NA TERENU SE PROVODI SUSTAVNO ETNIČKO ČIŠĆENJE
Biskupovo pismo dopredsjedniku Vlade RH, dr. M. Graniću
(15. listopada 1992.)

Poštovani gospodine!
Koristim priliku svog prvog izlaska iz Bosanske krajine nakon više od pola godine i sudjelovanja na Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u Zagrebu da Vam ukažem na vrlo tešku situaciju svojih 120.000 vjernika /uglavnom Hrvata/ na ovim prostorima.
Činio sam to i dosad u nekoliko navrata, kad god je to bilo moguće. Upozoravao sam razne institucije u inozemstvu, do kojih je moj glas mogao doprijeti, ali sam istodobno tražio razgovore s aktualnim srpskim vlastima, civilnim i vojnim, kako u samoj Banjaluci, tako i s najvišim predstavnicima srpskog naroda u BiH. Smatrao sam to jedinom ispravnom metodom da spasim narod koji je izgubio svoje legalne predstavnike i koji je još više očekivao pomoć od Crkve. Mogu sa zadovoljstvom istaknuti da nam je uspjelo ovaj narod sačuvati od rata, bar u većem dijelu Bosanske krajine. To nam priznaju i srpske vlasti, koje priznaju da s Hrvatima - katolicima nemaju nikakvih većih problema.
Međutim, iako se naš narod ponašao, unatoč velikim provokacijama, naglašeno miroljubivo, to ga ipak nije zaštitilo od terora, ubijanja i razaranja. Na to sam upozoravao civilne i vojne vlasti krajiških općina koje su se uglavnom odazivale na razgovore, ali se na terenu sustavno provodilo etničko čišćenje. Uz pomoć vojne policije obišao sam sva mjesta nastanjena hrvatskim i drugim katoličkim stanovništvom koja nisu zahvaćena ratnim operacijama. Na temelju uviđaja, koji sam mogao dobiti, mogu reći da je etničko čišćenje uglavnom završeno, što znači da je velik dio katoličkih vjernika na ovaj ili onaj način napustio svoja ognjišta, a i ostali će to u najvećoj mjeri učiniti čim za to budu imali priliku. U samoj banjalučkoj općini, gdje je prije rata živjelo gotovo 30.000 Hrvata, situacija je dobra utoliko što nema masovnog ubijanja ili razaranja, ali se cilj etničkog čišćenja uporno slijedi i postiže pojedinačnim terorom, hapšenjima, uništavanjem ili oduzimanjem imovine, pa i ubojstvima civila. Poseban oblik pritiska, koji se već mjesecima čini, jest ekonomski. Gotovo svi Hrvati otpušteni su s posla i za sada nema znakova da će ta nepravda i to gaženje osnovnog ljudskog prava na rad i zaradu biti ispravljeni.
Iz škola su otpušteni hrvatski učitelji, a jedini program je srpski. I u zdravstvu je isto učinjeno s liječnicima i bolničkim osobljem hrvatske nacionalnosti.
Izvan banjalučke općine, u općinama Prijedor, Sanski Most, Ključ, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Bosanska Gradiška i Laktaši, situacija je za hrvatsko pučanstvo mnogo teža. Gotovo 200 civila ubijeno je u svojim kućama, velik je broj uhapšenih i odvedenih u logore, imovina je masovno uništavana ili oteta. Tako npr. imamo razorenih sela, kao što je Briševo, gdje je spaljeno 68 kuća zajedno s crkvom, ili potpuno opljačkanih sela, kao što je npr. Šurkovac, gdje je iz kuća sve odneseno. Ovaj narod "želi" iseliti, jer ne vidi nikakve mogućnosti za budući zajednički život na ovim prostorima. Na susretima naroda s visokim predstavnicima aktualne srpske vlasti, koje mi je u posljednje vrijeme uspjelo organizirati, te stavove naš hrvatski narod otvoreno iznosi. Za navedena i druga zla, koja su pogodila naš hrvatski narod, nije bilo nikakvog povoda ni razloga, jer hrvatski narod na ovim prostorima nije imao oružja, niti se borio. Kao počinitelji ovih zala prozivaju se nekakve divlje paravojne postrojbe, protiv kojih se, navodno, civilna i vojna vlast bori. Međutim, čini se da nema većih rezultata.
Poseban oblik pritiska na narod čini se hapšenjem svećenika i rušenjem vjerskih objekata. Veći broj svećenika bio je u logorima. Neki od njih ostat će invalidi cijeli život. Za jednog svećenika /vlč. Ratka Grgića/ se ni nakon više od tri mjeseca ništa ne zna. U biskupiji je razoreno 40 posto, a manje ili više oštećeno 50 posto vjerskih objekata.
Iznoseći ove činjenice koje su Vam dijelom već i poznate, želimo Vam izraziti i svoja pitanja i očekivanja: Jesmo li mi prepušteni sami sebi? Može li Hrvatska, čiji mnogi sinovi potječu s ovih prostora, pomoći Hrvatima u Bosanskoj krajini da ostanu na ovim prostorima. Uzalud je, međutim, nastojanje Crkve da narod zadrži na svojim ognjištima, ako ne budemo imali veću podršku hrvatskih vlasti. A pogotovo je uzaludno naše nastojanje, ako postoji bilo kakav "x-plan", ako naš opstanak na ovim prostorima više nije predviđen. A takve misli i strahovanja svakodnevno su prisutni u srcu našeg hrvatskog čovjeka u Bosanskoj krajini, jer mu dosadašnji razvoj događaja daje razlog da tako misli.
Osim svakodnevnog nasilja koje se čini nad našim narodom, što je i glavni pokretač naroda na iseljavanje /ako se ovako nastavi Hrvatska može očekivati nove desetke tisuća Hrvata/, jako nas zabrinjava i potpuno ekonomsko osiromašenje našeg čovjeka. Kako da taj čovjek preživi zimu, a ako mu to i uspije, što on može očekivati od budućnosti?
Osim pomoći koju narodu pružamo većinom preko Caritasa, željeli bismo hrvatskoj vlasti uputiti i još jedan konkretan prijedlog ili molbu: Može li hrvatski narod u Bosanskoj krajini dobiti pomoć u nafti kako bi uzorao svoje njive, i sjeme, kako bi ta polja zasijao? Mislimo da bi tako ne samo osigurali prehranu stanovništva za sljedeću godinu, nego bi, vjerujemo, djelomice popustio onaj grč straha i napetosti u kojem ovaj narod svakodnevno živi, stalno spreman da uzme svoje zavežljaje i da bježi. Kada bi mogao bar sijati svoje njive, naš bi čovjek možda uspio odagnati crne misli.

Uz dužnu zahvalnost i poštovanje Vaš,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

NAŠI LJUDI NE ŽELE BITI "HRANA ZA TOPOVE U TUĐOJ VOJSCI"
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br: Prez. 158/93 od 25. listopada 1993.)

Poštovani gospodine predsjedniče!
Slobodan sam zamoliti Vas da prije za sutra zakazanog razgovora s visokim predstavnicima RS primite na znanje i neke najnovije činjenice iz ovog našeg banjalučkog kraja:
Danas mi je došla oveća grupa, 60 naših ljudi iz sela Dragočaj, župa Barlovci, koji su svi od reda dobili poziv na MOBILIZACIJU, kako rekoše, na dobojsko ratište, u jedinice 8552/4 i 8552/2. Do sada su svi oni bili u radnim jedinicama u Banjaluci ili oko nje ili pak na plantažama voća kod Bosanske Gradiške. Sada su pak određeni, kako im je rečeno, u vojsku. Oni su me obavijestili kako to ne mogu prihvatiti, pa i uz cijenu da moraju sve napustiti i bez igdje ičega krenuti u bijeli svijet. Tražili su od mene zaštitu, jer je, kako rekoše, 60 obitelji izravno time pogođeno. Oni su, kako tvrde, i dosad bili spremni raditi sve poslove, unatoč stalnom šikaniranju; spremni su i ubuduće i raditi i od svoje imovine dio dati za druge, ali ne žele uzeti oružje niti biti, kako rekoše, hrana za topove u tuđoj vojsci. Ja sam im mogao samo ponoviti ono što ste Vi zahtijevali kada ste ovdje bili, tj. da ne, mobiliziraju i ne šalju na frontu naše ljude te da Vam je to obećano. Smatram pak da je ova posljednja akcija uistinu prijelomna točka glede sudbine našeg naroda na ovim prostorima, jer je očito da se i na ovaj način želi učiniti pritisak na naše ljude da napuste svoja ognjišta i zauvijek se isele. To nije ni Vaš stav, niti je stav Predsjednika HR HB ili vodstva hrvatskog naroda u cjelini, kako je i Vama i meni poznato! Ako se sada dopusti da se ovako perfidan način protjeruje uistinu miroljubiv i nedužan narod, bio bi to početak velikog egzodusa našeg naroda s nesagledivim posljedicama. Zato Vas molim da to spriječite, bilo u sutrašnjem razgovoru, bilo u posebnom dolasku nekog iz Vlade k nama u Banjaluku i ovaj kraj! Ima, na žalost, i drugih nevolja! Primite srdačne pozdrave, uz dužno poštovanje!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

MOBILIZACIJA - JEDAN OD PERFIDNIH NAČINA PRITISKA NA ISELJAVANJE
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br. Prez. 161/93 od 26. listopada 1993.)

Gospodine predsjedniče!
Ponovno Vam se obraćam u ime velikog broja naših ljudi iz banjalučkog područja koji su ovih dana dobili naloge da idu na dobojsko ratište i da, iako civili, budu na tamošnjoj fronti, kako im je doslovce rečeno! Pozive su dobili ljudi svih dobi, čak i oni stariji od 60 godina! Dakako da vlada velika panika i odbijanje među tim ljudima koji ni sami ne znaju kome da se obrate i od koga da traže zaštitu. Traže je od mene, iako su svjesni da ja nemam nikakvih ingerencija kada je riječ o političkom ili vojnom određivanje tko će kamo i što će raditi. Svi ističu da će rado raditi sve tekuće poslove, na berbi plodova ili sve druge poslove u Banjaluci ili u njenoj okolici, ali ne žele ići u tuđu vojsku, uzimati oružje li mu se približavati. Ovdje nema nikoga, kako Vam je poznato, tko bi im u ime HVO-a ili Hrvatske Republike Herceg Bosne mogao reći što da čine i kamo da krenu. Iz njihovih se jadikovki stječe dojam da je opća mobilizacija naših ljudi jedan od perfidnih načina da se sve nas prisili na iseljavanje. Ljudi su doista zdvojni! Imajte to na umu i molim Vas reagirajte kako dolikuje da bi se zaštitio i obranio ovaj nezaštićeni narod! Vjerujem da ste danas u razgovoru s predstavnicima RS već razgovarali o toj temi, ali Vas molim da i javno date do znanja našim ljudima kako da se vladaju da izbjegnu veću nesreću. Očekujemo i Vaš glas ili pak nekoga iz Vaše Vlade da se ovdje među ljudima pojavi i donese im Vaše naputke! Molim Vas, nemojte se oglušiti o ove naše vapaje!
U očekivanju Vašeg javljanja, izražavam Vam dužno poštovanje, uz srdačan pozdrav!

+ Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

"MISLIM DA DOSAD NISMO UPRLJALI IME SVOGA NARODA, A NE ŽELIMO NI UBUDUĆE"
Pismo dipl. iur. Ivanu Benderu, predsjedniku Zastupničkog doma HR HB
(Prot. br.: 19/94 od 6. veljače 1994.)

Cijenjeni naslove!
Dobio sam Vaš službeni dopis br. 0l-246-V-01/94 od 03. veljače 1994. godine u kojemu me, kao banjalučkog biskupa, pozivate na Peto izvanredno zasjedanje Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne u proširenom sastavu.
Zahvaljujem Vam na pozivu!
Kako zbog aktualnog zdravstvenog stanja nisam u mogućnosti nikuda izlaziti, želim Vam bar pisanim putem reći da ću molitvama pratiti sva iskrena, humana i konstruktivna nastojanja aktualno najodgovornijih predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini glede budućnosti na njegovom mnogo stoljetnom zavičajnom tlu.
Katolička je crkva u tom narodu bila i ostala kontinuirano njegova najvjernija suputnica, učeći ga u duhu Kristova Evanđelja i "u zgodno i nezgodno vrijeme" (2 Tim 4,2) da ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga (usp. Mk 12, 30-31).
Vama je, kao i cijeloj domaćoj i stranoj javnosti, poznat dosadašnji stav i aktivno nastojanje najslužbenijih predstavnika Katoličke crkve u BiH i njezinih biskupa kada je riječ o tisućljetnom povijesnom pravu Katoličke crkve da preko svojih biskupija, tj. organiziranim načinom crkvenog života i djelovanja, ostane idućih stoljeća na ovim prostorima.
Istinski i dobronamjerni politički vođe našeg hrvatskog naroda u BiH nastojat će i u mirnim i nemirnim vremenima raditi, svim legalnim sredstvima i načinima, na zaštiti i očuvanju njegovih ljudskih i građanskih prava i sloboda, među kojima su primarne i nacionalna i vjerska prava i slobode.
To i ja očekujem od Vas, sadašnje najviše institucije hrvatskog naroda u BiH, ne samo u svoje ime, nego ponajprije u ime svih 120.000 članova moje Banjalučke biskupije, bilo da su u svojim domovima ili su prisilno iz njih istjerani. Mislim da dosad nismo uprljali ime svoga naroda, a to ne želimo ni ubuduće. Vjerujemo da Svevišnji Bog, Gospodar svakog života i svakog naroda, to zna i da će dati svoj blagoslov.
Od dobrih i plemenitih ljudi ponajprije iz svoga hrvatskog, ali i iz redova drugih naroda, ustrajno očekujemo da nas prihvate kao svoje konstruktivne članove i susjede miroljubive prema svim ljudima i svakom narodu, kojima je stalo do istinskog mira i humanog dobrosusjedstva, do duhovnog i materijalnog prosperiteta.
Želeći cijenjenom zborovanju konstruktivan, plodan rad na dobrobit hrvatskog narodnog korpusa u našoj starodrevnoj domovini Bosni i Hercegovini, sve sudionike iskreno pozdravljam!

Uz dužno poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

PONOVNA MOBILIZACIJA HRVATA U BANJALUČKOM KRAJU
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: V- 1334/94 od 28. veljače 1994.)

Cijenjeni gospodine predsjedniče!
Prije sat vremena dobio sam iz Banjaluke vijest o ponovnoj mobilizaciji naših ljudi. Puno dvorište Biskupije uspaničenih ljudi, žena i djece.
Neki Vam je dan biskup banjalučki pisao o mobilizaciji koju su Srbi proveli prije 15-ak dana s izgovorom da ju je biskup odobrio. Neki od tih ljudi poslani su u Žepče, drugi Bog zna kamo. Imali smo tada razloga sumnjati da su Srbi to učinili u dogovoru s nekim vodećim ljudima iz Herceg Bosne, pogotovo Žepča. Sada se ta naša sumnja pokazuje točnom. Neki od naših mobiliziranih ljudi ovih su dana kao nesposobni vraćeni iz Žepča. Oni su nam javili da tamošnji dužnosnici I. Lozančić, A. Marinčić i dr. tvrde kako su tu mobilizaciju proveli zajedno sa Srbima i uz znanje biskupa. Zar je biskup nakon tolikog zauzimanja za naš narod zaslužio da ga lažima blate pripadnici tog istog naroda.
Lozančić je našim ljudima govorio čak o nekim svojim suludim planovima o preseljenju naših obitelji iz banjalučkog kraja. Kamo? Nije se izjasnio. Je li možda Vama javio? Čudno je, gospodine predsjedniče, to što se takvi ljudi nalaze na položajima s kojih tako bezobzirno odlučuju o sudbini tolikih života.
Biskup strahuje i za obitelji onih koji su na takav zločinački način mobilizirani i poslani u Žepče. Da je taj strah opravdan pokazalo se i prije dva dana, kada na je TV-u Banjaluka postavljeno pitanje što Hrvati iz banjalučkog kraja rade u Žepču i u čijoj se to vojsci bore? Nova neizvjesnost za naš narod - starce, žene i djecu, koji su ostali kod kuće.
Obraćam vam se u ime biskupa koji je trenutno spriječen. Obraćam Vam se kao jednoj od najodgovornijih osoba Herceg Bosne, uvjeren da ste svjesni svoje odgovornosti prema cijelom našem narodu te da se nećete oglušiti na vapaje tog naroda nego da ćete učiniti sve kako biste nam pomogli.
Zahvaljujem Vam na Vašem dosadašnjem zauzimanju i izražavam iskreno poštovanje.

Dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar

Pismo dostavljeno:
- Franji kard. Kuhariću, nadbiskupu .i metropolitu zagrebačkom - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Zagreb

 

KAKVA JE I U ČIJIM JE RUKAMA (OSIM BOŽJIM) SUDBINA KATOLIKA BANJALUČKE BISKUPIJE NA PODRUČJU KOJE KONTROLIRAJU BOSANSKI SRBI?
Biskupova promemorija prof. dr. Peji Ćoškoviću, delegatu u Skupštini BiH
(Prot. br.: Prez. 47/94 od 26. ožujka 1994.)

Poštovani gospodine prof. Ćoškoviću!
Slobodan sam obratiti Vam se kao izabranom delegatu banjalučke regije u Skupštini BiH. Kako ćete, nadam se, moći sudjelovati na zasjedanju Ustavotvorne skupštine u Sarajevu 28.o.mj., očekujem da se kao legitimni zastupnik ovdašnjega hrvatskog pučanstva javite za riječ i tako svratite pozornost nazočnih na našu dramatičnu situaciju i neizvjesnu budućnost.
- Vi uglavnom znate za našu potpunu nezaštićenost i obespravljenost; gaženje naših ljudskih sloboda i prava na život, stan, dom, zavičaj, rad, pravednu podjelu plodova rada, slobodno kretanje, slobodu mišljenja, zbor i dogovor, odgoj vlastite djece i dr...
- Vama je također poznato da smo i na ovim prostorima kao nacionalna i pogotovo kao vjerska zajednica zasigurno najstariji i najautohtoniji element!
- Vama je poznata teška i dramatična povijest katolika na ovim prostorima; posebno tragedija Banjalučke biskupije u II svj. ratu, kada je trećina biskupije potpuno uništena i više nikad nije obnovljena!
Ono što u ovom trenutku svakako trebate dobro znati jest činjenica da je, unatoč našem izrazito miroljubivom držanju, s područja naše biskupije pod kontrolom RS dosad otišlo (protjerano, sklonilo se ili iselilo), prema evidenciji naših župnika, 43.000 katolika, od kojih je bar 99,5 posto Hrvata. JOŠ UVIJEK SE OVDJE NALAZI - prema podacima iz polovine ožujka, više od 27.000 katolika u 37 župa na 15 općina! Najviše ih je na području banjalučke općine - 15.381 /bez granične župe TRN - 1.372/. Hrvata ima više, jer nisu svi na našim popisima!
Od onih koji su trenutno izvan biskupije, prema našoj evidenciji oko 8.000 dosad je zamijenilo kuće/stanove u RH ili HR HB. Svi ostali, tj. gotovo 35.000 naših ljudi - katolika Hrvata, protjeranih ili izbjeglica - potencijalni su kandidati za vraćanje na svoja ovdašnja ognjišta. Mnoge naše izbjeglice i prognanici nestrpljivo pitaju kada će se i hoće li se uopće moći vratiti u svoj zavičaj?!
Tko o tome odlučuje? Što s tim ljudima, a što s ovima ovdje koji su, obespravljeni i teško poniženi u svom ljudskom dostojanstvu, već na rubu strpljivosti zbog iščekivanja da se netko od hrvatskih političara odlučnije i učinkovitije za njih zauzme?!
Kako Vam je zacijelo poznato, dosad se ovdje provodila vrlo perfidna politika etničkoga čišćenja metodom "odsijecanja glave", tj. posebno se udaralo na viđenije, bogatije, utjecajnije ljude, na našu inteligenciju, kako bi se uklonila ekonomska podloga i intelektualno vodstvo. Ako i dalje budemo prepušteni onima oko nas, a sami za sebe ne učinimo sve što možemo tamo gdje se odlučuje o našoj političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i vjerskoj sudbini, ne treba nas čuditi što će nam drugi skrojiti kapu koja nikako neće pasati za našu glavu!
Zato molim Vas, kao legitimnoga narodnog zastupnika ovog kraja, da se svakako oglasite na idućoj Skupštini u ime svih koje predstavljate, kako onih koji su još ovdje, tako i onih koji su trenutno prisilno izvan ovih krajeva. Morate tražiti za naše ovdašnje ljude PRAVO NA NORMALAN LJUDSKI ŽIVOT I LJUDSKU BUDUĆNOST NA NJIHOVIM STOLJETNIM OGNJIŠTIMA! Mora se naći, možda u recipročnosti, način da se ovdašnjim obespravljenim ljudima vrate njihova osnovna ljudska i građanska prava i slobode, uključujući i vjerska i etnička.
Ovo su dani dalekosežnih odluka za budućnost naših ljudi! Te odluke donose drugi o nama - bez nas! Nastojali smo se ponašati kao ljudi, čuvajući obraz i svoj, i svog naroda, i svoje Crkve. Trebamo li za takav stav biti kažnjeni potpunim brisanjem iz svih budućih povijesnih i zemljopisnih karata?!
Sve što sam mogao i znao poduzimao sam i kod predstavnika srpskog, a pogotovo kod svog hrvatskoga naroda za zaštitu ovih mojih ljudi kojima sam dužan i želim pomoći. A Bog zna /ali i mnogi ljudi/ da sam nastojao i svima drugima pomoći i spasiti ih od većega zla!
Znam da su moje mogućnosti vrlo ograničene kad su u pitanju političke odluke drugih o nama i našoj sudbini. Pa ipak, nisam šutio i ne želim šutjeti kao "nijemi pas" kojega se ne tiče što lopovi provaljuju u dvorište i uništavaju dom!
Očekujem, posebno od aktualnih političkih predstavnika svog hrvatskoga naroda, da se napokon jasnije i odlučnije zauzmu za sve svoje sunarodnjake, pogotovo za one koji su im dali svoje povjerenje na slobodnim izborima, kako u povijesti ne bi bili zapisani kao kratkovidni egoisti i veliki izdajice narodnih interesa! Među onima koji su odgovorni za nas ovdje ste i Vi!
Uvjeren sam da ćete nas dostojno i zauzimajući se za nas zastupati i ovaj i svaki idući put!

Želim Vam Božji blagoslov!
Uz dužno poštovanje i srdačan pozdrav
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

MOLIM VAS, ZAUZMITE SE DA SE PONOVNO OMOGUĆI RAD NAŠEM CARITASU!
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: Prez. 38/94 od 7. travnja 1994.)

Poštovani gospodine predsjedniče!
(...)
Moram Vas ponovno obavijestiti da je unatoč Vašoj intervenciji i jamstvu dobivenom od g. Lukića glede nesmetanog rada, odnosno odlaska konvoja našeg Caritasa po prijeko potrebnu hranu u Zagreb, ponovno došlo do zabrane odlaska tom konvoju koji je sutra trebao poći u Zagreb. Očito su se ili kompetencije ili iskrenost nadležnih pobrkali! Zašto nam to čine kad se dobro zna da pomažemo svima u našem gradu i cijelom kraju, dakako i velikom broju naših susjeda Srba?! Tko to ima najveće kompetencije u odlučivanju hoćemo li prehranjivati vrlo ugroženo pučanstvo cijele ove regije ili ćemo ga ubijati ovakvim besmislenim potpuno samovoljnim odlukama? Dosad nam se nije mogla utemeljeno predbaciti nekorektnost ili jednostranost u radu, kao što je to slučaj s nekim drugim sličnim organizacijama, što je opet njihova stvar. Tražimo od svih kompetentnih da nam ili ukažu na stvarne, objektivne promašaje i pogreške ili da nam nepotrebno ne smetaju u onome što želimo činiti za dobro svih! Molim Vas da se još jednom odlučnije zauzmete kod najkompetentnijih u RS za rad našeg Caritasa, a tako i za mnoge koji žive isključivo od Caritasa! Unaprijed Vam hvala! Također Vas molim da učinkovitije razriješite ovaj vrlo težak i za naše ljude dramatičan promašaj mobilizacije, kako za žepačko područje, tako i za druga područja na koja su ponovno ovih dana poslani naši ljudi! Velika hvala i srdačan pozdrav!

+ Franjo Komarica,  biskup

 

NAJNOVIJI IZVJEŠTAJ O SITUACIJI U BANJALUČKOJ REGIJI
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Zagreb, 7. travnja 1994.)

Poštovani gospodine Predsjedniče!
U posljednje vrijeme dostavio sam Vam nekoliko izvještaja o situaciji u banjalučkoj regiji, posebno što se tiče Hrvata. Stanje se sve više pogoršava. Danas mi biskup Komarica piše sljedeće:
"Ovdje danas nove nevolje s ljudima s banjalučkog i kulaškog područja - sutra moraju ići u vojsku RS. Što učiniti? U Šargovcu nova nasilja..." Biskup navodi i druga mjesta.
Caritas nije tri tjedna mogao dovesti hranu iz Zagreba. Prošlog nam je tjedna nekako uspjelo dobiti dozvolu. Na povratku u Banjaluku u četvrtak, 31. ožujka, srpska milicija iz Okučana je na autocesti kod Novske presrela naš konvoj i u prisutnosti UNPROFOR-a oduzela i odvezla u Okučane velike količine hrane i druge pomoći.
U prilogu Vam dostavljam biskupovo pismo upućeno Vama.

Sa štovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar
Prilog (1)

 

"MI ŽELIMO OSTATI OVDJE! TO JE I VAŠ - MENI POZNATI STAV"
Biskupovo pismo predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Prot. br.: Prez. 54/94 od 7. travnja 1994.)

Poštovani gospodine Predsjedniče!
Slobodan sam obratiti Vam se ovaj put i pisanim putem, u ime preostalih (približno 27.000) vjernika moje decimirane Banjalučke biskupije s područja koje kontroliraju srpske vlasti.
Dosadašnja zbivanja i razvoj naše situacije uglavnom Vam je poznat iz naših višekratnih razgovora proteklih mjeseci. Zahvalan sam Vam, u ime svih naših obespravljenih ljudi, na Vašoj spremnosti da primite na znanje naš nezavidan položaj i da nam pomognete koliko god je to moguće.
Nije Vam nepoznato da smo jobovskom strpljivošću, za koju nam je sam Bog davao snage, nastojali podnositi nebrojene, ničim izazvane nepravde, poniženja, mrcvarenja, zlostavljanja, protjerivanja, čak i ubojstva u vlastitim domovima samo zato što smo Hrvati, odn. katolici! Također Vam nije nepoznato da mi, u našem kraju, naše susjede - ni Srbe, ni Muslimane, ni ikoga drugog - nismo životno ugrozili, niti im nanijeli bilo kakve nepravde. Dapače, zahvaljujući pomoći koju smo preko našeg biskupijskog Caritasa dobivali od drugih dobrih ljudi i od svojih smo usta otkidali i dijelili našim susjedima, čak i onima koji su nas šikanirali!
U nebrojenim razgovorima s ovdašnjim predstavnicima vlasti i vojske pokušavao sam uvijek iznova na lijep način upozoravati na njihovo konstantno gaženje naših osnovnih ljudskih prava; molio ih da se distanciraju od zločinačkih akcija i odluka prema našim ljudima, jer će na njih, ako nastave s tom praksom, pasti velika ljaga nečovještva. Neću reći da nakon tih mojih intervencija nije bilo nikakvog pozitivnog rezultata. No, to je zanemarivo u usporedbi s programiranom nakanom da se naš nacionalni i vjerski entitet na ovim našim mnogostoljetnim prostorima svede na najmanju moguću mjeru, ako ga se još uvijek ne želi baš potpuno uništiti!
Vama je poznata naša odlučnost da, unatoč svim dosadašnjim nevoljama ostanemo postojani na svojim pradjedovskim ognjištima, gajeći neuništivu nadu da će nam u toj našoj legitimnoj želji i jednom od naših osnovnih ljudskih prava učinkovito pomoći i sadašnji politički predstavnici našeg hrvatskog naroda!
U posljednjih nekoliko tjedana u nekoliko sam se navrata obraćao vodećim političkim predstavnicima Hrvata s područja Bosne i Hercegovine, odnosno Herceg Bosne, moleći ih da se kod svih nacionalnih i međunarodnih institucija energičnije zauzmu za nas ovdje. Zahtijevali smo da netko od tih naših političara pronađe mogućnost dolaska ovamo i razgovara o našoj sudbini, kako s predstavnicima srpskih vlasti, tako i s našim obespravljenim, zbunjenim i vrlo uznemirenim narodom.
Osobno pokušavam ovdje i dalje činiti sve da smirim uznemirene duhove, da i ovdašnje vlasti upozorim da ne valja to što čine. Ali, sve to nije i ne može biti dovoljno!
Svakodnevno ugrožavanje života naših ljudi bacanjem bombi na njihove kuće, fizičko zlostavljanje ljudi - i starijih - čak do besvijesti (područje općina Banja Luka, Prnjavor, Kotor Varoš, Laktaši); ubojstva nedužnih civila u njihovim kućama (Prijedor, Prnjavor); svakodnevno nasilno hvatanje i mobiliziranje naših ljudi u vojsku RS; sadističko iživljavanje nad mnogim našim ljudima, prisiljenim na krajnje nehumane "radne akcije", najčešće u blizini bojišnica dobojske, donjovakufske i bihaćke regije, te na bosanskobrodskom, šamačkom i oraškom području; otpuštanje i onog vrlo malog broja učitelja, nastavnika, liječnika i drugih radnika, koji su dosad radili; vrlo česte provokacije telefonom "ustaše, što još ovdje čekate!", "pobit ćemo vas sve kao gamad!"; konstantno tjeranje iz stanova, doslovce na ulicu, a sve više i iz vlastitih kuća i sl. te činjenica da se nemaju kome obratiti za bilo kakvu zaštitu, jer naših političara takoreći i nema, a srpskim se političarima ne isplati ići, dovodi naše ljude u uistinu nezavidnu situaciju! Jedina im je potpora Crkva, jedina utjeha vjera u Boga i držanje Božjeg zakona!
Ne pada mi na pamet da imalo dramatiziram situaciju, jer je ona sama po sebi dovoljno dramatična! Neka Vam bude i dalje jasno, poštovani gospodine Predsjedniče, da je naša opcija glede naše budućnosti na ovim prostorima i dalje nepromijenjena - mi želimo svakako ostati ovdje! Meni je poznato da je to i Vaš stav! Mnogi naši ljudi koji su prisilno otišli iz ovih krajeva (njih gotovo 49.000) žele natrag i mole me da im pritom pomognem, kako kod Vas, odn. Vlade RH, tako i kod ovdašnjih vlasti!
Čini mi se da je opća politička situacija trenutno za nas ipak povoljnija nego ranijih mjeseci! Zato sam slobodan najusrdnije Vas zamoliti za neke konkretne korake.
Može li se sada nešto više i konkretnije poduzeti za naše ljudi na ovim stranama? Može li se razmišljati o otvaranju predstavništva hrvatskog naroda BH ovdje u Banjoj Luci? Može li novootvoreno Predstavništvo RH u Beogradu bilo što za nas ovdje učiniti? Mogu li se konačno pokrenuti politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH da pregovaraju s predstavnicima srpskih vlasti i o nama i našoj aktualnoj, doista vrlo teškoj situaciji, odnosno o našoj budućnosti?
Molim Vas, primite k znanju ovaj vapaj od Vaših sunarodnjaka koji Vam dosad nisu zadavali previše glavobolje, a za koje, kao i za sve ostale Hrvate ma gdje bili, kako mi je poznato, imate i srca i volje da im pomognete!

Iskreno Vam u ime svih zahvaljujem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 

"NOVE NEVOLJE S LJUDIMA NA BANJALUČKOM PODRUČJU"
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku Vlade HR HB, dr. J. Prliću
(Zagreb, 7. travnja 1994.)

Cijenjeni gospodine predsjedniče!
Zahvaljujem Vam što ste me u utorak primili na razgovor, kao i na svemu što ćete poduzeti da nam pomognete - nadam se da hoćete.
Danas sam od biskupa dobio pismo. Između ostalog citiram sljedeće: "Ovdje danas - nove nevolje s ljudima s banjalučkog područja i kulaškog - sutra moraju ići u vojsku RS. Što učiniti? U Šargovcu nova nasilja: Zvonku Mariću zapalili su gospodarske zgrade /imao je manju farmu/! Marku Mariću, Šargovac 171 i Ivici Golubu (Ilije) noćas u 0,20 sati /dvije istodobne eksplozije/ teško su oštećene kuće, raznesena sva vrata i prozori i nanesena velika materijalna šteta, a ukućani su lakše ozlijeđeni!
U posljednjih 5-6 dana izgorjelo je 6 kuća na području Šargovca. U Kotor Varošu nastavlja se pljačka naših kuća u kojima ljudi noću ne smiju boraviti zbog straha za goli život (Vidić Jela i dr.)".
U utorak sam Vam pokazao popis hrane koju moramo predati Srbima, jer samo pod tim uvjetom možemo prevoziti pomoć iz Zagreba u Banjaluku. Unatoč Vašem dogovoru s Lukićem, u Banjaluci nam se stalno postavljaju prepreke. Čovjek koji nam te uvjete postavlja je šef Komesarijata za izbjeglice u Banjaluci, DRAGAN SALIĆ. Dio od 30 posto, koliko smo morali predati, nije otišao u skladište srpskog Komesarijata za izbjeglice, nego na željezničku stanicu i dalje, očito, prema Doboju na frontu.
Imat ćete susrete sa srpskom delegacijom, pa Vas molim da učinite na njih pritisak.

S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar

 

PREPUŠTENI SMO HIRU I BEZOČNOSTI ONIH KOJIMA ZAKON U TOPUZU LEŽI - POMOZITE NAM!
Biskupovo pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, dr. J. Prliću
(Prot. br.: Prez. 61/94 od 18. travnja 1994.)

Gospodine predsjedniče!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem pismu od 14. travnja o. g. u kojem se osvrćete na moje višekratne dopise te navodite što ste sve u posljednje vrijeme poduzeli kod predstavnika srpskih vlasti za našu najosnovniju zaštitu.
Hvala Vam u ime mnogih na Vašim intervencijama. Nesumnjivo je da bi nam bez njih bilo gore nego što je sada. To je samo potvrda da se NETKO istinski mora zauzeti i za ovaj dio našeg naroda koji je, ni kriv ni dužan, prepušten hiru i bezočnosti onih kojima zakon u topuzu leži. Takvi uopće ne bi smjeli biti na čelu službene politike jednog naroda ili tvorevine koja ima aspiracije da bude država i to pravna! Nitko nema pravo svojim postupcima prljati obraz narodu kojemu po rođenju ili opredjeljenju pripada!
Dopustite mi da Vam, kao odgovor na Vaš izvještaj, iznesem podatke o trenutnom stanju našeg pučanstva na terenu moje biskupije pod srpskom vlašću.
1. Ne sumnjam da su Vaši sugovornici tvrdili da se korektno odnose prema našem stanovništvu. Na terenu situacija nije onakva kakvom je oni žele prikazati! Ako se ustrajno provode zločini nad našim potpuno nevinim ljudima, onda se to radi uz znanje ili prešutno odobravanje aktualne vlasti, u suprotnom ta "vlast" i nije vlast, nego neko drugi drži stvarnu vlast u rukama! Zašto se dosad nitko od njih nije javno distancirao od zločina koji su počinjeni i uvijek se iznova čine?! Vlast bi morala znati što se događa, a ako joj je do čista obraza i do stvarnog mira i sretnije budućnosti zašto to ne pokaže na djelu? Ta vlast ostavlja dojam da prihvaća i odobrava državni teror nad nesrpskim stanovništvom cijele ove regije. Može li se preko te činjenice tek tako prijeći?
2. Prema mojim podacima, velik dio mobiliziranih "župljana" ponovno je pušten svojim kućama "na odmor, s obvezom da se nakon određenog broja dana vrate u vojne postrojbe". Nije mi poznato koliko se njih uistinu vratilo, ali znam da je velik broj njihovih supruga i majki ponovno dolazilo k meni, tražeći od mene zaštitu da se njihovi muževi i djeca ne guraju silom u rat, kad oni oružje od početka rata nisu htjeli dizati ni protiv koga.
Međutim, s područje sela Kulaši (između Banjaluke i Doboja) ponovno je ovih dana, jučer i danas, nasilno mobilizirana grupa od devet, a potom još tri muškarca, i prema tvrdnji njihovih najbližih, odvedena na bojišnicu na dobojsko ratište. Mobiliziranima je rečeno da se "moraju obući u vojne uniforme i da će dobiti oružje". A iz susjednog sela Dragalovci (dobojska općina) pedesetak je muškaraca odvedeno prije više od mjesec dana i mobilizirano u postrojbe vojske RS i o njima se još ništa ne zna! Na području općine Banjaluka u posljednje se vrijeme službeno mobilizira, ali neke grupe koje se predstavljaju (?!) kao vojna policija uporno kruže našim selima na periferiji Banjaluke i "love" muškarce. Koga uhvate nasilno ga odvlače u nepoznatom pravcu. Kako mi se njihove supruge i majke žale, na njihove molbe kod policije i vojske ovi tvrde da s time nemaju ništa. Ljudi me uvjeravaju da se ne zna tko je gori - ili ti drznici-hvatači ili službena policija koja bi u ime službene vlasti trebala štititi sve ljude od bezakonja! Posebno se tuže na policijske postaje u Budžaku i Ivanjskoj! Našim ljudima, pri traženju osnovne zaštite, nitko od civilnih vlasti ne pruža zaštitu! Svakodnevno se na njih nasrće drsko i ustrajno, zahtijevajući da napuste ove krajeve, tj. da ostave sve što imaju ovdje i idu kamo god znaju - "među svoje ustaše". Žalosno je samo i slušati te njihove jadikovke! Kako je tek njima! Još uvijek ima mnogo naših muškaraca u selima Dragočaj, Barlovci, Kuljani, Šargovac, Priječani, Česma, Delibašino selo i Debeljaci koji su u skloništima, u suprotnom ih čeka racija i nasilno odvođenje u nepoznato.
3. Najnoviji izvještaji s područja župa Mrkonjić Grad i Kotor Varoš, koje sam danas dobio iz potpuno provjerenih izvora, pokazuju doista nastavak neljudskog ponašanja ljudi na vlasti prema našem pučanstvu! U Mrkonjić Gradu doista hitno treba nešto poduzeti da se ono malo naših ljudi spasi od sadističkog iživljavanja tamošnjih moćnika koji se prema njima ponašaju kao prema stoci. Žalosno i nedostojno svake civilizirane sredine!
Današnji izvještaj iz kotorvaroškog kraja prenosim u cijelosti:
"U posljednje su vrijeme učestali napadi na obiteljske kuće i ljude. Često dolazi do težih ozljeđivanja, traže im novac, odnose sve iz kuća, redovito pod prijetnjom smrću od njih zahtijevaju napuštanje Republike Srpske. Napadi se događaju vrlo čudno, gotovo planski. Napadnu jednu ili dvije obitelju u jednom selu, a potom se sele u drugo i tako redom. Tako unose strah među sve Hrvate katolike.
- Svim su Hrvatima isključeni telefoni bez ikakva obrazloženja.
- Svi su pozvani na radnu obvezu bez ikakve nadoknade, moraju sa sobom nositi hranu, alat i odijelo. Često moraju skidati crijep i gradu s napuštenih iseljenih hrvatskih kuća.
- Pljačka je gotovo legalizirana. Javno se usred dana kroz grad voze namještaj, grada i ostalo a da milicija nikoga ne zaustavlja. Hrana - krumpir, salata, žito, stoka redovito se pljačka i ljudi su sretni ako im to uzmu samo da im u kuće ne ulaze.
- Posljednji slučaj u Novom Selu: pretučeni su Marko (Markan) i Ljubica Grgić. Između 13. i 14. travnja poslije ponoći voženi su u Banjaluku na šivanje rana na glavi i dalje. Tražili su od njih novac, zahtijevali da napuste kuću i da se isele, a sve su ih vrijeme nemilosrdno tukli drvenim palijama i specijalnim kukastim metalnim šipkama koje ostavljaju teške ozljede.
- Useljavanje u napuštene kuće: usele se, opljačkaju je i potom traže drugu.
- S kuća skidaju sve (crijep, gradu) - sve se odnosi (namještaj, sanitarija, kabeli za struju, parketi, podovi itd.).
- Groblja oskvrnuta - pokradeni spomenici (Rokovo groblje, Čepak, Bilice). Dokad će biti ovako? Niotkud zaštite!"
4. S područja bosanskogradiške općine iz sela (i župe) Dolina prispio mi je ovih dana ovaj izvještaj, sigurno provjeren, od 12. travnja 1994. Donosim ga u izvadcima:
"U petak u noći osmog ovog mjeseca, između 21 i 22 sata ubijen je Viktor Kalizan, sin Ive, r. 1957. u Gornjoj Dolini, gdje je i nastanjen. Mladić, bistar, završio srednju školu za gluhonijeme u Sarajevu, gluhonijem... Ovo je peta potpuno nevina žrtva u župi! Među mještanima su zavladali strah i panika, pa bi bilo potrebno narodu dati jamstvo sigurnosti, to više što ovdje nema oružanih djelovanja i narod tijekom cijelog rata nije uzimao oružje u ruke. U župi živi dvije stotine katolika Hrvata, mahom starih i bolesnih.
Dvadeset četvorica mladića, odnosno mlađih ljudi, na radnim je obvezama. Posljednjih su se dana četvorica razboljela, ali nemaju nikakve mogućnosti za liječenje.
- I ranije je bilo krađa i pljačke, ali od polovine siječnja ove godine to je uzelo maha i postalo nepodnošljivo. Svake noći i dana krade se, odnosi, pljačka i otima iz napuštenih i useljenih kuća. Relativno dobro stojeća kućanstva često ostaju s po dvije-tri kokoši...
Već je postala praksa da se, uz jednog Hrvata katolika kojem Caritas daje pomoć, pomogne još dvojici pravoslavnih Srba. Redovito se daje pomoć socijalno ugroženima u Lamince (srpsko selo). Znatna se pomoć daje i u lijekovima... Unatoč tim činjenicama, Crveni krst iz Gradiške protestira da se "nepravedno postupa prema srpskom življu u podjeli pomoći"... Ako smo nepoželjni na svojim posjedima na kojim živimo od svog truda i muke, neka nam mjerodavni organi to otvoreno kažu i otvore put, pa ćemo iseliti, ako nam se jamči pravo na život i ostala najosnovnija prava, neka se vojni i građanski organi javno oglase narodu kako bi ovdje već jednom zavladali sigurnost i red, koliko je to moguće u ratnim prilikama. Narod ove župe, kao i cijelog ovog kraja, nije uzeo oružje u ruke i prema svim međunarodnim zakonima ima pravo na miran život."
Gospodine predsjedniče, ovo je samo dio svakodnevice mojih vjernika-katolika na ovim prostorima! Vama na znanje i ravnanje! Nada u bolje sutra još nas postoji, ali u mnogih sve više blijedi! Pomozite!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

 

TRAŽIMO SAMO JEDNO - DA SE DRUGI PREMA NAMA ODNOSE KAO PREMA LJUDIMA!
Pismo predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Prot. br.: 689/94 od 12. prosinca 1994.)

Poštovani gospodine Predsjedniče!
Ponovno Vam se obraćam u ovoj, za katolike Hrvate u banjalučkoj regiji, najnovijoj vrlo dramatičnoj situaciji.
U mnogostrukim razgovorima s Vama i Vašim prvim suradnicima, od izbijanja rata u BiH, uvijek sam dobivao sugestije da izdržimo i ostanemo na svojim ognjištima - što smo i mi svim silama željeli. Ujedno ste mi davali čvrsta obećanja da nas nećete zaboraviti, da ćete nas najviše moguće zaštititi. Vi znate da sam Vam želio vjerovati, da nisam želio sumnjati u iskrenost Vaših sugestija i obećanja.
Naši su ljudi, imajući silno povjerenje u svoga biskupa i svećenike i uglavnom uvažavajući naše sugestije, bili spremni čak i na mnogostruke žrtve, poniženja, mnogovrsnu obespravljenost samo da bi ostali na pradjedovskim ognjištima; da bi na ovim našim vjekovnim prostorima sačuvali i za budućnost snažan korijen svoga naroda i Crkve kojoj pripadaju, Prihvatili su uvjerenje da svojim miroljubivim držanjem, svojim žrtvama koje podnose, pridonose i svome hrvatskom narodu u cjelini, kao i zajednici Katoličke crkve na ovim prostorima.
Vama je zacijelo poznato jasno stajalište Svetog Oca i Svete Stolice da se Banjalučka biskupija mora sačuvati i to u svom najvećem mogućem dijelu. I ja, kao aktualni banjalučki biskup, i moji svećenici, redovnici i redovnice, bili smo i još smo uvijek spremni na najveće žrtve, čak i žrtve života, što su naši ubijeni svećenici i pokazali, kako Vam je poznato, da ispunimo zadatak koji smo dobili od Kristove crkve.
Svojim dosadašnjim držanjem svi mi što smo ostali na ovom području, koje trenutno, kontroliraju srpske vlasti, pokazali smo i našim susjedima, i Vama, i Crkvi, i svijetu da smo miroljubivi, da smo u stanju i spremni živjeti s drugima oko nas u miru. Jedino što očekujemo jest da to ne bude mir roblja, tj. neizdrživo mrcvarenje obilježeno potpunom obespravljenošću i besperspektivnošću.
O nama su do sada odlučivali drugi a da nas nisu pitali što želimo i kako nam je. Je li doista moralo biti tako? Ako za neke strane političare i planere nismo čak ni ljudi, vjerujemo da smo ljudi za političare iz našeg hrvatskog naroda, na čelu kojih ste Vi! Dosadašnjim svojim postupcima prema nama ovdašnje srpske vlasti poduzele su sve da se najvećem broju naših sunarodnjaka doista ogadi život na ovim prostorima. Čini se da im ni to nije bilo dovoljno. To pokazuje i najnoviji njihov vrlo nečovječan postupak prema našim ljudima. Nekoliko stotina naših ljudi, prisilno mobiliziranih na najisturenije crte fronte na dobojskom, oraškom, bihaćkom i kupreškom ratištu, jedni dvadesetak dana, drugi već i stotinu dana, a neki čak i pet stotina dana, toliko je psihički i fizički zgaženo i iscrpljeno da će više od 90 posto njih biti invalidi, nesposobni za samostalan život. Preklinjao sam u mnogim svojim apelima i ovdašnje moćnike, i Vas osobno, i Vaše prve suradnike da intervenirate kako bi se s nama humanije postupalo. Do sada, na žalost, ništa učinkovito nitko nije poduzeo! Zašto? I što se s nama, uz takvo bezdušno postupanje, zapravo namjerava?
Najnoviji "lov" na naše ljude u ovih posljednjih tjedan dana koji su postali taoci na glamočkom i grahovskom bojištu i užasno, sadističko iživljavanje nad njima i njihovim ukućanima, iako nitko od njih nije ni za što bio kriv, bojim se da je kod mnogih srušio i najveću spremnost da ostanu ovdje, gdje ih je Božja Providnost donijela na svijet. Potpuna višednevna neizvjesnost o sudbini nekoliko stotina naših doslovce kidnapiranih ljudi i starijih, i nemoćnih, i bogalja, i polu odjevenih, zdvajanje njihove rodbine i izostanak svakog zanimanja naših političara za našu vrlo dramatičnu i krajnje kritičnu situaciju, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj, zasigurno će uroditi vrlo negativnim posljedicama za daljnji ostanak našeg pučanstva na ovim prostorima u ovom broju. Stječe se dojam da je sve ovo s nama tako izrežirano da nas se izbezumi i jednostavno prisili na odlazak, makar i u potpunu neizvjesnost. Da nam to žele, i to ustrajno, neki od naših "susjeda" to mi odavno znamo; a i u posljednjoj su raciji mnogima, dok su ih tukli pred njihovim ukućanima (tako i mog brata pred mojom staricom majkom!) i silom odvlačili u noć i neizvjesnost, govorili: "Ako se sada napokon ne iselite svome Tuđmanu, ne preostaje nam drugo nego da vas sve pobijemo!" Mnogo više bi nas boljelo kada bi iza takvog "projekta" stajao bilo tko od službenih hrvatskih političara!
Gospodine Predsjedniče,
pitam Vas kao najmjerodavniju političku osobu koja se brine za cjelokupni hrvatski narod - što se uistinu kani s nama? Tko će napokon ovom dijelu našeg, hrvatskog puka, koji do sada nije ničim uprljao hrvatsko ime, reći punu istinu o budućnosti koju su mu ovozemni moćnici namijenili? Ima li pravo i ovaj dio našeg naroda da se za njega počnu javno zauzimati aktualni hrvatski političari, bilo iz Bosne i Hercegovine ili iz Hrvatske? Dokle ćemo biti pastorčad vlastitog naroda, tuđinci u vlastitoj kući, neželjeni, iako za svakog normalnog čovjeka poželjni susjedi? Dokad će nas gaziti, a da nemamo pravo na to se ni požaliti? Za čije i kakve ciljeve naši ljudi ginu i trunu na bojišnicama? Kada će napokon doći jedan službeni predstavnik visokih političkih struktura i u ovaj kraj i zapitati naše ljude kako su, što im nedostaje, što bi željeli? Što još treba da učinimo da nas vi, hrvatski političari, prihvatite kao svoje sunarodnjake, ne manje vrijedne od onih u drugim mjestima i krajevima, gdje god ima hrvatskog pučanstva?
Molim Vas, shvatite da govorim u ime bar 35.000 obespravljenih Hrvata, poglavito katolika, iz moje Banjalučke biskupije i dijelova Vrhbosanske nadbiskupije, preostalih na području koje trenutno drže Srbi (gdje nas je, kako znate, bilo mnogo više!), koji nemaju nijednog drugog glasnogovornika niti se njihov vapaj može daleko čuti. Tražimo samo jedno, što je zacijelo i Vama na srcu, da se prema nama odnose kao prema ljudima, s pravom da imamo i uživamo osnovna ljudska i građanska prava i slobode! Očekujemo da se u svim budućim pregovorima o nama i našoj budućnosti na ovim prostorima nedvosmisleno uzmu u obzir ti naši zahtjevi. Nemojte reći da tražimo previše i da su svi oko Vas, koji odlučuju o nama, učinili i čine za nas sve što su mogli i što mogu! Bog, a i povijest našeg naroda, sudit će svima nama prema našim djelima ili propustima! Trudimo se da taj sud bude što povoljniji!
I ovom Vam zgodom iskreno zahvaljujem na svemu što ste za nas učinili, što ste za nas poduzeli! Vjerujem da ću i ubuduće imati razloga zahvaljivati Vam!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica,  biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
Msgr. Francescu Monterisiju, apostolskom nunciju u BiH - Rim Apostolskoj nuncijaturi - Zagreb
Msgr. Vinku kard. Puljiću, nadbiskupu i metropolitu vrhbosanskom ­Sarajevo
Msgr. Franji kard. Kuhariću, nadbiskupu i metropolitu zagrebačkom ­ Zagreb

 

PREPUŠTENI SMO NA MILOST I NEMILOST ZLOČINCIMA
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića  
članovima Vlade HR HB, dr. J. Prliću i B. Pušiću
(Prot. br.: V- 8723/94 od 19. prosinca 1994.)

Poštovani gospodine Prliću!
Poštovani gospodine Pušiću!
Posljednjih sam dana nekoliko puta u ime banjalučkog biskupa i prema njegovom nalogu s Vama bio u kontaktu zbog velikog broja naših uhićenih civila, odvedenih da služe Srbima kao živi štit u Glamoču i Bosanskom Grahovu. Obećali ste mi da ćete se u razgovorima o razmjeni zarobljenih i palih, zauzeti da se ti ljudi bezuvjetno vrate svojim kućama u Banjaluku, što je za nas jedino prihvatljivo. Navodno je takav dogovor i postignut.
Iako se to trebalo početi ostvarivati još 15. o. mj., do sada, 17. prosinca navečer, puštena su samo osmorica teško bolesnih ljudi iz glamočkog logora, jer za njih nisu imali lijekova, a čujemo da je nekoliko njih došlo i s kupreškog bojišta.
Iz izvještaja tih ljudi saznajemo da su uvjeti za naše ljude u Glamoču vrlo teški, da ih psihički i fizički užasno zlostavljaju, da je više od 100 ljudi odvedeno u grupama od po 15-20 ljudi nekamo i nitko ne zna /ni straža/ kamo su odvedeni, da pojedince noću izvode "na fizičku obradu", da su mnogi među njima oboljeli na živce (čak i vodeći ljudi!), da svi mole i preklinju da ih se izbavi iz tog pakla.
Na grahovskom bojištu naši su na samoj prvoj crti, tridesetak kilometara od Grahova prema Livnu, svi odjeveni u vojne uniforme i s oružjem u rukama (tako nam je dojavljeno!). Tu je čini se još gore!
Još jednom napominjem da među našim ljudima ima mnogo teških bolesnika koji bez stalne liječničke pomoći ne mogu dugo izdržati. Je li netko od njih već podlegao, nije nam poznato, ali ako i dalje u ovakvim okolnostima budu ostali, svi će više-manje psihički i fizički teško nastradati!
U Banjaluci nam je iz nekoliko izvora rečeno da će tih naših gotovo 250 zatočenih civila u Glamoču i Grahovu (među njima i predsjednik HDZ­-a Banjaluka, gosp. Nikola Gabelić, te njegov zamjenik, mr. Antun Ružić) 23. prosinca 1994. biti razmijenjeno i da se više neće vratiti svojim kućama! To čak pričaju i neki iz policije, kako nam dojavljuju ljudi.
Ako je to istina, to će biti strahovita bomba za nas ovdje, jer će s njima morati krenuti i njihove obitelji, ali i mnogi drugi! Ako se srpskoj strani to dopusti, onda će ona malo pomalo, pogotovo mlađe ljude i njihove obitelji, nasilno ekspeditirati odavde! To se ne može prihvatiti i protiv toga se najodlučnije mora dići glas!
Za ovu najnoviju čistku naših ljudi, tj. cijelih obitelji, koja je isplanirana u ovdašnjim mjesnim zajednicama, jer se točno vodilo računa iz koje mjesne zajednice i iz kojeg sela će trebati koliko naših ljudi pohvatati i koje sve ljude, prema nama dostupnim informacijama, glavnu je ulogu odigrao, kao i dosad, imao g. Brđanin, a asistirali su mu iz Livanjskog polja g. Vojislav Denić, načelnik odsjeka ministarstva obrane u Banjaluci, te još neki iz tih krajeva, koji su u srpskoj vladi. Glavnu operativnu ulogu odigrao je Milan Tušilović iz Centra javne bezbjednosti Banjaluka, a kao teški grubijan posebno se iskazao Boro Pošević, vođa policijskih patrola, inače poznati kriminalac. Neslavnu ulogu u hapšenju naših ljudi imali su policajci iz Budžaka i iz stanice policije Centar.
Na kraju svega što se dogodilo, a ima znakova da će se i nastaviti jer smo prepušteni na milost i nemilost zločincima, moramo se tko zna koji put upitati - zar je moguće da se nekoliko desetaka tisuća Hrvata (u banjalučkoj regiji) prepušta sudbini a da se nitko od predstavnika tog naroda nad tim nije zamislio, a kamoli nešto učinkovito poduzeo? Toliko nemoćni hrvatski političari ipak nisu! A ni naivni! Niti je hrvatski narod tako velik da može ravnodušno prihvatiti propast jednog svog dijela.
Postavljam Vam ova pitanja ne samo u ime biskupa ili u svoje ime, nego i u ime velikog broja na svojim ognjištima još uvijek nazočnih Hrvata, velikog broja spomenutih zatočenih civila u Glamoču, Grahovu i drugdje, kao i njihovih prestrašenih obitelji. Imamo pravo od Vas očekivati i dobiti odgovor i pomoć.

S poštovanjem,
dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar

Dostavlja se:
Predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
Uzoritom kardinalu Franji Kuhariću
Uzoritom kardinalu Vinku Puljiću
Papinskom nunciju, msgr. Giuliju Einaudiju
Papinskom nunciju Francescu Monterisiju

 

POMOZITE DA SE NAŠI ZATOČENICI VRATE KUĆAMA
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića predsjedniku RH, dr. F. Tuđmanu
(Zagreb, 21. prosinca 1994.)

Poštovani gospodine Predsjedniče!
U ime biskupa Komarice i prema njegovom nalogu obavještavam Vas da se naši zarobljeni civili, njih gotovo 300, još uvijek nalaze u Glamoču i Bosanskom Grahovu, a mnogi drugi na bojišnicama kod Bihaća, Doboja, Kupresa itd.
Ured za razmjenu zarobljenika HR Herceg Bosne nas je 15. prosinca izvijestio o srpskom obećanju, danom u pregovorima, da će naši zarobljenici-civili biti bezuvjetno vraćeni kućama. Međutim, to se nije dogodilo. Pušteno je samo 8 bolesnika za koje Srbi nisu imali lijekove.
Pisao sam ponovno Vladi HR Herceg Bosne i tražio njihova daljnja nastojanja u pregovorima sa Srbima da se ti zatočenici vrate kućama. Vas molim u ime biskupovo i u ime tih jadnih ljudi da poduprete to nastojanje.
U ime biskupa, msgr. Komarice, svećenika, redovnica, vjernog hrvatskog-katoličkog puka Banjalučke biskupije te u svoje ime želim Vama i Vašim suradnicima čestit Božić i mirom i napretkom blagoslovljenu Novu godinu. Ujedno Vam zahvaljujem na Vašoj dosadašnjoj brizi i pomoći ovom dijelu hrvatskog naroda.
Uz izraze osobitog poštovanja,

dr. Miljenko Aničić, biskupski  vikar i predsjednik Caritasa

Prilog: Pismo gosp. dr. Jadranku Prliću i Berislavu Pušiću

 

JEDNE PRISILJAVAJU DA BUDU ŽIVI ŠTIT, A DRUGE TEŠKO ZLOSTAVLJAJU
Pismo biskupskog vikara u Zagrebu dr. M. Aničića
 članovima Vlade HR HB, dr. J. Prliću i g. B. Pušiću
(Prot. br.: V-8976/94 od 30. prosinca 1994.)

Cijenjeni gospodine Prliću!
Cijenjeni gospodine Pušiću!
Primio sam od Vas popis poginulih i ranjenih Hrvata iz banjalučkog kraja te popis onih koji su Srbima služili kao živi štit, a sada su u Livnu. Zahvaljujem Vam na tim popisima, koje sam proslijedio u Banjaluku. Ne znam je li to i konačna lista. Zahvaljujem i na Vašoj brizi za te ljude, te izražavam duboko žaljenje zbog svih žrtava koje su pale, ali i zbog svih muka koje su naši ljudi u zarobljeništvu podnijeli.
Razumjet ćete da me zanima Vaš odgovor, razumije se i pisani, na sve upite koje sam Vam uputio pisanim putem prema želji banjalučkog biskupa, čiju brigu za naš narod Vi izričito potvrđujete. Kako to da tog biskupa ostavljate bez odgovora, kad Vas već ne znam koji put u njegovo ime pitam što je s našim zatočenim civilima u Glamoču, a ima ih još i u Bosanskom Grahovu i na drugim bojišnicama? Je li potrebno stalno ponavljati da ti ljudi žive u nepodnošljivim uvjetima?
Razgovarao sam telefonski, tražeći odgovor, s gosp. Pušićem. Javio se gosp. Perica Jukić. Bio je još jedan gospodin. Čuo sam kako će se prema Srbima u pregovorima nastupiti odlučno, kako i hrvatska strana ima mogućnosti adekvatno odgovoriti, kako će se sve stornirati ako Srbi ne puste naše nedužne zatočene civile itd. Ali te riječi ništa ne koriste. Dana 23. prosinca imali ste pregovore, obećali ste dati odgovor, ali to do danas nije učinjeno. Bilo je govora i da će ti naši ljudi biti pušteni 22. ili 23. prosinca, ali ni od toga ništa.
A njihovo je stanje katastrofalno. Uz sve već poznate nevolje, koje pritišću sve naše zatočene civile, tu je i 10-ak teških bolesnika u zatvoru u Glamoču. Jedan od njih, Anto Rapo, još je 18. prosinca pao preko dvadesetak stepenica i ostao oduzet, nepomičan i vapi da ga se smjesti u bolnicu. Dozvoljeno mu je da ide kući, ali ga tamo nema tko prevesti. Biskup i Caritas cijelo vrijeme traže dozvolu od srpskih vlasti da posjete te ljude i da teške bolesnike prevezu u Banjaluku. Danas je ponovno došao negativan odgovor. Načelnik ministarstva obrane odsjeka u Banjaluci Denić danas je poručio: "Prije Nove godine ništa, a nakon Nove godine podnesite novi zahtjev, pa ćemo vidjeti!" Ta Denićeva rečenica ne čudi, jer je on jedan od glavnih krivaca za zlo koje je snašlo naš narod.
Jasno je da nas veseli što su našim ljudima, koji su sada u Livnu, muke skraćene, ali zar i ovih 200 zatočenika, koji su još u Glamoču i Grahovu, moraju proći kroz isti ratni pakao, da jedne ubiju kako bi se drugi spasili? Ili moramo prihvatiti da naši ljudi na ovakav način moraju napustiti svoja ognjišta? A sljedeći korak je pritisak na njihove obitelji u Banjaluci da bježe. To je sad već očito s obiteljima 30-ak muškaraca koji su u Livnu. To može biti cilj srpskih ekstremista, ali ne vjerujemo da Vi to možete prihvatiti i s tim se pomiriti, jer se radi o zločinu.
Nisu ovo sve naše muke. Na Božić su napadnuti naši vjernici u župi Barlovci. Teško su pretučena 23 naša čovjeka. Neki će od njih, prema procjeni liječnika iz našeg Caritasa, ostati trajni invalidi. Između ostalog, kako glasi današnja najnovija vijest, bestijalno su zlostavljani kako bi ih onesposobili da imaju potomstvo. U Ljubiji i Ravskoj mnogo je naših muškaraca primorano da ide u srpsku vojsku. O svemu tome dostavljam Vam u prilogu poseban izvještaj.
Ipak velik broj naših ljudi želi ovdje ostati i na to ima pravo prema svim ljudskim i božanskim zakonima. Zato tražimo povratak kućama naših zatočenih civila iz Glamoča, Grahova i drugih mjesta, kamo su silom odvedeni. Zato tražimo da nas zaštitite kako bismo ostali živjeti na svojim ognjištima. Ako želite, Vi to možete učiniti.
Nadam se da ćete nam dati ne samo odgovor, nego i učinkovit dokaz da se s pravom zovete predstavnicima hrvatskog naroda u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Želeći Vam Božji blagoslov u Novoj godini, bilježim se s izrazima poštovanja.

Dr. Miljenko Aničić, biskupski vikar

Pismo dostavljeno:
            - Predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
            - Uzoritom kard. Franji Kuhariću
            - Uzoritom kard. Vinku Puljiću
            - Apostolskom nunciju, msgr. G. Einaudiju
            - Predsjedniku Federacije, gosp. K. Zubaku
            - Predsjedniku Vlade RH, ing. N. Valentiću
            - Potpredsjedniku Vlade RH, dr. M. Graniću
            - Predstojniku Ureda za prognanike RH, prof. A. Rebiću

 

PREPORUKA ZA DODJELU PROSTORIJA ZA PRIVREMENI SMJEŠTAJ MITROPOLITA ZAGREBAČKOGA GOSPODINA JOVANA (PAVLOVIĆA)
Biskupovo pismo g. Nikici Valentiću, predsjedniku Vlade RH
(Prot. br.: Prez. 4/95 od 2. siječnja 1995.)

Poštovani gospodine predsjedniče!
U nedavnom razgovoru s Vama uvjeravali ste me kako je Vlada Republike Hrvatske spremna popraviti demoliranu rezidenciju mitropolita zagrebačkog u Zagrebu i dovesti je u prvobitno stanje.
Još jednom Vam zahvaljujem na tom Vašem obećanju!
Jučer, na Novu godinu, imao sam mogućnost ovdje, u Banjaluci, u rezidenciji episkopa banjalučkog, g. Jefrema, razgovarati sa zagrebačkim mitropolitom g. Jovanom, između ostalog i o zajedničkim naporima predstavnika obiju Crkava u naša dva naroda o što skorijoj normalizaciji cjelokupnoga stanja, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Gospodin Jovan istaknuo je sve povoljniju atmosferu na koju je naišao i prigodom svoga nedavnog boravka u Zagrebu za blagdan sv. Nikole (19. prosinca 1994.), a čvrsto se nada još boljoj.
On mi je, između ostalog iznio svoju želju i potrebu za češćim dolaskom u Zagreb i boravkom u Zagrebu, odn. na teritoriju svoje mitropolije na području Republike Hrvatske. Međutim, kako reče, za to, na žalost, još uvijek nema praktične mogućnosti u Zagrebu, jer je tamošnja njegova rezidencija u takvom stanju da se u nju ne može useliti bez prethodnih većih građevinskih i to stručnih zahvata.
Zato on predlaže jedno drugo rješenje i moli, preko mene, da ga vlasti RH, odnosno grada Zagreba, uvaže.
U zgradi u Ilici 7 u Zagrebu (koja je i inače vlasništvo SPC-a) na drugom se katu nalazi sjedište zagrebačke Pravoslavne crkvene općine. Na prvom katu iste zgrade nalazi se nekakvo skladište športskih predmeta. Prostorije u kojima je sada to skladište mogle bi se ponovno dodijeliti SPC-u u Zagrebu, odnosno staviti na raspolaganje mitropolitu zagrebačkom, dok se njegova rezidencija ne osposobi za normalnu uporabu. Ta bi lokacija ­tvrdi mitropolit - zbog svoje neposredne blizine crkvenoj općini i Sabornoj crkvi bila najprikladnija, kako s obzirom na njegovu osobnu sigurnost, tako i za potrebno (i poželjno) njegovo pastoralno djelovanje. On je još krajem studenoga 1993. godine uputio molbu tadašnjem predsjedniku Sabora da mu se dodijele spomenute prostorije, ali do sada nije dobio nikakav odgovor.
Kako me je o svemu obavijestio Visokopreosvećeni mitroplit zagrebački, gospodin Jovan, i ujedno zamolio za preporuku njegove molbe vlastima Republike Hrvatske, slobodan sam obratiti se upravo Vama, jer ste me osobno, kako već rekoh, uvjeravali da su vlasti RH uistinu spremne izići u susret predstavnicima SPC-a gdje god to mogu. Vaše pozitivno rješavanje ove molbe bit će još jedan očit znak vjerodostojnosti i spremnosti najviših političkih i državnih predstavnika RH na poželjnu i potrebnu normalizaciju odnosa sa SPC-om na cijelom području RH, a što zacijelo neće ostati bez pozitivnih rezultata i za pripadnike Katoličke crkve gdje god su takvi rezultati poželjni i - Vašim zauzimanjem - mogući!
S dubokim uvjerenjem da ćete uskoro obavijestiti Njegovo Visokopreosvećenstvo o pozitivnom rješavanju njegove molbe, želim Vam i osobno izraziti svoju iskrenu zahvalnost, želeći da i ova Vaša gesta pridonese željno očekivanom pravednom miru za sve stanovnike Republike Hrvatske (kao i na području moje decimirane Banjalučke biskupije!)!

Izvolite i ovaj put primiti izraze mog poštovanja!
Dr. Franjo Komarica,  biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
- Franji kard. Kuhariću, zagrebačkom nadbiskupu i metropolitu, predsjedniku HBK
- Gospodinu Jovanu, mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom i cijele Italije
- Svetom Sinodu SPC-a - Beograd
- Gospodinu Jefremu, episkopu banjalučkom

 

ZAUZMITE SE UČINKOVITIJE DA SE OSLOBODE LJUDI KOJI NA FRONTI SLUŽE KAO ŽIVI ŠTIT
Pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
(Prot. br.: 18/95 od 18. siječnja 1995.)

Gospodine predsjedniče Zubak!
Iskreno Vam zahvaljujem na Vašem pismu br. P-00/95-1 od 7. siječnja ove godine u kojemu mi iznosite sve ono što ste u posljednje vrijeme poduzeli da se oslobode naši ljudi koji se nalaze u dramatično teškim uvjetima na bojišnicama na glamočkom, grahovskom, kupreškom, bihaćkom, dobojsko-teslićkom i brčanskom ratištu. Zahvaljujem i na kopiji pisma koje ste proteklih dana uputili zapovjedniku mirovnih snaga UN-a za BiH Michaelu Roseu.
Preko Vas zahvaljujem i Vladi HR HB što se na nedavnoj svojoj sjednici osvrnula na izvještaje o sadašnjem vrlo teškom stanju naših ljudi s područja ovog dijela moje biskupije.
Saznadoh iz sredstava javnog priopćavanja da je u nedjelju, 15. siječnja o. g., održan ovdje, u Banjaluci, sastanak delegacija HR HB i RS, na kojem je navodno, bilo govora i o našoj teškoj situaciji i sudbini. Nije nam poznato što je zaključeno, ali mi je poznato da se naša situacija ne poboljšava, nego da nas i dalje sadistički mrcvare oni koji zloupotrebljavaju svoje političke položaje.
Imamo višekratne informacije da je našim ljudima na spomenutim bojišnicama neizdrživo, da jadni ljudi šalju zapomagajuće signale da ih se iz tog nesnosnog pakla što prije spasi, ali spasa niotkuda! Sve naše ovdašnje urgencije na mjerodavna mjesta u organima vlasti RS, kako u onim višim, tako i nižim, lokalnim, do sada nisu urodile nikakvim drugim plodom osim što nas, kako narod kaže, prave budalama, šaljući nas od jednih do drugih, pa opet natrag, pa "dođite drugi put", "nema načelnika", "neka oni učine dotle, a mi ćemo dalje", itd. Od naše želje da našim ljudima na glamočkoj i grahovskoj fronti dostavimo bar prijeko potrebnu pomoć u hrani, odjeći i lijekovima kad ih već, unatoč svim urgencijama, našim i Vašim, još uvijek ne puštaju kućama, o čemu smo Vas prije dva dana obavijestili, opet do daljnjega nema ništa! To su nam danas priopćili.
Smatram svojom dužnošću da Vas s tim upoznam kako biste znali što je Vaša delegacija dogovorila, a što se i kako na terenu radi. Nadam se da nije istina ono što rekoše neki od ovdašnjih političara: "Manite vi one službene potpise, mi smo se međusobno dogovorili što i kako ćemo raditi" (?!).
Apeliram stoga, gospodine predsjedniče, ponovno na Vas, kao na najodgovorniju političku osobu hrvatskog naroda BiH, da ponovno urgirate kod srpskih vlasti kako bi jadni naši ljudi napokon bili izbavljeni iz neizdržive, krajnje nehumane situacije!

Unaprijed Vam na tome zahvaljujem!
S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica,  banjalučki biskup

 

"ŠTO SU KONKRETNO UČINILI HRVATSKI POLITIČARI DA MI OSTANEMO NA SVOJIM OGNJIŠTIMA"
Biskupovo pismo K. Zubaku, predsjedniku Predsjedničkoga vijeća HR HB
(Prot. br.: Prez. 24/95 od 7. veljače 1995.)

Poštovani gospodine predsjedniče!
Najnovije vijesti koje mi stižu iz pojedinih župa banjalučke regije, posebno iz Šimića i Ivanjske, prisiljavaju me da Vam se ponovno obratim. Iz mnogih sela tih dviju župe na periferiji banjalučke općine (ali i iz nekih drugih ovdašnjih župa) ljudi žele otići, napuštajući svoja stoljetna ognjišta. Do sada su još nekako izdržavali nadajući se boljemu; sada su, čini se, među mnogima nastali panika i strah, prouzročeni potpunom nezaštićenošću, učestalim pljačkama, fizičkim napadima i prijetnjama naoružanih skupina, kao i ustrajnom šutnjom hrvatskih političara o ovdašnjoj našoj dramatičnoj situaciji.
Mnogo su me puta vodeći političari hrvatskog naroda (iz RH) uvjeravali kako je opća opcija hrvatske politike da naši ljudi u BiH ostanu na svojim ognjištima. S neskrivenom boli pitam i Vas, kao što sam već i druge svoje sugovornike pitao - što su konkretno učinili hrvatski političari da mi doista i ostanemo na svojim ognjištima na koja imamo pravo i pred svojim narodom, i pred međunarodnom zajednicom?! Koliko su puta u ove tri godine javno digli glas u zaštitu ovdašnjih naših potpuno nezaštićenih ljudi? Tko nas uopće i gdje predstavlja i koga trebamo slušati? U posljednje vrijeme to činite Vi! Hvala Vam!
Nije mi nakana samo Vam postavljati pitanja za koja već unaprijed znam kakve mi možete dati odgovore. Kao ovdašnji biskup (i član hrvatskog naroda) nisam klonuo duhom i ne kanim prestati dizati svoj glas, kako u molitvi Bogu, tako i u apelima svim dobronamjernim ljudima da nam pomognu u ponovnom sjecanju osnovnih ljudskih prava! Zato se ponovno obraćam vodećim političarima HR HB da ispune obećanje koje su mi preko trojice svojih predstavnika, gospode Bendera, Markovića i Kordića, dali za vrijeme mog nedavnog boravka u Mostaru, prigodom zasjedanja BK BiH, tj. da nađu načina da jedna kompetentna delegacija dođe k nama, razgovara s ovdašnjim našim preostalim političarima, našim ljudima po župama, kao i s predstavnicima ovdašnjih srpskih vlasti o našem sadašnjem stanju i našoj budućnosti ...
Svakako očekujem da se ne oglušite na ovaj apel, jer se radi o doista sudbonosnim koracima za ovdašnje hrvatsko katoličko pučanstvo!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- BK BiH - Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo

 

PREDSTOJI LI, UZ VAŠ PRISTANAK, DEFINITIVNO UNIŠTENJE PREOSTALIH DESETAK TISUĆA KATOLIKA - HRVATA (I DRUGIH) NA ŠIREM BANJALUČKOM PODRUČJU?!
Biskupovo pismo predsjedniku RH, dr. Franji Tuđmanu
(Prot. br.: 332/95 od 22. svibnja 1995.)

Poštovani gospodine Predsjedniče!
Iz mnogih razgovora koje sam imao s Vama i Vašim najbližim suradnicima u posljednje tri godine, kao i iz poruka i apela koje sam državnom vrhovništvu RH i političkim predstavnicima hrvatskoga naroda u BiH slao pisanim putem ili usmeno preko svojih najbližih suradnika, bili ste svi kontinuirano, od 1991. g. dosad, obavještavani o aktualnoj situaciji katolika - Hrvata i drugih na području moje Banjalučke biskupije. A naša situacija, posebno na području na kojem sve ovo vrijeme zapovijedaju vlasti bosanskih Srba, što je i najveći dio moje biskupije, te na području bihaćke regije koja je pod kontrolom Bošnjaka-Muslimana, potpuno je neizvjesna, a u pojedinim fazama bila je i vrlo dramatična. Ta dramatičnost sada dostiže svoj vrhunac!
Vama je poznato da su ovdašnji Hrvati, njih gotovo 80.000, ostali bez najvećega broja svojih izabranih političkih predstavnika, a time i bez osnovne praktične zaštite i orijentacije. Politički predstavnici koji nisu ubijeni, protjerani ili izbjegli, nisu, koliko mi je poznato, imali nikakvu vezu, a kamoli potporu svojih stranačkih, odnosno političkih ili državnih organa i institucija hrvatskoga naroda na području HR HB, odnosno BiH, ili na područja RH (!).
Sav teret i svu odgovornost za naše obespravljene i nezaštićene ljude preuzeli su svećenici, redovnici, redovnice i banjalučki biskup. Svojim ustrajnim žrtvovanjem za svoje vjernike i sunarodnjake, unatoč trajnoj izravnoj životnoj ugroženosti (prva svećenička i redovnička žrtva je pala 16. lipnja 1992. g., a posljednja, šesta po redu 12. svibnja 1995.), neumornim propovijedanjem miroljubivosti, nenasilja i praštanja, sačuvani su mnogi životi, ne samo Hrvata, nego i Srba i drugih u ovome kraju.
Unatoč našem izrazito miroljubivom držanju, što je poznato i našim susjedima, ali i našim sunarodnjacima u drugim dijelovima BiH i RH, kao i Vama, cijelo vrijeme, od napada na RH u ljeto 1991. pa dosad, mi smo svi ovdje, kao Hrvati i kao katolici, izloženi najraznovrsnijem brutalnom teroru - od strašnog pritiska da idemo u osvajačku borbu protiv sunarodnjaka u Hrvatskoj do oduzimanja osnovnih ljudskih prava - prava na život, dom, rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu i dr. Pod teškim, nerijetko i nesnosnim pritiskom već je više od 55.000 katolika moralo privremeno napustiti svoje domove i zavičaj i otići ne samo na područje RH nego i u druge europske, pa i prekomorske zemlje. Mnogi se od njih svakako žele vratiti na svoja pradjedovska ognjišta, zanimajući se svakodnevno preko Vikarijata Banjalučke biskupije u Zagrebu za razvoj situacije u domaćem kraju i mogućnost povratka.
Preko Caritasa naše biskupije ulagali smo maksimalne napore da koliko-toliko opskrbimo ovdašnje naše preostale ljude (ali i druge) najosnovnijim životnim artiklima i medicinskom pomoći. Zahvaljujući izvanrednom zauzimanju preostalih liječnika i medicinskih radnika Hrvata (koje za njihov rad ni jedna državna ili politička institucija hrvatskoga naroda nije bila spremna ni minimalno plaćati!), omogućili smo u prostorijama Biskupskog ordinarijata u samo posljednjoj godini (1994) više od 70.000 pregleda, odnosno intervencija.
- Pa ipak, naša se situacija dramatično pogoršava, ne našom krivnjom nego ustrajnim dobro isplaniranim pritiskom ovdašnjih srpskih vlasti da nas potpuno iskorijene s ovih naših vjekovnih prostora!
- Mnogo, doista mnogo sam puta upozoravao vlasti bosanskih Srba, kao i političke predstavnike hrvatskoga naroda u BiH, RH, vodeće europske i svjetske političare i predstavnike humanitarnih organizacija na njihovu obvezu humanog i civilizacijskoga ponašanja prema ovdašnjem izrazito miroljubivom hrvatskom pučanstvu, moleći ih ujedno da ne čine, odnosno da ne dopuštaju nad našim ljudima zlodjela protiv čovječnosti, protiv osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
- Najviše razumijevanja i potpore pružili su nam Sveti Otac Ivan Pavao II. i Sveta Stolica, te predstavnici Katoličke crkve u pojedinim zemljama. Svi su drugi više ili manje obećavali, ali ne i učinkovito djelovali, što su prema našem uvjerenju mogli i trebali!
- Ponavlja se tako, na žalost, burna, dramatična povijest katolika Hrvata ovoga područja! Zbog indiferentnosti i vlastitih interesa, susjedi naših predaka iz druge polovine 15. stoljeća (šezdesetih godina 15. stoljeća) oglušili su se na dramatične vapaje za pomoć tadašnjih vođa ovoga naroda pred najezdom osvajača i istrebljivača katolika s cijelog ovog područja.
To je urodilo, kako Vam je poznato, vrlo tragičnim stoljetnim posljedicama za hrvatski narod i Katoličku crkvu. Bili smo gotovo potpuno uništeni na ovim prostorima. A to je izravno utjecalo i na situaciju hrvatskoga naroda i Katoličke crkve na području Hrvatske - od tih davnih pa sve do naših dana.
- Ovih približno 27.000 još uvijek nazočnih katolika (uglavnom Hrvata) na širem banjalučkom području u posljednjih nekoliko mjeseci, zbog trajne potpune nezaštićenosti i nemilosrdnog pritiska na iseljavanje, zbog uništavanja i ovih malobrojnih, preostalih naših crkava, samostana i svetišta, tj. samih tragova naše vjerske, nacionalne i kulturne prošlosti i identiteta, zbog protjerivanja i ubijanja naših jedinih predvodnika, hranitelja i branitelja - svećenika i redovnika - nalazi se pred prisilnim odlaskom sa svojih stoljetnih ognjišta.
Njihova dosadašnja uporna i miroljubiva nazočnost ovdje ulijevala je nadu i svima onima, ranije protjeranima koji su čeznuli za povratkom na ovdašnja svoja ognjišta. Sada ta nada rapidno kopni! A prijeti dalekosežno, kobno uništenje Katoličke crkve i hrvatskoga narodnog korpusa na području moje Banjalučke biskupije, tj. sjeverozapadne Bosne još kroz nedavna stoljeća poznate pod znakovitim imenom CROATIA TURCICA - TURSKA HRVATSKA.
Mi još uvijek želimo ostati na svojim ognjištima, u Banjaluci i banjalučkom kraju i to kao ljudi, ravnopravni s drugima oko nas u svim osnovnim ljudskim pravima i slobodama, dakle i s našim vjerskim ­katoličkim i nacionalnim identitetom. Smatramo to jednim od svojih neotuđivih prava koje ne može i ne smije dovesti u pitanje nikakva državna ili politička odluka ili uređenje! Ako nam u ostvarivanju toga našeg legitimnog prava ne pomognu naša braća po vjeri, krvi i jeziku, bojimo se da nam ni drugi neće pomoći!
Gospodine Predsjedniče, nakon prvog, strašnog, već unaprijed planiranog udara na našu opstojnost na ovim prostorima (1992.) nisam došao k Vama niti bilo komu, na čelu prognaničke kolone svojih sunarodnjaka i kondijecezanaca. Njih, koji su već tada bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna ognjišta, prihvatili su moji najbliži suradnici, pomogli im i preporučili ih drugoj braći po vjeri i krvi - kod Vas u slobodnoj Hrvatskoj i u drugim sredinama.
Ja sam, odlazio od preostalih ovdašnjih svojih "sirotana" k Vama i drugima oko Vas i po bijelom svijetu, tražeći za njih kruha i ruha, ali ponajprije tražeći razumijevanje i potporu za našu ustrajnu želju da ostanemo na svojim vjekovnim ognjištima, ali ne kao robovi, niti već sada svi u grobovima, nego kao ljudi s dostojanstvom, pravima i slobodama, zajamčenim svim ljudima u civiliziranom svijetu.
Ni sada za njih ne želim ništa drugo! Ovdje je kormilo mog životnoga broda i ja ga ne kanim napustiti osim višom silom, smrću ili sl.! Zajedno sa svojim požrtvovnim svećenicima, redovnicima i redovnicama, dijelit ću, kao i dosad, sudbinu sa svojim napaćenim i obespravljenim narodom i ujedno oko sebe širiti miroljubivost, praštanje i kulturu multietničkog i multi vjerskoga suživota, što je svojstveno i našem hrvatskome narodu, a pogotovo pripadnicima Katoličke crkve. Bit ćemo i dalje uz svoj narod, svoje vjernike, svijetla obraza i neslomljive vjernosti!
Ali, sve to u ovom trenutku više nije dovoljno! Čaša teških nepravdi i trajne obespravljenosti, nezaštićenosti i neizvjesnosti već je prepuna! HITNO trebamo konkretnu, učinkovitu pomoć zbog ponovnoga stjecanja oduzetih nam i pogaženih ljudskih i građanskih prava i sloboda! Netko od kompetentnih hrvatskih političara mora ovome narodu reći što se s njime namjerava - žrtvovati ga ili ga spasiti!
Ponovno Vas, tko zna koji put, preklinjem: POMOZITE NAM! Radi se o danima! Nađite načina da napokon neki od provjerenih političkih vođa hrvatskoga naroda o nama, o našoj sadašnjosti i budućnosti preuzmu trajnu brigu! Prije nego što, ne daj Bože, bude kasno i za nas, i za Vas!
Vjerujem da ćete nam pomoći, ne samo deklarativno nego i konkretnim pozitivnim mjerama! Zato Vam u ime svih oko mene iskreno zahvaljujem!

S poštovanjem,
dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Dostavljeno:
            Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)
            Predsjedniku HBK, kard. F. Kuhariću - Zagreb
            Predsjedniku BK BiH, kard. V. Puljiću - Sarajevo

 

RAZOTKRIJTE LAŽI KOJE BLATE VAŠ LJUDSKI I POLITIČKI IMAGE
Pismo potpredsjedniku Vlade RH, dr. Ivici Kostoviću
(Prot. br.: 474/95 od 24. lipnja 1995.)

Gospodine potpredsjedniče!
Slobodan sam Vam u prilogu dostaviti tekst "slavodobitnih, neprikosnovenih" zaključaka predstavnika ovdašnjih srpskih sredstava javnog priopćavanja ("Glas srpski", Banjaluka, 24. i 25. lipnja 1995.), na temelju Vašeg nedavnog istupanja na sjednici Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, u svezi s dosadašnjom i sadašnjom situacijom hrvatskoga katoličkog pučanstva na području moje, Banjalučke biskupije, koje je već četvrtu godinu pod torturom bosanskih Srba.
Kako mi nije poznat tekst spomenutog govora, a ne sumnjam ni najmanje u Vašu iskrenu nakanu da nas, preostale Hrvate katolike na ovim našim stoljetnim prostorima, učinkovitije zaštitite i omogućite nam normalan ljudski život i u budućim godinama i stoljećima, smatram potrebnim upozoriti Vas na kontinuirano, vrlo zlobno izvrtanje činjenica i zamagljivanje istine o našoj situaciji od strane vodećih predstavnika naših srpskih susjeda.
To, najnovije drsko obmanjivanje ovdašnje srpske (ali i šire) javnosti od strane srpskih ekstremista, koji ovdje vode glavnu riječ, očito želi diskreditirati sva nastojanja humanih ljudi na zaustavljanju fašisoidne, rasističke, krajnje nehumane prakse koja se na ovim područjima već tako dugo drsko i nekažnjeno provodi.
Očekujem, i ne samo ja, da ćete naći načina da preko sredstava javnoga priopćavanja, koja su dostupna i ovdašnjim ljudima, argumentirano i odlučno razotkrijete ove najnovije laži koje blate Vaš ljudski i politički image, imputirajući ujedno, vrlo zlobno, tešku dvoličnost Vladi Republike Hrvatske u njezinom odnosu prema teškim i dugotrajnim nepravdama koje podnosi hrvatsko pučanstvo na području Banjalučke biskupije pod vlašću bosanskih Srba.
Zahvaljujem Vam, kao i svim drugim političkim dužnosnicima hrvatskoga naroda koji nam pomažu da ostanemo ljudi s identitetom i dostojanstvom, što je naša neuništiva želja. Izražavam Vam i ovaj put dužno poštovanje.

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Dostavljeno:
            Tajništvu BK BiH - Sarajevo
            Tajništvu HBK - Zagreb
            Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo (Rim)

 

"GDJE SU OVDJE DJELA SVIH TIH BJELOSVJETSKIH ZAŠTITNIKA OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA?"
Biskupovo pismo predsjedniku Predsjedničkog vijeća HR HB, g. K. Zubaku
(Prot. br.: Prez. 152/95 od 23. listopada 1995.)

Cijenjeni naslove!
1. Vi ste sigurno već upoznati preko Vikarijata moje biskupije u Zagrebu s nasilnim odvođenjem u kućni pritvor k svojim roditeljima našeg svećenika, župnika u Prijedoru, vlč. mr. Tomislava Matanovića, iz njegovog župnog stana u noći između 24. i 25. kolovoza o. g., što je učinila službena policija RS. Od 19. rujna o. g. o njemu, kao o i njegovim roditeljima, gubi se svaki trag. Sva naša nastojanja i mnogobrojne intervencije kod nadležnih vlasti