3.   S L U Ž B A   R I J E Č I

3.4. PROPOVIJED I VJEROVANJE

Moja draga braćo i sestre!

Godine 1926. umro je u Rottenburgu čuveni nje­mački biskup Pavao Wilhelm Keppler, jedan od najvećih njemačkih propovjednika u ono doba. Za njega je bilo poznato da je išao u samostanske i župske crkve da ondje sluša propovijedi običnih svećenika. Svijet se čudio što taj veliki propovjednik hoda po malim, seoskim crkvicama da sluša propovijedi za seljake. Onda su ga jednoć pitali o tome. On reče: "Da, da, ja slušam propovijedi za seljake jer u svakoj propovijedi ja nešto naučim." Tako je o propovijedi govorio taj veliki propovjednik.

Braćo i sestre, mi smo u tumačenju sv. mise danas došli do propovijedi i vjerovanja, pa ću u prvom dijelu govoriti o propovijedi, a u drugom o vjerovanju.

Na sve nedjelje i na sve velike blagdane dušobrižnici: župnici, kapelani, samostanski svećenici... dužni su pro­povijedati. Moraju iznositi vjernicima nauku Kristovu. U toj propovijedi ili se govori o značenju toga dana, te ned­jelje, ili se tumači jedan dio sv. mise, recimo jedno čitanje, ali može govoriti i nešto drugo, npr. po nalogu pape ili biskupa moraju narod upokoriti na neki problem za koji se traži rješenje.

Meni svaka propovijed nekako sliči zlatu. Vi znate da ima propovjednika koji znaju interesantno, suvremeno, zabavno govoriti. A ima propovjednika koji to ne umiju. I jednu i drugu propovijed ja bih usporedio sa zlatom. Samo, ona suvremena, moderna propovijed je kao zlato kovano na današnju valutu, recimo dinar, i odmah u prodavaonici možeš za nj nešto kupiti. A ona malo staromodna, starins­ka propovijed je kao zlato kovano na one stare dukate. Onda moraš otići u banku da ga promijeniš, da bi ga mogao koristiti, ali i jedna i druga propovijed su zlato.

U vezi s propovijeđu imao bih dvije molbe: prvo: Ne­mojte u propovijedi tražiti zanimljivosti i zabavu. Tražite vjersku pouku, pa ćete se uvjeriti da je onaj biskup Keppler imao pravo. Druga je molba: Kad slušate propovijed, nemojte je primjenjivati na druge: "Danas je župnik onoj rekao kako joj treba!" Svaki neka mete pred svojim pragom! Propovijed treba primijeniti na sebe a ne na drugoga.

Sad možemo prijeći na Vjerovanje. Na sve nedjelje, na sve velike blagdane poslije propovijedi govori se vjerovan­je. Vi znate da vjerovanje ima dva obrasca. Jedno je apos­tolsko i počinje riječima: "Vjerujem u Boga Oca Svemogućega", a drugo je Nicejsko-carigradsko, mi bi rekli misno vjerovanje: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga." Oba su ova vjerovanja dobra i ispravna. I slična su. Ono nicejsko-carigradsko je malo prošireno, svečanije, a apostolsko je starijeg porijekla. Predaja kaže da su apostoli prije nego su se razišli sastavili dvanaest članaka naše vjere koje svaki kršćanin mora znati i vjerovati. To je kratak sažetak čitave vjere. To je apostolsko vjerovanje. Najstariji zapis apostolskog vjerovanja već je iz drugog stoljeća, negdje oko 150. godine. A ono drugo, nicejsko-carigradsko vjerovanje sastavljeno je na dva crkvena sabo­ra.

U 4. stoljeću je jedan župnik u Aleksandriji, zvao se Arije, počeo narodu o Isusu propovijedati: "On je čovjek kao i mi." Narod je odmah po gradu počeo širiti te čudne vijesti da Isus nije Bog. Biskup je Arija odmah skinuo sa službe, zabranio mu čitati misu, zabranio mu propovije­dati. Arije nije poslušao, nego je obilazio po svijetu i uvjeravao svijet da Isus nije Bog. Onda su biskupi odlučili sazvati sabor. Sastali su se u Niceji, nekoliko kilometara južno od Carigrada 325. godine. Sabor je osudio Arija i napravio novo vjerovanje. To vjerovanje kaže: "Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno." Dakle jasno je izraženo - ne može jasnije - da je Isus pravi Bog, i da je on druga božanska osoba.

Tek što je Arije osuđen na tom saboru i to novo vjerovanje izašlo, javi se novo krivovjerje protiv Duha Svetoga. Tvrdilo je: "Duh Sveti nije Bog!" Opet se sastao sabor, ovaj put u Carigradu 381. godine. Na tom saboru osuđeno je i to krivovjerje, a u nicejsko vjerovanje dopisano je: "Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima." Tu je iznesena vjera u božanstvo Duha Svetoga. I tako se ovo vjerovanje zove nicejsko-carigradsko i govori se u misi.

U misi se smije govoriti i apostolsko vjerovanje, ne mora biti ono nicejsko-carigradsko. Koje će se govoriti, zavisi o svećeniku. Svećenik poslije propovijedi treba da kaže: "Braćo i sestre, ispovjedimo svoju vjeru onako kako su nam je predali apostoli", onda se moli apostol­sko vjerovanje. Ako svećenik kaže: "Ispovjedimo svoju vjeru kako su nam je predali sveti Oci" (ili ne kaže ništa), onda se moli nicejsko-carigradsko vjerovanje. Važno je kod svega toga da se sjetimo da je vjera temelj čitavog našeg kršćanstva i da tu vjeru moramo dobro ču­vati i upoznavati koliko god je moguće.

Shvatimo ono vjerovanje poslije propovijedi vrlo oz­biljno! Molimo ga iz svega srca i ako nešto nije jasno, pita­jmo. Ti nisi nepismen, ti si čovjek pametan, ti moraš znati što vjeruješ.

Tako se završava ova pouka koju u svakoj misi Bog drži nama. Tri čitanja, propovijed, a naš odgovor je najljepši koji se može zamisliti: "Vjerujemo u jednoga Boga." Amen.