1.   Š T O   J E   S V E T A   M I S A ?

1.3. GOSPODNJA VEČERA

Draga moja braćo i sestre!

Isusovac, misionar među Eskimima koji stanuje blizu Sjevernog pola, p. Bernard u knjizi svojih doživljaja iznosi i ovaj događaj:

Jedno eskimsko selo imalo je otprilike 2.000 duša. Go­dinama su vapili biskupu da im pošalje svećenika. Ali bi­skup nije imao svećenika, pa im ga nije mogao ni poslati. Onda su oni kazali: "Sagradit ćemo crkvu i župni stan." I zamislite, bez svećenika, na svoj trošak, sagradili su lijepu crkvu i vrlo udoban župni stan. Sad biskup mora poslati svećenika. No biskup još uvijek nije imao svećenika. A onda se desilo nešto dirljivo: Svake nedjelje oko 9 sati prije podne ti su se Eskimi svi sabrali u crkvi i onda su molili svetu misu bez svećenika, bez ikoga. Molili su: Gospodine, smiluj se, Slava Bogu na visini; tada je netko pročitao Evanđelje, a zatim su svi molili: Vjerujem u jednoga Boga, onda: Svet, svet, svet; poslije toga: Jaganjče Božji. Na koncu su još svi zajedno izmolili sve molitve koje kršćanin mora znati napamet i onda su pozdravili Gospu te se raz­išli kućama. Ti Eskimi su znali daje sv. misa najveće blago koje nam je Bog na ovoj zemlji dao.

Time se mi bavimo u ovim propovijedima. Mi smo već vidjeli daje sv. misa živi spomen na Isusa Krista. Vidjeli smo i još nešto više: da je sv. misa mistični, ali stvarni doživljaj Kristove muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća kao i čitavog Isusova djelovanja. A danas postavljamo pitanje: Kakav je vanjski oblik ovog dragocjenog bisera što nam ga je Isus dao - sv. mise?

Mogao je Isus uzeti razne oblike. Mogao je, na primjer, napraviti ovakav oblik sv. mise: da se kod sv. mise zakolje jedno janje i da se stavi na oltar. To zaklano janje, to bi bila krasna slika Jaganjca Božjega koji je za nas umro na križu. Ili druga mogućnost: Mogao je narediti da se usred crkve stavi jedna posuda sa živim ugljevljem, sa žeravicom, pa kad dođe obred mise, onda se pod obrednim molitvama pospe tamjana po toj žeravici, a onaj tamjan gori i miris se penje prema krovu crkve. I to bi bila slika: kao što tamjan širi miris, ugodan miris, tako Isusova smrt širi milost za svakog čovjeka. I to bi bila zgodna slika! Ali zanimljivo, Isus nije uzeo ni jednu ni drugu od tih slika. Uzeo je jednu, koju mi ne bismo nikako očekivali, sliku večere. Spomen na Krista, njegova žrtvena smrt, bit će prikazana pod likom jedne večere. Zašto večere? Jeste li čuli današnje čitanje? (srijeda I. nedjelje Došašća) Izaija prorok, čak u 4. stoljeću prije Krista prikazuje buduće Kristovo kraljevstvo na zemlji, njegovu Crkvu i kaže: "U one dane (tj. kad dođe Isus), spremit ću svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline" (Iz 25,6). Gozbu na ovoj gori. Kojoj gori? Na Sionu, gdje je sagrađen hram. I zaista, na toj gori Sionu Isus je održao svoju Zadnju večeru, svoju jedinu, prvu i zadnju misu. Htio je ostvariti proročanstvo Izaije proroka. Zato je za oblik svoje najveće svetinje izabrao oblik večere. Budući da mi misu slavimo i izjutra, pa je nezgod­no kazati večera, mi ne običavamo kazati: Gospodnja večera, nego: gozba, sveta gozba. To je oblik sv. mise.

Ja ću ukratko iznijeti:

1) oblik Zadnje večere što ju je Isus održao, i

2) apostolsku misu, koja je također bila sasvim slična Isusovoj Zadnjoj večeri, a onda ćemo bolje shvatiti neke stvari.

Veliki je četvrtak uvečer. Već je mrak. Isus i njegovi apostoli su u dvorani Zadnje večere na gori Sionu. Najprije su blagovali obrednu, vazmenu večeru. Jelo se pečeno janje. Kruh se zamakao u gorak umak koji se zove haroset. Kruh je bio beskvasan, jer su na Vazam Židovi jeli samo beskvasni kruh. (Ne smijete zamisliti kruh kao naš, nego kao prst debeo, kao jednu deblju prevrtu, takav je bio taj kruh. Takav je kruh i danas kod Izraelaca i Arapa).

Kad je ta večera bila gotova, oprao je Isus učenicima noge za znak: sad će doći nešto veliko gdje morate biti čisti. A onda je opet sjeo s njima za stol, održao vrlo dug govor. Zatim je uzeo kruh u ruke, pretvorio ga u svoje tije­lo riječima: "Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati." Potom ga je razlomio na komade i dao apostolima. Svaki je apostol uzeo jedan zalogaj kruha. Zatim je uzeo čašu, a to je zapravo bio manji glineni ili metalni vrč, i rekao: "Uzmite i pijte, ovo je moja krv koja će se za vas proliti". Potom je dao vrč apostolima i svatko je otpio pojedan gutljaj i dao ga je dalje. Otišli su zatim na Maslinsko brdo. To je bila prva misa. Sveta večera.

Apostolska je misa bila ovoj sasvim slična. Sve ono od početka mise pa do onoga "Molite braćo", toga nije u toj misi ni bilo. To se počinje uvoditi istom u 2. stoljeću, dok su apostoli živjeli u 1. stoljeću. I oni su se najprije sastajali i molili neke molitve, onda su imali jednu skromnu večeru kršćanske ljubavi kao i Isus na Zadnjoj večeri: malo mesa, malo kruha, malo vina. Ta se večera zvala agape - večera kršćanske ljubavi. A onda su donijeli onaj kruh koji će se posvetiti. Apostol je nad kruhom izrekao riječi posvete, nad kaležom izrekao riječi pretvorbe i svi su stojeći izmolili "Oče naš" kao molitvu prije jela, prije pričesti. Zatim su se svatko sa svakim zagrlili: muškarci s muškarcima, žene sa ženama, i tada su primili sv. pričest. Od onoga kruha otkidalo se komad po komad i davalo vjernicima te su oni jeli. Zatim je svaki uzeo čašu i pio iz te čaše. To je bila najstarija apostolska misa.

Kakva je razlika između današnje mise i apostolske? Nema mnogo razlika!

a) Onaj prvi dio do "Molite braćo" otpada, to je poslije dodano. A što je još bilo drukčije? Isus i apostoli pričešćuju običnim kruhom, otkidaju od kruha. Mi imamo specijal­no pečene, tanke, bijele hostije. A zašto hostije? Zato što je naš kruh s kvascem, a onaj Isusov je bio bez kvasca. Zato i mi pečemo hostije od vode i brašna, bez kvasca.

b) Druga je razlika ta, što su u prvoj Crkvi uzimali sva­ki dan pričest i pod prilikom vina. U nas je to nekako zapu­šteno. Pričešćuje se pod prilikom vina, na primjer, kad je krštenje odraslih zajedno s krizmom, kad je vjenčanje, kad su jubileji i kad su neke posebne svečanosti; onda se dijeli pričest pod obje prilike: pod prilikom kruha i prilikom vina. Međutim, redovito se to čini samo pod prilikom kruha. Kako je došlo do toga da se ne pričešćuje pod pri­likom vina? Jedan od uzroka jest to što su u Srednjem vijeku nastajale one užasne bolesti, npr. kuga, koja zarazi čovjeka strahovito brzo, pa su ljudi počeli bježati od pričešćivanja pod prilikom vina, da se ne zaraze, jer iz iste čaše piju. Onda je Crkva to stvarno dokinula. Imala je za to još jedan razlog. Kruh se, naime, pretvara u cijeloga živoga Isusa, zajedno s krvlju, a vino se pretvara u krv, ne prolivenu, nego živu, zajedno s tijelom, tako da pod prilikama kruha i pod prilikom vina primaš isto, tj. cijeloga Krista.

c) i još jedna razlika! Onda su se svi pričešćivali, a danas, nažalost, ne. Eto, vidite kako su prvi kršćani shvaćali misu! Samoj misi, najljepšem biseru kršćanstva, Isus je dao oblik večere. I u svakoj misi Isus kaže: "Uzmite i jedite!" A ti kažeš: "Hvala, neću!" Tu nešto nije u redu! Recimo, bude 500 ljudi na misi, a 50 ih se pričesti. Znam, ne smiješ se pričestiti s teškim grijehom na duši, to je jasno, ali zar kršćani koji redovno idu na misu ne mogu ostati dulje vremena bez smrtnoga grijeha? To ja ne mogu shvatiti. I zato, ako nemaš na savjesti težak grijeh, ako si sat prije pričesti bez jela i pića, osim vode, dođi na pričest! Dođi jer te Krist zove. Misa na kojoj se ti ne pričešćuješ nije potpuna misa za tebe. Toj misi nešto nedostaje. Upotpuni je svetom pričešću! Amen.