S BRAĆOM U EPISKOPATU

OPASNOST NASILNOG NAMETANJA KOMUNISTIČKE DIKTATURE
Pismo hrvatskih biskupa svim biskupima na svijetu

Političke i ideološke napetosti koje u ovom trenutku potresaju europski jug, posebno narode uključene u Jugoslaviju, nukaju nas da vam se obratimo ovim pismom i da vam iznesemo prilike u kojima živi naša Crkva i naš narod.
Gotovo 4.500.000 hrvatskih katolika živi pretežno u Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i Hercegovini. Manji dio katoličkih Hrvata živi u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori.
Hrvati u Hrvatskoj predstavljaju gotovo 80 posto pučanstva, nešto više od 11 posto čini stanovništvo srpske nacionalnosti, a ostalo su nacionalne manjine, u znatnoj mjeri katoličke vjere. U Bosni i Hercegovini Hrvati čine gotovo 20 posto stanovništva (ima ih više od 800.000), Muslimani više od 40 posto stanovništva, a Srbi nešto više od 30 posto.
Katolička crkva u Hrvatskoj sastoji se od 11 biskupija od kojih je jedna grkokatolička, a u Bosni i Hercegovini djeluju 4 katoličke biskupije. Osim zajedničkih pitanja koja se rješavaju na razini Biskupske konferencije Jugoslavije, hrvatski se biskupi, kao i slovenski, sastaju i posebno zbog pastoralnih pitanja koja se tiču njihovih područja. Ovo vam pismo upućujemo upravo s jednog takvog sastanka hrvatskih biskupa.

U "tamnici naroda"
Područja na kojima mi djelujemo prestala su 1918. godine biti sastavnim dijelom mustro-ugarske Monarhije i ubrzo su ušla u zajedničku državu s Kraljevinom Srbijom, kojoj se prije toga pridružila Kraljevina Crna Gora. Tako smo se prvi put u povijesti našli pod pravoslavnom srpskom dinastijom i s Pravoslavnom crkvom kao "državotvornom" Crkvom. Još više: kao da je bačen most preko povijesne granice između istočnog i zapadnog Rimskog Carstva, između bizantske kulture koja je obilježila srpsku državu i naših područja formiranih u ozračju latinske kulture.
Političari bivšeg austrougarskog dijela nove države smatrali su da se nova država treba urediti na načelu ravnopravnosti sastavnih dijelova i naroda koji u nju ulaze. Srpska politika ponašala se kao da je nova država proširenje Srbije. Te suprotstavljene koncepcije potresale su Kraljevinu Jugoslaviju tijekom svih nešto više od 20 godina njezina trajanja. Hrvati su u obrani svoga kulturnog i nacionalnog identiteta teško stradavali: Zatvori su se punili, a brojne žrtve pale su zbog državnog nasilja. Najtragičniji moment zbio se 1928. godine, kada su u parlamentu u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici, među njima i sam tadašnji politički vođa hrvatskog naroda Stjepan Radić. Crkva je patila u svom narodu, zauzimala se kod vlasti za progonjene, duhovno podupirala pravedne težnje naroda.
Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., režim je pokušao srediti prilike prvo sklapanjem konkordata sa Svetom Stolicom (1937.), a zatim davanjem određene autonomije Hrvatima (Banovina Hrvatska, 1939.). No, konkordat nije nikada ratificiran zbog žestokih antikatoličkih demonstracija koje je vodila Pravoslavna crkve, a Banovina Hrvatska tek se počela konsolidirati u godinu i pol dana svoga trajanja.
Drugi svjetski rat razorio je Kraljevinu Jugoslaviju u samo deset dana, u travnju 1941. Narodi koji su tu državu doživljavali kao "tamnicu naroda" njezin su raspad smatrali svojim oslobođenjem. No, sve se to odvijalo u uvjetima okupacije Sila osovine. Tako je proglašena i hrvatska država, ali na čelo joj nisu stali dotadašnji političari, demokratski izabrani, nego grupa ovisna o Silama osovine.
Narod je bio izložen građanskom ratu koji je bio posebno surov na području tadašnje Hrvatske. Hrvatsko pučanstvo stradavalo je od naoružanih srpskih grupa ("četnici"), a srpsko pučanstvo od osvete hrvatskog režima ("ustaše"). Komunistička gerila pojavila se kada je Njemačka zaratila sa Sovjetskim Savezom. Kao pokret otpora, komunisti su, vlastitim metodama, demokratske snage otpora, pasivnog i aktivnog, podredili sebi ili emarginirali i tako provodili svoj program uspostavljanja komunističkog sustava prema uzoru na Sovjetski Savez. O nastojanjima Crkve u spašavanju života govore dokumenti koje je službena politika sve dosad ignorirala, čak onemogućavala njihovo objavljivanje.

Posebna žestina komunističkog nasilja
Zapadni su se saveznici pokazali nemoćnima i tijekom rata i nakon njega da podrže otpor njima naklonih i osiguraju demokratski poredak u nas. Komunisti su, uz oslonac na Sovjetski Savez, pogazili sve sklopljene sporazume i eliminirali sve demokratske snage. Obnova Jugoslavije, ne više kao unitarne nego kao federalne države, bila je motivirana rješenjem nacionalnog pitanja tako da se u republikama realizira suverenitet svakog naroda posebno, a na saveznoj razini da se organizira njihova suradnja. No, budući da je monopol vlasti komunista, vođen centralistički i totalitaristički, isključivao demokraciju i temeljna ljudska prava, rješenje nacionalnih prava ostalo je fikcija.
Što se tiče Katoličke crkve i hrvatskoga naroda svjedočimo da se na njih obrušila posebna žestina komunističkog nasilja i u ratu, i poslije rata. Zbog općih ideoloških razloga, ali posebno prema načelu kolektivne krivnje zbog savezništva ratnih vlasti u Hrvatskoj sa silama osovine, došlo je do masovnih ubijanja, logora, prisilne emigracije, pa zatim ateističke indoktrinacije posebno kroz školski sustav. Sve je to zadalo teške udarce Katoličkoj crkvi i hrvatskom narodu i u biološkom i u duhovnom pogledu. Recepcija bizantskih načela u komunističku politiku prema Crkvi očitovala se i u nastojanju da se Katolička crkva odvoji od Petrova nasljednika, pa da time i narod izgubi svoj kulturni identitet i pretopi se u kulturni krug istočnog modela. To, doduše, nije uspjelo, ali je zato Katolička crkva trajno na optuženičkoj klupi kao nadahniteljica samosvijesti hrvatskog naroda i kao agentura strane zapadne sile (Vatikana). Najistaknutija žrtva, ali i simbol duhovnog otpora, postao je zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac, jedan od nekoliko stotina biskupa i svećenika koje su zatvorili ili ubili komunisti.
U tim smo prilikama s posebnom zahvalnošću primali potporu Svete Stolice, kao i mjesnih Crkava Europe i Amerike, naročito preko karitativnih ustanova koje su nam pomagale. Treba reći da je i komunistički sustav malo ­pomalo popuštao u svojoj strogosti te da je bilo moguće provoditi neke reforme II. vatikanskog koncila u unutrašnjem životu Crkve.
Događaji koji su nedavno ostvarili povijesni zaokret u srednjoj Europi omogućili su i kod nas i 1990. godini slobodne, višestranačke izbore, prvi put poslije rata. Poštovanje temeljnih ljudskih prava, ostvarivanje građanskih sloboda, demokratski sustav prema zapadnom modelu državnog uređenja - takva je novost da smo joj se prije nekoliko godina jedva mogli i nadati.
Naša je Crkva poticala vjernike da se oslobode straha i apatije te da ostvare svoja građanska prava sudjelovanjem na slobodnim izborima. Smatramo da smo time pridonijeli nenasilnom prijelazu u novi, demokratski sustav na našem području. Na tome smo Bogu zahvalni.
Slobodni izbori otvorili su put daljnjem razvitku građanskih sloboda, posebno vjerskih, ali i ostvarenju slobode i samoodređenja naroda. Otvorilo se pitanje novog povijesnog dogovora koji bi trebao pokazati je li ravnopravnost napokon ostvariva na prostoru na kojem je 1918. godine stvorena Jugoslavija ili se narodi trebaju osamostaliti i tako svaki posebno priključiti Europskoj zajednici. Crkva, koja ima teško povijesno iskustvo i iz prve i iz druge Jugoslavije, na nove političke okvire za kojima se teži na osnovi osamostaljenja naroda gleda kao na mogućnost slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suživota u pluralističkom društvu, uključujući i ekumenske odnose.

Opasnost "libanonizacije"
Međutim, suočeni smo sa žilavim otporom demokratskim promjenama. Otpor se očituje kroz politički program koji se zauzima da se očuva socijalizam komunističkog tipa, da Jugoslavija ostane centralistički organizirana kako se dominacija srpskog interesa ne bi dovela u pitanje. Oni koji zagovaraju taj program su vodeći srpski političari, oficirski kadar (većinom srpski) i, na žalost, neke vodeće ličnosti u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Komunistička ideologija, velikosrpske težnje i vojna sila tako nalaze zajedničke ciljeve kojima teže i stoga se tvrdo suprotstavljaju zapadnoj kulturnoj tradiciji, republikama izrazite zapadnoeuropske tradicije.
Te snage vode nesmiljeni propagandistički rat i prijete vojnom intervencijom. Propaganda se s posebnom vulgarnošću obara na Katoličku crkvu, i domaću i opću, na Svetog Oca osobno, na Vatikan kao simbol svega zla. I svjetovni i, što nas posebno žalosti, crkveni srpski tisak uporno ponavlja jednu monstruoznu formulu pred kojom pamet staje. Piše se i javno govori kako su se protiv srpstva urotili Vatikan, Kominterna, islamski fundamentalizam, CIA. Čak i članovi hijerarhije u svojim službenim izjavama ne biraju riječi kada treba optužiti Katoličku crkvu, uza sva naša nastojanja da i u ovoj teško pogoršanoj ekumenskoj klimi pažljivo biramo riječi i kada moramo odbiti optužbe, pazeći da ne povrijedimo osobe i kršćansku bit pravoslavlja. No, mržnja prema katoličanstvu već se toliko rasplamsala u masama, povezujući to s težnjom Slovenije i Hrvatske za samostalnošću, da je moguć svaki tragičan iskorak. U naše se vjernike, nakon prošlogodišnje radosti zbog pobjede nekomunističkih stranaka na slobodnim izborima, uvukao strah i javlja se volja za obranu, čak i oružjem. Nerazmjer snaga između vojnog vrha, koji zastupa dosadašnji poredak, i republičkih policija, koje štite novi demokratski poredak, samo uvećava opasnost da se prekine politički dijalog i da dođe do nasilnog nametanja komunističke diktature, to više što su u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori i nakon izbora komunisti (negdje preimenovani u socijaliste) ostali na vlasti te što izbori za savezne vlasti nisu održani, a i staro je savezno zakonodavstvo uglavnom još na snazi. Prijetnja "kosovizacije", tj. nasilnog gušenja nacionalnih prava, kakvo se već godinama provodi nad Albancima na Kosovu, visi nad nama kao praktična mogućnost. Odatle do svojevrsne "libanonizacije" našeg područja nije daleko.
Propisali smo molitve za pravednost i mir, na što često pozivamo naše vjernike. Pozdravljamo zauzimanje demokratske svjetske javnosti koja nastoji utjecati da se ustavno rješenje sadašnje krize traži pregovorima, a ne upotrebom sile. Katolički krugovi u svijetu mogli bi nam u tome pomoći.
Bila bi nam posebna utjeha kada bi se ostvario posjet Svetog Oca našoj Crkvi. No, unatoč opetovanim službenim pozivima vlade, protukatoličke snage to su sve dosad uspijevale onemogućiti. I to je jedan od rječitih znakova položaja naše Crkve u ovakvoj Jugoslaviji.
Ovim smo pismom željeli braći u episkopatu ocrtati položaj Katoličke crkve u hrvatskom narodu. Smatrali smo da je to potrebno, jer smo zajedno s vama jedna Crkva, pa "ako trpi jedan ud, trpe svi udovi, ako li se slavi jedan ud, raduju se svi udovi" (1 Kor 12,26). Željeli bismo također nadoknaditi eventualne propuste zbog kojih razumijevanje naših prilika među katolicima po svijetu nije naročito vidljivo.

U Zagrebu, 1. veljače 1991. godine

Pozdravljajući vas u Gospodinu, preporučujemo se u vaše molitve i u vašu bratsku solidarnost.
Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebački, metropolit,
msgr. Ante Jurić, nadb. splitsko-makarski, metropolit,
msgr. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit,
msgr. Antun Tamarut, nadb. riječko-senjski, metropolit,
msgr. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski,
msgr. Srećko Badurina, biskup šibenski,
msgr. Antun Bogetić, biskup porečki i pulski,
msgr. Josip Bozanić, biskup krčki,
msgr. Ivo Gugić, biskup kotorski,
msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,
msgr. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
msgr. Slavomir Miklovš, biskup križevački,
msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački,
msgr. Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
msgr. Pavao Žanić, biskup mostarski,
msgr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Ivan Prenđa, nadb.-koadjutor zadarski,
msgr. Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački,

SLOGOM U OPĆU OBNOVU
Poruka katoličkih biskupa Republike Hrvatske

Poštovani i dragi vjernici!
Radost hrvatskog naroda zbog uspostavljene i međunarodno priznate hrvatske države, radost je i biskupa-pastira Crkve u Hrvatskoj. Time ujedno izražavamo poštovanje čvrstoj i ustrajnoj volji naroda, izražavanoj na mnogo načina u prošlosti, a u sadašnjosti iskazanoj slobodnim izborima i referendumom kao zakonitim demokratskim načinima donošenja političkih odluka.
Uvjereni smo da će i druge države koje nastaju na ovim europskim prostorima moći bolje nego dosad ostvariti duhovni i materijalni napredak svojih građana. Upućujemo stoga čestitke slovenskom narodu slovenske države. Hrvatska država samim svojim nastankom zahtijeva uspostavu mira i na svojim granicama, i u njoj samoj te je, usprkos nasrtaju na život i slobodu hrvatskog naroda, dužna biti pouzdani oslonac napora da se konačno i u ovom dijelu Europe uspostavi civilizacija mira, slobode, suradnje u uzajamnom poštovanju naroda.
Država Hrvatska koja započinje svoj puni samostalni život tražit će od svih građana, napose od onih kojima je povjereno vođenje javnih poslova, mudrost i požrtvovnost, odgovorno i nesebično ulaganje vlastitih sposobnosti u izgrađivanje općeg dobra. To je onaj skup duhovnih, pravnih, kulturnih, privrednih i drugih uvjeta za dostojan život pojedinca, obitelji, zajednica i cjelokupnog društva hrvatske države koji trajno treba poboljšavati i usavršavati.
Crkva je svjesna da i njezina duhovna uloga stoji pred novim izazovima i novim pothvatima. Razlikujući zemaljske vrijednosti i svjetovne odgovornosti od nadnaravnih ciljeva Crkve te poštujući vlastiti djelokrug svjetovnih vlasti i vremenite zadaće građana, Crkva se ne isključuje iz društva nego suradnički ostvaruje svoje poslanje: naviješta Evanđelje Isusa Krista, slavi svete sakramente, služi kao Majka i Učiteljica duhovnog i moralnog života. Ona i na ovim prostorima ostaje "u Kristu kao sakrament ili znak i sredstvo najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda" (LG 1).
Narav Crkve iznosi nam ukratko II. vatikanski sabor kada uči da je Crkva "po svojoj naravi ljudska i božanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u djelovanju i odana kontemplaciji; nazočna u svijetu, a ipak putnica" (SC 2). Iz naravi Crkve proizlazi i njezino mjesto u ljudskom društvu, proizlaze i njezina prava i njezine dužnosti. Svojom vidljivom i povijesnom prisutnošću Crkva se susreće sa svim ljudskim stvarnostima i ustanovama. Načini suradnje uspostavljaju se na osnovi uzajamnog poštovanja i sporazumijevanja između Crkve i svjetovnih institucija. Kada se radi o odnosu s državom, nadležnost Svete Stolice dolazi posebno do izražaja. Naša će se Crkva truditi da na tim osnovama, u ljubavi i pravednosti, bude suputnica i suradnica spasenja za sadašnje i buduće naraštaje našega naroda.
Govoreći o svom mjestu u društvu, o svojim pravima i dužnostima, Crkva se u isti mah zauzima i za prava drugih. Poštovanje svake ljudske osobe i svake iskrene savjesti temelj je pravednog društva. Posebno nam valja poštovati vjernike i vjerske zajednice kako bi svi - prema vlastitom vjerskom učenju vjerničkoj savjesti - mogli sudjelovati u duhovnoj izgradnji ljudi, ravnopravnih građana i državljana Republike Hrvatske. Smatramo da nije nikakvo nametanje nego jednostavno svjedočenje ako izjavimo da smo iskreno pripravni za ekumenski dijalog na prostorima gdje živimo i gdje se susrećemo s kršćanima drugih Crkava i crkvenih zajednica.

Ti će nam preduvjeti olakšati zadatak općeg preporoda koji stoji pred nama.
Prva teška zadaća koju nam je svima nametnuo nemilosrdni ratni vihor jest iznova graditi. Graditi u doslovnom, materijalnom smislu: nove domove, nova sela i gradove. Treba nam iznova graditi crkve, tako surovo oštećene i porušene. Neće biti manje zahtjevno iznova graditi duhovnu i moralnu građevinu, zajedništvo, oživjeti ljubav prema zavičaju, postaviti na noge naše župne zajednice. Na stotine tisuća naših prognanika bačeno je u situaciju potpune ovisnosti o drugima i nemoći da sami iz ruševina podignu svoje domove i svoje gospodarstvo. Treba ohrabriti njihovu poduzetnost i volju za život kako bi uz pomoć države i drugih ustanova doživjeli svoju ljudsku vrijednost i radost kojom čovjekovo srce ispunjaju plodovi njegova rada.
Žrtve koje su pale, često na tako okrutan način, posebno su poglavlje našega strašnog stradanja. Veliki križ naše vjere i naše molitve neka im sačuva spomen! Bliskost i potpora njihovim najbližima treba da traje i da donosi plodove ljudske solidarnosti i kršćanske ljubavi.
Opterećuju našu dušu napose oni čije smo žrtve. Velika su nam zla nanijeli. Kako ih susretati u daljnjem životu? Osjećamo svoju nemoć, ali se upravo stoga molimo Raspetome Gospodinu i Njegovoj Majci pod križem, kako bi nam bilo darovano, makar postupno, s vremenom, usvojiti srcem Isusov vapaj: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine" (Lk 23,34). No, isto tako moramo usvojiti molitvu koju nas je Isus naučio: "Oprosti nam duge naše kao što i mi otpuštamo dužnicima našim" (Mt 6,12). U ratnim sukobima stradavaju i napadači i branitelji, pa je jednima i drugima potrebno pomirenje i uzajamno oproštenje.
Odsad ćemo se predstavljati vlastitim imenom i s nepomućenim ćemo vlastitim identitetom surađivati s drugim narodima, s njihovim mnogovrsnim ustanovama privatnog i javnog karaktera. To nam otvara nove mogućnosti i nove zahtjeve. Obnovljenu i pročišćenu kulturu unosit ćemo kao svoj doprinos u riznicu naroda. Bit ćemo obdarivani, ali ćemo i obdarivati. Nadići ćemo osjećaj povrijeđenosti i drugorazrednosti koji su nam nametnuli. Naše mjesto među narodima svijeta ne treba biti veće, ali ni manje od onoga što doista jesmo i što možemo postati kao ravnopravni graditelji boljeg svijeta.
Veliku pomoć domovini pružaju u tome njezini građani rasuti po svijetu. Poštovanje koje stječu svojim vladanjem i svojim radom uvećava čast hrvatskog imena u očima svih koji ih susreću. Zajedno sa svojim svećenicima predstavljaju katoličku zajednicu hrvatskoga jezika i kulture uključenu u mjesnu Crkvu, pa je i po njima naša domaća Crkva nazočna u svakidašnjem životu Opće Crkve.
Kao biskupi Crkve u Hrvata na poseban način osjećamo potrebu i dužnost surađivati s hrvatskim katoličkim narodom susjednih republika, koji tu živi u svom stoljetnom zavičaju. Kao građani svojih država oni su, zajedno s drugim sugrađanima, ravnopravni i časni graditelji društvene pravde, blagostanja i općeg mira. To, međutim, zahtijeva da kao katolička zajednica istog jezika i iste povijesti budemo povezani u mnogovrsnim oblicima crkvene djelatnosti, uređenja i unapređenja crkvenog života.

Gdje su nam sile za takav pothvat?
Uzajamnost, solidarnost, kršćanska ljubav iskazivane i doživljavane u nevoljama koje su nas pogodile, zasvjedočene ne samo u granicama naše domovine nego i nadaleko izvan njezinih granica, otkrile su i razvile neslućene mogućnosti i duhovne energije koje, pouzdano se nadamo, neće malaksati nego će se još više rascvasti, suočene s velikim izazovom opće obnove. Sloga svih životnih nazora i političkih gledišta u naporima koji nas očekuju, velika je društvena krepost koju stavljamo svima na srce.
Posebno nam je čast izreći javnu zahvalu Svetome Ocu, biskupima Katoličke crkve, katolicima cijelog svijeta. Naše zajedništvo s Općom Crkvom iskazalo se u ovom dramatičnom povijesnom trenutku u svim oblicima potpore i suradnje: u molitvi, u karitativnoj pomoći, u zauzimanju da se uspostavi mir i pravda. To se posebno pokazalo na isti način zahvaliti drugim vjerskim zajednicama kao i svim ljudima dobre volje, posebno onima na vlasti, na svemu što čine za naš mir i za našu slobodu. Očekujemo da će nas ta ljubav i solidarnost pratiti i nadalje.
Uza sve načine pomoći i uza sve izraze solidarnosti u našoj patnji, pouzdanje u Boga, izraženo kroz ustrajnu i pouzdanu molitvu, pojedinačnu i zajedničku, posebno je okrijepilo naš duh i podržavalo nadu i u najtjeskobnijim trenucima. Iskustvo Božje dobrote prema nama pretvara se u pjesmu zahvalnu, ali i u čvrsti razlog povjerenja da će nas Božja ruka voditi na putu kojim smo krenuli.
Krenimo u ime Božje! S nadom da započinje novo razdoblje u povijesti naroda i Crkve na ovim prostorima, zazivamo Božji blagoslov na hrvatsku državu, na sve njezine građane, na javne vlasti i njihovo djelovanje, kako bismo svi zajedno, svatko prema daru i odgovornosti koja mu je povjerena, napredovali u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima (usp. Lk 2,25). Presvetoj Djevici, najvjernijoj Majci - odvjetnici Hrvatske, izručujemo sebe, Crkvu, narod i njegovu budućnost!

U Zagrebu, 15. siječnja 1992. godine

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački,
Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski,
Antun Tamarut, nadbiskup riječko-senjski,
Marijan Oblak, nadbiskup zadarski,
Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
Slavomir Miklovš, vladika križevački,
Antun Bogetić, biskup porečki i pulski,
Srećko Badurina, biskup šibenski,
Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
Josip Bozanić, biskup krčki,
Želimir Puljić, biskup dubrovački,
Ivan Prenđa, nadbiskup-koadjutor zadarski,
Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački,
Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački,
Petar Šolić, pomoćni biskup splitski,
Marko Culej, imenovani pomoćni biskup zagrebački,

Katolički biskupi iz Bosne i Hercegovine priključuju se poruci i radosti hrvatskog naroda zbog međunarodnog priznanja hrvatske države.
Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski,
Pavao Žanić, biskup mostarsko-duvanjski i trebinjski,
Franjo Komarica, biskup banjalučki,

ODLUČAN PROSVJED ZBOG VRIJEĐANJA OSOBNOGA, NACIONALNOGA I VJERSKOG DOSTOJANSTVA LJUDI
Izjava hrvatskih biskupa o stanju u Bosni i Hercegovini sa Sabora HBK 7. listopada 1992.

Nakon što su se građani Bosne i Hercegovine početkom ove godine referendumom opredijelili za samostalnu i suverenu državu, uslijedila su svjetska priznanja te nezavisnosti, što potvrđuje i njezino primanje u članstvo Ujedinjenih naroda. Republika Hrvatska je među prvima priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu, a 20. kolovoza 1992. godine Sveta Stolica, uključujući samo priznanje, uspostavila je diplomatske odnose s novonastalom bosanskohercegovačkom državom.
Katolički biskupi iz Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine pratili su te značajne političke i diplomatske događaje s velikom nadom u obustavu agresije na nezavisnu i suverenu mladu državu. Na žalost, ratni napadi, koji su počeli još u listopadu 1991. godine na neka mjesta istočne Hercegovine, a pojačali se i proširili početkom travnja ove godine, proizveli su strahovite posljedice. One su se osobito očitovale u genocidnom ubijanju nedužnog pučanstva, u bježanju na stotine tisuća ljudi s vjekovnih ognjišta i moralnim ponižavanjem nevinog stanovništva, u pljačkanju imovine i razaranju gradova i sela. Posljedica svega nestašica je najosnovnijih životnih namirnica, pa je pučanstvo izloženo gladi. Ovaj bezumni rat nanosi patnje svim građanima Republike Bosne i Hercegovine - Muslimanima, Srbima, Hrvatima i drugim stanovnicima bez obzira na vjeru i naciju.
Katolička pak Crkva u Bosni i Hercegovini u ovom nametnutom ratu prolazi kroz tešku kušnju i svojevrsno mučeništvo. Neki su biskupi mjesecima u okruženju, ne mogu se slobodno kretati i susretati sa svojim svećenicima i vjernicima. Katedrale u Banjaluci i Sarajevu znatno su oštećene, biskupska rezidencija u Mostaru spaljena, katedrala neupotrebljiva, a u katedralu u Trebinju biskupi nemaju pristupa. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji dosad je polovica vjernika prognana, gotovo 60 župa je uništeno i stradalo je više od 100 crkvenih objekata. U banjalučkoj je biskupiji na tisuće vjernika prognano, 30 posto crkvenih objekata je srušeno, a 40 posto daljnjih teže ili lakše oštećeno. U hercegovačkim je biskupijama nekoliko desetaka tisuća vjernika protjerano, desetak župa uništeno i gotovo 40 crkava i objekata srušeno ili oštećeno.
Duboko suosjećajući sa svim ispaćenima, prognanima, izbjeglima, s poniženim pučanstvom, odlučno dižemo glas prosvjeda zbog gaženja temeljnih ljudskih prava, zbog vrijeđanja osobnog, nacionalnog i vjerskog dostojanstva ljudi (opće životne nesigurnosti, otpuštanja s posla, silovanja i dr.), zbog etničkog čišćenja koje se provodi na nekim područjima Bosne i Hercegovine.
Svom dušom pridružujemo se brojnim apelima Pape Ivana Pavla II. i Svete Stolice da se zaustavi ovo ratno bezumlje i da svjetska zajednica pronađe uspješan način da se razoruža agresor. Pozivamo dobrotvorne organizacije da nastave pružati svestranu humanitarnu pomoć svima kojima je ona potrebna. Apeliramo da se prognani i izbjegli što prije vrate u svoje domove. Zahvaljujemo svima koji su dosad iskazali solidarnost.
Napose molimo svoje sunarodnjake u inozemstvu, kojima izražavamo zahvalnost na obilnoj pomoći pogođenom pučanstvu Hrvatske, da i dalje očituje svoju konkretnu kršćansku dobrotu i plemenitost prema stanovnicima zauzetih i porušenih sela i gradova u Bosni i Hercegovini.
Molimo svemogućeg Boga da skrati dane ove kušnje i nevolje. Neka blagoslovi patnje onih koji ih strpljivo i hrabro podnose kako bi za sve bile zalogom pravedna mira.

U Zagrebu, 7. listopada 1992. godine

Hrvatski biskupi iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine
 

NAJVAŽNIJA JE ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA OD AGRESIJE U BiH
Pismo hrvatskih biskupa iz BiH Svetom Ocu

SVETI OČE,
među svakodnevnim tužnim vijestima koje stižu s bojišta i iz koncentracijskih logora naše nesretne Republike Bosne i Hercegovine, vijesti koje nam paraju srce i smućuju pamet zbog besprimjernih poniženja ljudskih osoba i nečovječna masakriranja nenaoružana stanovništva, stiže nam, Sveti Oče, i Vaše pismo od 12. studenoga ove godine, osobna Poruka istine, ljubavi i ohrabrenja, kao i Vaš poziv na Dan molitve za mir u Europi, i poziv upućen također nama biskupima u Bosni i Hercegovini da sudjelujemo na međureligijskom susretu u Asizu.
Mi, hrvatski biskupi Bosne i Hercegovine, ostali smo istinski dirnuti Vašom ljubavlju i zahvalni na Vašoj pastoralnoj gesti izraženoj u Poruci zajedništva i sućuti s progonjenima, poniženima i ožalošćenima u ovim našim krajevima. Već više od godine dana mi biskupi, zajedno sa svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama te svim vjernicima, vidljivo doživljavamo očinsku brigu Vaše Svetosti za naš narod i za sve narode prognane u ovoj okrutnoj balkanskoj agresiji koju je oružano započeo i nastavlja ekstremni dio naših susjeda Srba, koji su nam do jučer bili mirni prijatelji, a danas su se pretvorili u naše smrtne neprijatelje.
Vrlo smo zahvalni Vašoj Svetosti ne samo na ovoj Poruci solidarnosti, nego i na svim Vašim bezbrojnim intervencijama, poznatim i manje poznatim, koje ste poduzimali preko raznih ureda Svete Stolice u korist našega pučanstva na međunarodnom diplomatskom ili humanitarnom planu.
Ne znamo zašto se ova oluja ljudoubojstva naoružanog dijela naših stoljetnih susjeda ovih dugih mjeseci ovako nemilosrdno sručila protiv nas Hrvata katolika i protiv susjeda muslimana; zločinačka je to agresija kojoj je strana bilo kakva ljudska civilizacija i bilo kakva kršćanska misao, iako se u nesretnom narodu, kojem pripadaju agresori, već stoljećima naviješta Evanđelje ljubavi i mira. Vjerodostojne procjene kažu da je u ratu koji se vodi na području Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine tijekom 1991/ 92. poginulo više od 200.000 ljudi, većinom civila; pola milijuna je ranjenih, milijun ljudi živi u neljudskim uvjetima bez vode, hrane, krova, pod opsadnim stanjem, a gotovo dva milijuna prognanih je i izbjeglih iz na desetke uništenih gradova i na stotine spaljenih sela. Na stotine crkava i džamija porušeno je ili oštećeno. Prava abominatio desolationis (Dan 9,27).
Iako su svjetske organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, Europska zajednica, Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji jasno proglasile napadača i osvajača - Srbiju i Crnu Goru te bivšu Jugoslavensku narodnu armiju, koja je svoje oružje predala bosanskohercegovačkim Srbima - ipak kao da u praksi ne razlikuju tko je začetnik i zločinac, a tko žrtva, tko je napadač, a tko je napadnut.
Teško je shvatljivo da se danas, na značajnom stupnju razvoja ljudske kulture i naglašavanja temeljnih ljudskih prava na ovim prostorima, usred civilizirane Europe i svijeta, gotovo ravnodušno gleda na ovo užasno istrebljenje i genocid hrvatskog i muslimanskog naroda, i da to nijedna svjetska sila ne može ili ne želi učinkovito zaustaviti. Jesmo li doista osuđeni na holocaustum, da nam bezumni rasistički Moloh guta djecu, mladiće i djevojke, muževe i žene te da ognjem i mačem zauzima ognjišta na kojima smo stoljećima dijelili dobro i zlo?
Ovo je prilika da ponovimo svoju osudu ubijanja nevina pučanstva u ovim krajevima, tko god to činio, i da molimo Boga za oproštenje zbog zločina koje su počinile bilo čije ruke i srca.
Mi čvrsto vjerujemo da je Bog Otac poslao svoga Sina na ovaj svijet da donese radosnu vijest ubogima, da iscijeli srca slomljena, da zarobljenima navijesti slobodu... da dade ulje radosti umjesto ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna (Iz 61,1-3). Ali vjerujemo da to sve Bog čini također preko ljudi koji njegovu volju ispunjavaju. Svjesni smo da Vaša Svetost nije propustila nijednu priliku ni sredstvo da se svojim moralnim i crkvenim autoritetom zauzme kako bi pritekla u pomoć našem nesretnom pučanstvu, bilo moralnim i diplomatskim priznanjem, bilo materijalnom pomoću. Slobodni smo Vas, Sveti Oče, zamoliti da i dalje budete uz nas u ovoj našoj ljudskoj tragediji i da apelirate na odgovorne na međunarodnoj razini da ovo krvoproliće prestane i da se pospješi dolazak humanitarne pomoći našem pučanstvu koje je ostalo bez igdje ičega. Ne zna se što je hitnije i nužnije: da rat svrši ili da ljudi ponovno dobiju najosnovnije uvjete za život.
1. Naše pučanstvo doista treba i krova, i kruha, i ruha, ali prije toga treba mu osigurati pravo na život i rad, na njegov teritorij, na njegove tvornice i oranice, gdje će živjeti i zarađivati sredstva potrebna za egzistenciju. Zahvalni smo međunarodnoj zajednici na svakoj humanitarnoj pomoći koju nam velikodušno šalju iz svih zemalja svijeta i iz različitih organizacija. Ona nam je i nadalje prijeko potrebna. Ali nam je još više potrebna međunarodna zaštita ljudskih prava pred neljudskim agresorom koji nam sve otima, a život uništava.
2. Molimo Vašu Svetost da Sveta Stolica u skladu sa svojim mogućnostima poradi na tome da vlade moćnih zemalja preuzmu zadaću i odgovornost za ono što im nalažu međunarodni dokumenti o poštovanju temeljnih ljudskih prava, prinuđujući agresora i otimača da svima prognanima i izbjeglima omogući povratak u njihove domove, pri čemu ne može biti govora ni o kakvom prekrajanju državnih granica.
3. Mi ne mislimo da se sadašnji sukob - agresija može riješiti oružjem, pa ni onim najmodernijim, podijeljenim svim stranama. Pobijeđeni u ratu, posebno ako budu protjerani s vlastitih područja, stalno će tražiti osvetu, i revanšizmu neće biti kraja. Tako se može očekivati da povremeno opet izbiju novi balkanski sukobi. Ali smo također uvjereni da je nemoguće mirno promatrati zločinca, naoružana do zuba, kako uništava nedužnu žrtvu, koja ni po čemu nije kriva, osim što je živa. Stoga je neodgodiv zahtjev da se odmah i posve razoruža poznati i identificirani neprijatelj koji se desetljećima pripremao i naoružavao, zloupotrebljavajući u agresiji strahoviti vojni potencijal za ovaj genocid. Svjedoci smo da takvog agresora ne mogu razoružati papirnate međunarodne rezolucije koje, što se više množe, to više graniče s neozbiljnošću i otkrivaju neodlučnost da se išta uspješno poduzme. Ovdje nešto konkretno mogu učiniti samo moćne zaštitne policijske ili vojne snage, odgovorne za poštovanje općih ljudskih prava u svjetskoj zajednici. Ljudska je, moralna i međunarodna dužnost onih koji su kadri to učiniti da to i ostvare, što se u posljednje vrijeme i pokazalo učinkovitim u drugim dijelovima svijeta. Svjesni smo da Bosna i Hercegovina nije ekonomski i politički zanimljiva moćnicima svijeta, ali apeliramo u ime života i dostojanstva milijuna obespravljenih i ugroženih da se njihovo pravo na život i na suživot stavi ispred svih drugih interesa.
Zahvalni Vašoj Svetosti na svakom pothvatu i gesti u korist našeg pučanstva, upućujemo Vam, Sveti Oče, u ime našega cjelokupnog svećenstva, redovništva i vjerništva i u svoje osobno ime, izraze najljepših želja za božićne blagdane i Novu 1993. godinu. Neka Krist, Knez mira, svemu svijetu udijeli žuđeni mir, koji je djelo pravde (Iz 32,17) i želja ljudskoga srca.

Sarajevo, 18. prosinca 1992.

Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. PAVAO ŽANIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ,  mostarsko-duvanjski biskup koadjutor

U KRISTU SE RAZRJEŠUJE ZAGONETKA BOLI
Božićna čestitka hrvatskih biskupa Bosne i Hercegovine

Braćo svećenici, dragi vjernici!
S kršćanskom vjerom i nadom u Božićno otajstvo koje ispovijedamo riječima: Začet po Duhu Svetom, rođen od Djevice Marije, pružamo Vam ruke i srca želeći Vam sretne božićne blagdane, milosne i pravednim mirom obdarene sve dane Nove 1993. godine. To spasonosno Otajstvo nosi sa sobom velike božanske istine ljudskom razumu neprotumačive, ali ljudskom biću vjerom prihvatljive, samo ako srce želi.
Bog Otac, koji je bogat milosrđem prema ranjenu čovječanstvu, šalje svoga Jedinorođenog Sina da postane čovjekom, Djetetom - malim Bogom ili Božićem, da u svemu ljudima bude sličan, osim u grijehu, kako bi palo čovječanstvo podigao i izveo na put spasenja. Učinio je to Bog neočekivanim i čudesnim načinom koji zbunjuje našu Ljudsku pamet i osjećaje. Mi se ljudi, naime, bojimo siromaštva i bježimo od njega, a Božić - Isus Krist upravo se u siromaštvu pojavio i siromaštvo stavio kao prvo blaženstvo nebeskoga Kraljevstva (Mt 5,3). Ljudi preziru trpljenje i smrt kao protunaravne udare na svoje dostojanstvo, a Božić - Sin Božji i Sin Čovječji patnjom, sramotnim je križem, tragičnom smrću te slavnim uskrsnućem pokazao ljudskom rodu put oslobođenja i ponudio mu dar novoga života, i to u izobilju.
To je božićno otajstvo otpočelo konkretnim povijesnim događajem. Višom zemaljskom silom Josip i Marija, koja je Duhom Svetim začela i majčinski nosila Dijete pod srcem, kako su potjecali iz Davidove loze, morali su se zaputiti iz Nazareta u Betlehem, Davidov grad, da obave svoju građansku dužnost popisa pučanstva. U duši su se radovali što idu u mjesto velikoga i slavnoga svoga pradjeda, kralja Davida. Ali ubrzo se njihova razumljiva radost pretvorila u neshvatljivu žalost: svojima dođoše, ali njihovi ih ne primiše. A u njima ne primiše ni Božića ni Božićeva mira. Primiše ih sirotinjske pastirske štale nad betlehemskim poljanama pod zvjezdanim nebom.
Dođoše im, doduše, u posjet neuki pastiri, koje su anđeli obavijestili o čudesnu rođenju Spasitelja svijeta. Kasnije pristigoše i učeni mudraci s Istoka, slijedeći životnu zvijezdu koja ih odvede u betlehemsku obitelj. Ali nakon tih prvih božićnih čestitara, koji unesoše zraku svjetla i ljudske radosti, zaredaše nemili udarci: Šimunovo proroštvo Mariji da će joj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca, pokolj nevine dječice u Betlehemu, noćni bijeg Isusa, Marije i Josipa u Egipat, gdje nekoć robovahu njihovi preci i praoci. I gle! Bog koji je savršeno uredio najsitnije atome i premudro izveo najveće svemirske putanje s mnoštvom sunaca i zvijezda, kao da je propustio dostojno na zemlji organizirati rođenje i djetinjstvo svoga ljubljenoga Sina. Ali baš ta njegova neorganiziranost vrhunska je spasonosna otajstvena organizacija Božića i božićnog događaja. I danas se ponazočuje Božićno otajstvo.
Sveta nas povijest i vjera uče da je na svršetku svih zemaljskih nevolja zasjala u uskrsnuću Isusova pobjeda nad grijehom, đavlom i smrću. Vjerujemo Isusovoj riječi: tko zbog njega i s njime supati i strada, On će mu biti pobjeda i nagrada.
Mi, kršćani, prihvaćamo istinu izrečenu u koncilskoj Radosti i nadi (br. 22): "Misterij čovjeka postaje doista jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi... Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas, izvan njegova Evanđelja, satire." Neka ta utjelovljena Riječ, božićno Evanđelje života i mira, donese obilnu utjehu i radost svima koji u Božić vjeruju i Božićno otajstvo u svojoj duši i na vlastitoj koži proživljavaju!
- Sretan Božić vama, vjerna i hrabra braćo svećenici, redovnici, vama požrtvovne redovnice, što i u ovom strašnom ratnom zlu stojite uz povjerene vam Kristove vjernike, da ih tješite i krijepite.
- Sretan Božić vama, očevi i majke, koji po sadašnjim bosanskim Betlehemima svojim jaucima prisustvujete pokolju nevine dječice, što ih počiniše i još uvijek čine krvnici današnjih Heroda! A milosrdni i pravedni Bog zna kako će im i kada uzvratiti po djelima njihovim!
- Sretan Božić vama, na tisuće i na desetke tisuća izbjegličkih obitelji, koje proživljavate Božićno otajstvo pod šatorima i štalama diljem svijeta, jer se suvremeni Betlehemćani nećkaju primiti vas u svoje domove! A srdačno hvala svima koji vas primiše kao svoje i pružiše vam bilo kakvu pomoć!
- Sretan Božić vama, na tisuće i na desetke tisuća djevojčica, djevojaka i žena, koje ste žrtve genocidna obeščašćenja svoga ljudskog dostojanstva po koncentracijskim logorima zarobljenog nam dijela Bosne i Hercegovine!
- Sretan Božić vama, ožalošćene obitelji, koje izgubiste sinove, očeve i muževe za obranu rodne nam grude. Branitelji pogiboše da bismo mi živjeli. Velika im hvala i Bog udijelio vječni pokoj dušama njihovim!
- Sretan Božić svima vama koji na zlo ne uzvraćate zlom, nego želite biti dragocjeni graditelji pravedna mira u ratom nam iskrvavljenoj i razrušenoj domovini.
Neka Božićno otajstvo patnje i trpljenja, gladi i umiranja, umnoženo u našim prognanim i izbjeglim vjerničkim obiteljima, proizvede spasonosne učinke. Neka svima pruži trajno oslobođenje i žuđeni pravedni mir. A svu prognanu i izbjeglu braću i sestre neka Božja dobrota i skrb opet dovede u njihov zavičaj, kao što se nekoć i Sveta Obitelj iz progonstva vratila u svoj Nazaret i učinila ga sretnim i blagoslovljenim svojom nazočnošću i djelatnošću u njemu!

Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. PAVAO ŽANIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup koadjutor

PROGNANO VIŠE OD POLOVICE KATOLIKA U BiH
Izjava - apel Biskupskoga sabora Vrhbosanske metropolije

Duboko smo zahvalni Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. i Svetoj Stolici na višestrukoj potpori kroz sve vrijeme ovoga gotovo dvogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujemo Papi na diplomatskom priznanju Bosne i Hercegovine, gdje se nalaze naše četiri biskupije, i na imenovanju apostolskog nuncija u osobi nadbiskupa msgr. Francesca Monterisija. U tom činu vidimo osobitu Papinu skrb za partikularnu Katoličku crkvu na ovim prostorima koja, kao dio Crkve među Hrvatima, ima ovdje svoju povijest dugu više od 1.000 godina.
Bratski smo zahvalni članovima Hrvatske biskupske konferencije koji su, ne samo u listopadu 1992, kada smo i mi bili u Zagrebu, nego i u travnju i lipnju 1993, kada je samo jedan član naše crkvene pokrajine mogao biti nazočan, iznosili crkveno stajalište u vezi s ratnim sukobima na području BiH, zauzimajući se za zaustavljanje rata i za poštovanje ljudskih i vjerskih prava hrvatskih katolika i svih drugih građana, te ograđujući se od svakoga nedjela počinjenog bilo s koje strane.
Zahvaljujemo također i onim Biskupskim konferencijama i pojedinim biskupima u svijetu koji su se zauzimali da se zaustave ratna stradanja i uspostavi pravedan mir na cijelom području Bosne i Hercegovine.
Kako nije nedostajalo dobre volje i apela mnogih crkvenih ustanova iz domovine i svijeta da se spriječi najgori oblik ratnog pustošenja i "etničkog čišćenja" nedužna pučanstva, ipak s dubokom boli moramo konstatirati da je više od polovice cjelokupnoga katoličkog stanovništva naših biskupija pogođeno i ugroženo ratnim strahotama.
- U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, koju čini gotovo 500.000 katolika u 144 župe, rat je izravno pogodio približno 350.000 vjernika koji su protjerani iz svojih župa zajedno sa svojim pastirima; gotovo 100 župa zauzele su srpska ili muslimanska vojska, od kojih je većina uništena. Sva tri sjemeništa (malo franjevačko u Visokom i dva velika - dijecezansko i franjevačko - u Sarajevu) radila su u prošloj školskoj godini u Hrvatskoj. Ostatak katoličkog pučanstva, koje je uglavnom hrvatsko, u situaciji je da bude također prognano ili zatrto.
- Banjalučka biskupija, koju čini gotovo 120.000 katolika u 47 župa, proživljava sličnu situaciju. Približno 40 župa nalazi se pod srpskom, a dvije pod muslimanskom vlašću; u nekima od njih trenutno, na žalost, nema nijednog katolika. Iako na području biskupije nije bilo nikakvih vojnih sukoba, više od polovice katolika bilo je prisiljeno napustiti svoje župe. Više od 40 posto crkava i crkvenih objekata potpuno je uništeno, a daljnjih više od 50 posto manje je ili više oštećeno. I dalje se hrvatsko katoličko stanovništvo prisiljava na iseljavanje sa svojih vjekovnih ognjišta, iako mjesne vlasti tvrde da to nije njihov službeni stav.
- Biskupije u Hercegovini: Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-­mrkanska, s gotovo 210.000 katolika u 81 župi, imale su približno 30.000 katolika u progonstvu i izbjeglištvu, a dvadesetak župa okupirale su srpske ili muslimanske vojne jedinice ili su pod stalnom ratnom vatrom jednih i drugih.
Ponovno apeliramo na sve odgovorne političke čimbenike u domaćoj i svjetskoj javnosti da s većim zalaganjem rade na pravednom rješenju sadašnjega i budućeg života svih stanovnika Bosne i Hercegovine. Proživljavajući s narodom sve patnje i boli ovih ratnih zbivanja, u ime svih ugroženih, prognanih, izbjeglih, raseljenih osoba (displaced persons) s ovih područja, osobito svojih katoličkih vjernika, molimo i zahtijevamo:
- da prestane krvoproliće, ubijanje nevina pučanstva i uništavanje njegove imovine;
- da se hitno omogući da nepokopani mrtvi budu pokopani, svatko prema svome vjerozakonu;
- da se što prije puste ratni zarobljenici iz logora i nedužni zatvorenici;
- da se prognanicima i izbjeglicama omogući povratak u njihove kuće;
- da se osigura slobodna dostava humanitarne pomoći svima kojima je potrebna.
Molimo sve one koji vjeruju u Gospodara povijesti i Kneza mira da se pridruže našim molitvama svemogućem Bogu da skrati dane ovoga progonstva i omogući nam miran i sretan život u ovoj našoj bosanskohercegovačkoj crkvenoj pokrajini, zajedno s ostalim narodima.

Mostar, 2. kolovoza 1993.

Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup

"NE MOŽEMO PRISTATI NA NESTANAK NATPOLOVIČNOG DIJELA ORGANIZIRANE KATOLIČKE CRKVE U BiH"
Poruka biskupa Vrhbosanske metropolije domaćoj i svjetskoj javnosti

Sa svoga Biskupskog sabora u Zagrebu 1. rujna 1993. godine, mi, biskupi Vrhbosanske metropolije, zahvaljujući Bogu na milosti kojom nas tješi u svakoj našoj nevolji, obraćamo se ovom porukom svojem cjelokupnom svećenstvu, biskupijskom i redovničkom, svim vjernicima povjerenim našoj pastirskoj skrbi i svim ljudima dobre volje.
Strahotni ratni događaji na bosanskohercegovačkim prostorima naših biskupija Vrhbosne, Banje Luke, Mostara i Trebinja, kao dijela Crkve među Hrvatima, navode nas da cijelim svojim bićem proživljavamo istinitost riječi u molitvi Djevici Mariji, Majci milosrđa, kojoj svakodnevno "vapijemo mi prognani sinovi Evini, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini". Ona koja je na ovom svijetu i sama bilo prognanica i patnica, pouzdana nam je nada Božjega života i mira.
Ovih se dana na poseban način ulažu napori za uspostavu mira i državno uređenje Bosne i Hercegovine kao unije triju republika. Tako je nedavno, 28. kolovoza 1993., uspostavljena Hrvatska Republika Herceg Bosna. Kao biskupi katoličkih dijeceza u Bosni i Hercegovini, ističemo da Crkva po svom evanđeoskom poslovanju naviješta Kristov spas i mir ljudima na ovim prostorima bez obzira na bilo kakve granice. Raduju nas sva pravedna mirovna rješenja kojima se zaštićuje svaki čovjek i narod u njegovim ljudskim, vjerskim i nacionalnim pravima. Duboko nas uznemiruju razne vijesti i događaji koji navode na zaključak da bi planirana republička razgraničenja mogla dovesti do nasilnih etničkih razračunavanja i čišćenja, suprotnih Božjem zakonu i ljudskom pravu. S takvom pretpostavkom ne možemo nikada pristati na mogući nestanak natpolovičnog dijela organizirane Katoličke crkve, tj. naših biskupija na njihovim povijesnim i sadašnjim prostorima Bosne i Hercegovine. Sreća jednoga čovjeka ili naroda ne gradi se na gaženju ljudskog dostojanstva i osnovnih prava drugoga čovjeka ili naroda. Jedno od tih temeljnih prava je i život na vlastitim stoljetnim ognjištima.
S boli i neodobravanjem konstatiramo da, osobito u posljednje vrijeme, brojna svjetska a i domaća sredstva priopćavanja jednostrano i tendenciozno prikazuju razna ratna stradanja i zlodjela u Bosni i Hercegovini. Takvo izvješćivanje, na žalost, više služi raspirivanju negoli smirivanju ionako tragičnih sukoba.
Nedvosmisleno ističemo da u ovim ratnim uvjetima ne odobravamo, bez prethodne biskupske prosudbe svakoga pojedinog slučaja, prelaženje vjernika iz jedne religiozne zajednice u drugu. Dužni smo upozoriti da takvi prijelazi ili pristupi drugim vjerskim zajednicama dovode u pitanje pravnu i crkvenu valjanost ako nisu učinjeni s dužnom pripremom, u punoj slobodi i pri potpunoj svijesti i savjesti. Stoga odlučno otklanjamo svaku odluku, ako je izdaju građanske ili neke druge vlasti, koja bi se na takav način miješala u slobodu savjesti bilo kojeg čovjeka.
Iskreno zahvaljujemo svima koji su dosad iskazali ljudsko i kršćansko gostoljublje našim prognanim i izbjeglim vjernicima i sunarodnjacima. Usrdno molimo, osobito braću katolike u domovini i u svijetu, da još više otvore svoja srca i svoje domove svim prognanicima i ugroženima iz Bosne i Hercegovine, čvrsto uvjereni da će i nama Bog, sudac dobra i zla, dosuditi onako kako se ponašamo prema gladnima, bolesnima i obespravljenima.
Ponovno pozivamo svećenike i vjernike na još žarču molitvu Bogu za pravedan mir među svim ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini, i na sve zazivamo Božji blagoslov.

Zagreb, l. rujna 1993.

KATOLICI SU VOLJNI I SPOSOBNI ZA SUŽIVOT
Izjava katoličkih biskupa Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine

1. Naša nas pastirska služba nedjeljivo povezuje sa svima ljudima koji trpe. Stoga smo i na ovom susretu razmatrali patnje nametnute stotinama tisuća ljudi ratom zahvaćenih u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
U Hrvatskoj još uvijek traju teroristički napadi na neka njezina područja. Ranjava se i ubija civilno stanovništvo, razaraju se neki gradovi i sela. Pučanstvo u tim područjima lišeno je vode i struje. S okupiranih područja Hrvatske, iako su ona u njezinim međunarodno priznatim granicama, protjeruju se i posljednji stanovnici hrvatske nacionalnosti! Od mnoštva prognanika ni jedan se nije vratio na svoje, makar razoreno ognjište.
Još uvijek gotovo 130 župa u Hrvatskoj nije pristupačno pastirima. Te župe zapravo i ne postoje, jer su iz njih protjerani i vjernici i svećenici, a crkveni objekti porušeni.
Ipak smo posebnu pozornost poklonili položaju Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je na nekim područjima te države u opasnosti da posve nestane.
2. Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine posebno su se tragično odrazila na Vrhbosansku nadbiskupiju i Biskupiju banjalučku, ali i na Trebinjsku i Mostarsko-duvanjsku biskupiju. Od 830.000 katolika, više od polovine njih protjerano je sa svojih ognjišta. Većina crkvenih objekata uništena je ili oštećena. I dalje se nastavlja istrebljenje i uništavanje svega što je katoličko. To se ne zbiva samo u područjima ratnih sukoba raznih vojska, nego i u krajevima gdje nije bilo, niti ima ikakvih oružanih sukoba, kao što je slučaj s Banjalučkom biskupijom.
3. U političkim rješenjima koja se predlažu, uz asistenciju europskih i svjetskih političara, mora se voditi više računa o prirodnom i povijesnom pravu svakog čovjeka, pa tako i katolika, da ostane na svome stoljetnom ognjištu. Katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini predstavljaju trajnu i organiziranu nazočnost i djelovanje Katoličke crkve na tom prostoru više od tisuću godina.
4. Ponovno odlučno dižemo svoj zajednički glas protiv svih vrsta zločina i nasilja nad katoličkim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, kao i nad pripadnicima bilo koje druge vjerske zajednice ili naroda. Ne možemo se pomiriti ni sa kakvim političkim rješenjem o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovice članova i imovine Katoličke crkve i hrvatskog naroda u Republici BiH. Time bi se, praktički, ugasile dvije katoličke biskupije i veći dio jedne nadbiskupije na području Europe. Tražimo veću i učinkovitiju zaštitu života i imovine, kao i povratak i jamstvo svih drugih oduzetih ili pogaženih prava i sloboda tamošnjim katolicima i svim građanima u toj republici.
5. Duboku zahvalnost izražavamo Svetom Ocu Ivanu Pavlu Drugome i Svetoj Stolici zbog trajnog zanimanja za teško i dramatično stanje svih ljudi u ratom pogođenoj Hrvatskoj, te u Bosni i Hercegovini, kao i za njihovo neumorno zauzimanje da se zaustave ratni sukobi i uspostavi pravedan mir za sve stanovnike tih međunarodno priznatih država. Zahvaljujemo braći u episkopatu, kao i predstavnicima raznih karitativnih i humanitarnih društava, koji svojom velikodušnom pomoći nastoje ublažiti dramatično stanje katolika i drugih ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
6. Ipak, sa žaljenjem moramo ustanoviti i odlučno prosvjedovati protiv svih površnih, neprovjerenih i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava - čak i katoličkih - koji kao da više stoje u službi neobjektivne propagande negoli u službi istine i pravednosti. Tako mnogi bivaju zavedeni na krive spoznaje i zaključke o stvarnoj situaciji u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
7. Još jednom nedvosmisleno izjavljujemo da su katolički vjernici voljni i sposobni živjeti i ubuduće na svojim stoljetnim prostorima u miru i poštovanju s pripadnicima drugih vjera i naroda. To trebaju imati u vidu i uvažiti svi odgovorni za politička rješenja. Što tražimo za članove Katoličke crkve na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, želimo da se omogući svim drugim ljudima koji žive na tom prostoru i kojima je tu jedina njihova domovina.
Dok zajedno sa svojim napaćenim vjernicima, požrtvovnim svećenicima, redovnicima, redovnicama ustrajno molimo za pravedan mir, pozivamo sve kojima je u srcu želja za mirom i pravednošću da nam se u tome pridruže.

Split, 15. listopada 1993.

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački i predsjednik HBK
Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, u ime biskupa BiH

LJUDSKO PRAVO NA ŽIVOT I SUŽIVOT
Izjava biskupa Vrhbosanske metropolije

Biskupi Sabora Vrhbosanske metropolije sastali su se u Vrhbosanskoj bogosloviji, privremeno smještenoj u dominikanskom samostanu u Bolu na otoku Braču, prigodom ređenja svojih bogoslova - kandidata za đakonat. Providnošću Božjom i brigom Svete Stolice prije 2 dana proglašeno je papinsko imenovanje dr. Pere Sudara, rektora i profesora Bogoslovije, pomoćnim vrhbosanskim biskupom. Sveti je Otac i ovim činom pokazao svoju pastirsku skrb i očinsku ljubav prema Crkvi Vrhbosanskoj. Mi, dijecezanski biskupi, izražavamo bratsku i srdačnu dobrodošlicu novom članu našega Sabora, kojemu je i sam nazočan.
Teška tragedija hrvatskoga katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini i dalje traje, ponegdje s najneljudskijim posljedicama. Umjesto da strahovita krvoprolića, ubijanje nevina pučanstva i uništavanje gradova i sela, crkvene imovine i kulturnih spomenika prestanu, ona se na nekim područjima nastavljaju svakodnevno. Nasilno etničko čišćenje s vlastitih vjekovnih ognjišta i dalje se provodi kao da su se sami ljudi i narodi međusobno dogovorili o vlastitom "humanu preseljenju", i to u najmirnija doba. Još uvijek postoji znatan broj ubijenih i poginulih koji su nepokopani ili njihova tijela plivaju niz rijeke. Ratni se zarobljenici i dalje zadržavaju u nehumanim logorima, umjesto da se izvode pred pravedne sudove i, ako nisu krivi, da ih se pusti na slobodu. A nedužni zatvorenici civili i dalje žive u neljudskim uvjetima, unatoč svakodnevnim dogovorima i obećanjima da će biti zamijenjeni. Nije nam poznato da su mjesne političke vlasti ijednom prognaniku ili izbjeglici omogućile povratak u njegov dom. Svakim danom s boli pratimo do koje se neljudske mjere onemogućuje prevoženje prijeko potrebne humanitarne pomoći civilnom pučanstvu.
Odbacujemo sve nepravde i neljudska nedjela počinjena u ovom ratu te u ime Božjeg zakona i dostojanstva čovjeka osuđujemo svaku metodu i praksu obespravljenja čovjeka i naroda, progona pučanstva, etničkog čišćenja, genocida, rušenja vjerskih bogomolja, koji god to narod ili politička zajednica činili. Mi, predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, ne pristajemo ni na kakva precrtavanja naših stoljetnih biskupijskih granica, niti na otpisivanje naših crkvenih područja, bez pristanka i odobrenja našega katoličkoga svećenstva i puka koji je kao hrvatski narod stoljećima konstitutivan i bitan u Bosni i Hercegovini. Osuđujemo medijsku pristranost u ovom ratu, svaku manipulaciju koja je na štetu istine i pravde, i izvjestiteljske poticaje na osvetu i mržnju.
Duboko smo zbunjeni i razočarani dosadašnjom neučinkovitošću međunarodnih političkih čimbenika da zaustave ovaj užasni pokolj i progon ljudi na području Bosne i Hercegovine. Je li moguće da političke i vojne međunarodne snage, moćne i odgovorne za zaštitu općih ljudskih prava u svjetskoj zajednici, samo izdaju suhoparne rezolucije i održavaju bezuspješne konferencije, neodlučno promatrajući gaženje ljudskih prava, sloboda i života?
Ponovno apeliramo u ime dostojanstva milijuna obespravljenih i životno ugroženih na našim prostorima da se njihovo temeljno pravo na život i suživot stave ispred svih drugih interesa i računica. Još jednom dižemo svoj glas i zahtjev da međunarodne organizacije: Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, UNPROFOR, UNHCR, Crveni križ i dr. nepristrano ispitaju i pred javnost iznesu podatke o svim počinjenim masakrima, tko god da ih je učinio, o svim etničkim protjerivanjima, o svim logorima u kojima se drže i muče civili, osobito o onim logorima u kojima se ponižava dostojanstvo žene.
Mi smo katolici svjesni da nam je po Kristu patnja supatnica života, ali nas je sam Krist također pozvao da ne nanosimo drugima patnje i boli, nego da uklanjamo i ublažavamo tjelesne i duševne nevolje iz svoje sredine i iz života našega bližnjega.
Molimo sve svećenike, redovnike, redovnice i sav Božji narod da se priključi našim molitvama novorođenom Kristu, Knezu mira. Neka njegov mir zavlada u srcima našim, u cijeloj domovini našoj i u cijelom svijetu.

Bol na Braču, 29. studenoga 1993.

Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup
Msgr. PERO SUDAR, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski

PROGNANE I PONIŽENE ČEKAJU DANI PUNI SLOBODE
Božićna poruka biskupa Vrhbosanske metropolije

Braćo svećenici, redovnici, redovnice, dragi vjernici,
vama koji ste na prostorima naših biskupija ili ste iz njih prognani:
Mir i blagoslov Božji!
Hodeći kroz vrijeme Došašća došli smo do dragog nam blagdana Božića. I ove godine, kao i prošle, slavimo ga u tjeskobnom ratnom ozračju.
Živimo sudbinu prognane Svete Obitelji, doživljavajući bol jer nemamo pravo ostati u svom kraju i svom domu, kao što ni Sveta Obitelj nije našla mjesta u Betlehemu da ugosti novorođenog Kralja, Sina Božjega. On dođe svojima, no njegovi ga ne primiše, iako je čovjekom postao da bi se čovjek u svom dostojanstvu prepoznao i živio darom Božjim.
Taj prevažni događaj - da je Sin Božji postao jedan od nas, jedan za sve - želimo kao vjernici slaviti i ove godine. Ne želimo klonuti duhom nego se, uz pomoć toga velikog Božjeg dara Božićnog nejakog Djeteta, dok mu se klanjamo, dići iz svoje boli i nemoći i svoju tešku svakidašnjicu nosili s vjerom da je Bog nama bliz, da se on s nama poistovjetio.
Znamo da je teško govoriti utješne riječi dok se ovoliko trpi, dok smo svjedoci mnogo prolivene krvi, mnogih gorkih suza. Ali, slaveći dolazak Spasitelja cijeloga ljudskog roda u radosnom događaju Božića ne osjećamo se napušteni, nego od samog Boga pohođeni, od Boga hrabreni, jačani i tješeni. Zato vas i tješimo riječima i sigurnošću vjere i utjelovljenog Boga. Zato vas i pozivamo, dok Božić slavimo, da Boga upravo u svojoj patnji, kroz svoje siromaštvo i kroz ranjenost svoje duše i tijela, izbliza nanovo doživimo. Dok u otajstvu Božića promatramo kako Sveta Obitelj bježi pred zločinačkom rukom, osjećamo Božju blizinu jer i sami zbog sličnog progonstva patimo.
U Svetom pismu čitamo da je Herod silnik doživio svoj užasan kraj, a Sveta Obitelj, koja je pred njegovim zločinačkim naumom morala bježati u tuđu zemlju, ponovno se vratila u svoj dom. Kao dio velike Božje obitelji, Njegove Crkve, iz njezine duge povijesti znamo da svi progonitelji Božje obitelji prije ili kasnije moraju doživjeti svoj kraj i krah, a svi nevino prognani i poniženi dočekati dane pune slobode i pravednog mira.
Potičemo i hrabrimo sve svećenike koji su s vjernim pukom morali napustiti prostore svojih župa te sada proživljavaju raspršenost svojih vjernika u izbjeglištvu, da upravo u ovom Božićnom otajstvu nađu izvor utjehe i snage te da, kao vjerni pastiri povjerenog im stada, nastoje održavati povezanost s vjernicima bilo pisanim putem, bilo osobnim pohodom. Žarko molimo Boga da stradanja što prije prestanu i svima se omogući ostvarenje osnovnoga prava - povratak na svoja ognjišta.
Sljedeću su godinu Gospodnju 1994., prema uzoru na Svetu Obitelj, Crkva i međunarodna zajednica proglasile Godinom obitelji. Pozivamo sve svoje drage suradnike kako bismo zajednički pomogli mnogim obiteljima koje su izgubile veze sa svojim najbližima da ponovno uspostave povezanost, što je prevažno za život i budućnost cijele naše vjerničke zajednice. Pomozimo posebice onim obiteljima koje su proživjele strašnu tragediju zbog gubitka svojih najbližih kako bi u duhu utjelovljene Božje ljubavi pronašle izvor mira i sreće za svoj svakodnevni život. Dok ovaj rat ruši sve, pa i kršćanski moral, obnavljamo naročito kršćansku svijest i odgovornost življenja prema katoličkim načelima na svim prostorima i u svim prilikama.
Apeliramo i na sve nositelje vlasti na prostorima naših biskupija, odnosno gdje god se nalaze naši vjernici, da odlučnije provode svoju odgovornost dostojnog zbrinjavanja svakog čovjeka i ostvarenja njegovih osnovnih prava i sloboda, koja mu jamči sam Bog svojim utjelovljenjem, svojim očovječenjem.
Očitujući svima svoju pastirsku blizinu, na poseban način upućujemo svoju čestitku i svoj blagoslov vama, djeco, kojima je onemogućeno da djetinjstvo živite u miru. Činimo to i vama, draga mladeži, pozivajući vas da se date zahvatiti Božićnim svjetlom i da njime obasjani gradite sretniju budućnost. Upućujemo svoj blagoslov i čestitku i vama, dragi roditelji, koji ste u proživljavanju ovog rata tako slični Svetoj Obitelji u brizi za svoju djecu; i svima vama, kojima su ranjeni i duša i tijelo, neka ovogodišnji Božić bude utjeha i lijek. Upućujemo blagoslov i vama, draga braćo svećenici, da, unatoč pritiscima koje proživljavate, ostanete vjerni u svom svećeničkom poslanju. I vama, dragi redovnici i redovnice, da budete i dalje živa slika siromašnoga i blagog Božićnog Djeteta.
Neka je svima čestit Božić! Na dobro vam došlo i ovogodišnje porođenje Isusovo i blagoslovljena vam bila 1994. godina, Godina obitelji. Dao Bog da to bude godina pravednoga mira i sretnije budućnosti.
Uz čestitke i pozdrave zazivamo Božji blagoslov na sve vas! Bol, Došašće 1993.

Vaši biskupi:
Msgr. VINKO PULJlĆ,  vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski
Msgr. PERO SUDAR, novoimenovani pomoćni biskup vrhbosanski

"OVAJ JE RAT OPTUŽBA PROTIV SUVREMENE CIVILIZACIJE"
Apel biskupa u povodu biskupskog posvećenja u Sarajevu

Danas je blagdan Bogojavljenja, kojim Crkva slavi objavu Božjeg spasenja svim narodima i svim ljudima. Bog je ljubav, Bog je Svjetlo, Bog želi obasjati svakog čovjeka svojom istinom, svojom ljubavlju i milosrđem.
Okupljeni smo u Sarajevu, u središtu Vrhbosanske metropolije, u povodu biskupskog posvećenja novog pomoćnog biskupa monsinjora dr. Pere Sudara. Nijedno biskupsko posvećenje u suvremenoj povijesti nije obavljeno u ovakvim okolnostima. Za vrijeme liturgijskog slavlja odjekivale su eksplozije granata koje već drugu godinu nemilosrdno padaju na ovaj grad.
Grad je bez hrane, bez struje, bez vode, kao i mnoga druga mjesta u Bosni. Stanovnici ovoga grada žive dane i noći pod prijetnjom smrti. U takvim je okolnostima obavljeno biskupsko posvećenje novog pomoćnog biskupa Vrhbosanske nadbiskupije.
Doživljavajući tako vlastitim iskustvom nesreću Sarajeva, nesreću cijele Bosne i Hercegovine, mi, okupljeni biskupi, ponovno iz ovoga napaćenog grada i napaćene zemlje upućujemo dramatičan poziv svijetu i tvrdimo da je ovaj rat, koji ne prestaje, koji neprestano kosi živote, umnaža ranjenike, protjeruje ljude s njihovih ognjišta, ne samo teška nesreća, nego i optužba protiv suvremene civilizacije koja ne nalazi načina da ga zaustavi i da izmučenim ljudima osigura pravedan mir bez obzira kojoj nacionalnosti ili vjerskoj zajednici pripadali. Suživot Srba, Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini sudbina je Bosne i Hercegovine!
Mir se ne stvara borbom jačega, nametanjem različitih interesa, niti primjenom prava jačega. Pravedan je onaj mir koji jamči svakoj ljudskoj osobi dostojanstvo, slobodu i sigurnost. Pravedan je onaj mir koji tako usklađuje odnose među narodima i državama da ljudska osoba bude prvi interes svih odgovornih za sudbinu naroda.
Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odlučan poziv svim političarima, svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima, da budu svjesni kako oni upisuju svoje ime u povijest čovječanstva i europske civilizacije! Prihvaćaju li načelo neotuđivog prava svake ljudske osobe i svakog naroda da živi u pravednom miru ili vode pregovore s načelom da su sila i moć oružja odrednice prava i pravednosti?!
Crkva ima samo moralnu snagu da načelima pravednosti, istine i ljubavi rasvjetljuje ljudske misli i savjest kako bi se prihvatilo poštovanje prava i dostojanstva čovjeka kao mjerila svih ciljeva i odluka.
Svima koji vjeruju u Boga svemogućega taj poziv upućujemo u ime živoga i vječnoga Boga koji će biti sudac svake savjesti i cijele povijesti! Upućujemo ovaj poziv svim ljudima dobre volje da i svojim moralnim opredjeljenjima energično ustanu protiv nastavka ovoga rata koji nanosi neizrecive patnje stotinama tisuća obitelji. Priključujemo se molitvi na koju nas poziva papa Ivan Pavao II, za 23. siječnja ove godine da cijela Crkva u svijetu moli zajedno sa svim ljudima dobre volje za pravedan mir na ovim prostorima i u cijelom svijetu. Također prihvaćamo i poziv na post 21. siječnja s istom nakanom.
Želimo ovom prilikom braći pravoslavne vjere također uputiti božićnu čestitku s molitvom da Isus Krist, Bogočovjek rođen od presvete Bogorodice, podari mir ovim našim danima, mir u pravednosti, slobodi i ljubavi svim ljudima i narodima.
Molimo svi zajedno da godina 1994. doista bude godina pomirenja i mira kako bi se u sigurnosti i slobodi liječile fizičke i moralne rane koje nanosi ovaj okrutni rat.
Zazivamo blagoslov Božje zaštite i ljubavi na sve ljude!

U Sarajevu, 6. siječnja 1994.

Kard. Franjo Kuharić, nadbiskup i metropolit zagrebački, predsjednik HBK;
Msgr. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski;
Msgr. Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski;
Msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

MEĐUNARODNE INSTITUCIJE MORAJU ZAŠTITITI NEOVISNOST I SLOBODU SVAKE MEĐUNARODNO PRIZNATE DRŽAVE
Apel katoličkih biskupa Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine

Biskupi Republike Hrvatske i biskupi Republike Bosne i Hercegovine, prisutni na susretu u Zagrebu 26. siječnja 1994., ponovno upućujemo domaćoj i svjetskoj javnosti hitan poziv u ime svih ljudi koji su žrtve nasilja, koji su u okruženju (a to su stvarni logori), žive bez hrane i lijekova, bez slobode kretanja i pod stalnom prijetnjom smrti, da se probudi savjest svih ljudi dobre volje, a osobito savjest odgovornih za političke odluke, da upotrijebe sva moralna sredstva u obrani ljudskih prava na stotine tisuća obitelji.
Najprije iz sveg srca zahvaljujemo Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. za poziv cijeloj Katoličkoj crkvi u svijetu i svim ljudima dobre volje da poste i mole za mir na Balkanu, odnosno u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Svi njegovi pozivi, svi njegovi napori da se nametnuti rat s osvajačkim ciljevima na ovim prostorima zaustavi, zaslužuju naše duboko poštovanje i našu trajnu zahvalnost. Za ljubav uzvraćamo ljubavlju u ime svih žrtava za koje se Papa zauzima s nesebičnom ljubavlju.
Toplo zahvaljujemo svim biskupima Katoličke crkve, svim svećenicima, redovnicima, redovnicama, svim vjernicima i svim pripadnicima drugih vjerskih skupina koji su se uključili u post i molitvu za naš mir.
Iskreno zahvaljujemo svim dobročiniteljima koji velikodušno i ustrajno svjedoče svoju ljudsku solidarnost s patnicima i žrtvama nepravde prikupljajući i šaljući humanitarnu pomoć preko karitativnih i humanitarnih organizacija ili privatnom inicijativom. Na žalost, nasilje je toliko bezobzirno da ni ta humanitarna pomoć ne može redovito stizati do onih kojima je najpotrebnija i koji se zbog toga osjećaju napušteni, prepušteni sili jačega i zaboravljeni.
Humanitarni putovi do svih ljudi kojima je potrebna pomoć da spase goli život moraju biti otvoreni, zaštićeni i osigurani sredstvima koja mogu spriječiti svakog nasilnika da humanitarnu pomoć priječi, pljačka ili uništava.
Poznate su činjenice da u nekim mjestima srednje Bosne i u Sarajevu ljudi umiru od gladi, čak i cijele obitelji. Ne možemo se oglušiti na krikove i očaja i nade koje nam iz opkoljenih mjesta srednje Bosne, u kojima živi uglavnom katoličko stanovništvo, upućuju njihovi svećenici. Činjenica je da su u ovom dijelu Europe, na kraju XX. stoljeća, pred potpunim uništenjem sarajevska i banjalučka dijeceza s ukupno više od šesto tisuća katolika Hrvata. Suosjećamo s patnjom svake ljudske osobe i svake obitelji svih nacionalnih i vjerskih pripadnosti.
Krajnje je vrijeme da se odlučno stane na put nasilju koje satire na stotine tisuća nedužnih civila: djecu, žene, stare, nemoćne i bolesne ljude, kao i ranjenike koji nemaju ni najosnovniju liječničku pomoć. Rat koji je bio nametnut Hrvatskoj prije gotovo tri godine, a sada bjesni u Bosni i Hercegovini, također međunarodno priznatoj državi, velik je zločin protiv svih ljudskih prava za koji su odgovorni ne samo oni koji su ga zbog svojih egoističnih ciljeva pokrenuli nego i oni koji se prema tom zločinu odnose ravnodušno, a pogotovo oni koji ga na bilo koji način podupiru, propuštanjem zakonite mogućnosti da ga zaustave.
Ni pred Bogom, ni pred poviješću neće se moći ispričati nitko tko je imao mogućnost i odgovornost da nasilje zaustavi, a to nije učinio.
"Na Balkanu Europa umire!" Na ovim prostorima Ujedinjeni narodi ostaju bez pravog učinka. U ovom dijelu Europe neizbrisivom je ljagom okaljana europska civilizacija. Svi govori o ljudskim pravima, o međunarodnom pravu i konvencijama ovdje gube svaku vrijednost. Naoružani moćnici kroje zakon i ubijaju, razaraju, protjeruju ljude iz njihovih domova i tako čiste područja za sebe. To mogu činiti bez ikakve odgovornosti, računajući na otvorenu ili prikrivenu potporu nekih snaga koje ih štite. Trgovci oružjem gomilaju bogatstvo; crno tržište gomila profite; trguje se ljudskom krvlju i suzama. Gdje vlada isključivo pravo jačega, najgore prolazi onaj tko je slab i ne može se obraniti. Stoga se može dogoditi da u očaju i sam počini zločin, ako je neprestano izložen nasilju koje mu niječe pravo na postojanje. Ni u takvim okolnostima zločin nije dopustiv, i mi svaki zločin, tko god ga učinio, osuđujemo. Spirala zla mora se prekinuti svim zakonitim sredstvima kako bi se osiguralo dostojanstvo i pravo na slobodan i siguran život svakoj ljudskoj osobi u njezinu domu, u njezinu kraju, u njezinoj široj zajednici, bilo nacionalnoj, bilo vjerskoj.
Stoga smatramo svojom dužnošću ponovno uputiti krajnje dramatičan poziv svjetskoj javnosti da se pokrenu sve snage ljudi dobre volje, a osobito da se pokrene savjest u međunarodnim institucijama svih odgovornih za pravdu i mir kako bi se napokon zaustavilo ovo krvoproliće.
Papa Ivan Pavao II. svojim visokim moralnim autoritetom upozorava, poziva i zaklinje da se ljudi zaštite od nepravde i nasilja. Tom se glasu i mi pridružujemo s nadom da to neće biti glas vapijućeg u pustinji. Ta je pustinja mrtvilo savjesti, moć sebičnih interesa jakih na račun slabih, što može postati potpora onom koji otima tuđe, jer je jači.
S pravom očekujemo da međunarodne institucije, odgovorne za poredak slobode i prava u Europi i svijetu, zaštite i osiguraju ljudska prava svake ljudske osobe; trebaju osigurati i zaštititi neovisnost i slobodu svake međunarodno priznate države u njezinim granicama; trebaju osigurati povratak svim izbjeglima i prognanima na njihova ognjišta, neotuđivo je pravo čovjeka da živi u svom domu. Međunarodne institucije dužne su bdjeti da se poštuju prava i sloboda manjina u svakoj državi. Što se zahtijeva za manjine u jednoj državi, mora biti zajamčeno i osigurano manjinama u svakoj državi.
Ne želimo šutnjom preuzeti na svoju savjest odgovornost ni za jednu kap ljudske krvi, ni za jednu suzu potlačenih, obespravljenih, bez pomoći i zaštite prepuštenih nepravednom nasilju.
Pozivamo svu braću u vjeri da nastave usrdnu molitvu za pravedan mir! Da slobodni od svake mržnje i želje za osvetom, sve svoje pouzdanje povjere Milosrdnom Bogu da svojim svjetlom obasja svako srce i svaku savjest kako bi se svi ljudi otvorili Bogu i jedni drugima u pomirenju, ­praštanju i pravednosti.
Zagovoru Presvete Bogorodice povjeravamo svoju nadu! Progovorili smo i ovaj put kao biskupi Crkve u hrvatskom narodu u ime univerzalnih moralnih načela; progovorili smo iz svoje savjesti da se zauzimamo za dobro ne samo svoga naroda nego za dobro svakoga čovjeka bilo koje nacionalnosti ili vjerske pripadnosti. Govorimo iz svoje vjernosti Bogu Stvoritelju i Spasitelju svih ljudi.
Ovdje moramo izraziti svoje duboko žaljenje što se u nekim moćnim svjetskim medijima, ili zbog pomanjkanja objektivnih informacija ili pod utjecajem neke pristrane politike, ne pristupa objektivnoj analizi svih uzroka i svih elemenata tragičnog sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pa se griješi protiv istine. Osobita se šteta nanosi žrtvi napadača. Istina i pravednost su nerazdvojive.
To su uvjeti pravednoga mira za sve ljude, narode i države. Takav mir treba stvoriti, zaštititi i sačuvati. Mir koji ne bi ispravio nepravde, koji bi priznao učinke nasilja, ne bi bio ni pravedan, ni trajan. Politika koja ne bi slijedila načela pravednoga mira za sve ljude i narode ne bi bila čovječna, ne bi bila u službi mira. Mir može biti samo djelo pravde (usp. Iz 32,17).

Zagreb, 26. siječnja 1994.

Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebački, metropolit,
msgr. Ante Jurić, nadb. splitsko-makarski, metropolit,
msgr. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit,
msgr. Antun Tamarut, nadb. riječko-senjski, metropolit,
msgr. Marko Culej, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Josip Bozanić, biskup krčki,
msgr. Franjo Komarica, biskup banjalučki,
msgr. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski,
msgr. Slavomir Miklovš, biskup križevački,
msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački,
msgr. Slobodan Štambuk, biskup hvarski,
msgr. Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački,
msgr. Ivan Prenđa, nadb.-koadjutor zadarski,
msgr. Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački

UBIJA SE ORUŽJEM I GALĐU
Apel biskupa Vrhbosanske metropolije

Mi, dijecezanski biskupi Sarajevske nadbiskupije, Banjalučke, Mostarsko-duvanjske i Trebinjske biskupije, zahvaljujemo Božjoj providnosti koja nam je omogućila susret u Banjoj Luci od 11. do 13. veljače ove godine. Kao i na dosadašnjim sastancima prošle godine u kolovozu u Mostaru, u rujnu u Zagrebu, u studenome na Bolu, te ove godine u siječnju u Sarajevu, tako smo i na ovom Saboru Vrhbosanske metropolije s tjeskobom i nadom razmotrili sadašnju sudbinu naše Crkve, tj. hrvatskih i ostalih katolika u BiH. Ponovno ističemo trajna načela prema kojima se mora rješavati današnja dramatična situacija na području naših biskupija te sve pozivamo i potičemo na ustrajnost u dobru i na uklanjanje ratnog zla.
Svjesni smo svoje trinaeststoljetne katoličke i hrvatske ukorijenjenosti na tlu Bosne i Hercegovine, gdje su naši svjedočki vjernici i klerici ustrajali u vjernosti Kristovu Evanđelju i u odanosti Apostolskoj Stolici sv. Petra u Rimu. Kroz svu prošlost, posebno u pojedinim razdobljima, Katolička je crkva na ovim prostorima bila sumnjičena, progonjena, obarana i ubijana poput svoga utemeljitelja Krista Gospodina. U nekim je razdobljima broj njezinih vjernika bio sveden na samo nekoliko desetaka tisuća. Ali ona je, unatoč svemu, svaki put, poput svoga uskrsnuloga Gospodina i s njegovom pomoći, doživljavala preporod i procvat u Duhu Božjemu.
I u ovom današnjem trenutku Crkva se susreće s niz iskustava punih bola i nade. S dubokom tjeskobom i zabrinutošću posljednjih godina, osobito prošlih mjeseci, doživljavamo krvavu dramu svojih vjernika. Protjerani su i protjeruju naše svećenike i vjernike, redovnike i redovnice. Uništavaju naše crkve i samostane. Ubijaju djecu, žene i starce oružjem i glađu. Iskorjenjuje se katolički i hrvatski znamen s kraja na kraj cijele naše metropolije. Ali mi ni u ovom trenutku ne gubimo evanđeosku nadu u svemogućega Boga da će u svome milosrđu i pravednosti ranjeno ozdraviti, srušeno podignuti, a raspeto uskrisiti.
Nije zadaća nas crkvenih predstavnika davati konačna rješenja za unutrašnje političko uređenje Bosne i Hercegovine. Poštujući povijesne okvire svoje Vrhbosanske metropolije, s kojima se uglavnom poklapaju povijesne granice Bosne i Hercegovine, a koju je diplomatski priznala Sveta Stolica i sav svijet, otvoreni smo prema svakoj razumnoj političkoj opciji koja uključuje opće norme prava i pravde. Ponovno naglašavamo nužnost prestanka besmislena ratovanja, ostvarenje svih ljudskih i građanskih prava i sloboda, ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda na tlu Bosne i Hercegovine, zaustavljanje i vraćanje prognanih na njihova ognjišta, nesmetanu dostavu humanitarne pomoći svima životno ugroženima.
Apeliramo na zakonite hrvatske političke zastupnike u Bosni i Hercegovini da se u ovome sudbonosnom trenutku uspješno zauzimaju i štite spomenuta prava cjelokupnoga hrvatskog naroda, složno traže pravedno političko rješenje i očuvaju potrebno nacionalno jedinstvo.
Dok obespravljenima želimo što skorije vraćanje njihovih ljudskih prava i pogažena dostojanstva, sve vjernike usrdno pozivamo na molitvu svevišnjem Bogu da nam svima skrati dane kušnje i patnje i udijeli milost pravedna mira i sveobuhvatne obnove.

Banjaluka, 13. veljače 1994.

Msgr. VINKO PULJIĆ, vrhbosanski nadbiskup i metropolit
Msgr. FRANJO KOMARICA, banjalučki biskup
Msgr. RATKO PERIĆ, mostarsko-duvanjski biskup i upravitelj trebinjsko-mrkanski

ZA DOSLJEDNO PROVOĐENJE DOGOVORENIH SPORAZUMA
Izjava - apel biskupa Bosne i Hercegovine

svećenicima, vjernicima, domaćoj i međunarodnoj javnosti
1. Washingtonski sporazum, od 18. ožujka 1994., o političkom rješavaju bosanskohercegovačke krize, prema kojemu je dogovorena federacija između Muslimana i Hrvata, donio je, kao prvi plod, obustavu ratnih djelovanja na području koje kontroliraju Hrvati i Muslimani. To je ujedno omogućilo da redovitije stiže i prijeko potrebna humanitarna pomoć ugroženom pučanstvu.
Izražavamo svoju potporu svakom sporazumu koji vodi prema pravednu i trajnu miru na području cijele međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine. Molimo sve čelnike političke vlasti da mudro pronalaze, razborito prihvaćaju, odlučno i dosljedno provode dogovorene sporazume na dobrobit svih ljudi koji žive na ovim prostorima.
Katoličke vjernike ponovno pozivamo na poniznu i ustrajnu molitvu kako bi milosrdni Bog udijelio potrebno svjetlo svima da pronalaze i provode što bolja rješenja za uspostavu pravedna mira u Bosni i Hercegovini.
2. Na žalost,