog života u zemlji i svijetu zajedničkim apelom i usrdnom molbom za pomoć i zaštitu.
1. Znajući da, kao Kristovi učenici, moramo njegovati poštovanje, slogu, dijalog i mir s drugim ljudima oko nas, neumorno smo i dosljedno tražili i tražimo, na miran i miroljubiv način, da se osigura priznanje i poštovanje dostojanstva svake pojedine vjerske i nacionalne skupine i svake ljudske osobe, kako bi se na ovim prostorima susretanja raznih naroda, kultura, religija i običaja, i ubuduće sačuvao skladan suživot za sve, izbjeglo strahovito ratno stradanje, bezdušno protjerivanje ljudi s njihovih ognjišta i vandalsko uništavanje svega što je vrijedno u ljudskim očima.
2. Poznata je činjenica da smo svi zajedno, otkako su započeli ratni sukobi na području Bosne i Hercegovine, nastojali učiniti sve što je u našoj moći da vjernici, povjereni našoj pastirskoj brizi, ne podlegnu napasti upotrebe oružja protiv svoga susjeda, bilo iz vlastitog ili drugog naroda, i tako ugroze tuđi, ali i svoj život i imovinu. Božji je dar da nam je to gotovo u svim našim župama i uspjelo.
3. Ipak, unatoč izrazito miroljubivom držanju najvećeg broja vjernika naše biskupije i njihovoj istinskoj spremnosti na zajednički život s drugim ljudima u slozi, miru, međusobnom uvažavanju i poštovanju, osjetili smo svi mi, svećenici, redovnici, redovnice, a pogotovo naši vjernici, na vlastitoj koži mnogostruke i teške povrede i pogaženost naših osnovnih ljudskih prava.
Iznosimo najbolnije slučajeve:
- Ubijanje i masakriranje nedužnih civila: staraca, žena, djece i muškaraca; odvođenje u logore, osim nekoliko stotina civila, i petorice svećenika, od kojih jedan nakon torture u zatvoru podliježe, a drugu dvojicu, nakon mučenja ubijaju;
- teško psihičko i fizičko zlostavljanje redovnica i prisiljavanje na odlazak iz njihovih samostana; silovanje žena i djevojaka;
- bezrazložna oskvrnuća, rušenja, teža ili lakša oštećivanja više od 93 posto svih naših crkava i još 33 posto drugih crkvenih objekata;
- konstantno paljenje i rušenje mnogih stambenih i poslovnih objekata naših vjernika, dramatično protjerivanje nekoliko desetaka tisuća vjernika iz mnogih naših župa /neke su župe potpuno iseljene/, trajna praksa etničkoga čišćenja našeg naroda s njegovih vjekovnih ognjišta;
- opće otpuštanje s radnih mjesta i potpuna egzistencijalna ugroženost najvećeg broja naših vjernika, posebno u urbanim sredinama; često prisiljavanje aktualne vlasti na mobilizaciju i rat protiv vlastitoga naroda ili drugoga naroda, isključenost iz političkog odlučivanja o vlastitoj sudbini, nemogućnost slobodnoga kretanja najvećeg broja odraslih muškaraca;
- zdravstvena ugroženost zbog nemogućnosti plaćanja pregleda, drugih medicinskih usluga /operacije, ležanje u bolnici/ i lijekova...
4. Unatoč dosadašnjem već desetomjesečnom bezakonju i obespravljenosti koju trpimo, naš narod nije uzvratio na zlo zlim. Željeli bismo da i ubuduće ne uzvrati, Ali, već smo svi više-manje pri kraju snaga! Mnogi naši vjernici su fizički, a još više psihički iscrpljeni. Bojimo se da će, ipak, doći do onoga protiv čega smo se do sada svim silama zauzimali - do očajničkog pokušaja izlaska pod svaku cijenu iz sadašnje, u mnogo slučajeva, uistinu nepodnošljive situacije. To opet može lako uroditi još dramatičnijim i pogubnijim posljedicama za sve nas ovdje.
5. U posljednjem, Drugom svjetskom ratu, nastradalo je više od 1/3 naših župa, koje više nikada nisu obnovljene. Sada se silom i političkim odlukama, koje drugi o nama bez nas donose, nastavlja proces potpunoga uništavanja Katoličke crkve na području naše biskupije, gdje je ona nazočna više od sedamnaest stoljeća!
- U ovom, za nas, sudbonosnom trenutku apeliramo i molimo sve kompetentne crkvene i državne poglavare u našem hrvatskom narodu i u slobodnom svijetu da se ozbiljnije upoznaju s našom dramatičnom situacijom i ne dopuste potvrđivanje i nastavljanje strahovitoga zločina protiv čovjeka, naroda i čovječnosti!
6. Ne možemo prihvatiti da bezakonje i anarhija, sila i zloća postanu zakonom i mjerilom života, ponašanja i odlučivanja o sudbini pojedinaca ili pripadnika jednoga naroda ili vjerske zajednice!
- U ime Božje pravde, u ime čovjekoljublja, u ime najsvetijih kršćanskih i humanih načela naše europske civilizacije pozivamo i preklinjemo sve koji se smatraju ljudima, a mogu nam konstruktivno pomoći: - ne opterećujte svoju savjest indiferentnošću prema našoj nesreći! Ne želimo da naša nesreća postane vašom nesrećom na sudu Boga Svevišnjega, pred kojim ćemo se svi morati pojaviti. Zaštitite nas i pomozite nam dok još nije prekasno!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup,
sa svojim svećenicima

DOLAZI PROLJEĆE - TREBAMO SJEMENA!
Pismo dr. Aloisu Mocku, ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Broj 754/93 od 16. ožujka 1993.)

Ekscelencijo!
Poštovani gospodine ministre, dr. Mock!
Koristim iznenadnu priliku da Vam od srca zahvalim na svemu što ste Vi i Vaša Vlada učinili za okončanje strašnog rata i za pravedan mir u mojoj domovini Bosni i Hercegovini. "Blago mirotvorcima...!" (Mt 5,9).
Budući da sam se s različitih strana mogao osvjedočiti da ćete i nadalje biti uz nas, ponovno Vam se obraćam u ime svojih vjernika koji su još uvijek ovdje i žele i ostati.
Dolazi proljeće i želimo se, s Božjom pomoću, brinuti i o budućnosti. Trebamo sjemena! Poglavito kukuruz i krumpir, ali i razne vrste povrća.
Budući da to ne možemo u dostatnoj mjeri dobiti ni od jedne druge ustanove, obraćamo se u nadi Vama Ekscelencijo, odnosno preko Vas kompetentnim ustanovama kod savezne vlade, i molimo Vas da nam, ako je ikako moguće, pošaljete 100 t kukuruza, 100 t sjemenskog krumpira te neodređenu količinu luka, salate, rajčice (za približno 50.000 ljudi).
Smijem li Vas zamoliti Ekscelencijo da nas obavijestite preko Koruškog Caritasa, gosp. Petera Quendlera! Srdačno hvala unaprijed - u ime mnogih ljudi u nevolji.

Gospodin blagoslovio Vas i Vaš cijenjeni posao!
S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

USTRAJNO SE TRUDIMO U MIROTVORNIM AKCIJAMA I U ZAŠTITI ŽIVOTA I IMOVINE SVIH UGROŽENIH
Biskupov odgovor p. Reneu Costeu, generalnom delegatu međunarodne organizacije PAX CHRISTI u Parizu i direktoru pariškog "LACROIX", g. Noelu Copinu
(Prot. br.: Prez. 51/93 od 18. travnja 1993.)

Poštovani prijatelji iz međunarodnog pokreta Pax Christi i
redakcije časopisa "LA CROIX"!
Vrlo ste me počastili svojim ljubaznim pozivom na susret u Parizu, 24. travnja 1993. godine, u povodu 30. obljetnice Enciklike "Pacem in terris".
Sa zahvalnošću sam prihvatio Vaš poziv, nadajući se da će mi biti moguće izići iz svoga grada i biskupije i doći k Vama.
Na žalost, zbog neizvjesne ratne atmosfere u Bosni i Hercegovini, trenutačna politička situacija kod nas je takva da mi nije moguće udaljavanje od moga vjerničkog puka, svećenstva i redovništva - čak ni u obližnju Hrvatsku, na zasjedanje Biskupske konferencije u Zagrebu ovoga tjedna. Zato vrlo žalim što neću moći biti na Vašem uvaženom i uglednom skupu.
Ali, uz Vaše dopuštenje, slobodan sam poslati u svoje ime moga biskupskog vikara i predsjednika Caritasa moje biskupije, preč. g. dr. Miljenka Aničića, koji se u posljednje vrijeme nalazi u Zagrebu i može bez poteškoća doći k Vama. On je vrlo dobro upoznat sa situacijom u našoj Banjalučkoj biskupiji tijekom svih dramatičnih događaja od početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, jer mi je uvijek bio glavni pomoćnik.
Zato će Vam moći mjerodavno iznijeti, kako naša ustrajna nastojanja na mirotvornim akcijama s najvišim predstavnicima SPC-a i Islamske zajednice u Banjaluci, tako i s predstavnicima civilnih i vojnih vlasti tijekom posljednjih godinu dana.
Moći će Vas izvijestiti i o mnogim našim intervencijama za zaštitu života i imovine, kako naših nedužnih i potpuno nezaštićenih vjernika, tako i svih drugih nedužnih ljudi, pripadnika drugih naroda ili vjerskih zajednica.
Moći će posvjedočiti o doista miroljubivom držanju najvećeg broja naših vjernika - unatoč čestim i mnogim nepravdama i bezakonjima, progonstvima, ubojstvima nedužnih civila; rušenju i pljačkanju imovine, crkava, pastoralnih centara i mnogostruke druge obespravljenosti i gaženja osnovnih ljudskih prava i sloboda!
Uspjelo nam je, uz posebnu Božju pomoć i zaštitu, spasiti mnoge ljudske živote, upravo miroljubivošću i stalnim poticanjem i propovijedanjem nenasilja, odnosno ne uzvraćanja zlom za zlo.
Božji je dar našoj mjesnoj Crkvi što možemo, kao Biskupija, svijetla obraza stati pred sud i crkvene i svjetovne domaće i svjetske javnosti, što nismo željeli niti želimo sukob sa svojim susjedima, niti smo druge na bilo koji drugi način ugrozili ili zakinuli; što iskreno sa svima želimo živjeti u miru!
Jedino što za sebe tražimo jest, da nam se vrate i zajamče osnovna ljudska prava i slobode, kao vjerskoj i nacionalnoj zajednici! A to uistinu nije ni previše niti je nemoguće! Ono što tražimo za sebe, iskreno želimo i drugima oko sebe!
Iako nam je u postocima mnogo crkvenih objekata porušeno ili oštećeno, iako je gotovo polovica Biskupije trenutno prisilno u izbjeglištvu (pogotovo mladi ljudi), želimo i ubuduće ostati na svojim vjekovnim ognjištima, tražeći da se omogući povratak i normalan život na ovim prostorima svima koji to žele! Ne možemo, niti smijemo pristati na zakon sile i oružja niti na fašističko etničko čišćenje koje se, na žalost, pred očima prilično nezainteresirane europske i svjetske javnosti nesmetano provodi u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine!
Zahvalni smo, kako Sv. Ocu, Ivanu Pavlu II, tako i svoj braći i sestrama u Katoličkoj crkvi te drugim plemenitim ljudima diljem Europe i izvan nje, koji nas u našim istinskim miroljubivim naporima pomažu svojim molitvama i drugim izrazima solidarnosti i potpore, kako bismo spasiteljsko poslanje Kristove crkve na ovim prostorima i u ovo vrijeme što bolje i učinkovitije ostvarili!
Iskreno Vas pozdravljam, kao i sve poštovane prijatelje oko Vas. Ostajući u Uskrsnulom Kristu, najvećem, božanskom Mirotvorcu,

Vaš,
msgr. dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

BEZ POŠTOVANJA I VRAĆANJA PRAVA SVAKOM OD NARODA KOJEMU JE BOSNA DOMOVINA NEĆE BITI PRAVEDNOG MIRA NA TLU BiH
Biskupovo pismo predsjedniku MKCK, g. Corneliju Samarugi
(Prot. br.: Prez.: 189/93 od 24. studenoga 1993.)

Vrlo poštovani gospodine predsjedniče!
S iskrenom radošću i zahvalnošću pozdravljam Vas u svom rodnom gradu Banjaluci. Duboko žalim što Vas ne mogu vidjeti i s Vama bar kratko porazgovarati, jer sam u vrijeme Vašeg dragocjenog boravka u Banjaluci službeno odsutan i udaljen nekoliko stotina kilometara. Nisam nikako mogao odgoditi ovaj moj put na već isplanirani sastanak s drugim biskupima. Slobodan sam Vam stoga preko svojih zastupnika uputiti ovih nekoliko redaka pismenog izvješća.
1. Želim Vam prvo izraziti duboku zahvalnost zbog dragocjene nazočnosti ureda Međunarodnog crvenog križa u našem gradu i sredini. Molim Vas da on i ubuduće među nama ostane, uz moguće i preporučljivo otvaranje svojih ekspozitura u nekim od okolnih mjesta /Doboj, Tešanj, Žepče.../
2. Moja Banjalučka biskupija obuhvaća sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine, područje od 27 općina, odnosno 15.600 kvadratnih kilometara. Prije ovog rata bilo je na tom području oko 120.000 katolika, uglavnom Hrvata, uz nekoliko manjina /Talijani, Poljaci, Česi/, u 47 župa. Tijekom rata najveći je dio moje biskupije došao pod srpsku vlast: 38 župa; 8 župa je pod vlašću hrvatskom, a jedna župa pod muslimanskom. S teritorija pod srpskom vlašću, na kojemu je prije rata živjela više od 71.000 vjernika, moralo je otići, što protjerano, iseljeno ili poubijano a da ratnih sukoba nije ni bilo, nešto više od 41.000 vjernika. Tendencija etničkog čišćenja sustavno se provodi i nezaustavljivo nastavlja! Unatoč svim mojim miroljubivim nastojanjima na zaustavljanju tog fašističkog procesa nad potpuno nedužnim našim narodom, taj se nehumani proces ipak provodi i prema mnogim pokazateljima dobro je razrađen i planiran! Više od 40 posto mojih crkava potpuno je uništeno, daljnjih više od 50 posto teže ili lakše oštećeno, s jasnom tendencijom da se time brže "očisti" i vjerničko stanovništvo! Gotovo 100 posto naših ljudi već je otpušteno s posla i pod konstantnim su pritiskom, fizičkim i psihičkim, da se isele iz svojih stanova i kuća, sa svojih stoljetnih ognjišta.
3. S velikom radošću i zahvalnošću Bogu mogu Vam reći da moj narod i vjernici katolici ovog područja nisu drugima, ni pravoslavnim Srbima niti Muslimanima, učinili nikakvo zlo, nikoga nisu ugrozili! Svijetla obraza i vedra pogleda mogu svima pogledati u lice!
Kao dio konstitutivnog naroda ove zemlje Bosne i Hercegovine smatramo svojim prirodnim pravom, povijesnim i sadašnjim, da ostanemo na svojim stoljetnim prostorima i ognjištima i da na njima i ubuduće mirno i dostojanstveno živimo! Pri ovakvom razvoju događaja - etničkom čišćenju i primjeni zakona sile i zakona jačega - bit će to teško ostvariti! I pred Vama i pred institucijom koju predstavljate dižem odlučno svoj glas protiv svakog etničkog čišćenja i svih drugih oblika gaženja osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, gdje god se to čini i tko god to činio! Međunarodna javnost preko svojih kompetentnih institucija mora naći načina prisiliti veće i jače da poštuju manje i nejače. Drugim riječima - bez poštovanja i jamstva prava svakom od naroda kojemu je Bosna domovina neće biti pravednog mira na tlu Bosne i Hercegovine gdje se isprepleću narodi, kulture, religije pa i civilizacije, kako je Vama zacijelo dobro poznato!
Apeliram na Vas, poštovani gospodine predsjedniče, da učinite sve što je u Vašoj moći da se osnovna ljudska i građanska prava i slobode pojedincima i manjinama ponovno uspostave i zajamče, da se zaustavi etničko čišćenje i da se svim prognanicima i izbjeglicama ponovno omogući dolazak i miran život na njihovim ognjištima!
4. Katoličko pučanstvo za koje se ja moram i materijalno brinuti, ponajprije preko Caritasa Banjalučke biskupije, obuhvaća preostale vjernike moje biskupije na ovom području kao i vjernike s područja susjedne Vrhbosanske /sarajevske/ nadbiskupije - sve skupa približno 65.000! Do sada je Caritas svojim angažmanom, te uz pomoć koju smo dobivali od MCK i UNHCR-a, uspijevao spasiti živote tisućama ljudi! U posljednje vrijeme sve učestalije aktualne vlasti RS ne dozvoljavaju da konvoj našeg Caritasa pođe do Zagreba po prijeko potrebnu hranu! Molim Vas da nam u tome pomognete svojim intervencijama! Na svemu Vam iskreno zahvaljujem! S poštovanjem!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

NE MOŽEMO VJEROVATI DA NAM NEĆETE POMOĆI!
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića ruskom veleposlaniku u RH, Leonidu Vladimiroviču Kerestidžijancu
(Prot. br. V- 8983/94 od 30. prosinca 1994.)

Vaša Ekscelencijo!
Prema želji banjalučkog biskupa msgr. Franje Komarica, šaljemo Vam za informaciju, u prilogu, opis posljednjih događaja u Banjalučkoj biskupiji.
Ne možemo vjerovati da možete ostati ravnodušni prema teroru koji se provodi nad nevinim nesrpskim stanovništvom u sjeverozapadnoj Bosni, niti možemo vjerovati da nam ne možete pomoći.
Apeliramo na Vas da informirate svoju vladu o ovim događajima kako bi ona učinila pritisak na Srbe da puste više od 200 naših civila iz Glamoča i Bosanskog Grahova i dozvole im da se vrate svojim kućama u Banjaluci i okolici. Molimo Vas, dozvolite nam da živimo normalno u našim domovima u banjalučkoj regiji.

Želimo Vam sretnu i uspješnu Novu godinu.
S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, predsjednik Caritasa Banjaluka,
koordinator Caritasa Bosne i Hercegovine

OBEĆALI STE DA ĆETE SE ZA NAS ODLUČNO ZAUZETI!
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade Luksemburga, g. Jean-Claude Junckeru
(Prot. br.: Prez. 35/95 od 13. ožujka 1995.)

Mnogopoštovani gospodine predsjedniče!
Obradovala me i ohrabrila mogućnost za detaljan i plodonosan razgovor s Vama o vrlo dramatičnoj situaciji u Banjalučkoj biskupiji i mojoj domovini Bosni i Hercegovini. Uvjerili ste me da imate sluha za probleme koji muče ljude i narode izvan Vaše mirne i bogate zemlje. Želio bih Vam još jednom izričito zahvaliti na Vašoj jasnoj odlučnosti da posve konkretno i uspješno pomognete obespravljenim i namučenim ljudima u mojoj biskupiji i mojoj domovini te onima koji su zbog nemilosrdnih udaraca sudbine morali napustiti svoju domovinu, a koje je Vaša zemlja primila.
Obećali ste mi da ćete se i osobno zauzeti kod drugih uglednih europskih političara, primjerice kod kancelara Kohla. Ta bi Vaša akcije mogla učiniti mnogo na vraćanju osnovnih sloboda kako za katoličke Hrvate, tako i za druge obespravljene ljude u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Obećali ste mi i da ćete se odlučno zauzeti za izdavanje radnih dozvola (viza) svim izbjeglicama iz bivše Jugoslavije koji žive u Luksemburgu. Kako ste mi obećali, uvjeren sam da ćete i Vi i Vaši cijenjeni suradnici prilikom obrade konkretnih slučajeva iskoristiti i korisnu suradnju biskupskog vikara gosp. Henrija Hamus, kao i gosp. Franje Đurića, dušobrižnika Hrvatske misije u Luksemburgu.
Zahvaljujem Vam od svega srca u ime svih ljudi u nevolji, kojima Vi, kao vodeći političar države, konkretno pomažete.
U Vašem odgovornom poslu želim Vam mnogo svjetla i snage Duha Svetoga i s poštovanjem Vas pozdravljam

Vaš,
dr. Franjo Komarica,  banjalučki biskup

UNATOČ SVOM MIROTVORSTVU, KATOLICI SU U BANJALUCI STRAŠNO KAŽNJENI
Biskupovo pismo Jacquesu Santeru, predsjedniku komisije Europske unije
(Prot. br.: Prez. 37/95 od 13. ožujka 1995.)

Mnogopoštovani gospodine predsjedniče!
Dobrostivo ste mi ponudili termin za razgovor za četvrtak, 9. ožujka, u Bruxellesu. Jako mi je žao što taj termin kolidira s terminima koje sam već ranije dogovorio u Bonnu.
Želio sam kod Vas i kod nadležnih europskih političara moliti za pomoć kako bi se pronašlo pravedno rješenje ratne drame u mojoj domovini Bosni i Hercegovini te za vraćanje osnovnih ljudskih prava, uključujući obespravljene ljude u Banjalučkoj biskupiji. Mi katolici u Banjaluci, unatoč našem mirotvorstvu, strašno smo kažnjeni i ostavljeni od svih utjecajnih političara - i domaćih i inozemnih.
Smatram svojom dužnošću objelodaniti svima koji se osjećaju odgovornim za održanje temeljnih načela naše europske civilizacije, vrlo nehumani razvoj događaja u mojem rodnom gradu i na području pod kontrolom bosanskih Srba.
Siguran sam, prema onome koliko Vas poznam, da ćete se odlučno zauzeti za međunarodnu kontrolu i na ovom dosad zanemarenom području u mojoj domovini Bosni i Hercegovini.
Na svemu onom što ćete u tom pogledu još učiniti, želim Vam od svega srca zahvaliti u ime svih obespravljenih ljudi u mojoj biskupiji, u mojoj domovini Bosni i Hercegovini i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Za Vaš težak i odgovoran posao u službi europskog čovjeka molit ću bogati Božji blagoslov.
Pozdravlja Vas u zahvalnom sjećanju na dobrostivo srce i kršćanski nazor, s poštovanjem Vaš,

dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

MOJI VAPAJI NAJČEŠĆE SU BILI GLAS VAPIJUĆEG U PUSTINJI
Pismo UNHCR-u i MKCK-u, uredima u Banjaluci
(Prot. br.: 299/95 od 4. svibnja 1995.)

Poštovani naslove!
Vama, kao i javnosti, dobro je poznato da sam kao katolički banjalučki biskup u mnogo navrata, posebno u posljednje vrijeme, dizao svoj glas u obranu obespravljenih i nezaštićenih ljudi, kao i za zaštitu svakog ljudskog života, bez obzira na to o kome se radilo.
Na žalost, moji su vapaji najčešće bili glas vapijućeg u pustinji, koji je jedva tko želio čuti. Pa ipak, ja želim i dalje ustrajno apelirati na sve hu­mane ljude u domovini i inozemstvu, bilo da su članovi humanitarnih organizacija, političkih stranaka ili nositelji vlasti, da se zauzmu za zaštitu svih nezaštićenih osoba, kako na području Republike Hrvatske, tako i Bosne i Hercegovine.
Najnoviji dramatični događaji na području zapadne Slavonije u Hrvatskoj sa srpskim pučanstvom, te na području banjalučko-­bosanskogradiške regije u Bosni s hrvatskim pučanstvom, posebno današnje nasilno odvođenje u nepoznatom pravcu katoličkih redovnica, uglavnom starica, iz starodrevnih samostana u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, o čemu Vas je ovaj Biskupski ordinarijat upoznao, kao i ovdašnje vlasti, ne smiju ostaviti nijednog humanog čovjeka ravnodušnim!
Apeliram stoga još jednom na sve kompetentne osobe i institucije da osiguraju svim ljudima, posebno onima potpuno nezaštićenima, osnovna ljudska i građanska prava i slobode, ponajprije pravo na život, na dom, na zavičaj i imovinu!
Nemojmo se umoriti u humanoj borbi za zaštitu svakog ugroženog i obespravljenog čovjeka, bez obzira na to kojoj vjerskoj ili nacionalnoj skupini pripadao!

Dr. Franjo Komarica,  banjalučki biskup

Pismo dostavljeno: Sredstvima javnog priopćavanja

DRAMATIČNO POGORŠANJE SITUACIJE ZA KATOLIKE U BANJALUCI I OKOLICI
Apel biskupa Komarice političarima, crkvenim i humanitarnim organizacijama nakon uništenja samostana i crkve na Petrićevcu, crkve u Šargovcu i ubojstva franjevca o. Alojzija Atlije
(Prot. br.: 309/95 od 7. svibnja 1995.)

Nakon prisilnog protjerivanja svih redovnica iz dvaju starodrevnih samostana, u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli, 4. svibnja ove godine, uslijedio je požar na crkvi u selu Vujnovići na periferiji Banjaluke 5. svibnja.
U noći između 6. i 7. svibnja velikom količinom eksploziva potpuno je uništena velika, nova župna i samostanska crkva u Petrićevcu - dijelu Banjaluke, a samostan franjevaca je zapaljen.
Jedan od samostanske braće preminuo je od infarkta. Iste je noći potpuno srušena crkva u selu Šargovac na periferiji Banjaluke.
Strah i panika zavladali su među ovdašnjim katolicima, jer su potpuno nezaštićeni pred domaćim i novo pridošlim srpskim ekstremistima. Kao taocima prijeti im realna opasnost neposrednog pogroma i progona u velikim razmjerima.
Situacija je doista dramatična, jer se, na temelju ponašanja ovdašnjih vlasti, stječe dojam da oni više nemaju punu kontrolu nad sigurnosnom situacijom u Banjaluci i u banjalučkoj regiji.
Preklinjemo sve političare, domaće i svjetske, kao i predstavnike Crkve i humanitarnih organizacija da što prije i što odlučnije spriječe nove velike i teške zločine ubijanja i etničkoga čišćenja potpuno nevinog i nezaštićenog katoličkog pučanstva.

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

VEĆ TRI GODINE TRAJE AGONIJA NESRPSKOG STANOVNIŠTVA U SJEVEROZAPADNOJ BOSNI
Biskupovo pismo njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu
(Prot. br.: Prez. 67/95 od 17. svibnja 1995.)

Mnogopoštovani gospodine kancelaru!
Dopustite mi da Vam se ponovno obratim. Već tri godine traje strašna agonija nesrpskog stanovništva, prije svega Hrvata i Bosanaca u ovom, od bosanskih Srba okupiranom području oko Banjaluke u sjeverozapadnoj Bosni.
Zbog nepodnošljivih šikaniranja i oduzimanja (od strane Srba) gotovo svih osnovnih ljudskih prava i sloboda, velik broj stanovnika (80, odnosno 90 posto) bio je prisiljen napustiti svoju domovinu da bi kao izbjeglice i prognanici živjeli bez sigurne budućnosti u različitim europskim zemljama, uključujući i Njemačku.
Ovdje nije bilo ratnih sukoba, ponašali smo se isključivo miroljubivo, nismo našim susjedima ništa nažao učinili. Unatoč tome, prema nama se odnose kao da nismo ljudi. Za nas se, sve vrijeme naše agonije, unatoč našim silnim vapajima za pomoć, nitko ne zauzima! Napustili su nas svi političari i svi borci za ljudska prava!
Osim toga, kao katolički biskup, u svom rodnom gradu moram bespomoćno promatrati kako moje vjernike, svećenike, redovnike i redovnice potpuno nevine brutalno ubijaju, kako se potpuno ruše crkve, samostani i druge crkvene ustanove, kako dakle moja biskupija jednostavno nestaje. Samo u posljednjih desetak dana ubijeni su dvojica mojih svećenika i jedna redovnica u njihovim župnim centrima i samostanu, redovnice iz dva samostana brutalno su protjerane, samostanske zgrade oduzete. Redovnici su protjerani iz još jednog svog samostana, njihov je samostan zapaljen i razoren, kao i velika župna crkva, daljnje četiri filijalne crkve i na kraju jedna velika župna i hodočasnička crkva i pastoralni centar! Želi se potpuno izbrisati i ostatak katoličkih crkvenih i kulturnih institucija na ovom području, a većina drugih crkava i crkvenih ustanova već je prije potpuno uništena. Apsolutno bez razloga ovdje se neometano čini genocid, etnocid, kulturocid i namjerno uništavanje Katoličke crkve, gdje je kao najstarija vjerska zajednica kroz stoljeća preživjela upade Mongola, Tatara, Otomana i na kraju ateističke komuniste! Sada slijepi ekstremistički vode bosanskih Srba, "u ime srpskog pravoslavlja" (!), žele brutalno protjerati i uništiti nas katolike, naravno i muslimanske Bosance.
Našim mirotvornim ponašanjem, našim praktičnim ekumenizmom s našim susjedima, pravoslavnim Srbima i Muslimanima, dokazali smo da smo voljni i sposobni živjeti u miru i poštujući druge u našoj jedinoj domovini! Zašto nas tako brutalno kažnjavaju? Zašto nam nitko od "moćnika" ne želi pomoći u našim neizdrživim nevoljama? Zašto se ovdje dopušta brutalni fašizam i rasizam, bez pravog zanimanja o tome što se ovdje doista događa? Mnogo sam puta pokušao zainteresirati odgovorne političare u Hrvatskoj i u Europi za našu beznadnu situaciju. Bosanski su mi političari odavno rekli da "za nas ne mogu ništa učiniti"! Do sada je, na žalost, sve bilo uzalud!
Sada smo došli u situaciju kada smo primorani reći: Netko nas mora zaštititi, vratiti nam oduzeta ljudska prava i slobode, ili ovim psihički iscrpljenim ljudima napokon omogućiti da isele i stvore negdje novu domovinu! Riječ je o gotovo 35.000 katolika (Hrvata i dr.) i približno 40.000 Bosanaca!
Molim Vas, gospodine kancelaru, nemojte prečuti ovaj vapaj jednog katoličkog biskupa iz jedne europske (!) biskupije, i zbog toga što ste mi prošle godine u Drezdenu na "Katholikentagu" obećali da ćete biti naš odvjetnik! Za to je krajnje vrijeme! Molim Vas, zauzmite se da se što prije dogodi međunarodna istraga o našoj situaciji! U ime mnogih obespravljenih ljudi u Banjaluci i okolici od srca Vam unaprijed zahvaljujem!

S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

ENERGIČNIJE SE ZAUZMITE ZA NAS!
Pismo specijalnom izaslaniku UN-a za ljudska prava, g. T. Mazowieckom
(Prot. br.: 407/95 od 1. lipnja 1995.)

Mnogopoštovana Ekscelencijo!
Zahvaljujem Vam na današnjem telefonskom razgovoru. Hvala na spremnosti da ozbiljno shvatite jako dramatičnu, gotovo neizdrživu situaciju katolika (Hrvata i dr.) u banjalučkoj regiji pod kontrolom bosanskih Srba.
Preostale vjernike moje biskupije u općini Banjaluka (ima ih približno 12.000), koji su ostali, unatoč svim šikaniranjima i obespravljenosti, sada srpski ekstremisti prisiljavaju da napuste kuće. Nekoliko stotina njih nalazi se doslovce na ulici, gotovo svim obiteljima prijeti se silom da napuste svoje domove i svoju domovinu. Službeni politički gremiji ne poduzimaju ništa kako bi te ljude zaštitili.
Politički vođe ovdašnjih Srba ne dopuštaju mnogim Srbima iz zapadne Slavonije da se tamo vrate kako bi imali izgovor za potpuno istjerivanje preostalih Hrvata!
Molim Vas, mnogopoštovana Ekscelencijo, da se zajedno s drugim institucijama kao što su EZ, MKCK, UNHCR, ali i preko političkih institucija (hrvatska Vlada, vlada Federacije Bosne i Hercegovine, Kontaktna skupina i dr.) energičnije zauzmete! Mirni i mirotvorni katolici Hrvati i dr., kao i Bosanci u ovoj banjalučkoj regiji, moraju i u budućnosti imati život dostojan čovjeka. Ne dopustite da trenutno pravo jačega, jedne relativno male grupe ekstremista iz srpskog naroda, na fašistički način potpuno iskorijeni nevino nesrpsko stanovništvo u banjalučkoj regiji!
Očekujemo od Vas, kao i od svih utjecajnih ljudi, da jasno pokažete na našem primjeru svoju humanost, svoje opredjeljenje za temeljna ljudska prava! Ne dopustite da ovdje trijumfira obeščašćenje čovjeka, da se ne dogodi da ovdje sutra nitko ne želi živjeti. Vi to možete spriječiti, Vi ćete to željeti spriječiti. U ime obespravljenih ljudi u mom rodnom gradu Banjaluci i na području moje biskupije zahvaljujem Vam unaprijed i pozdravljam Vas s osobitim poštovanjem,

dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Republike Hrvatske
Predsjedniku Federacije BiH
Predsjedniku Europskog parlamenta
Apostolskoj nuncijaturi
Tajništvu BK BiH

I DALJE SMO USTRAJNI U PRAŠTANJU
Biskupovo pismo šefu civilnih poslova UN-a, M. Moussalliju
(Prot. br.: Prez. 82/95 od 15. lipnja 1995.)

Vrlo cijenjena Ekscelencijo!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem cijenjenom pismu od 0l. lipnja 1995. g. Uvjeren sam da sve one humane i plemenite riječi koje ste mi napisali odražavaju Vaše iskreno čovjekoljublje i Vaše odlučno zauzimanje za zaštitu osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda gdje god i kad god su oduzete ili pogažene, pa tako i u ovom našem tragičnom slučaju.
Vi, Ekscelencijo, u svome pismu navodite kako ste "bili u mogućnosti pomno pratiti i energično izvještavati o nerazumnom kršenju ljudskih prava nad zajednicom Hrvata u (banjalučkoj) regiji", te da se "nerazumna i ponižavajuća kršenja ljudskih prava nastavljaju usprkos našim (tj. Vašim) jasnim pozivima i tugaljivim molbama".
Vaša, kao i spremnost Vaših cijenjenih kolega da i ubuduće pomažete na najučinkovitiji način ovdašnjem obespravljenom stanovništvu, kako to ističete u svom pismu, dodatno nas sve ispunjava nadom da će i ovo, u nebo vapijuće, bezakonje silnika nad potpuno nedužnim njihovim sugrađanima u banjalučkoj regiji, ali i šire, uskoro biti zaustavljeno. Svima onima koji ovdje već duže vrijeme čine zločine protiv čovječnosti, a posebno onima koji te zločine planiraju i naređuju drugima da ih čine, a za koje se dobro zna tko su, treba i glavni štab Mirovnih snaga UN-a jasno, javno i višekratno dati do znanja da će za svoja nedjela morati odgovarati pred međunarodnom zajednicom i snositi adekvatne posljedice. Nijednom normalnom čovjeku ne može biti svejedno ako ga se kao mogućeg zločinca javno prozove, i da mu do znanja da će se njegovi zločini na međunarodnom sudu moći prije ili kasnije dokazati!
Mi sami činimo sve što znamo i možemo da zlodjela u našoj sredini ne bude još više. Kao vjernici, katolici, oslanjamo se u vjeri na Krista i njegovo Evanđelje. Ustrajno se i dalje trudimo u praštanju onima koji nas bezdušno muče, kao i u mirotvorstvu prema svim svojim susjedima. Božji je dar što dosad nikome ništa nažao nismo učinili. Zato smatramo da nas se ne bi smjelo tako drastično kažnjavati samo zato što kao ljudi, a ne kao robovi želimo živjeti na našim višestoljetnim ognjištima u miru i međusobnom uvažavanju i poštovanju s pripadnicima drugih naroda, religija ili kultura.
Zato usrdno ponovo apeliramo na sve Vas koji imate pravo i dužnost primjenjivati međunarodno pravo i u ovom dijelu europskoga kontinenta, da se ne umorite odlučno i dosljedno ga primjenjivati u svim slučajevima evidentnoga gaženja ljudskih i građanskih prava i sloboda i provođenja kontinuiranih zločinstava nad nedužnim civilnim stanovništvom! Žrtva mora biti zaštićena pred bezobzirnom samovoljom bezakonika i siledžija! Načela europske civilizacije i čovječnosti ne smiju ni na ovom našem području biti dovedeni u pitanje, a kamoli potpuno obesnaženi! Vi, i svi oko Vas, morate za to biti jasno i sigurno jamstvo!
Izvolite, vrlo cijenjena Ekscelencijo, primiti izraze iskrene zahvalnosti i poštovanja u ime svih onih obespravljenih ljudi oko mene u čije Vam ime pišem, kao i od mene osobno.

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

NAJPOTREBNIJE NAM JE PRAVO ZA ŽIVOT
Biskupovo pismo Međunarodnoj sekciji za ljudska prava - Njemačka sekcija
(Prot. br.: Prez. 80/95 od 16. lipnja 1995.)

Mnogopoštovani prijatelji ljudi!
Želim Vam od sveg srca zahvaliti na Vašem cijenjenom pismu od 31. svibnja 1995. u kojem me obavještavate o svojoj dragocjenoj solidarnosti i spremnosti da nam pomognete u našoj velikoj nevolji.
Kao što sami pretpostavljate, mi ovdje trebamo hrane, živežnih namirnica i lijekova za nekoliko desetaka tisuća ljudi u nevolji, ne samo Hrvata - katolika, nego i drugih (Bosanaca, Srba i dr.) koji od nas očekuju pomoć!
Još više od toga potrebno nam je pravo na sam život, na naš posjed, na naše kuće, stanove, domovinu, na život dostojan čovjeka! Oprostite, ali i životinje trebaju hranu i liječničku zaštitu; mi želimo živjeti kao ljudi! I robovi trebaju hranu, ali mi ne želimo biti robovi! Štoviše, želimo na temelju našeg vjerskog uvjerenja i kulturne pripadnosti biti neumorni odvjetnici i miroljubivi borci za afirmaciju najviših načela na kojima počiva naša europska civilizacija!
Stoga Vas molimo da nam učinkovito pomognete u našoj odlučnosti da činimo dobro, da branimo osnovna ljudska prava i slobode!
Što se pak tiče ponuđene materijalne pomoći, smijem li Vas zamoliti da stupite u kontakt s mojim vikarom u Zagrebu dr. Miljenkom Aničićem, koji je ujedno predsjednik biskupijskog Caritasa. On će Vam moći dati točne podatke o "hitno potrebnim stvarima, lijekovima i živežnim namirnicama". Brojevi njegovog telefona i faksa u Zagrebu su: 003851 454-934, odnosno 275-695, odnosno 426-767 (stan).
Ako Vam to nije neugodno, molim Vas proslijedite priloženi apel svim političarima i dr.
Srdačna Vam hvala!

Zahvalan, srdačno Vas pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica , banjalučki biskup

OBRAĆAM VAM SE PONOVNO - TKO ZNA KOJI PUT?!
Apel biskupa Komarice upućen svim političkim dužnosnicima Europe i svijeta, svim članovima humanitarnih organizacija, svim predstavnicima vjerskih zajednica, svim humanim i plemenitim ljudima
(Prot. br.: Prez. 79/95 od 16. lipnja 1995.)

Braćo ljudi!
Obraćam vam se baš kao takvima, kao braći ljudima!
Činim to danas, na treću obljetnicu nasilnog odvođenja iz župnog pastoralnog centra u Novoj Topoli (u banjalučkoj regiji) župnika vlč. g. Ratka Grgića, poznatoga mirotvorca, o čijem nam grobu službene vlasti još uvijek ne žele dati nikakve informacije!
Obraćam vam se ponovno, tko zna koji put, u ime nekoliko stotina tisuća mojih sunarodnjaka i drugih susjeda, kojima se već više od tisuću dana bezrazložno osporava pravo da budu ljudi!
To se događa pred vašim vratima, pred vašim očima, pred vašom savjesti!
To se događa u ovom kraju moje domovine Bosne, gdje nismo željeli rat, niti ga protiv naših susjeda vodili, gdje smo se ustrajno, uz nadljudske napore i uz izrazitu pomoć Božju, zauzimali za mir, za praštanje, za poštovanje svih osnovnih ljudskih i građanskih prava naših susjeda i svih ljudi, za zaštitu i afirmaciju čovjekovoga dostojanstva i svega što su ljudi, u zajedničkim naporima, unatoč razumljivim različitostima, etničkim, kulturološkim ili religioznim, kroz mnogo generacija na ovim prostorima ostvarili!
Nismo pristali i ne pristajemo na obnovu fašizma i uvođenje rasizma na ovom dijelu našeg europskog kontinenta, jer ih smatramo apsolutno neprihvatljivima za bilo koji narod ili bilo koju etničku, vjersku ili ideološki opredijeljenu grupu među nama na kraju dvadesetoga stoljeća!
Na žalost, u našim humanim, miroljubivim nastojanjima, koja ni vama nisu ostala nepoznata, mnogi politički i drugi utjecajni ljudi, koji su nam mogli i trebali pomoći, nisu to učinili!
Iako su nam već četvrtu godinu oduzeta ili ugrožena gotovo sva ljudska prava (poglavito pravo na život, na imovinu, na dom, zavičaj, rad, socijalnu zaštitu, na ravnopravnost, na dobra potrebna za život, na vjersku pripadnost i dr.!), iako smo nebrojeno puta apelirali na sve političke i humanitarne čimbenike u domovini i izvan nje, naša se krajnje dramatična situacija ne mijenja nabolje!
Svjesni svoje nedužnosti, ponovno pitamo sve naše mučitelje, kao i sve vas koji promatrate što se s nama događa:
- Zašto činite i zašto dopuštate da se nad nama, vašom miroljubivom braćom, čine strašni zločini protiv čovječnosti?!
- Što želite postići s provođenjem ili dopuštanjem da se ponovo provedu u djelo, za čovjeka i europsku civilizaciju krajnje nedostojni, nacizam, fašizam i rasizam, koji su na djelu sada, dok obilježavate 50. obljetnicu pobjede nad fašizmom?
- Jeste li uistinu učinili sve što ste mogli da učinkovitije i odlučnije zaštitite ove nedužne, izrazito miroljubive ljude u njihovom dostojanstvu i pravima, i da im pomognete u njihovim miroljubivim nastojanjima?
- Hoćete li doista svjesno dopustiti da se i ubuduće difamiraju, progone, zlostavljaju i ubijaju nevini ljudi, djeca, žene, starci i neumorni borci za pravedan mir i suživot na ovim našim prostorima?
- Nevine žrtve sedmero izrazitih mirotvoraca svećenika, redovnika, redovnica i više od 400 vjernika-civila moje Banjalučke biskupije, brutalno ubijenih u svojim domovima, kao i mnoge druge nevine žrtve ovdašnjega stanovništva na području Banjaluke i sjeverozapadne Bosne (području moje biskupije) zadužuju me da u njihovo ime spriječim nove moguće žrtve ničim izazvanoga divljanja bezakonja i prava jačega!
Preklinjem i ovaj put svakoga od vas koji drži do svoga ljudskog dostojanstva, da osobno odlučnije pridonosite povratku oduzetih ljudskih prava i dostojanstva svim obespravljenim i pogaženim ljudima u mojem zavičaju i domovini Bosni i Hercegovini, kao i svugdje gdje je to potrebno!
Svima vama koji ste se i dosad odlučno i ustrajno zauzimali za obespravljene ljude, ovdje kod nas ili u kojoj drugoj sredini, za praštanje, pomirenje i pravedan mir među ljudima i narodima - iskreno zahvaljujem! ''Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!...Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste!" (Mt 25,40.45).

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

DRAMATIČNA SITUACIJA I POTPUNO NESIGURNA BUDUĆNOST KATOLIKA - HRVATA I DRUGIH NA PODRUČJU POD KONTROLOM SRBA U BANJALUČKOJ REGIJI
Pismo Franzu Bogenu, veleposlaniku Republike Austrije u BiH
(Prot. br.: 473/95 od 22. lipnja 1995.)

Ekscelencijo,
mnogopoštovani gospodine ambasadoru Bogen!
U ime katolika Banjalučke biskupije pozdravljam Vas ovdje u Banjaluci. Vaša nazočnost za nas je svijetla zraka nade koja pokazuje da ipak nismo posve zaboravljeni, prepušteni samovolji fašisoidnih vlastodržaca, koji s nama često postupaju gore nego s robovima!
Kao što već znate, katolici, prije svega Hrvati, ali i drugi, u ovoj su regiji najstarija vjerska zajednica i etnička grupa. Zahvaljujući sudbonosnim vjerskim događajima naši su preci morali podnositi nepravdu jačih i brutalnih susjeda! Unatoč uništavanju naših kulturnih i vjerskih korijena, progonstvima i protjerivanju, uspjelo nam je našim mirotvornim ponašanjem i na temelju naše kršćanske vjere živjeti i obnavljati vrijednosti europske kulture života i civilizacije u ovoj regiji!
To želimo i u budućnosti!
Ali kako?
Kao što znate, bosanski su Srbi zahvaljujući svojoj vojnoj nadmoći, ali i suglasnosti utjecajnih europskih i svjetskih moćnika počinili fašističko i rasističko etničko čišćenje i temeljito uništenje pripadnika naše etničke grupe i vjerske zajednice na svim područjima koja su okupirali već 1992. god.
Tri četvrtine Banjalučke biskupije u sjeverozapadnoj Bosni (oko 16.000 km/2 površine, s približno 120.000 vjernika), nalazi se pod srpskom radikalnom ekstremnom vlašću. Prema riječima, ali i djelima službenih predstavnika vlasti bosanskih Srba, ne-Srbi ovdje nemaju što tražiti!
Ako unatoč tome žele ostati u svojim stanovima, kućama, svojim rodnim mjestima i o odlučni da žive u miru s drugima i poštujući druge, onda osjete da nisu ljudi čak ni drugog reda. Često se s njima postupa gore nego sa životinjama! Nevjerojatno, ali istinito!
Već četvrtu godinu u našoj jedinoj domovini živimo, ne kao stranci, nego posve obespravljeni. Premda smo nedužni, miroljubivi i spremni pomoći svakome, čak i onima koji nas bez razloga mrze, šikaniraju, obeščašćuju i zlostavljaju na razne načine. Za to postoje bezbrojni dokazi!
Često sam kao biskup, jer nema nikoga drugog tko bi nas politički zastupao, morao podići svoj glas, kako kod srpskih, tako i kod hrvatskih i bosanskih, ali i kod europskih političara u obranu i ponovno dobivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda. Premda je naša doista nepodnošljiva situacija i potpuna nesigurna budućnost dovoljno poznata svim domaćim i međunarodnim političkim predstavnicima, još se uvijek ništa ne poduzima!
Zašto?
Zašto ne smijemo i ubuduće živjeti kao ravnopravni ljudi, kao katolici i Hrvati ovdje gdje su nam korijeni stoljećima stari? Želi li netko ovdje provesti ili dopustiti rasizam i fašizam kako bi imao izgovor za slične postupke drugdje u susjednim zemljama i na našem europskom kontinentu?
Kada bi doista tako bilo, ja i mnogi oko mene s tim se nikada ne bi složili!
I ubuduće ćemo od svih moćnika zahtijevati ono što oni za sebe zahtijevaju - poštovanje univerzalnih ljudskih prava i sloboda, prestanak genocida i kulturocida, prestanak potpunog iskorjenjivanja ovdašnjih starih vjerskih zajednica!
Zahtijevamo život dostojan čovjeka za sve, povratak svih izbjeglica, osiguranje vjerskog, nacionalnog i kulturnog identiteta za svakog čovjeka i svaku vjersku, etničku i kulturnu grupu!
Zahtijevamo da nam međunarodna, prije svega Europska zajednica, dozvoli i pomogne da i ovdje, u našoj domovini, predstavljamo sva humana i pozitivna dostignuća europske civilizacije i kulture.
Nadamo se da će nas plemeniti, iskreni i humani Europljani shvatiti i podržati u našoj odlučnosti da ostvarimo civilizaciju ljubavi i zajedničkog života, naročito u ovom složenom dijelu europskog kontinenta!
Zahvaljujem što sam Vam mogao s pouzdanjem iznijeti svoje misli! Srdačno Vas pozdravlja,

s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

HVALA VAM NA SVEMU ŠTO STE UČINILI
Biskupovo pismo dr. Aloisu Mocku, bivšem ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Prot. br.: Prez. 98/95 od 23. lipnja 1995.)

Mnogopoštovani gospodine, dr. Mock!
S velikom radošću i vrlo ugodno iznenađeni dočekali smo ja i moji suradnici ovdje u Banjaluci Vašeg dugogodišnjeg, vrijednog suradnika, Njegovu Ekscelenciju, gospodina ambasadora Republike Austrije u Republici Bosni i Hercegovini, Franca Bogena.
On mi je prenio i Vaše posebne pozdrave, te me izvijestio o Vašem neumornom radu na tome da se što prije okonča ovaj strašni rat i započne mirovni proces za željeni pravedni mir u mojoj domovini Bosni i Hercegovini.
Osjećam se obveznim izraziti Vam svoju i zahvalnost svih nas na svemu onom što ste dosad za nas učinili, i što i sada činite.
Posebna hvala za ideju, kako sam ja shvatio, da nas ovdje u našoj velikoj nevolji posjeti jedna tako važna osoba austrijskog političkog života! Uvjereni smo da će, ne samo u aktualnoj nevolji nego i s obzirom na budućnost ove regije, biti koristi od posjeta gospodina ambasadora Bogena, hrabrog i spremnog da nam pomogne.
Zahvaljujući ponovno Vašoj Ekscelenciji, želim preporučiti Vašem humanizmu i Vašem političkom angažmanu ne samo sebe, svoje teško pogođene članove biskupije, nego i sve ljude koji pate.

Srdačno Vas pozdravljam!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

ŽELIMO S NAŠIM SUSJEDIMA ŽIVJETI U MIRU!
Biskupovo pismo dr. Wolfgangu Schusselu, saveznom ministru vanjskih poslova Republike Austrije
(Prot. br.: Prez. 99/95 od 23. lipnja 1995.)

Mnogo poštovana Ekscelencijo!
Osjećam stvarnu potrebu, ali i dužnost da Vam od sveg srca zahvalim na važnom posjetu Vašeg poštovanog suradnika i posebnog izaslanika, gospodina ambasadora u Bosni i Hercegovini, Njegove Ekscelencije Franca Bogena, koji je time pokazao svoju hrabrost i spremnost na angažman.
Njegov će posjet, kako se nadamo, utjecati na mnoge političke ličnosti koje odlučuju o nama i našoj budućnosti!
Njegova Ekscelencija zasigurno će Vas točnije informirati o našoj situaciji, našim brigama i strahovima, o budućnosti i o odluci moćnika o nama.
Još uvijek su i nama i mnogim našim sugrađanima potrebni lijekovi i namirnice, ali nam je prije svega potrebno pravo na život, na vlastitu kuću, stan, na našu domovinu, identitet i druga temeljna ljudska prava.
Trudimo se živjeti u miru i poštujući sve svoje susjede, čime želimo aktivno pridonijeti pravednom miru za sve ljude ovdje.
Nadamo se da ćete nas i Vi i nadalje u tome djelotvorno potpomagati! Unaprijed Vam zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam!

S osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

MOŽE LI SE IŠTA UČINITI DA SE ZAUSTAVI PROGON BANJALUČKIH KATOLIKA?
Pismo V. Čurku, šefu ureda UNHCR-a u Banjaluci
(Prot. br.: 539/95 od 6. kolovoza 1995.)

Poštovani gospodine Čurko!
U prilogu Vam dostavljam dopis gradonačelniku Banjaluke, mr. P. Radiću, s pozitivnim odgovorom Vlade Republike Hrvatske glede omogućavanja dostavljanja humanitarne pomoći za sve humanitarne organizacije - preko Zagreba u Banjaluku.
Iz naših telefonskih razgovora s tim ste već upoznati.
Moram Vam, na žalost, reći da je, prema našim saznanjima (nedjelja, 06. kolovoza 1995., 18.00 sati) u posljednja dva dana iz svojih domova istjerano nekoliko stotina hrvatskih obitelji s područja banjalučke općine, a protjerivanje se nastavlja!
Službene vlasti (g. Kličković) tvrde da nemaju nikakve službene naredbe za takav nehuman postupak prema građanima RS, starosjediocima hrvatske nacionalnosti.
Što će biti s tim hrvatskim prognanicima? Može li se išta poduzeti da ih se spasi i da se zaustavi progon koji je najuže povezan s prijeko potrebnim pomaganjem velikoga broja izbjeglica srpske nacionalnosti?
Molim Vas da poduzmete sve što je u Vašoj moći da se pomogne i jednima, i drugima. Rado Vam (sa svojim suradnicima) stojim na usluzi.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Dostavljeno:
            MKCK, Banjaluka
            Prilog (1)

PROTJERIVANJE KATOLIKA PROVODI SE UZ ZNANJE I POD VODSTVOM SLUŽBENE VLASTI
Pismo UNHCR-u i MKCK u Banjaluci
(Prot. br.: 542/95 od 9. kolovoza 1995.)

Cijenjeni naslove!
Prije tri dana obavijestio sam Vas da je, prema našim saznanjima, nekoliko stotina obitelji hrvatske nacionalnosti s područja banjalučke općine u posljednje vrijeme nasilno izbačeno iz svojih kuća.
Sada Vas moram obavijestiti da se taj broj, prema nepotpunim podacima, popeo na više od tisuću obitelji!
Prema izjavama protjeranih ljudi, protjerivanje se provodi uz znanje i pod vodstvom službenih osoba lokalnih mjesnih zajednica. Ljudi izbačeni iz svojih domova, kao građani ovog grada, potpuno su nezbrinuti i nezaštićeni.
Naš biskupijski Caritas nema ni hrane ni mogućnosti da te ljude zbrine na sigurno i zaštićeno mjesto.
Apeliram na Vas da se, u skladu s Vašim programom, zauzmete za rješavanje tog otvorenog i vrlo teškog problema!

Zahvaljujem u ime svih!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

KOME MI UOPĆE PRIPADAMO?
Biskupovo pismo MKCK-u
(Prot. br.: Prez. 150/95 od 20. listopada 1995.)

Mnogopoštovana gospodo!
Kao rođeni Banjalučanin i biskup Banjalučke biskupije, slobodan sam prikazati Vam nesigurnu situaciju približno 7.000 preostalih katolika u široj banjalučkoj regiji s molbom da nam pomognete i zaštitite nas.
1. Etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i preostalih katolika nastavlja se. Koliko nam je poznato, samo u gradu Banjaluci nekoliko je stotina katolika nasilno protjerano iz svojih kuća ili stanova. Tim miroljubivim ljudima lokalne vlasti ne žele dati nikakvu zaštitu!
Što se treba dogoditi ovim nedužnim ljudima - tko treba i može o njima brinuti? Kome mi uopće pripadamo?
2. U posljednjih deset dana u Banjaluci su ubijene tri potpuno nevine osobe: jedan muškarac (83 god.), jedna žena ( 61 god.) i jedan mladić (18 god.). Osim toga, o nekoliko muškaraca nema nikakvih podataka. Kolaju priče, koje možemo shvatiti ozbiljno, da su i oni pobijeni!
Veliki strah i osjećaj nezaštićenosti opterećuje mnoge naše sugrađane ne-Srbe.
Mnogi se očajnički pitaju što da čine. Možda su oni sljedeći na redu!
3. Posebno smo zabrinuti za nekoliko stotina naših vjernika (katolika Hrvata) iz naših župa u mjestima Sanski Most, Sasina, Stara Rijeka, Ravska, Ljubija, Šurkovac, Prijedor, Stratinska i Bosanski Novi - Novi Grad. Za nekoliko desetaka njih znamo da se nalaze u srpskim izbjegličkim logorima u Banjaluci te da se jedan broj katolika (Hrvata) nalazi u izbjegličkom logoru u Omarskoj. Prema izjavama očevidaca, mnogo je muškaraca iz ovog logora odvedeno (i ubijeno?). Što će se dogoditi s tim ljudima? Kako im pomoći da prežive - zaštita, hrana...
4. Ponovno Vam s velikom zabrinutošću upućujemo našu molbu za našeg kidnapiranog svećenika, župnika iz Prijedora, Tomislava Matanovića, koji je još prije dva mjeseca nasilno odveden iz svoga župskog centra i nakon određenog vremena koje je proveo u kućnom zatvoru kod svojih roditelja, od 19. rujna nestao. Znamo samo da iza kidnapiranja našeg svećenika stoje lokalne vlasti (gradonačelnik i šef policije). Molimo Vas da se kod srpskih vlasti zauzmete za tog kidnapiranog svećenika.
Jako smo zabrinuti i za preostale svećenike! Tako su župnik iz Šimića, P.Č. i župnik iz Ivanjske P.T.J. gotovo čudom izbjegli smrti koja im je prijetila od naoružanih ljudi.
Želimo, kao i dosad, mirno živjeti i djelovati u našim rodnim mjestima. Želite li i možete li nam u tome pomoći?
Tomu se jako nadamo!

Pozdravlja Vas s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

SITUACIJA JE TEŠKA I NEPODNOŠLJIVA
Pismo A. W. Bijeleveldu, posebnom izvjestitelju UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju u Ženevi
(Prot. br.: 753/95 od 1. studenoga 1995.)

Mnogopoštovani gospodine Bijleveld!
Čuo sam da se nalazite u Beogradu, pa Vas molim da poslušate i naš glas iz Banjaluke. Nismo Vam nepoznati, a ni Vi nama. Svojim osobnim angažmanom i velikim naporima cijele organizacije UNHCR-a, za koju ste Vi u ovom području odgovorni, mogli su mnogi ljudi i u ovoj regiji i Banjaluci nekako preživjeti. Ponovno Vam srdačna hvala na tome.
1. Situacija u kojoj se trenutno ovdje nalazi mnogo ljudi teška je i nesigurna. Mnogi izbjeglice u ovoj regiji nužno trebaju odgovarajuću pomoć kako bi preživjeli.
2. Osim toga, mnogi su ne-Srbi, domaće stanovništvo, kao i dosad izloženi nasilju. Svakodnevno ih se izbacuje iz kuća i stanova, bez mogućnosti da bilo što od svoga imanja ponesu i ne znajući kamo da se upute! Mnoge od naših preostalih crkvenih objekata stavili smo na raspolaganje srpskim izbjeglicama (osim toga, srpske su vlasti nasilno oduzele mnogo naših crkvenih objekata i iz njih protjerali naše svećenike i redovnike/redovnice; na žalost, mnogi naši crkveni objekti potpuno su uništeni), u preostale prostorije u dva samostana i u zgradi Ordinarijata želimo primiti protjerane ne-Srbe, ali kao preduvjet trebamo sigurnost koju će jamčiti mjesne vlasti.
Kako bismo mogli ponuditi potrebnu materijalnu pomoć ovim izbjeglicama, hitno trebamo od međunarodnih humanitarnih organizacija pomoć u hrani, odjeći i higijenskim artiklima. Posebno poglavlje čine problemi s grijanjem: nedostaje lož-ulje, odnosno drvo/ugalj za ogrjev. Ako to ne pribavimo zima će za ove ljude biti još teža i nepodnošljivija, jer se najvećim dijelom radi o starim i slabim osobama. Vaša nam je pomoć to potrebnija, jer je djelovanje našeg biskupijskog Caritasa ograničeno, odnosno rad mu ne dopuštaju lokalne vlasti.
Stoga bih Vas zamolio da u svojim razmišljanjima našu krajnje nesigurnu i dramatičnu situaciju razmotrite, ali i da je na odgovarajući način riješite.
Ponovno bih Vas zamolio, i to na prvom mjestu, da nam pomognete da ponovno dobijemo osnovna ljudska prava, uključujući prava manjina, prije svega pravo na život, na vlastiti stan, na vlastiti dom, na domovinu, slobodu kretanja, socijalno i zdravstveno osiguranje itd.
Već znate da smo se dosad isključivo miroljubivo ponašali prema našim susjedima, odlučni smo i dalje ostati ovdje i mirno djelovati da se ponovno može uspostaviti poželjan zajednički život. S pravom očekujemo i Vašu podršku u ovoj našoj nakani.
Primite naše iskreno hvala za sve što ste dosad za nas učinili.

Pozdravlja Vas s osobitim poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

MOLIM VAS, ZAUZMITE SE ZA PUŠTANJE NA SLOBODU SVIH UTAMNIČENIH!
Biskupovo pismo J. Shattucku, pomoćniku državnog tajnika SAD-a
(Prot. br.: Prez. 166/95 od 11. studenoga 1995.)

Ekscelencijo!
Dopustite mi da Vam još jednom iskreno zahvalim na Vašem dragocjenom posjetu mojem rodnom gradu Banjaluci i meni osobno. Posebno Vam zahvaljujem na Vašoj nedvosmislenoj potvrdi i podršci našem dosadašnjem dosljednom i ustrajnom zauzimanju za poštovanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda svih ljudi, kako na području banjalučke regije, tako i svagdje gdje su ona oduzeta ili pogažena.
Vaše jasno obećanje da nas, u Banjaluci i cijeloj ovoj regiji, nećete zanemariti, meni je kao i drugima oko mene dodatna obveza da se neumorno borimo za obranu ljudskog dostojanstva, afirmiranje humanosti i svih drugih pozitivnih dostignuća europske kulture i civilizacije.
Slobodan sam Vas još jednom zamoliti da se zauzmete za što skorije puštanja na slobodu svih onih osoba hrvatske i drugih nacionalnosti iz ove regije o kojima se, na žalost, još uvijek ništa ne zna! Ovdje spominjem samo imena dvojice mojih svećenika koje su bosanski Srbi odveli u nepoznato iz njihovih župnih pastoralnih centara i još uvijek ne znamo što je s njima. To su: vlč. RATKO GRGIĆ (1944), župnik u Novoj Topoli (općina B. Gradiška), odveden 16. lipnja 1992(!) i vlč. TOMISLAV MATANOVIĆ (1962), župnik u Prijedoru, odveden 24. kolovoza 1995. god. Sva naša dosadašnja nastojanja da saznamo što je s odvedenim svećenicima, poznatim mirotvorcima, ostala su bez rezultata!

Primite, Ekscelencijo, izraze iskrenog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

POMOZITE NAM U NAŠEM LJUDSKOM NASTOJANJU!
Biskupovo pismo Elizabeth Rehn, specijalnoj izvjestiteljici Komisije UN-a za ljudska prava
(Prot. br.: Prez. 189/95 od 1. prosinca 1995.)

Poštovana gospođo Rehn!
Dopustite mi da zahvalim Vama i Vašim suradnicima koji su jučer bili u posjetu mojoj kući i katoličkoj zajednici (Hrvatima i drugima) koju predstavljam kao katolički biskup. Vaši napori da se izravno upoznate s našom dosadašnjom i trenutnom situacijom, te nakana da budućnost učinite mirnijom i humanijom za nas i sve građane Banjaluke, zaslužuju našu posebnu zahvalnost.
Zasigurno ste shvatili našu tugu i razočaranje, ali i nadu i želju svih nas da ne dopustimo da trijumfiraju, nakratko ili trajno, zlo i razaranje koji uništavaju pojedince, ali i društvo kojemu pripadamo.
Želio bih ponovno naglasiti da smo kao vjernici spremni i sposobni na pozitivan način sudjelovati u izgradnji bolje budućnosti naroda ove regije i zemlje. To smo već prakticirali čineći napore za mir i praštanje, pokušavajući nametnuti proces pomirenja koji smo započeli još dok je trajao rat.
Očekujemo od Vas i od svih humanih i miroljubivih ljudi u Europi i svijetu samo ovo: Pomozite nam u našem ljudskom nastojanju za trajnim poštovanjem ljudskog dostojanstva i temeljnih prava i sloboda, uključujući etničke i vjerske slobode za svakoga u našoj izmučenoj domovini.
Još jednom Vas, u ime svih onih kojima oduzimaju ljudsko dostojanstvo i ne poštuju njihova temeljna prava, molim - ne zaboravite nas!

Primite izraze moga poštovanja!
Franjo Komarica,  banjalučki biskup

U IME NEVINIH ŽRTAVA BEZUMLJA I BEZAKONJA, MOLIM VAS, POMOZITE NAM!
Biskupovo pismo Amnesty Internationalu u Londonu
(Prot. br.: Prez. 205/95 od 8. prosinca 1995.)

Cijenjeni naslove!
Kao katolički biskup Banjalučke biskupije u sjeverozapadnoj Bosni obraćam Vam se s molbom da mi pomognete da pronađemo i oslobodimo dvojicu svećenika-župnika moje biskupije. Mnoge moje dosadašnje intervencije i molbe, kako kod vlasti bosanskih Srba, tako i kod odgovornih političara bosanskohercegovačkih Hrvata, nisu urodile željenim plodom. Ne želim niti mogu odustati od traženja mojih potpuno nedužnih i bez ikakvog opravdanog razloga kidnapiranih svećenika! Za razliku od petorice drugih svećenika i jedne redovnice, koji su, iako potpuno nedužni, ubijeni, podlegli nakon teških zlostavljanja, za ovu dvojicu odvedenih svećenika nadamo se da su još uvijek živi!
1. Vlč. RATKA GRGIĆA, rod. 1944. u Varešu, župnika u župi Nova Topola, općina Bosanska Gradiška, nasilno su odvela četvorica uniformiranih naoružanih ljudi iz župnog stana u Novoj Topoli, 16. lipnja 1992. godine, oko 9,30 sati. Iako sam istog dana intervenirao kod predsjednika općine Bosanska Gradiška g. Nebojše Ivaštanina, načelnika SUP-a /policije/ g. V. Vesića, te komandanta Teritorijalne obrane /vojske/ g. Race, oni su mi samo potvrdili da je "župnik Grgić vrlo miroljubiv čovjek" i da "nema nikakvog razloga za njegovo uhićenje i lišavanje slobode". Sve moje kasnije intervencije kod civilnih vlasti i vojske Republike Srpske nailazile su na šutnju ili sam dobivao odgovore tipa: "Mi ispitujemo slučaj i tragamo za kidnapiranim župnikom".
Moje je duboko uvjerenje da spomenuti srpski dužnosnici znaju gdje je kidnapirani župnik vlč. Grgić i što je s njim.
Najusrdnije Vas molim, pomozite nam i Vi, dodatnim zahtjevima kod vlasti bosanskih Srba da nam napokon vrate našeg potpuno nevinog svećenika, koji je već gotovo tri i pol godine bespravno u zatočeništvu, u rukama bezakonika i siledžija!
2. Vlč. mg. TOMISLAVA MATANOVIĆA, rod. 1962. u Prijedoru, župnika župe Prijedor, nasilno je odvela lokalna policija iz župnog stana 24. kolovoza 1995 god., oko 23 sata - prvo u stanicu milicije u Prijedoru, zatim u rodnu kuću u kućni pritvor, gdje ga je zajedno s njegovim roditeljima čuvala policija do 18. rujna 1995 godine, kada je, zajedno s roditeljima, odveden u nepoznatom pravcu i na nepoznato mjesto.
Ni protiv župnika Matanovića nije pokrenut nikakav sudski proces, niti službeni organi vlasti imaju ikakvih "službenih" sumnji da se "ogriješio" o bilo koji od zakona. I za njega svi znaju, i vlasti i građani, da je izraziti mirotvorac i humanist, koji se tijekom cijelog rata pokazao kao neumorni pomoćnik svima u nevolji.
Za njegovo kidnapiranje i nasilno lišavanje slobode glavnu odgovornost snosi g. Simo Drljača, načelnik SUP-a u Prijedoru, kao i predsjednik ratnog predsjedništva općine Prijedor g. Srđo Srdić. Sve moje mnogobrojne intervencije preko vlasti bosanskih Srba, preko političara bosanskohercegovačkih Hrvata, Međunarodnog crvenog križa i Svete Stolice, nisu dale pozitivan rezultat. Službene vlasti općine Prijedor znaju gdje su kidnapirani i protuzakonito zatočeni župnik Matanović i njegovi roditelji. Te vlasti snose svu odgovornost za ovaj teški zločin protiv čovječnosti!
Molim Vas, kao i u slučaju župnika Grgića, da nam pomognete da što prije oslobodimo ove nevine ljude, župnika Matanovića i njegove roditelje, iz prijedorskog logora, u kojemu se, kako smo saznali, nalazi određeni broj potpuno nedužnih zatvorenika-taoca Bošnjaka i Hrvata.
Osim ovih dvaju slučajeva, na području banjalučke regije ima još mnogo nerasvijetljenih slučajeva odvedenih, zatočenih i nestalih civila! Dosad u ovu regiju, kako Vam je poznato, nije bilo slobodnog pristupa međunarodnim organizacijama koje se zauzimaju za ljudska i građanska prava i slobode. Nadamo se da će, nakon potpisivanja mira u Parizu, 14. prosinca 1995. god., sve organizacije koje to budu željele napokon moći i na ovom području utvrditi pravu istinu o mnogostrukom i dugotrajnom kršenju gotovo svih ljudskih i građanskih prava i sloboda!
Još jednom vas molim, u ime nedužnih žrtava bezumlja i bezakonja, mojih zatočenih svećenika, kao i u ime svih drugih nevinih a teško obespravljenih ljudi - POMOZITE NAM! Neka Vaše zanimanje za ovdašnje obespravljene ljude ne bude besplodno, nego neka vrati dostojanstvo i sva druga ljudska i građanska prava i slobode svima kojima su oni bez razloga i opravdanja oduzeti!

Uz izraze dužnog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup