4.   E U H A R I S T I J S K A   S L U Ž B A

4.4. EUHARISTIJSKA MOLITVA

Moja draga braćo i sestre!

Mi stojimo večeras pred velikom tajnom. Mi slavi­mo Božić. Onaj Bog, koga nebo i zemlja ne mogu obuhvatiti, onaj Bog koji je stvorio sve, on je, zamislite, odlučio da postane čovjek i da dođe među nas kao dijete rođeno u štali. To čovjek ne može shvatiti, toliku ljubav!

I evo, mi danas idemo tu pred "Betlehem", gdje su slike toga događaja. A ima jedan "Betlehem" puno svetiji od ovoga što je tamo napravljen. To je naš oltar, na kome zaista Krist dolazi k nama u sv. misi. Ja sam jučer vama govorio da je srce sv. mise, jezgra čitave misne žrtve ono što se u liturgijskim knjigama zove euharistijska molitva. Narod to zove pretvorbom. Vi, koji često slavite sv. misu sa svećenikom, sigurno ste već primijetili da sve euharistijske molitve nisu jednake. Svećenik danas ima kratku euharistijsku molitvu, sutra ima dugačku. Danas ima jed­nostavnu i jasnu, a drugi put ima nekakvu svečanu, ali ne tako jasnu. Zato sam odlučio da vam prikažem četiri euharistijske molitve rimokatoličke Crkve koje su danas kod nas u praksi.

Prva euharistijska molitva zove se rimski kanon. Kanon je grčka riječ, a znači nepromjenjivo pravilo, jer euharistijska molitva ili kanon je tako sveta molitva da ni biskup ni svećenik ne smije ni jednu riječ u njoj promijeniti, ne smije izostaviti ni dodati. Onako mora čitati kako je napisano. Zato se euharistijske molitve i zovu kanoni. Taj rimski kanon upotrebljava se eto, od početka Crkve do II. vatikanskog sabora kao jedini. Nije bilo drugoga. Taj rim­ski kanon bio je s početka vrlo jednostavan, kratak. Ali s vremenom, tijekom dugih stoljeća, ovaj papa je dometnuo ovu molitvu, onaj je umetnuo onu, tako da je danas rimski kanon najduži od svih. I on je svečan, vrlo svečan, ima divne molitve, ali nije svagdje jasan. Kad je II. vatikanski sabor odlučio da se misa reformira, kako bi bila jasnija nar­odu, htjeli su neki stručnjaci promijeniti rimski kanon, ali papa Pavao VI. nije dao. On je kazao: "Ne! Još od prvih stoljeća kršćanstva mi molimo taj kanon, to je časna starost! Ostavite ga kakav jest. A možete još tri druga kanona napisati, tri druge euharistijske molitve, kraće, jas­nije - pa kome je draže neka moli ovo drugo, ali ovaj ima ostati." Tako je taj rimski kanon ostao i u današnjoj misi.

Druga euharistijska molitva je sastavljena poslije II. vatikanskog sabora, ali nije originalno sastavljena. Nisu stručnjaci nju izmislili, nego su uzeli jedan stari kanon od sv. Hipolita, oko 220. godine poslije Krista. Taj Hipolit, svećenik i mučenik, bio je učenik čuvenog sv. Ireneja. Bio je i sam vrlo učen čovjek. Znao je biblijsku nauku, teologi­ju i crkveno pravo. U ono doba, kad je on sastavljao taj kanon, nije još bilo misnih knjiga, nego su biskupi onako, napamet govorili euharistijsku molitvu. Zato je on, da bude pri ruci biskupima, napravio jedan mali uzorak. Ta euharis­tijska molitva sv. Hipolita je najkraća i najjasnija od sve četiri koje mi upotrebljavamo.

Treća euharistijska molitva je sasvim novog datuma. Nju su napisali i sastavili papinski stručnjaci za reformu mise. Ta treća molitva je malo dulja od onog Hipolitovog kanona, ali je vrlo jednostavna, vrlo razumljiva. I nju zato narod voli.

Četvrta euharistijska molitva je starodrevna. Napisao ju je sv. Bazilije Veliki, jedan od najvećih likova katoličke Crkve četvrtog stoljeća. Napisao ju je oko 350. godine. Taj Bazilije Veliki nije uzalud dobio nadimak "veliki" jer, doista je bio velik čovjek i biskup. Napisao je prva redovnička pravila na svijetu. Također je napisao još jednu euharistijsku molitvu koja se u pravoslavnoj Crkvi upotre­bljava i danas. Kad je Bazilije napisao tu našu četvrtu euharistijsku molitvu, htio je u njoj izraziti čitavu povijest spasenja, počevši od Adama i Eve pa do smrti i uskrsnuća Kristova. Zato se ta molitva, taj kanon zove kanon povi­jesti spasenja. Sadrži otprilike ono što sadrži naše vjerovanje. Euharistijska molitva sv. Bazilija je vrlo otm­jena stila, elegantna, i zato nekima nije tako razumljiva. Ali, onima koji dobro znaju kršćansku vjeru, koji su mnogo čitali katoličke knjige, njima je ona najljepša od svih.

Eto, braćo i sestre, večeras sam vam govorio o četiri euharistijske molitve koje se kod nas upotrebljavaju u sv. misi.

Godine 1909., u Moskvi je od carske ruske policije uhapšen grof Panijatovski, zato što je pripadao nekim rev­olucionarnim udruženjima. I sud ga je protjerao na doživotni prisilni rad u Sibir. Tamo je radio u rudniku, na što on kao plemić, nije bio navikao. Ondje je upoznao mladu plemkinju Natašu. Zavolio je i zaručio se s njom, onako kao robijaš. Jednog dana je grof pronašao u rudniku ogro­man dijamant i sakrio ga u svoje odijelo. Tako ga je iznio iz rudnika. Teški rad i oskudica tako su na njega djelovali da je ubrzo bio na umoru. Kad je umirao, pozvao je svoju Natašu i kazao joj: "Evo ti ovaj dijamant. Tako velikog nema na svijetu. Ako ikada pobjegneš iz Rusije u zapadne zemlje, onda daj da se ovaj dijamant uokviri u jedan zlatni okvir, recimo u jedan broš ili jedan medaljon. Bit ćeš jedna od najbogatijih žena na svijetu." I žena je zbilja izbjegla iz Rusije i majstori su zbilja izbrusili onaj dijamant da se počeo blistati; uokvirila ga je u zlatni okvir i postala je vrlo bogata žena. Dijamant je mogla prodati za basnoslovne novce.

Gospodin Isus Krist je na Božić napustio nebo i došao među nas u ovaj "Sibir". Tu je svojoj Zaručnici, Crkvi, pred samu smrt svoju, ostavio svoj dijamant. To je sv. misa. Rekao je Crkvi: Evo ti najdraže što imam. Ja umirem, i daj to uokviri u zlatne obrede i molitve. Neka to bude nešto najsvetije, najljepše što postoji. I Crkva je uzela taj dijamant, tu Zadnju večeru, Kristovu smrt na križu, i uokvirila u molitve. To se sada zove euharistijska molitva ili misni kanon. I mi ćemo ga uvijek poštivati, ne samo zato, što ga je Crkva sa svom pomnjom izradila, nego još više zato, što sadrži onaj Kristov dijamant, njegovu smrt na križu. Amen.