POLITIČARIMA R.S.

"NE MOŽEMO I NE SMIJEMO PRISTATI NI NA KAKAV OBLIK ETNIČKOG ČIŠĆENJA I PERMANENTNOG GAŽENJA OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA"
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 578/92 od 12. kolovoza 1992.)

Gospodine predsjedniče, dr. Karadžiću!
Slobodan sam obratiti Vam se kao banjalučki katolički biskup, tj. duhovni poglavar više od 110.000 vjernika-katolika koji žive u sjeve­rozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.
Nesretni rat koji najveći dio vjernika moje Banjalučke biskupije sigurno nije želio, ipak je zahvatio mnoge naše župe i u posljednja tri mjeseca prouzročio golemu štetu i nesreću s teškim i tragičnim posljedicama.
Premda nije bilo ni povoda ni razloga, tj. ni oružanih napada ni borbi koje bi započeli katolici u bilo kakvoj samoorganiziranoj ili teritorijalnoj postrojbi, ipak je dosad ubijeno - kako pouzdano znam - više od 150 civila, djece, žena i starih osoba. Spaljene su ili potpuno srušene crkve bez ikakvih borbi u blizini: u Glamoču, Kotor Varošu, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Kostajnici, Bosanskoj Krupi, Donjoj Ravskoj, Prnjavoru, grkokatolička u Kulašima, Briševu, Čatrnji, Kozarcu i Liskovici, a još 25 je manje ili više oštećeno!
Bez ikakve krivnje, kako im je na kraju rečeno, moje su župnike u logorima i zatvorima teško zlostavljali (zapravo mučili!), jednog 12, drugog 62 dana, treći je još uvijek u logoru od 15. lipnja o. g./!/, a za četvrtog, odvedenog iz župnog stana 16. lipnja o. g., još uvijek ne znam gdje se nalazi i je li uopće živ. Od brojnih slučajeva zlostavljanja svećenika, redovnika, redovnica i velikog broja vjernika, samo bih spomenuo višemjesečno, neprekidno oružano napadanje na samostan redovnica u Bosanskom Aleksandrovcu, kao i sadističko iživljavanje naoružanih uniformiranih osoba nad redovnicama u Novoj Topoli u noći između 16. i 17. lipnja o. g.
Nakon nekoliko teških i nemilih incidenata koje sam doživio od naoružanih uniformiranih osoba i civila u njihovu društvu, kada su me željeli i ubiti!, komandant 1. krajiškoga korpusa, general major Momir Talić, ponudio mi je pratnju vojne policije kako bih stupio u kontakt s većinom svojih župa o kojima nisam imao nikakve informacije. Uspjelo mi je tako obići desetak župa u prijedorskom, kotorvaroškom, bosanskogradiškom i prnjavorskom kraju, te sada mogu reći sljedeće:
l. Katolici su posvuda silno uplašeni zbog čestih zlostavljanja, nerijetkih masovnih ubojstava (Briševo, Kotor Varoš), odvođenja u logore (Stara Rijeka, Vrbanjci, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Sanski Most, Briševo), pljačke i paljenja kuća (Ravska, Briševo, Kotor Varoš, Vrbanjci).
2. Već su nekoliko mjeseci mnogi u zbjegovima (Šurkovac, Ljubija, Sanski Most, Liskovica, Vrbanjci).
3. Zbog tortura i vladavine sile i bezakonja u panici se iseljavaju ili se žele iseliti, kako bi spasili glavu, vjernici župa Kotor Varoš, Vrbanjci, Sanski Most, Sasina, Šurkovac, Prijedor, Prnjavor, Dolina, Bosanska Gradiška, Kulaši, Dragalovci, Mrkonjić Grad, Liskovica, Ključ, Bosanski Novi, Mahovljani, Nova Topola, Bosanski Aleksandrovac te velik broj vjernika iz banjalučkog kraja, gdje imam deset župa! U nekim župama (Dolina, Bosanska Gradiška, Bosanski Aleksandrovac, Kotor Varoš) katolicima su različite uniformirane osobe, koje su se predstavljale kao službeni organi vlasti, davale ultimatume za iseljenje.
4. Osjećaj krajnje nezaštićenosti, obespravljenosti te gaženje osnovnih ljudskih prava prisiljava prevelik broj mojih vjernika iz spomenutih, ali i drugih župa, da se osjećaju kao progonjene životinje, tjerani s vjekovnih ognjišta, koja ni tuđa otomanska vlast i sila nisu uspjele ugasiti ni uništiti.
- Gospodine predsjedniče, dužan sam Vas upoznati s bolnom činjenicom, koja nužno izaziva dalekosežne posljedice, da će veći dio moje Banjalučke biskupije (nakon katastrofe iz Drugog svjetskog rata, u kojem je više od trećine župa potpuno uništeno) nestati ako se nastave provoditi bezakonje i samovolja pojedinaca i pojedinih skupina na ovom terenu.
- Vama sigurno nije nepoznat izuzetno dobar međusobni odnos i ovdje u Banjaluci i na cijelom terenu Bosanske krajine između najviših predstavnika Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, kao i najvećega broja naših vjernika!
- Također ste se dosad mogli uvjeriti u izrazitu miroljubivost katoličkoga dijela stanovništva cijele ove regije, što su nekoliko puta u posljednje vrijeme istaknule i vojne i civilne vlasti!
- Vi ćete također lako moći razumjeti da meni, kao najodgovornijoj osobi Katoličke crkve na ovom prostoru, ali sigurno i svim drugim katolicima ovog kraja i izvan njega, nikako ne može biti svejedno što će biti s našim župama tj. s Banjalučkom biskupijom!
- Ne možemo i ne smijemo pristati ni na kakav oblik etničkoga čišćenja i permanentnog gaženja osnovnih ljudskih prava, ne samo zbog naših vjernika katolika, nego i zbog naroda pokraj nas, konkretno srpskoga, odnosno pravoslavnoga, kojem bi se, u tom slučaju, lako moglo pripisati provođenje u djelo takvog oblika fašizma, rasizma, genocidnosti.
- Uvjeravam vas, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, a mislim da ih dobro poznajem, da je većina njih uistinu miroljubiva, spremna i sposobna da živi kao i dosad s predstavnicima drugih vjeroispovijesti i drugih naroda, poštujući tuđa uvjerenja, prava i specifičnosti.
- Budućnost vjernika moje biskupije u dobroj mjeri ovisi i o Vama i Vašoj humanosti i dalekovidnosti. To su mi potvrdili i mnogi moji sugovornici, predstavnici lokalnih civilnih i vojnih organa.
Slobodan sam stoga zamoliti Vas, u ime nekoliko desetaka tisuća vjernika koji od mene očekuju odgovor (djelovanje političkih institucija ovih ljudi silom je potpuno onemogućeno!), da nam odgovorite:
1. Što institucija, koju Vi zastupate, namjerava s nama katolicima na području pod Vašom kompetencijom?
2. Koja se prava jamče katolicima (Hrvatima, Ukrajincima, Poljacima, Talijanima, Česima i dr.) na području pod Vašom kompetencijom?
3. Što očekujete da ja, kao biskup, moji svećenici, redovnici, redovnice i svi ostali vjernici još učinimo da se strahoviti ratni metež u kojem ne sudjelujemo, niti to želimo, što prije završi i ponovno uspostavi ravnoteža i mir u dobrano poljuljane međuljudske odnose?
Očekujem Vaš odgovor i unaprijed na njemu zahvaljujem!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- Apostolskoj nuncijaturi, Beograd
- Dr. Branko Đerić, predsjednik Vlade SR BiH
- Tajništvo BK BiH
- Tajništvo HBK

KONSTANTNA UGROŽENOST I VELIKA NEIZVJESNOST KATOLIKA NA PODRUČIJU BOSANSKE KRAJINE - DOKAD?
Pismo predsjedniku AR Bosanska Krajina, g. V. Kuprešaninu
(Prot. br.: 717/92 od 11. rujna 1992.)

Gospodine predsjedniče!
Prije mjesec dana, dok su se nalazili u našem gradu Banjaluci, g. dr. Radovan Karadžić, predsjednik Srpske Republike Bosne i Hercegovine, i dr. Branko Đerić, predsjednik Vlade Srpske Republike BiH, molio sam preko Vašeg kabineta da se kao banjalučki biskup susretnem bar s jednim od njih. To mi je obećano, ali obećanje, bez ikakvog obrazloženja, nije ispunjeno. Bio sam prisiljen da se pisanim putem obratim obojici ljudi odgovornih i za sudbinu, odnosno budućnost više od 100.000 vjernika-­katolika moje Banjalučke biskupije, kako bih ih upoznao s teškom situacijom i neizvjesnom budućnošću tih ljudi.
Do danas ni od jednog od njih nisam dobio nikakav službeni odgovor! Vi ste, gospodine Kuprešaninu, telefonom javili u moj ured /bio sam odsutan/ da je Vas gospodin predsjednik dr. Karadžić ovlastio da u njegovo ime sa mnom razgovarate o sadržaju spomenutog pisma, odn. o aktualnim pitanjima vezanim uz vjersku zajednicu Banjalučke biskupije.
Zahvaljujem Vam na Vašoj benevolentnosti! Slobodan sam iznijeti Vam bar dio velike more koja pritišće ne samo mene, nego i nekoliko desetaka tisuća katolika moje biskupije na području Bosanske krajine.
U nemogućnosti da traže zaštitu i svoja legitimna prava preko svojih izabranih političkih zastupnika, jer je njima potpuno onemogućen rad ili su uhićeni, pa čak i pobijeni /Kotor Varoš, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Ključ, Mrkonjić Grad/ ti ljudi, kao vjernici - katolici, traže od mene, svoga biskupa, da ih zaštitim od neizdržive torture, pljačke i progonjenja, te da im ponovno osiguram osnovna ljudska prava koja suu najvećoj mjeri oduzeta ili pogažena /pravo na ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, pravo na dobra potrebna za život i osobno izdržavanje, pravo na rad i poštenu podjelu plodova rada (više od 90 posto njih otpušteno je s posla!), pravo na odgoj i izobrazbu vlastite djece, pravo na slobodno udruživanje i suodlučivanje u javnom životu i poretku, pravo na dobar glas, pravo na slobodu savjesti, kao i pravo na slobodno mišljenje i izražavanje - samo neka od prava koja svakom čovjeku jamči svaka civilizirana sredina!/. U nekim dijelovima moje biskupije - Bosanska Gradiška, Prijedor, Ljubija, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, pa sve više i Banjaluka - vjernici više ne mogu izdržati strahoviti višemjesečni pritisak i veliku socijalnu ugroženost te traže od mene da im omogućim odlazak bilo kamo - najčešće u potpunu neizvjesnost! Još se uvijek vrlo često osjećaju kao progonjene divlje životinje, bez ikakve mogućnosti pravne zaštite od organa reda i mira!
U posljednjih mjesec i pol dana uspio sam, uz velike poteškoće obići najveći broj župa na području općina Banja Luka, Laktaši, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Čelinac, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Ključ, Sanski Most, Prijedor - i na licu mjesta osvjedočiti se o pravom stanju mojih vjernika, vjerskih službenika i objekata. Pri tome sam činio sve što sam znao i mogao, u razgovoru s lokalnim vlastima, kao i sa strahovito preplašenim narodom, da smirim vrlo tešku, često i dramatičnu situaciju. Redovito su mi predstavnici civilnih i vojnih vlasti govorili da je katoličko pučanstvo uglavnom miroljubivo i da ne pravi nikakve posebne probleme, (...). Sve smo učinili - i ja, i moji svećenici, i većina naših vjernika - da ratni vihor ne donese pogubne plodove na ovo područje, da katolici na ovom području ne povećavaju strahovitu tragediju rata koji nam je svima nametnut.
Unatoč tome, mnogo je civila poubijano /više od 150 za koje ja znam!/ a još ih uvijek ubijaju /Ljubija, Šurkovac/, i to bez ikakvog suda i presude, pale se i ruše kuće, naoružane uniformirane osobe pljačkaju imanja, a pojedince odvode u nepoznato /npr. biskupijskog vijećnika, dipl. ing. Marijana Višticu iz Bosanske Gradiške/.
Poseban je problem je rušenje i oskvrnuće crkava i drugih vjerskih objekata. U posljednja tri mjeseca, bez ikakvog povoda i razloga, bez ikakvih borbenih djelovanja u blizini, srušeno je i spaljeno 40 posto svih katoličkih crkvi na ovom području, a daljnjih 50 posto više je ili manje oštećeno! Petorica svećenika, župnika, nakon torture u logorima i zatvorima od 12 do 80 dana bez ikakve dokazane krivnje, sada su veći ili manji invalidi. A o župniku u Novoj Topoli, velečasnom Ratku Grgiću, odvedenom iz župnog stana još 16. lipnja o. g., nema ni traga ni glasa, unatoč mnogim mojim intervencijama kod vojnih i civilnih vlasti.       Gospodine Kuprešaninu, kao čovjeku kojem je povjerena velika odgovornost u ovom "iščašenom vremenu", u ratnom vihoru, i na ovim prostorima našeg dugostoljetnoga zajedničkog življenja, obraćam Vam se u ime mnogih svojih vjernika ponovno s istim pitanjem, kao i gospodi predsjednicima, dr. Karadžiću i dr. Đeriću:
- Što namjeravate s nama katolicima Vi, osobno, odnosno institucije koju Vi predstavljate? Kada ćemo dobiti jasan odgovor?
- Koja prava kanite dati nama katolicima: Hrvatima, Ukrajincima, Česima, Poljacima, Talijanima i drugima, i kada?
- Što još od nas očekujete da učinimo za mir i dostojan suživot ljudi na ovim prostorima?
- Što da kažem mnogim tisućama svojih nezaštićenih i obespravljenih vjernika koji su na rubu psihičke i fizičke izdržljivosti i kako da ubuduće postupam?
- Uvjeren sam da ste moje, odnosno naše jade razumjeli i da ćete ih ozbiljno pokušati riješiti, imajući, dakako, u vidu sve dalekosežne posljedice Vaših rješenja.
Zahvaljujem unaprijed na Vašem odgovoru!

Uz poštovanje!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- Komandantu 1. krajiškog korpusa - Banja Luka
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu HBK - Zagreb
- Tajništvu BK BiH - Sarajevo

"NE BUDITE BAR UBUDUĆE KRIVAC ZA NAŠE NEVOLJE"
Biskupov apel vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 591/93 od 23.veljače 1993.)

Gospodine predsjedniče!
Slobodan sam u prilogu dostaviti Vam dugi popis crkvenih objekata moje Banjalučke biskupije koji su proteklih mjeseci potpuno ili više-manje stradali, iako u najvećem broju slučajeva u blizini nije bilo nikakvih oružanih sukoba, zahvaljujući upravo i većini mojih vjernika, izrazitim i ustrajnim mirotvorcima. Riječ je o 93 posto svih crkava moje biskupije i još 33 posto drugih vjerskih objekata!
Dostavljam Vam i kopiju moga dopisa od 19. veljače 1993. gradonačelniku Banjaluke, gospodinu Radiću, o sve dramatičnijoj i nepodnošljivijoj situaciji za vjernike-katolike i u ovoj općini, te dopisa predsjedniku SO Ključ g. Banjcu od 11. veljače 1993. o vandalskom rušenju župne crkve u samom središtu Ključa.
Možda još uvijek niste pravo primili na znanje moje višekratne informacije koje sam upućivao Vama i Vašim suradnicima o katastrofalnom stanju i potpunoj obespravljenosti, nezaštićenosti i stradanju u kojem se već desetak mjeseci nalaze pripadnici Katoličke crkve u Banjalučkoj biskupiji na području još nekih općina: Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Laktaši, Bosanska Dubica, Mrkonjić Grad, Kotor Varoš, Prnjavor, Bosanski Novi, Doboj, Glamoč. Svi ovdašnji lokalni političari redovito su mi tvrdili da katolici - koji su svugdje manjinski dio stanovništva - nisu ni u kakvom sukobu s pravoslavnim Srbima. Pa ipak, ni krivi ni dužni često stradaju životima i gubljenjem mjesta boravka i imovine, a redovito gubljenjem posla i drugih osnovnih ljudskih prava! Kad ih pitam zašto nam se gaze i oduzimaju osnovna ljudska prava, često dobivam odgovor: "Dobili smo takve direktive, tu smo nemoćni!" (!?)
Gospodine predsjedniče, tko može i tko smije davati takve rasističke direktive ako ste Vi trenutno najkompetentnija politička osoba za cijelo spomenuto područje? Ako se prema vlastitoj savjesti borite za prava svoga naroda, sigurno možete razumjeti i odobriti to što i drugi narodi imaju pravo na očuvanje vlastitog identiteta i dostojanstva, na legitimno posjedovanje svih osnovnih ljudskih prava.
Ne mogu vjerovati da Vi, kao pravoslavni kršćanin, želite silom uništiti najveći dio jedne katoličke biskupije, konkretno moje - Banjalučke, a to se na terenu upravo događa! Dok osobno, kao čovjek i kršćanin, nikada ne mogu odobriti ugrožavanje života i imovine nijednog čovjeka, naroda ili vjerske zajednice, pa tako ni sestrinske Srpske pravoslavne crkve i svakom prigodom odlučno dižem svoj glas protiv svakog vandalizma i zločina, istodobno očekujem od odgovornih i utjecajnih ljudi srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve da se jednako tako ponašaju, da također odlučno dižu svoj glas protiv zločina koji se drugima čini, u konkretnom slučaju nama - katolicima na području RS.
Sadašnja je situacija u mojoj biskupiji doista dramatična! Već je gotovo polovina vjernika morala napustiti svoje domove zbog sulude ideje o etnički čistim prostorima! Druga je polovina na rubu strpljivosti zbog konstantne životne ugroženosti, potpune obespravljenosti i izravne ugroženosti od gladi jer su lokalne vlasti bezumno obustavile dostavljanje prijeko potrebne pomoći preko našeg biskupijskog Caritasa! Bojim se da ni meni ni mojim svećenicima, unatoč neumornim naporima, neće uspjeti još dugo smirivati strahovito uspaničene duhove!
Uvjeravam Vas da je, prema onome koliko poznajem svoje vjernike, najveći dio njih uistinu kadar i voljan u miru, slozi i međusobnom poštovanju živjeti s drugim narodima i članovima drugih vjerskih zajednica, pa tako i s pravoslavnim Srbima. Nemojte dozvoliti da na Vas, kao trenutno najodgovornijeg čovjeka srpskog naroda u BiH, padne teška ljaga i krivnja da ste protjerali i uništili nekoliko desetaka tisuće mirotvornih vjernika kršćana, katolika, samo zato što njihovoj zajednici, u najužem smislu riječi, osobno ne pripadate. Ne biste imali ni mirne savjesti, a kamoli Božjeg blagoslova zbog takvog gnusnoga zločina protiv čovječnosti!
Svojedobno ste mi usmeno obećali da ćete se osobno zauzeti za pozitivno rješavanje svih problema koji se tiču nas katolika na području pod Vašom kompetencijom! Bio sam Vam na tome zahvalan. Na žalost, osim nekoliko hvale vrijednih utješnih akcija, doživjeli smo uglavnom suprotno od obećanja i to u vrlo tragičnom obliku!
Ponovno Vas preklinjem: ne budite bar ubuduće krivac za naše nove, nepredvidive i nesagledive nevolje! Na Vama je odgovornost da zaustavite mnogovrsne zločine koji se svakodnevno nad nama provode, posebno u općinama Bosanska Gradiška, Banja Luka, Laktaši, Prijedor, Sanski Most, Prnjavor, Doboj, Kotor Varoš i Bosanski Novi! Tako ćete ujedno učiniti i najbolju uslugu svome narodu!
Smijemo li se ja i pripadnici moje, bez razloga i povoda, zgažene i decimirane biskupije još uvijek nadati da ćete se prema nama pokazati kao čovjek koji se kao vjernik-kršćanin "Boga boji i čini pravdu" (Dj 10,35)?
Očekujemo Vaš pozitivan odgovor!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

1. PRILOG /3/
2. Dostavljeno:
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu Biskupske konferencije BiH - Sarajevo
- Tajništvu Hrvatske biskupske konferencije Hrvatske - Zagreb

PONOVNO MORAM DIĆI SVOJ GLAS PROTIV NAJNOVIJIH ZLODJELA NAD KATOLICIMA U BOSANSKOGRADIŠKOJ OPĆINI
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. Vladimiru Lukiću
(Prot. br.: 611/93 od 25.veljače 1993.)

Gospodine predsjedniče!
U posljednje mi vrijeme stižu posebno dramatične vijesti iz mojih župa Dolina i Bosanska Gradiška u bosanskogradiškoj općini. Preostala trećina vjernika-katolika koja je, unatoč stalnom višemjesečnom zlostavljanju, ostala na svojim ognjištima, vapi za pomoć i zaštitu života, časti i imovine.
Svakodnevno i svakonoćno dolaze u mnoge katoličke obitelji uniformirani pojedinci ili grupe, fizički zlostavljaju nazočne, tjeraju ih iz kuća s nakanom da se oni u njih usele.
Pojedini "heroji" čak i siluju žene i djevojke. Takvih je slučajeva bilo nekoliko. Najnoviji se dogodio u noći između 16. i 17. o. mj. u selu Gornja Dolina nad staricom T. J., koja ima više od 60 godina. Kako su počinitelji bili vojnici, ona je to, prema vlastitom kazivanju, posvjedočila i pred njihovim nadređenima. Nije poznato što su oni poduzeli, ali čini se da nije bilo nekih konstruktivnih akcija, jer je nakon samo nekoliko dana (19. veljače o. g.) još jedan vojnik pokušao učiniti sličan zločin u istom selu nad Š. J. Samo zahvaljujući slučajnosti nasilje nije učinjeno.
Tjedan dana prije (9. veljače o. g.) u Bosanskoj Gradiški dvije naoružane uniformirane osobe upale su u samostan redovnica i prijetile im (staricama) na vrlo gnusan način - i nakon puna dva sata odnijeli im nasilno dvije boce s plinom. Iako su prijetili da će ponovno doći, nakon što su sestre prijavile incident organima reda i mira, više nisu dolazili. Međutim, došle su druge nepoznate osobe koje su uznemirivale redovnice u nakani da se nasilno usele u samostanske prostorije.
U noći između 8. i 9. o. mj. miniranjem je teško oštećena područna crkva "sv. Antuna" u selu Mičije, župa Šimići.
Također u noći između 24. i 25. o. mj. do temelja je srušena crkva "Rođenja Blažene Djevice Marije" u selu Čatrnja u bosanskogradiškoj župi, koja je još u studenome (novembru) 1992. miniranjem teško oštećena i otad neupotrebljiva. Sada su oštećeni i drugi vjerski objekti oko crkve!
Sve te nemile događaje vjernici-katolici doživljavaju kao smišljenu akciju etničkoga čišćenja pripadnika Katoličke crkve s ovih prostora, gdje su se oni, kako kroz duga stoljeća, tako posebno i u vrijeme posljednjih ratnih sukoba, pokazivali kao miroljubivi i mirotvorni susjedi prema svima oko sebe, što i civilni i vojni organi znaju i javno priznaju.
Nakon dosadašnjih stravičnih zločina nad katolicima u ovoj općini ­kidnapiranja i najvjerojatnije gnusnoga umorstva nedužnoga župnika u Novoj Topoli g. Ratka Grgića, bestijalnog iživljavanja naoružanih osoba nad redovnicama-staricama u samostanu Nova Topola, kidnapiranja i masakriranja člana biskupijskoga pastoralnog vijeća i člana bosansko­hercegovačkoga parlamenta dipl. ing. Marijana Vištice i još desetak drugih nevinih katolika, kao i iseljavanja pod prisilom dvije trećine katolika u posljednjih godinu dana, najnovijim "akcijama" samovoljnika (ili izvršitelja naloga!) očito se nastavljaju zlodjela nad katolicima sve dok ih ima na ovom području. Mnogo puta smo tražili, i ja i moji zamjenici, dekan i župnici, zaštitu za ovaj ugrožen i potpuno obespravljen narod. Na žalost, lokalna vlast ili ne može ili ne želi da ga zaštiti - što je vidljivo iz dosadašnje prakse.
Postoji li tko da ovim potpuno nezaštićenim i bespomoćnim nedužnim ljudima učinkovitije pomogne, da zaštiti njihove živote, egzistenciju, dostojanstvo i imovinu? Postoji li netko tko će zaustaviti daljnji nepodnošljivi progon katolika na području bosanskogradiške općine? Možete li i hoćete li to učiniti Vi, osobno, ili netko kompetentan u ime Vlade RS?!
Ne mogu a da ponovno ne dignem glas protiv ponavljanih zločina nad mojim vjernicima i uputim apel Vama, g. predsjedniku Karadžiću i svim ljudima i institucijama koji mogu učinkovito zaustaviti tešku nepravdu nad nedužnim katolicima - i drugima - u bosanskogradiškoj općini!
Još uvijek vjerujem u pobjedu razuma i čovječnosti bar kod najodgovornijih ljudi naših naroda, među kojima ste, dakako, da i Vi!
Svi očekujemo Vaš pozitivan odgovor!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo je dostavljeno:
1. Predsjedniku RS, dr. R. Karadžiću
2. Predsjedniku skupštine RS, mr. M. Krajišniku
3. Komandantu 1. krajiškoga korpusa, gen. potpukovniku M. Taliću
4. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
5. Tajništvu Biskupske konferencije BiH - Sarajevo
6. Tajništvu Hrvatske Biskupske konferencije - Zagreb

ŽELE LI DOISTA NAŠA PRAVOSLAVNA BRAĆA UNIŠTITI KATOLIČKU CRKVU NA OVIM PROSTORIMA?
Pismo vođi bosanskih Srba, dr. R. Karadžiću
(Prot. br.: 920/93 od 26. ožujka 1993.)

Gospodine predsjedniče!
Ovih dana stiglo mi je Vaše pismo kao prvi odgovor na moje višekratne službene dopise upućene Vama i Vašim suradnicima. Hvala Vam! Ono je za mene, i ne samo za mene, znak nade da mnogi i dramatični vapaji za pomoć i zaštitu vjernika moje Banjalučke biskupije ipak dopiru do ušiju, a i do srca onih koji trenutno odlučuju, bez nas, o našoj budućnosti, a među kojima ste i Vi.
1. U svome pismu Vi izražavate žalost što je razlog moga posljednjeg obraćanja Vama "osjećaj nesigurnosti i straha za sopstveni život izazvan navodnim prijetnjama i ucjenama". Zato molite da Vam dostavim "potpunije podatke o navedenim incidentima, sa svim pojedinostima relevantnim za otkrivanje počinilaca pomenutih inkriminisanih radnji", a "u cilju zaštite ne samo mene, već svih građana Republike Srpske". Ti su Vam podaci, kako navodite, "također potrebni iz razloga što iz moga pisma niste u mogućnosti razlučiti radi li se o mome subjektivnom viđenju, izazvanom spomenutim neprijatnostima, ili je situacija stvarno takva kakvom je ja predstavljam, što bi bilo alarmantno". Na kraju ističete da ćete "bez obzira na činjenicu hoću li Vam dostaviti tražene podatke, učiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate a eventualne počinioce otkrijete i izvedete pred lice pravde i nama vratite mir i sigurnost".
2. Glede Vaših zamolbi upućenih meni, da Vam dostavim konkretne podatke o raznim incidentima, kriminalnim radnjama i pravim zločinima nad civilnim stanovništvom moje biskupije /ali i nad velikim brojem ostalih civila na ovom dijelu Republike Srpske/, slobodan sam iznijeti Vam, zasad, sljedeće činjenice:
3. Kako prije, tako i nakon izbijanja nesretnih ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine u proljeće 1992., nastojao sam iskoristiti svaku prigodu da u vrlo čestim susretima sa svojim svećenicima i vjernicima, čestim kontaktima s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice, kao i s legitimnim lokalnim vlastima, pridonesem očuvanju mira i do tada nenarušenom zajedničkog mirnom životu na ovim našim prostorima. U međuvremenu su se događali česti kontakti s predstavnicima vojske 1. i 2. krajiškog korpusa. Uz dobru volju i pomoć vojske mogao sam posjetiti gotovo sve općine u kojima se nalaze župe moje biskupije i osobno se osvjedočiti o stanju povjerenih mi vjernika. O stvarnoj situaciji katolika u pojedinim općinama, njihovoj obespravljenosti i ugroženosti, upoznao sam, u višekratnim razgovorima, najodgovornije predstavnike aktualnih lokalnih vlasti. Oni su uglavnom i mogli, a i morali, znati za sve što se na njihovom terenu događa, pa tako i za nevolje koje su se sručile na katolički, i prema njihovim procjenama, izrazito miroljubiv dio građana njihovih općina. A moji sugovornici bili su poglavito predsjednici skupština općina, predsjednici i potpredsjednici izvršnih odbora općina, predsjednici, odnosno članovi kriznih štabova, načelnici stanica javne bezbjednosti i komandiri milicije.
Evo imena mojih sugovornika u pojedinim općinama:
1. Banjaluka: P. Radić, predsjednik SO, A. Ružić, potpredsjednik ID, V. Tutuš, načelnik SJB
2. Laktaši: S. Jović, predsjednik SO /i kriznog štaba/; B. Kovačević, predsjednik IO; S. Dobrijević, načelnik SJB
3. Bosanska Gradiška: N. Ivaštanin, predsjednik SO; B. Todorović, predsjednik 10; V. Vesić, načelnik SJB
4. Prnjavor: N. Vasić, predsjednik SO; N. N., načelnik SJB
5. Prijedor: M. Stakić, predsjednik SO /i kriznog štaba/; D. Kurnoga, novoizabrani predsjednik SO; N. Savanović, potpredsjednik I0; S. Drljača, načelnik SJB; Đ. Taranjac, predsjednik kriznog štaba - ­Ljubija; D. Bajić, komandir milicije - Ljubija
6. Sanski Most: N. Rašula, predsjednik SO /i kriznog štaba/; V. Vrkeša, predsjednik IO; M. Vrućinić, načelnik SJB
7. Ključ: J. Banjac, predsjednik SO; N. Tomić, predsjednik I0
8. Glamoč: P. Subašić, predsjednik SO; J. Herceg, načelnik SJB
9. Kotor Varoš: N. Đekanović, predsjednik SO /i kriznog štaba/; Z. Pejić, načelnik SJB
10. Mrkonjić Grad: D. Arežina, predsjednik SO; Lj. Vasalić, novoizabrani predsjednik SO
11. Bosanska Dubica: D. Krnjajić, predsjednik SO; N.N. potpredsjednik SO
12. Bosanski Novi: D. Kutlija, načelnik SJB; M. Vuković, komandir milicije; N.N., komandir milicije u Bosanskoj Kostajnici
13. Doboj: N.N., komandir milicije u SJB – Stanari /za našu župu Dragalovci/Osim češćih razgovora koje sam, zbog pogoršavanja situacije mojih vjernika, imao posebno u općinama Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prijedor, Sanski Most, Laktaši, Kotor Varoš, Prnjavor, Ključ bio sam primoran i pisanim se putem u nekoliko navrata obraćati odgovornim osobama u tim općinama /Radić, Ivaštanin, Vesić, Stakić, Kurnoga, Rašula, Jović, Dobrijević, Đekanović, Vasić/, i tražiti od njih veću i učinkovitiju zaštitu za obespravljene i ugrožene vjernike, vjerske službenike te vjerske objekte na području pod njihovom kompetencijom. Nakon što ste u rujnu 1992, imenovali g. Voju Kuprešanina /do tada predsjednika AR Bosanska krajina/ svojim predstavnikom za rješavanje svih problema vezanih uz vjernike moje biskupije, redovito sam ga usmeno izvještavao o svim aktualnim zbivanjima na terenu, a u nekoliko navrata i pisanim putem o stalnom pogoršavanju situacije u kojoj se nalaze naši vjernici o čijoj se miroljubivosti i sam g. Kuprešanin mogao u mnogo navrata osvjedočiti. On Vam je, kako opravdano pretpostavljam, morao prenositi naše konkretne intervencije, molbe i žalbe!
4. O aktualnom ugrožavanju života i imovine katoličke zajednice, posebno na području nekih općina /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Laktaši, Ključ, Banjaluka, Prnjavor, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad/ izvještavao sam tijekom nekoliko susreta usmenim i pisanim putem i komandanta 1. krajiškoga korpusa, general majora, odnosno general potpukovnika M. Talića, i njegove zamjenike, odnosno pomoćnike: Bogojevića, Bogdanića, Tešića, Vejnovića, Vukelića, Peulića, Arsića, Simića - tražeći od njih zaštitu i pomoć za sve ugrožene i obespravljene.Zbog iste stvari i s istom nakanom obraćao sam se u nekoliko navrata usmeno i pisanim putem načelniku CSB u Banjaluci S. Župljaninu i pok. S. Markoviću.Sve pisane intervente spomenutim osobama nastojao sam redovito proslijediti poštom i najvišim organima vlasti RS: Vladi, Skupštini ili Vama osobno!
5. Kada su, dakle, u pitanju katolici moje biskupije - sve ''potrebne podatke sa mnogim pojedinostima relevantnim za otkrivanje počinilaca pomenutih inkriminisanih radnji''; koje tražite od mene, posjeduju kompetentne osobe i službe spomenutih općina, budući da smo im i mi pravodobno i konkretno ukazali na mnoga i česta ugrožavanja života i imovine te ostalih osnovnih ljudskih prava - prava na život, prava na stanovanje, na ravnopravnost bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko uvjerenje, na rad i poštenu podjelu plodova rada, na dobra potrebna za život, prava na slobodu savjesti, prava na odgoj i obrazovanje djece, na slobodu mišljenja i izražavanja, na zdravstvenu i socijalnu zaštitu, na slobodu kretanja, prava na dobar glas, prava na slobodno udruživanje i na suodlučivanje u javnom životu i poretku (…) Oni su Vam dužni, a i u stanju dati ih! - Kada bih Vam ja morao davati sve potrebne i poznate podatke, bilo bi to na nekoliko desetaka stranica! Kako to nije moje zaduženje, prepuštam taj vrlo ozbiljan posao kompetentnim organima vlasti, odnosno reda i mira.
6. Svim kompetentnim osobama lokalnih vlasti i vojske, ali i stotinama i tisućama mojih vjernika i njihovih susjeda poznate su mnogostruke nesreće i tragične sudbine mnogih katolika /i drugih nedužnih civila/, njihovih obitelji, grupa vjernika, mnogih sela, naselja, cijelih župa ili dekanata u mojoj biskupiji. Mnogima su poznati i glavni počinitelji zlodjela, kao i njihovi naredbodavci! Oni također znaju tko su i gdje su poubijani, izmasakrirani, mučeni, pozatvarani, fizički zlostavljani redom nedužni ljudi, poglavito u općinama: Prijedor, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš, Sanski Most, Bosanski Novi, Prnjavor, Banjaluka, Laktaši, Bosanska Dubica, Ključ, Glamoč, Mrkonjić Grad, Doboj. Znaju i točne podatke o napadnutim, demoliranim i opljačkanim imanjima, gdje su i koji su ljudi /čak i tisuće ljudi iz pojedinih općina/ zbog potpuno nehumane odredbe /neodazivanja, prema vlastitoj savjesti, jednog od članova obitelji na mobilizaciju i na frontu/ izbačeni s posla; kome je uskraćeno pravo na izdržavanje i zdravstvenu zaštitu; gdje su sve ljudi bili tjerani iz autobusa ili nisu mogli dobiti autobusnu kartu jer su katolici, odnosno Hrvati; čija djeca ne mogu imati svoju katoličku vjeronaučnu obuku u školama kao što djeca pravoslavnih roditelja imaju svoju; odakle sve, koji su sve ljudi i koliko ih je desetaka tisuća moralo napustiti svoja vjekovna ognjišta - ni krivi ni dužni, odnosno samo zato što se to naoružanim uniformiranim osobama prohtjelo, a nitko od organa vlasti nije ih ozbiljnije zaštitio; gdje su i koji su sve predstavnici lokalne vlasti - u mjesnim zajednicama ili općinskim organima - zbog pripadnosti hrvatskoj /ili kojoj drugoj nesrpskoj/ nacionalnosti, odnosno Katoličkoj crkvi, bili nasilno spriječeni ili smijenjeni; gdje su i kada naoružane i uniformirane osobe silovale žene i djevojke (...)
Dakako da su svim odgovornima, a svakako i mnogima među nama dobro poznati ničim izazvani napadi, čije su posljedice bile čak i ubojstva /Prijedor, Bosanska Gradiška, Doboj/ i oduzimanje imovine svećenicima, redovnicima i redovnicama te ostalom crkvenom osoblju; kao i oštećivanje, pustošenje ili rušenje /sustavno!/ gotovo svih naših vjerskih objekata u biskupiji na području većine općina u ovoj regiji - 95 posto crkava i 40 posto drugih crkvenih objekata - unatoč izričitoj zabrani komandanta 1. krajiškoga korpusa.
Nakon zlodjela nad životima i imovinom pripadnika Katoličke crkve /kao i kod drugih sličnih slučajeva na ovom području/ službene su komisije morale biti na uviđaju te napraviti odgovarajući zapisnik i dostaviti ga vlastima! Dakle, organi vlasti sve znaju, zna i narod, znamo i mi, a svakodnevno saznajemo za nove nevolje, čak s najtragičnijim posljedicama! Želim Vam na ovom mjestu ponovno naglasiti da - za razliku od drugih krajeva u Bosni i Hercegovini - na ovom području nije bilo i nema nikakvih oružanih sukoba između katolika i drugih, osim doista rijetkih iznimki, kako je sigurno i Vama poznato! Mi, katolici, ovdje nikoga nismo ugrozili! "Nadasmo se miru, ali dobra nema" /Iz 8,15/.
- Zašto nam se sve to događa ako nismo krivi? Zašto nas gaze i proganjaju bez suda i presude?
- Može li se i hoće li se napokon stati na kraj anarhiji, zakonu sile, brutalnosti i bezobzirnosti pojedinih silnika koji navlače nesreću i na svoj narod i na druge narode ovog područja? Takva i slična egzistencijalna pitanja postavljaju mnogi meni, a preko mene i Vama!
7. Već sam Vas ranije, u svojim pismima, upoznao s činjenicom da se mnogi pripadnici moje biskupije /ali i mnogi drugi/ obraćaju svojim župnicima, odnosno meni - biskupu, kao jedinom "utočištu", tražeći našu intervenciju, pomoć i zaštitu kod lokalnih i viših vlasti, jer su njihovi legalno izabrani politički predstavnici, bez ikakve presude, poubijani, odvedeni u nepoznato ili zatvoreni, ili su pak bili prisiljeni na zbjeg /Prijedor, Sanski Most, Bosanska Gradiška, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad, Laktaši/.
Mi smo svjesni svoga eminentnog duhovnog poslanja i djelovanja među svojim vjernicima. Međutim, mnogostruke nevolje koje su snašle naše vjernike i teške nepravde koje oni mjesecima, ni krivi ni dužni, moraju podnositi, ne možemo ne vidjeti, a njihov vapaj za pomoć i zaštitu gologa života i egzistencije ne možemo ne čuti! Uostalom, kao i kroz svu povijest Crkve, i mi danas, kao duhovni predvoditelji povjerenih nam zajednica vjernika, moramo i želimo podijeliti s njima /a i s drugim ljudima oko nas/ "radost i nadu, žalost i tjeskobu" /usp. Drugi vat. sabor, GS 1/. Na to nas obvezuje i sam Isus Krist, njegov primjer, nauk i njegova zapovijed /usp. Mt 28,20/.
Vama bi zacijelo već od ranije trebalo biti poznato da sam ja redovito, u svim citiranim razgovorima /kao i u mnogim drugima/ nastojao ne dramatizirati, nego smirivati konkretnu, tešku, često i tragičnu situaciju naših vjernika. Smatrao sam, ipak, potrebnim moje sugovornike upozoriti da će se za svako zlodjelo prije ili kasnije saznati, da će biti otkriveno i osuđeno, i da zato daljnja moguća zlodjela treba sprječavati svim zakonitim sredstvima. Jer, Sveto pismo nas uči: "Koji zlom zanesu, rađaju nesreću!" / Job 15,35/. Vjerujem da je kod mojih sugovornika bilo dobre volje i spremnosti da se zaustavi anarhija. Ali ne i u dovoljnoj mjeri, i ne posvuda jednako! Tako zlo, na žalost, ne samo da nije spriječeno, nego se i posljednjih tjedana i dana povećava - negdje ubojstvima nedužnih /Prnjavor, Sanski Most, Bosanski Novi, Doboj, Banjaluka/, negdje rušenjem ili oštećivanjem crkvenih zgrada, civilnih kuća i pljačkom imovine /Banjaluka, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Ključ, Sanski Most, Prijedor/, a posvuda strahom od egzistencijalne ugroženosti, stalnim prijetnjama masakrom, progonom, etničkim čišćenjem, što se posljednjih dana posebno na televiziji, radiju i novinama podgrijava vrlo perfidnim podvalama, lažima i klevetama na račun banjalučkog biskupa i Katoličke crkve, kao da biskup i Katolička crkva /!/ pripremaju nekakav scenarij prema kojemu bi, navodno, željeli iseliti svoje vjernike-katolike s njihovih vjekovnih ognjišta i odvesti nekamo u potpunu neizvjesnost!
8. Proživljavajući i podnoseći u svim našim župama mnoga stradanja, represije, progone i prisiljavanje na bježanje, kao i česta gaženja osnovnih ljudskih prava, mnogi vjernici moje već decimirane biskupije nužno i meni i Vama postavljaju nezaobilazno pitanje: "Može li pod ovakvim uvjetima uopće više biti normalnoga, ljudskog, civiliziranog života za nas, katolike Banjalučke biskupije na područjima općina Banjaluka, Laktaši, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Srbac, Prnjavor, Bosanski Novi, Prijedor, Sanski Most, Bosanska Krupa, Ključ, Bosansko Grahovo, Drvar, Bosanski Petrovac, Glamoč, Mrkonjić Grad, Šipovo, Jajce, Čelinac i Kotor Varoš, dakle, na području gdje su naši pradjedovi tijekom mnogo burnijih vremena sačuvali svoja ognjišta, svoje korijene i svoj identitet - vjerski i nacionalni, živeći zajedno s pripadnicima drugih naroda i vjerskih zajednica?"
Osobno ne vjerujem da itko human želi nas, ni krive ni dužne, uništiti i protjerati s ovih prostora - naših stoljetnih ognjišta. A ne mogu pristati na takav krajnje nehuman i necivilizacijski čin etničkoga čišćenja - ni za koga, pa tako ni za svoje vjernike-katolike, jer bi to značilo da pristajem na zločin ne stoljeća, nego tisućljeća, tj. na potpuno uništenje Katoličke crkve na ovom području, gdje ona postoji već 17 stoljeća. Ona je ovdje opstala unatoč tome što su je pustošili i proganjali njezine pripadnike nekršćanski Huni, Avari, Mongoli, Osmanlije, i u posljednje vrijeme bezbožni komunisti, a sada bi se moglo dogoditi da nestane, jer tako, navodno, žele naša kršćanska, pravoslavna braća, tj. naši susjedi, prijatelji, pa čak i rođaci!?
Zato držim, i ne samo ja, nego i moji svećenici, redovnici i redovnice i najveći broj mojih vjernika, da bi negativan odgovor aktualnih političkih vođa u Republici Srpskoj, kao i izvan nje, bio vrlo bolan za sve nas, a strahovito porazan i duboko nemoralan i nehuman za onoga ili one koji bi silom ili bezakonjem stajali iza njega!
9. Riječi pri kraju Vašeg pisma, kada obećajete da ćete "učiniti sve da cjelokupnu situaciju ispitate, eventualne /?!/ počinioce otkrijete i izvedete pred lice pravde, a nama vratite mir i sigurnost", doista su utješne! Iskreno Vam na tome zahvaljujem! Bez ikakvog pravog povoda i razloga učinjeno je dosad i previše zla i nepravde našim vjernicima, svećenicima, redovnicima i redovnicama a da bi se slično smjelo i dalje nekažnjeno činiti. Što se tiče moje osobe kao banjalučkoga biskupa, moje fizičke ugroženosti i ucjena, kao i klevetanja preko sredstava javnog informiranja, iako nije riječ o, kako Vi kažete, navodnim nego o stvarnim, ružnim i krajnje podlo smišljenim akcijama koje su poznate i civilnim vlastima, i vojsci u Banjaluci, ne želim to posebno komentirati. Sve to jasno svjedoči o moralnosti onih koji stoje iza toga. Vjerujem da Vi iza toga ne stojite, pa Vas zato upozoravam na - ne daj Bože! - i za mene i za Vas, kao i druge odgovorne oko Vas, moguće neželjene negativne posljedice ako se tako nastavi!
Stoga i dijelim s Vama mišljenje kako je doista krajnje vrijeme da uz pomoć jedne mješovite komisije ispitate cjelokupnu situaciju nas katolika na spomenutim područjima - od općine do općine, od mjesne zajednice do mjesne zajednice, ako treba i od župe do župe, od predstavnika pojedinih skupina vjernika do mnogih zdvojnih obitelji i pojedinaca. Utemeljeno očekujemo da nam se s najmjerodavnijeg mjesta Republike Srpske napokon daju pouzdana jamstva da smo za Vas i druge oko Vas koji suodlučuju o našoj budućnosti, dostojni uvažavanja i poštovanja temeljnog građanskog prava i svih ostalih ljudskih prava, a ne tek predmet, stvar, roba, kakvima nas sada smatraju, na žalost, i neki od ministara iz Vaše sadašnje Vlade R. Brđanin /usp. "Glas srpski", Banjaluka, od 20. ožujka 1993., str. 1/. To tražim kako za sve nas koji smo još ostali na svojim ognjištima, tako i za sve one koji su nevini morali pod silom i bezakonjem prošlih mjeseci napustiti svoje domove i sada čeznu da se u njih vrate! Svi ljudi i ove naše jedine domovine valjda imaju pravo, kao i svi civilizirani narodi i krajevi, na pravnu državu i život dostojan civiliziranih ljudi.
I ovaj put, kao i svaki put kada legitimno tražim pomoć i zaštitu za svoje vjernike i narod kojem pripadam, dižem svoj glas i za vraćanje oduzetih osnovnih ljudskih prava za svakog čovjeka, za svakog pripadnika bilo koje druge vjerske zajednice i bilo kojeg drugog naroda, pa tako i za pripadnike Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda gdje god je to i kad god je to aktualno!
Kao kršćanima, zacijelo su nam poznate riječi Krista, Spasitelja i Suca svih ljudi: "Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i Vi njima!" /Lk 6,31/ S pravom se očekuje da se uvažavanje tih Kristovih riječi pokaže na djelu kod nas, ali i kod Vas!
Kao što ste nam ponovno omogućili nesmetanu dostavu humanitarne pomoći - preko našeg biskupijskoga Caritasa - na čemu Vam iskreno zahvaljujem u ime nekoliko desetaka tisuća ljudi kojima je pomoć potrebna, tako vjerujem da ćete i dalje nastojati da se zlo koje nas je sve snašlo, a o čemu sam Vas bio dužan i slobodan obavijestiti, što više ublaži, a čovjekoljublje u duhu Evanđelja što više afirmira!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
l. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
2. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
3. Tajništvu HBK - Zagreb
4. Sinodu SPC-a - Beograd

PODUZMITE UČINKOVITE MJERE DA PRESTANE UBIJANJE NEDUŽNIH LJUDI!
Pismo potpredsjedniku Vlade RS, dr. Vitomiru Popoviću
(Prot. br.: 1081/93 od 11. svibnja 1993.)

Gospodine potpredsjedniče!
Prilikom našeg posljednjeg razgovora o aktualnoj situaciji pripadnika moje biskupije na području Republike Srpske, zamolili ste me da Vam i pisanim putem spomenem najurgentnije i najteže probleme.
Slobodan sam to i učiniti.
O ubojstvima nedužnih civila u njihovim kućama u nekoliko naših župa već sam Vas obavijestio.
Evo i njihovih imena (u vremenu nakon mog susreta s gosp. mr. M. Krajišnikom, predsjednikom Narodne skupštine RS 10. travnja 1993.):

DOLINA (Bosanska Gradiška):

l. Matković Ilija
2. Matković Julka
Oboje starci - ubijeni u noći 18/19. travnja o. g. u svojoj kući. Prije toga u svojoj je kući ubijen i spaljen Ilija Martinović.

PETRIĆEVAC:

1. Barušić Juro /crkveni odbornik/ - ubijen 26. travnja 1993. u svojoj kući; prije njega u svojim su kućama ubijeni:
2. Jerković Marko - ubijen 15. prosinca 1992.
3. Jerković Borka - ubijena 15. prosinca 1992. Marko i Borka su supružnici.
4. Kezić Adolf - ubijen 14. travnja 1993.
5. Anto Josipović - 08. siječnja 1993.
6. Marić Miroslav - ubijen 07. listopada 1992.

ŠURKOVAC:

1. Jurić Mirko 
 2. Jurić Ana
Ana i Mirko su supružnici.
3. Šolaja Ana
4. Tukarić Stipica
5. Jurić Ilija
6. Gavranović Mande
Svi ubijeni u svojim kućama.

BARLOVCI:

1. Bumbar Janja, starica od 80 godina, ubijena u vlastitoj kući 25. travnja 1993. oko 1.30 sati.
2. Vidaković Stjepan
3. Vidaković Marija
Stjepan i Marija ubijeni su 25. ožujka 1993. oko 16 sati u svojoj kući, odnosno dvorištu.
4. Bartulović Ivo
5. Anušić Tomo
6. Anušić Vid
Ubijeni 24. ožujka 1993.
7. Lukenda Stipo
Odveden 02. veljače 1993. - ubijen i spaljen.
8. Lipovac Anto
9. Anušić Joso, masakriran u vlastitoj kući 1. studenoga 1992. - umro nakon mjesec dana od posljedica mučenja.

JAJCE:

1. Šimunović Drago
2. Pranjko Vilma i Franjo, stariji ljudi - ubijeni oko 10. travnja 1993.

MOTIKE:

1. Kovačević Manda, majka
2. Kovačević Niko, sin
Ubijeni 08. svibnja 1993. (!) u svojoj kući.

To su najsvježija ubojstva koja su vrlo uznemirila potpuno nezaštićen narod.
Osim tih ubojstava, i dalje se puca po kućama i stanovima, posebno u nekim dijelovima banjalučke općine, što dodatno tjera ljude da napuštaju svoja ognjišta.
Molim Vas stoga da, u skladu s Vašim opredjeljenjem, s Ustavom RS i svim obećanjima koja ste mi dali i Vi, osobno, i gospodin Krajišnik, poduzmete učinkovitije mjere da se nedužan i miroljubiv narod /pripadnici Katoličke crkve/ uistinu počnu osjećati kao uvažavani sugrađani kojima se doista jamče osnovna ljudska i građanska prava.
Bit će to sigurno na svestranu korist svih stanovnika našeg grada i cijelog kraja. Uz poštovanje!

Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

MINIRANA ŽUPNA CRKVA U SASINI KOD SANSKOG MOSTA - ORUŽANI NAPADI NA CRKVENE OBJEKTE U BANJALUČKOJ OPĆINI
Pismo ministarstvu vjera RS
(Prot. br.: 1220 A/93 od 30. lipnja 1993.)

Cijenjeni naslove!
S velikom žalošću moram Vas obavijestiti o još jednom u dugom nizu vandalskih, rušilačkih čina nad vjerskim objektima moje biskupije.
U jutarnjim satima 28. lipnja 1993. gotovo je do temelja srušena velika župna crkva sv. Petra i Pavla u župi Sasina kod Sanskog Mosta. To se dogodilo, unatoč ponavljanom obećanju vlasti da će naši vjerski objekti biti najviše moguće zaštićeni i unatoč stražarskom punktu u blizini srušene crkve. To je četvrta naša srušena crkva na području sanskomostske općine gdje, prema tvrdnji lokalnih vlasti, nije bilo nikakvih sukoba između katolika i pripadnika drugih vjerskih zajednica ili naroda niti su katolici ikoga bilo čime ugrozili.
Lako možete razumjeti uistinu veliku žalost i uznemirenost preostalih vjernika te župe koje su i dosad mnogostruko ugrožavali, a mnogi od njih potpuno su nevini pobijeni!
Tko zna koji put u posljednjih godinu dana obraćam se svim organima vlasti na području RS da odlučnije uzmu u zaštitu potpuno nezaštićene vjernike moje biskupije i crkvenu imovinu.
To ovaj put činim i zbog mojih konstantno ugrožavanih vjernika, posebno na područjima župa Stara Rijeka (općina Sanski Most), Dolina i Bosanska Gradiška, te Barlovaca i Petrićevca (općina Banja Luka), gdje su, također, u posljednjih desetak dana srušene, odnosno onesposobljene područne crkvice u selima Kuljani i Novakovići.
Smijem li se, zajedno sa svojim svećenicima i vjernicima, ipak nadati da će strahovitoj rušilačkoj anarhiji pojedinaca ili pojedinih organiziranih grupa, koje su nam što potpuno uništile, što više ili manje oštetile više od 90 posto svih naših vjerskih objekata i izravno ugrozile život tisućama naših vjernika, organi vlasti napokon stati na kraj i tako početi stvarati realnu mogućnost za daljnji opstanak i život katoličke zajednice na ovim prostorima, gdje je ona opstala čak i u mnogo burnijim vremenima?!
Očekujem od Vas učinkovit odgovor!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
1. G. J. Turanjaninu, pomoćniku ministra vjera - Banja Luka
2. Centru javne bezbjednosti - Banja Luka
3. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
4. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
5. Tajništvu HBK - Zagreb

KONSTANTNO UGROŽAVANJE ŽIVOTA I IMOVINE KATOLIKA - JOŠ UVIJEK VLADA SILA BEZAKONJA I JAČEGA!
Pismo potpredsjedniku Vlade RS, dr. V. Popoviću
(Prot. Br.: 1389/93 od 25. kolovoza 1993.)

Gospodine potpredsjedniče!
U višekratnim razgovorima s Vama u posljednjih nekoliko mjeseci iznosio sam Vam, uz ostalo, i konkretne muke i nevolje katoličkoga dijela stanovništva Banjalučke biskupije na području RS. Redovito ste me saslušali s uvažavanjem, obećavajući konkretnu pomoć i zaštitu svim mojim ugroženim vjernicima, redovnicima, redovnicama i svećenicima, kao i crkvenim objektima. Također ste me zamolili da Vas i pisanim putem obavijestim o svim eventualnim incidentima vezanim uz ljude i imovinu Katoličke crkve na ovim prostorima.
Ovim Vas dopisom želim još jednom zamoliti, u ime mnogih mojih vjernika, za veću zaštitu njihovih života i imovine, kao i drugih osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
Utemeljeno se nadam da ćete još odlučnije, u skladu s Vašim ovlastima, poraditi na uspostavljanju i funkcioniranju pravne države na ovim prostorima.
1. Posljednjih nekoliko nedjelja dogodilo se /na žalost/ nekoliko napada oružanih skupina na crkvene osobe moje biskupije - na župni stan i župnika u Šurkovcu, u Mrkonjić Gradu, Vrbanjcima, Kotor Varošu, te na redovnice u samostanu Nova Topola. Bogu hvala što nije bilo teških posljedica! Lokalne vlasti i milicija redovito su obavještavani. Vjerujemo da će poduzeti potrebne mjere za veću zaštitu ovih ljudi na našem području.
2. Svakodnevno nam, na žalost, stižu vapaji naših nezaštićenih vjernika koje često fizički zlostavljaju naoružane grupe, koje ih, najčešće zbog pljačke i koristoljublja napadaju, pa čak i ubijaju, posebno na području kotorvaroške, bosanskogradiške, laktaške, prijedorske, banjalučke, a u posljednje vrijeme i mrkonjićke i ključke općine. Podatke imamo i mi, a moraju ih imati i kompetentne službe spomenutih općina.
3. I dalje se, na žalost, nastavlja ničim opravdano rušenje i uništavanje imovine naših župa i samostana te zlostavljanje mnogih naših vjernika. Poznato Vam je da je u posljednjih godinu dana, bez ikakvih borbi ili drugih povoda, potpuno uništeno više od 40 posto naših crkava, daljnjih 50 posto više je ili manje oštećeno, a više od 30 posto drugih crkvenih objekata što uništeno, što oštećeno. U posljednje se vrijeme ta žalosna bilanca nastavlja rušenjem župnih crkava u Sasini /Sanski Most/ i Kotor Varošu, područnih crkava u Drenovi /Prnjavor/, Mačkovcu /Bosanska Gradiška/, te teškom devastacijom crkve u Mahovljanima /Laktaši/. Spaljen je prije dvije godine temeljito obnovljen pastoralni centar u Novoj Topoli /Bosanska Gradiška/ te oštećen samostan redovnica i gospodarske zgrade također u Novoj Topoli, župna crkva u Barlovcima /Banjaluka/ i u Trnu /Laktaši/ te demoliran pastoralni centar u Šurkovcu /Prijedor/ i Mahovljanima /Laktaši/.
4. Još se više oštećuju kuće i materijalna dobra naših vjernika, kako privremeno odsutnih /radnika u drugim zemljama ili izbjeglica/, ali sve češće i nazočnih. To vrijedi posebno za općine Bosanska Gradiška, Laktaši, Banjaluka, Prijedor, Sanski Most, Kotor Varoš, Mrkonjić Grad i Ključ.
5. Iako se na globalnom planu vide znaci smirivanja, na terenu još uvijek i prečesto vlada sila bezakonja i jačega! To stvara stalan nemir i nesigurnost velikog broja ljudi, pripadnika manjinskih naroda na ovim prostorima! Poznavajući Vaš, kao i službeni stav Vlade RS glede budućnosti svakog lojalnog građanina na ovim našim stoljetnim prostorima, još jednom usrdno, u ime svih nepravedno ugroženih, apeliram na Vas i sve odgovorne oko Vas da još odlučnije provodite u djelo ono što ste kao stečevinu europske civilizacije proklamirali i što želite ostvariti dok ste na tom odgovornom položaju!
Zahvaljujem Vam i ovom zgodom na svim djelima i doprinosu na uspostavljanju pravednog mira i vraćanja dostojanstva svakom čovjeku!

Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
l. Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
2. Tajništvu BK BiH - Sarajevo
3. Tajništvu HBK - Zagreb

IMA LI BISKUP PRAVO NA DOBAR GLAS?
Biskupovo pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: Prez. 51/94 od 5. travnja 1994.)

Gospodine predsjedniče, dr. Lukiću!
Iako sam i danas zauzet obvezama oko velikih uskrsnih blagdana, nisam ostao pošteđen dobronamjernog upozorenja da pročitam Vašu izjavu-protest UNHCR-u - kako je prenosi TANJUG pod naslovom "Pristrasni izvještaji" u "Glasu srpskom" od ponedjeljka, 04. travnja 1994. godine.
Doista, u tekstu, između ostalog, stoji kako Vi upozoravate da službenici UNHCR-a "nisu sami provjeravali izvore informacija, niti njihov sadržaj, već su se nekritički koristili saopštenjima biskupa, muftije i predstavnika muslimana i Hrvata". Ta Vaša izjava vrlo me začudila i ražalostila! Zar je moguće da g. predsjednik dr. Lukić o biskupu /odnosi se samo na banjalučkoga, jer drugog i nema na području RS/ tako misli?! Budući ste me, prema izvještaju, izravno apostrofirali - i to na prvom mjestu i ulozi koju trenutno obnašam u svojoj vjerskoj zajednici, smatram svojom dužnošću, s obzirom na vjernike moje biskupije, cijele Katoličke crkve, kao i s obzirom na javnost do koje je došao ovaj izvještaj da Vas zamolim za dodatna objašnjenja:
1. Kad sam ja, tj. biskup, davao neistinita priopćenja UNHCR-u, a koja ste Vi morali imati pred sobom, jer se na njih pozivate u svom protestu?
2. Jeste li Vi, g. predsjedniče, doista uvjereni da biskup /tj. ja/ LAŽE i to o vrlo ozbiljnim i sudbonosnim stvarima, obmanjujući tako domaću i svjetsku javnost i šteteći time, kako pripadnicima vlastite vjerske zajednice i naroda, tako i drugim narodima u sredini u kojoj živi?
3. Je li bila doista samo obična farsa vaša i drugih odgovornih predstavnika civilne vlasti i vojske RS nekoliko puta ponavljana tvrdnja da je "biskup svojom objektivnošću i dalekovidnošću mnogo pridonio tome da ratnih nesreća u cijeloj ovoj regiji ne bude više"?
4. Je li moguće da Vi, kao aktualni predsjednik Vlade RS, ne poznate stvarnu situaciju u kojoj se nalaze mnogi katolici na području RS, koji su se do sada pokazali kao izraziti mirotvorci, a ne smatrate potrebnim čuti predstavnike te vjerske zajednice, unatoč njihovim čestim molbama za razgovor s Vama?
5. Ima li u Vašim očima biskup, o kojem je riječ, pravo na dobar glas, kako pred svojim vjernicima, tako i pred javnošću?
6. Kako i kada kanite tu neizrečenu neistinu o biskupu /meni/ popraviti?
Od Vas, gospodine predsjedniče, kao odgovorne i poštovane osobe, slobodan sam očekivati i odgovarajuća objašnjenja, odnosno odgovore!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Dostavljeno:
            Predsjedniku HR HB
            Tajništvu BK BiH

I DALJE SE PROTUZAKONITO PROVODI MOBILIZACIJA HRVATA U SRPSKU VOJSKU
Pismo ministru obrane RS, generalu D. Kovačeviću
(Prot. br.: 146/94 od 27. travnja 1994.)

Gospodine ministre!
Slobodan sam, u duhu dopisa br. 01-214/94 od 21. travnja 1994. godine predsjednika Vlade RS, dr. Vladimira Lukića, upućenoga predsjedniku Vlade HR HB i meni, u kojem stoji: "U pitanju mobilizacije Hrvata, pa čak i u pojedinačnim slučajevima, vlasti su je sprečavale i otklanjale... Zato Vas molim da sve pojedinačne slučajeve narušavanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj za koje saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere", kao i u duhu jučerašnjega razgovora s g. Zdravkom Miočevićem, šefom kabineta Predsjednika Vlade, obratiti Vam se u sljedećim slučajevima:
I. Dana 17. travnja 1994., u ranim jutarnjim satima, vojna je policija odvela iz njihovih kuća u Kulašima, općina Prnjavor, sljedeće osobe:
1. Agatić (Ive) Zoran, r. 1951. g.
2. Agatić (Ive) Vid, r. 1955. g.
3. Agatić (Stipe) Karlo, 1959. g.
4. Barukčić Andro, r. 1955. g.
5. Čolić (Ilije) Petar, r. 1953. g.
6. Jularić (Joze) Drago, r. 1967. g.
7. Kajišić (Ilije) Franjo, r. 1969. g.
8. Pranjić (Ive) Vlado, r. 1955. g.
9. Vidović (Vida) Drago, r. 1969. g.
Odvedeni su doslovce iz kreveta i pretpostavlja se da su u Motajičkom bataljonu, Derventska brigada, negdje na crti obrane kod Teslića.
Prije njih mobilizirani su:
1. Marić (Joze) Tomo, r. 1961. g.
2. Vidović (Petra) Marko, r. 1955. g.
3. Jularić (Marijana) Mijat, r. 1961. g.
4. Marić (Ane) Ivo, r. 1958. g.
5. Pavlović (Joze) Tadija, r. 1956. g.
6. Marić (Stipe) Žarko, r. 1955. g.
Prema nekim informacijama, i u selu Dragalovci, općina Doboj, provodi se mobilizacija sposobnih za vojsku i raspoređuje ih se na ozrensko ratište.
II. Dana 26. travnja 1994. godine, oko 19.00 sati, iz vlastite su kuće uniformirane osobe odvele g. Mirka Uvalića, r. 1952. (Gradiška cesta 43, Banjaluka), radnika centralnog Caritasa u Banjaluci. Njegovoj je supruzi rečeno da se nalazi "na obradi" od vojne policije u Malom logoru u Banjaluci.
Gospodine generale, nakon primitka spomenutoga dopisa predsjednika Vlade, kao i nakon razgovora s g. Miočevićem, vjerovao sam da vojna policija više neće odvoditi ljude bez ikakvog obrazloženja, odnosno obavijesti najbližoj rodbini. Stoga je najnoviji slučaj odvođenja g. Mirka Uvalića za mene neugodno iznenađenje!
Vjerujem da će navedeni, kao i drugi slučajevi u duhu Vaših obećanja biti najskorije pozitivno riješeni, a slični svakako spriječeni!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno: Vladi HR HB - Mostar

UČINITE NEŠTO DA SE ZAUSTAVI NASILJE NAD KATOLICIMA
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: 213/94 od 20. svibnja 1994.)

Gospodine predsjedniče!
U svome dopisu br. 01-214/94 od 21. 04. 1994. upućenom predsjedniku Vlade HR H-B dr. Jadranku Prliću, kojega ste kopiju i meni dostavili, napisali ste da je "usprkos teškom vremenu i ratnom stanju koje još uvijek traje, naša želja da svaki Hrvat u Republici Srpskoj bude zaista bezbedan... Zato Vas molim da sve pojedinačne slučajeve narušavanja položaja Hrvata u Republici Srpskoj za koje saznate dostavite Vladi Republike Srpske, jer ćemo po svima preduzeti zakonske mere".
Na žalost događaji koji su se dogodili u posljednje vrijeme govore sasvim suprotno. Navest ću Vam samo neke primjere koji zorno ilustriraju težak i nezavidan položaj Hrvata koji žive na teritoriju Republike Srpske.
1. Masakriranja, ubojstva i premlaćivanja
a) Dana 15. 05. o. g. oko 22.30 napadnuta je kuća Ante Kuzeka u općini Kotor Varoš. U kući žive Anto i Anica Kuzek. Prilikom napada nepoznatih lica na njihovu kuću, Anto je zadobio teže tjelesne povrede u predjelu glave i ruke, a Anica je lakše povrijeđena.
b) Istoga dana, tj. 15. 05. o. g. oko 22.45 dogodio se također u općini Kotor Varoš napad na kuću Marijana Kljajića u kojoj živi njegova peteročlana obitelj. Marijan, Kate i Mara Kljajić fizički su zlostavljani od maskiranih napadača. Marijan i Kate zadobili su teže povrede na glavi, a Mara je lakše povrijeđena. Napadači su odnijeli novac i vrijedne stvari iz kuće.
Spomenuta obitelj je napadnuta i opljačkana također u novembru prošle godine.
c) Prije dvadesetak dana u svojoj kući u ul. Davida Štrpca u Banjaluci napadnut je i teško masakriran Anto Anić. Napadači su ga udarali po glavi i rezali ga noževima po tijelu.
d) Dana 18. 05. 1994. oko 04.00 u ul. Jovana Bijelića 82., Banjaluka, oružano je napadnuta kuća Peje i Zore Pranjić. Prigodom toga napada Zora (r. 1949. g.) je ubijena iz malokalibarskog vatrenog oružja s tri hica u sljepoočnicu. Suprug je ranjen (prostrijelne rana kroz lakat lijeve ruke i natkoljenicu lijeve noge).
e) Dana 19. 05. o. g. oko 21.00 u Majevičkoj ulici u Banjaluci u svojoj kući ubijen je Zvonko Dujmenović, a njegova supruga Jelena nalazi se na umoru od povreda zadobijenih prigodom tog napada. Zvonko je otac troje maloljetne djece. Njegov sin Zoran dobio je udarac u glavu. Prema našim saznanjima pok. Zvonko je ubijen željeznim šipkama kojima su napadači udarali njega i njegovu ženu.
2. Katolici i radna obaveza - mobilizacija
Unatoč mnogim obećanjima da se Hrvati neće odvoditi na rad u područja u kojima se ratuje i da će se prema njima prigodom izvršavanja radne obaveze ljudski postupati, činjenice govore sasvim drugačije.
Mnogi kopaju rovove i tranšeje na linijama razdvajanja, uz višestruka poniženja, patnje i svakodnevne opasnosti po život. Također se nerijetko do­gađa da na radne obaveze bivaju odvođeni i ljudi koji su bolesni i nesposobni za izvršavanje teških fizičkih poslova. Ponovno naglašavam da moji vjernici nisu protiv radne obaveze koja bi imala koliko-toliko ljudsko lice.
U kojekakvim "racijama" ljudi bivaju odvođeni od kuće bez ikakvog objašnjenja, a često ni njihovi najbliži ne znaju kamo su odvedeni.
Do mene svakodnevno dopiru tužbe i jauci onih koji bivaju ponižavani prigodom izvršavanja radnih obaveza.
Poznato mi je također da ima mojih vjernika koji su prisilno mobilizirani i nalaze se u Vojsci Republike Srpske, unatoč Vašoj tvrdnji da "u pitanju mobilizacije Hrvata, pa čak i u pojedinačnim slučajevima, vlasti su je sprečavale ili otklanjale".
U vezi s time poslao sam dana 27. 04. 1994. dopis br. 146/94 gen. Kovačeviću, ministru odbrane Republike Srpske na koji još nisam dobio nikakav odgovor.
3. Izbacivanje iz stanova
I dalje traje izbacivanje (deložacija) katolika iz stanova koje su stekli svojim dugogodišnjim mukotrpnim radom. Uvjeravam Vas da nije riječ o nikakvoj "racionalizaciji stambenog prostora", o kojoj mi često govore ovdašnje vlasti, odn. o uvjeravanju da nitko neće ostati na ulici. Mnogi su već odavno ostali bez krova nad glavom, a u opasnosti su i ova nekolicina preostalih da im se to dogodi.
4. Pljačka i uzurpacija privatne imovine
Ne znam da li je uopće potrebno govoriti da su pljačke i otimačina imovine katolika gotovo svakodnevna pojava u svim općinama, odn. župama moje biskupije. Ljudi su sretni ako ih pljačkaši prigodom obavljanja svoga prljavog posla ne premlate, masakriraju ili ubiju.
Doseljenici, koje su katolici prihvatili kao svoje susjede u nevolji, pomažući im napose preko pomoći koju doprema i dijeli naš Biskupijski Caritas, često otimaju šumu, zemljište i drugo od svojih susjeda katolika. Prijete im da se moraju seliti i napustiti "srpsku zemlju", odn. otići "svome Tuđmanu".
Gospodine Predsjedniče, bio bih doista radostan kad bih mogao napisati i objaviti cijelom svijetu da su katolici u Republici Srpskoj "bezbedni". Nažalost, ovo što sam iznio tek je fragment onoga što moji vjernici svakodnevno proživljavaju.
Pišem Vam ovo uvjeren da ćete, u duhu Vašeg humanističkog opredjeljenja učiniti nešto da se zaustavi ovo nasilje nad katolicima, koji, kako Vam je dobro poznato, ničim nisu zaslužili ovakav tretman. I dok Vam ovo pišem, u ušima mi odzvanjaju jauci tih nevinih ljudi koji su žrtve bezočnih nasilnika koji ne prezaju ni od čega i kojima ljudski život, dostojanstvo i prava čovjeka ništa ne znači.

S poštovanjem!
Po nalogu dr. Franje Komarice, biskupa banjalučkog:
(Mr. Ivica Božinović, kancelar)

Pismo dostavljeno:
Dr. R. Karadžiću, predsjedniku RS - Sarajevo
Vladi HR H-B - Mostar
Apostolskoj Nuncijaturi - Beograd
Tajništvu BK BiH - Sarajevo
Tajništvu HBK - Zagreb

"SAMO IH IZLUĐUJTE" - ZAŠTO I DOKAD TAKO?
Pismo predsjedniku Vlade RS, dr. V. Lukiću
(Prot. br.: 284/94 od 13. lipnja 1994.)

Gospodine predsjedniče!
Zahvaljujem Vam na Vašem odgovoru od 25. svibnja o. g. u kojem ste mi potvrdili da ste upoznati s kontinuiranom praksom ugrožavanja katoličkoga stanovništva na teritoriju moje biskupije, o čemu sam Vas izvijestio u dopisu Biskupskoga ordinarijata u Banjaluci broj 221/94 od 23. svibnja 1994. Djeluju utješno Vaše riječi kojima me molite "da ostanem uvjeren da nema promjene u Vašim stavovima kada je u pitanju zaštita lične i imovinske sigurnosti građana na teritoriji Republike Srpske, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost" i kojima me uvjeravate "da će (Vaša) Vlada preduzimati i dalje mjere iz svoje nadležnosti na pružanju zaštite svim građanima", te da ćete "mi pružiti na uvid mjere preduzete protiv počinilaca".
Dok želim vjerovati u istinitost i kompetentnost tih Vaših obećanja, zbunjuju me riječi djela predstavnika lokalnih vlasti koje prate i adekvatna djela: "Samo ih izluđujte (tj. pripadnike nesrpskog stanovništva)" (Mrkonjić Grad) i "Morat ćemo probati živjeti bez manjinskih naroda (tj. nesrpskoga stanovništva)" (Banjaluka)! Kako spojiti Vaše i navedene tvrdnje?!
Vama je, gospodine predsjedniče, kao i Vašim suradnicima s kojima sam morao kontaktirati sve vrijeme ratnih sukoba na području BiH, dobro poznato, kao uostalom i mojim vjernicima i široj javnosti, da sam uvijek nastojao, vođen kršćanskim načelima, ponajprije i izričito brinuti se o svakom čovjeku i njegovim osnovnim ljudskim i građanskim pravima i slobodama. To što sam ex offo posebno zadužen brinuti se o katolicima, članovima moje biskupije, njihovim duhovnim i materijalnim potrebama, Vi, kao i svi drugi dobronamjerni ljudi, možete smatrati samo kao normalnu i samo po sebi razumljivu stvar, a ne kao nekakav "metod izolovanja problema katolika izvan konteksta ukupne situacije".
Zahvalan sam svakoj osobi i instituciji koja me je u toj teškoj i odgovornoj brizi razumjela i pomogla mi, te nam je, kako Vam je poznato, sve ovo vrijeme uspjelo miroljubivo se ponašati prema našim susjedima i ne uzvraćati zlom na zlo!
Slažem se s Vašom tvrdnjom "da je nemoguće očekivati 'normalnu' situaciju bez obostrane uspostave povjerenja, ali ne samo manjine prema većini već ukupnih srpsko-hrvatskih odnosa". Zato sam i ovaj put, kao i mnogo puta dosad, kod najodgovornijih političkih i (vjerskih) predstavnika hrvatskoga naroda intervenirao s molbom da se ne umore u odlučnom, iskrenom nastojanju na što skorijem normaliziranju spomenutih odnosa. I ovaj put dobio sam uvjeravanja da su oni spremni na sve konstruktivne akcije, ali očekuju što skorije očitovanje i Vaše jednake spremnosti, odnosno spremnost srpske strane.
Što Vi, zajedno sa svojim suradnicima, možete učiniti "na otklanjanju svih neregularnosti i nepravilnosti" i "na građenju mostova među ljudima" i našim narodima?
Ne želim sumnjati u Vaša obećanja. Zato su mi, a i drugima oko mene, potrebna Vaša konkretna humana djela poštovanja i zaštite osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda svakog čovjeka, svake nacionalne i vjerske skupine, pa tako i nas katolika na ovdašnjim našim višestoljetnim ognjištima. Zločina, odnosno gaženja najosnovnijih ljudskih prava, ovdje oko nas dosad je, kako Vam je poznato, bilo i previše! Doista nam toga više ne treba!
Očekujem stoga Vaše daljnje humano očitovanje i ujedno Vam jamčim svoju spremnost na osobni konstruktivan doprinos u korist egzistencijalno ugroženoga čovjeka ovog našeg zajedničkoga podneblja!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

 Pismo dostavljeno:
- Krešimiru Zubaku, predsjedniku Predsjedničkog Vijeća HR HB - Mostar
- Dr. Radovanu Karadžiću, predsjedniku RS - Beograd
- Vladi HR HB - Mostar
- Dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku RH - Zagreb
- Apostolskoj nuncijaturi - Sarajevo
- Apostolskoj nuncijaturi - Beograd
- Tajništvu Biskupskog sabora BiH - Sarajevo
- Tajništvu HBK - Zagreb

OMOGUĆITE NAM SLAVLJE SV. SAKRAMENATA NAKON DVIJE I POL GODINE U MAHOVLJANIMA
Pismo ministarstvu vjera RS
(Prot. br.: 513A/94 od 2. listopada 1994.)

Cijenjeni naslove!
U nekoliko sam navrata u razgovoru s gosp. J. Turanjaninom, pomoćnikom ministra vjera RS, izrazio svoju žalost što je od proljeća 1992. godine (!) u župnoj crkvi sv. Franje Asiškog u župi Mahovljanima kod Laktaša onemogućeno bilo kakvo bogoslužje, pa čak i sam dolazak župnika ili biskupa. Do sada ništa nije učinkovito poduzeto da se ta anomalija prekine i da preostali vjernici te župe ne budu kažnjavani izostankom bilo kakvog liturgijskog čina.
Nije nam poznat nijedan pravi službeni odgovor na pitanje zbog čega je tako.
U utorak, 04. listopada 1994., na blagdan sv. Franje Asiškog, župa Mahovljani slavi svoj godišnji patron, tj. svetkovinu svoga Zaštitnika. To je za svaku župu jedan od najvećih i najvažnijih blagdana tijekom cijele godine.
Molim Vas da mi, kao biskupu spomenute župe, omogućite odlazak toga dana, 04. listopada 1994., u prijepodnevnim satima, u župnu crkvu u Mahovljane, gdje bih zajedno s dvojicom svećenika i vjernicima te župe slavio sv. misu i podijelio sv. sakramente. Smatram da sada doista ne postoje nikakvi razlozi koji bi ponovno onemogućavali dobivanje dozvole potrebne za dolazak u tu župu i održavanje liturgije za vjernike.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
- Detašmanu Ministarstva vjera RS u Banjaluci
- CJB Banjaluka

OMOGUĆITE NAM NEOMETAN PASTORALNI RAD S OSTALIM VJERNICIMA
Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 710/94 od 22. prosinca 1994.)

Gospodine ministre!
U Vašem "Saopštenju za javnost" od 20. studenoga o. g., nakon našeg sastanka s episkopom Srpske pravoslavne crkve zvorničko-tuzlanskim g. Vasilijem u njegovoj rezidenciji u Bijeljini, Vi ste između ostalog istaknuli da osobno, u ime Vlade RS, jamčite "punu zaštitu verskih prava i sloboda u Republici Srpskoj, pastirski rad i slobodu raspodele humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira kojem narodu ili veri pripadalo".
Na spomenutom sastanku, kako Vam je poznato, dogovoreno je da se u što skorijem roku službenicima Rimokatoličke crkve omogući pastirski pohod vjernicima, rimokatolicima, u općinama Doboj, Brčko i Bijeljina. Moglo se, svakako, očekivati da će se to omogućiti na ovaj veliki kršćanski blagdan Kristovog Rođenja. U telefonskom razgovoru s preosvećenim gospodinom episkopom Vasilijem, on mi je potvrdio da ste Vi preuzeli na sebe obvezu da lokalne političare u spomenutim općinama upoznate sa stavovima Vaše Vlade i željom predstavnika, kako Srpske pravoslavne crkve, tako i Rimokatoličke crkve u RS.
U kontaktima koje smo imali s istim predstavnicima, rečeno nam je da oni od Vas nisu dobili nikakve obavijesti ili naputke glede omogućavanja "nesmetanog pastirskog rada" pripadnicima Rimokatoličke crkve.
Stoga Vas molim da Vaše obećanje i jamstvo koje ste dali na našem sastanku 19. studenoga o. g., kako g. episkopu Vasiliju, tako i meni, doista i ispunite. Bit će to sigurno plemenito djelo i pred Bogom, i pred ljudima. A Vi, osobno, zacijelo želite činiti plemenita djela, na što dodatno obavezuje i Vaša sadašnja funkcija u Vladi RS.
U nadi da ćete nas uskoro obradovati mogućnošću započinjanja pastirskog djelovanja među rimokatolicima u svim dijelovima RS gdje to do sada nije bio slučaj, unaprijed Vam iskreno zahvaljujem!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Nadbiskupskom ordinarijatu - Sarajevo

OMOGUĆITE NEOMETAN RAD CARITASU BANJALUČKE BISKUPIJE!
Pismo ministru vjera, RS Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 711/94 od 23. prosinca 1994.)

Gospodine ministre!
Prisiljen sam ponovno Vam se obratiti i apelirati na Vas da snagom funkcije koju obavljate učinite sve kako bi se Caritasu Banjalučke biskupije omogućio nesmetan rad. Na to ste se uostalom obvezali u ime Vlade Republike Srpske Vašim "Saopštenjem za javnost" od 20. studenoga o. g. U tom "Saopštenju" doslovce ste napisali da, između ostalog, jamčite i "slobodu raspodele humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira kojem narodu ili veri pripadalo".
Kako Vam je poznato Caritas Banjalučke biskupije dovozi humanitarnu pomoć iz Zagreba, gdje se nalazi centralno Caritasovo skladište. Ministarstvo odbrane, Odsjek Banjaluka, redovito je izdavalo mjesečne dozvole za kamione i vozače, koji su u službi Caritasa. Polovinom ovog mjeseca te dozvole su istekle i Ministarstvo odbrane, Odsjek Banjaluka, nije ih produžilo (produžilo je samo dozvole za dva kamiona i dva vozača) i, kako nam kažu tamošnji službenici, "neće ih produžavati do daljnjeg". To očito nije u skladu sa sadržajem "Saopštenja", odnosno jamstva koje ste u njemu dali u ime Vlade RS.
Mislim da nema potrebe objašnjavati Vam koliku štetu u ovim teškim vremenima zbog toga trpi Caritas, a posebno svi korisnici Caritasove pomoći "bez obzira kojem narodu ili veri pripadali". Time su svi oni kažnjeni, odnosno uskraćeno im je najosnovnije za život (preživljavanje).
Dužan sam Vam izraziti duboku žalost zbog najnovijih (koji je to već put?!), vrlo zluradih podvala i kleveta RTV RS, Studio Banjaluka, kako osobe banjalučkog biskupa, tako i Caritasa Banjalučke biskupije. Kome to služi? Poželjnom i potrebnom miroljubivom suživotu na ovim prostorima zacijelo ne! Šteta i sramota!
Slobodan sam Vas, dakle, zamoliti u ime svih kojima je pomoć potrebna da se zauzmete kod odgovarajućih organa u Vladi RS da Caritas Banjalučke biskupije ponovno počne normalno raditi i provoditi svoju, u sadašnjoj situaciji, posebno dragocjenu misiju.

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Vlade RS - Sarajevo (Pale)
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina

NA VAŠ DOPIS MOGU SAMO IZRAZITI SVOJE ČUĐENJE I ŽALJENJE
Pismo ministru vjera, RS Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 716A/94 od 28. prosinca 1994.)

Gospodine ministre!
Dobio sam, kao svojevrsnu "božićnu čestitku", Vaš dopis br. 208/94 od 24. prosinca 1994. godine. U njemu odgovarate na dopise ovog Biskupskog ordinarijata u kojima smo željeli samo ažurirati VAŠA obećanja u pogledu jamstava i zaštite vjerskih prava i sloboda katolika u Republici Srpskoj, kao i nesmetanog rada Caritasa Banjalučke biskupije na istom tom području.
Zbog činjenice da ste odgovorili na naše dopise izražavam Vam svoju zahvalnost!Za sadržaj Vašeg odgovora, pak, mogu izraziti samo svoje čuđenje i žaljenje.Čuđenje se odnosi na Vašu, za nas doista neshvatljivu i dakako neprihvatljivu, zamjenu vjerske i humanitarne problematike s političkom i vojnom. Ne mogu vjerovati da mene, kao katoličkog biskupa, želite imati pred sobom kao službenog političkog ili vojnog predstavnika i hrvatskog naroda, a još manje RH. Pa ipak, pišete mi kao da sam ja odgovoran za sve aktualne, ali i ranije poteze hrvatskih političara, i HR HB, i RH! Zašto to činite kad dobro znate u kakvoj sam situaciji cijelo ovo ludo vrijeme i kao čovjek, i kao rimokatolički biskup na ovom području, gdje me Providnost Božja donijela na svijet i postavila da živim?! Ako se nisam trudio da u ovom dramatičnom vremenu za sve stanovnike ovih krajeva ne bude još više zla i ako nisam svim silama, unatoč brojnim poteškoćama i životnim opasnostima, nastojao pridonositi mirnom suživotu pripadnika rimokatoličke zajednice i svih drugih oko nas, poglavito Srba (pravoslavnih i drugih), i ako Vi to dosad niste uočili, onda ja za Vas doista nemam što više ni učiniti niti Vam reći. To što se, na žalost, nije ostvarilo mnogo od onoga što sam silno želio da se dogodi, odnosno da se spriječi, nije moja krivnja, nego odgovornost mnogih drugih "silnika" ove jadne zemlje, ogrezle u grijehu i zlu.
Očekivao sam i očekujem od Vas, kao odgovornog čovjeka u aktualnoj Vladi RS za pitanja vezana uz poželjan nesmetan rad svih vjerskih zajednica na ovom prostoru, da budete u stanju razlučiti kompetencije jednog biskupa od kompetencija Vašeg resornog kolege ili drugih odgovornih osoba u upravnim ili državnim jedinicama, kao što su već spomenute HR HB i RH.
Što se tiče mojega žaljenja, ono se prvo odnosi na događaje posljednjih tjedana na grahovskom i glamočkom području. Iako ti događaji nisu ni prvi, ni jedini žalosni u ovom, sotonskim dahom okuženom vremenu, kako je i Vama vrlo dobro poznato, protiv njih sam ja, kao i svaki human čovjek kojemu je čovjek svetinja, a ne ideologija ili politika, već odavno digao glas, i u usmenom i u pisanom obliku. Navodim samo jedan primjer stranih agencija (DT/KNA): "Schaerfsten Protest muesse er (Bischof Komarica) bei dem kroatischen Praesidenten einlegen, wenn wahr sein sollte, was die serbische Seite ueber Greueltaten der Kroaten an den Serben berichte" (Vatikanstadt, 20. prosinca 1994.).
Duboko žalim što te moje proteste ni ovaj put našoj široj javnosti nisu objavili oni kojima su bili upućeni, niti oni među nama koji su o njima obaviješteni i koji imaju mogućnost da ih objave. Bog zna i On će nas najtočnije suditi po našim djelima ili pak nedjelima!
Zlo se ne umanjuje ili sprječava činjenjem novog zla, pogotovo nad ljudima koji nemaju nikakve veze s onima koji čine zlo na nekom drugom mjestu! Ovo zlo u najrazličitijim oblicima koje se nama, katolicima na ovim prostorima, sustavno čini već dvije i pol godine, unatoč našoj osvjedočenoj miroljubivosti, ne mogu ničim opravdati ovdašnji aktualni političari i svi oni koji su ex offo dužni smatrati nas ljudima s pravom na osnovna ljudska prava. Ustrajno nas se udara po oba obraza; nemamo trećeg da i njega pružimo, a nemamo ni prava - kao Krist - da kažemo onima koji nas udaraju: Ako smo krivi, neka se dokaže, a ako nismo, zašto nas udarate?! (usp. Iv 18,23)
Izražavam Vam nadalje svoje žaljenje (ne zamjerku!) što se prema meni ponašate kao vuk prema ovci - iz basne. Dok sam ja, nakon povratka u Banjaluku, u nekoliko navrata, zbog prekida telefonskih i faxovskih komunikacija s Vašom kancelarijom na Palama, usmeno preko Vaših suradnika i pomoćnika iz banjalučke kancelarije, g. Jove Turanjanina, poručivao da se svakako što prije želim sastati s Vama i svim ostalim koje ste naveli za sastanak, Vi ne samo da niste odgovorili na te moje ponovljene ponude, iako ste tada bili u Banjaluci, kako nam je iz iste kancelarije bilo rečeno, nego mi još "zamerate što ja nisam našao za shodno da odgovorim na Vašu ponudu"! Svaki daljnji komentar ovdje je suvišan!
Jednako tako izražavam svoju žalost zbog posljednjeg dijela Vašeg pisma gdje meni - na doista neuobičajeno prijeteći način - imputirate neke tobožnje i to tuđe "grijehe" i zbog njih mi već izričete presudu! Pa, za ime Božje, zar se to zove sloboda vjerskog života i omogućavanje nesmetanog pastirskog rada nama rimokatolicima na području RS?! Ne mogu vjerovati da je to i službeni stav Vlade RS! Kad bi, ne daj Bože, bio, to bi za nas rimokatolike na ovim našim vjekovnim prostorima bilo mnogo gore nego u vrijeme najžešćih progonstava kršćana na ovim prostorima od strane otomanskih silnika ili protucrkvenih i protuvjerskih vlastodržaca iz nedavne prošlosti!
Vjerujem da je ova Vaša "božićna čestitka" meni napisana prema nečijem diktatu, a taj netko ne čini dobro ne samo nama, katolicima, nego i Vama! Šteta za Vas, osobno, gospodine Davidoviću, što će taj dopis ostati, kao službeni dokument, i kao svojevrsna "božićna čestitka" "ovdašnjim katolicima - izrazitim mirotvorcima", kako su nas do sada često označavali drugi visoki predstavnici srpskog pravoslavnog naroda RS.
Tu Vašu "čestitku" ipak ne bih želio smatrati uvodom u najnovije teško fizičko i psihičko zlostavljanje naših vjernika u općini Banjaluka (župa Barlovci), kad su se ovi na božićno jutro okupljali na slavlje Božje ljubavi i dobrote! Sve što su tim nedužnim ljudima civilima toga dana učinile službene osobe policije i vojske RS, ne samo da je nedopustivo, nego i silno žalosno zbog ustrajavanja u fašistoidnoj praksi uništavanja nevinih života - sadašnjih i budućih!
Nakon mojih mnogih dosadašnjih, ali uzaludnih apela i molbi da se prestane provoditi genocid nad nama, doista više nisam siguran ima li se čovjek ovdje kome obratiti kad je u pitanju minimalna zaštita njegove osobe ili imovine!
Uostalom, radite i ubuduće kako hoćete, dok Vam Bog to dopušta! Ako smijem nešto da Vam zaželim, onda samo jedno - neka Vas Duh Božji, prosvjetljuje da činite dobro i to što više dobra! To isto želim i sebi!

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, banjalučki biskup

Pismo dostavljeno:
Predsjedniku Vlade RS - Pale
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Tajništvu BK BiH - Sarajevo

NAJAVA PASTORALNOG POHODA KATOLIČKIM VJERNICIMA U BIJELJINI I BRČKOM
Pismo ministru vjera RS, Draganu Davidoviću
(Prot. br.: 196/95 od 3. ožujka 1995.)

Gospodine ministre!
Nakon našeg sastanka u vladičanskom dvoru episkopa zvorničko­tuzlanskog u Bijeljini, gospodina Vasilija, izdali ste "Saopštenje za javnost" od 20. studenoga 1994. u kojem ste između ostalog istaknuli da osobno, u ime Vlade RS jamčite "punu zaštitu verskih prava i sloboda u Republici Srpskoj, pastirski rad i slobodu raspodele humanitarne pomoći stanovništvu bez obzira kojem narodu ili veri pripadalo".
Na spomenutom sastanku, kako Vam je poznato, dogovoreno je na poticaj gospodina Vasilija da se u što skorijem roku omogući službenicima Rimokatoličke crkve pastirski pohod vjernicima, rimokatolicima, u općinama Doboj, Brčko i Bijeljina.
U duhu tamošnjeg razgovora i dogovora dostavio sam Vam dopisom br. 647A/94 od 22. prosinca 1994. imena svećenika koje sam odredio za pastvu u Doboju, Brčkom i Bijeljini.
Nakon toga 22. prosinca 1994. dopisom br. 710/94 urgirao sam da što prije počne pastirski rad među vjernicima u spomenutim općinama. Vaš dopis br. 208/94 od 24. prosinca 1994. bio je svojevrstan odgovor na tu urgenciju.
Dopisom br. 716A/94 od 28. prosinca 1994. odgovorio sam na taj Vaš dopis. Kopiju sam dostavio i gospodinu Vasiliju u Bijeljinu, kao i Vrhbosanskom nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu.
Gospodin Vasilije dostavio mi je kopiju dopisa br. 873-II od 23. siječnja 1995. koji je uputio Vama i u kojem zamoljava Vas, a preko Vas i Vladu RS, da se "ono što smo se na pomenutom sastanku dogovorili i ispoštuje".
U nedavnom razgovoru, tj. 28. veljače 1995., s Vašim pomoćnikom, g. Jovom Turanjaninom, na njegov izričit zahtjev, a kojemu je prisustvovao i Njegova Uzoritost, Vinko kard. Puljić, nadbiskup i metropolit vrhbosanski, pod čiju jurisdikciju pripadaju i župe u gore spomenutim općinama, Vaš nam je pomoćnik prenio Vašu spremnost da se dogovor u Bijeljini od 19. studenoga 1994. ažurira i da se što prije počne ostvarivati dogovoreno.
Slobodan sam Vam stoga dostaviti svoj plan za prvi pastoralni pohod rimokatoličkim vjernicima u općinama Bijeljina i Brčko.
Prvi jednodnevni pastoralni pohod bio bi u četvrtak, 23. ožujka 1995. Na taj pohod pošli bi:
1. Msgr. dr. Franjo Komarica, biskup
2. Dr. Karlo Višaticki, svećenik
3. Fra Anto Nedić, svećenik
4. Fra Blaž Marković, svećenik
U prijepodnevnim satima planiramo stići do Bijeljine, gdje bismo u tamošnjoj župnoj crkvi "Prečistog Srca Marijina" imali sv. misu i podijelili nazočnim vjernicima svete sakramente.
U ranim poslijepodnevnim satima isto planiramo u župnoj crkvi "Presvetog Srca Isusova u Brčkom".
Slobodni smo zamoliti Vas da u duhu dogovora u Bijeljini učinite sve kako bi naš prvi pastoralni pohod katoličkim vjernicima u gore navedenim općinama i župama nakon toliko vremena bio, kao što napisa gospodin Vasilije, "svet, čestit i milom Bogu pristupačan".

S poštovanjem!
Dr. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Pismo dostavljeno:
Episkopu zvorničko-tuzlanskom, g. Vasiliju - Bijeljina
Nadbiskupskom ordinarijatu - Sarajevo