4.   E U H A R I S T I J S K A   S L U Ž B A

4.5. PRETVORBA

Moja draga braćo i sestre!

Kad smo se lanjske godine pripravljali na Božić, ja sam počeo tumačiti sv. misu. Ali nije doteklo vremena da rastumačim do kraja. Došao je Božić, kada smo upravo došli do samog srca sv. mise, do najstar­ijeg i najsvetijeg dijela koji se zove pretvorba. Zato sam odlučio sada, u Korizmi, nastaviti ta tumačenja i danas govoriti o pretvorbi, o pretvaranju kruha u tijelo Isusovo i vina u krv Kristovu.

Braćo i sestre, pretvorba ima tri dijela. Prvi dio je zaziv Svetoga Duha, drugi dio je pripovijedanje Isusove posljed­nje večere, a treći dio je molitva spominjanja. Sva tri dijela su vrlo stara, a ovaj srednji dio je baš od samog Isusa Krista. 

Pogledajmo najprije zaziv Svetoga Duha. - Kad god Crkva nešto važno počinje, kad god odlučuje u crkvenom životu nešto sudbonosno, onda zaziva Svetoga Duha. Misa je nešto vrlo važno i sudbonosno, i zato prije najsvetijeg dijela mise Crkva zaziva Duha Svetoga. Ona kaže: "Neka tvoj Sveti Duh posveti ove darove", to znači kruh i vino neka pretvori u tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, "koji nam je povjerio slaviti ova otajstva", znači: koji nam je odredio da slavimo sv. misu. Vrlo je znakovit obred svećenikov. On drži ruke raširene nad kruhom i vinom, a to uvijek u Crkvi znači neki blagoslov, koji treba od svećenika da pređe na osobu ili na stvar. Kad biskup kriz­ma, širi ruke da punina Duha Svetoga, koju je biskup prim­io, može preći na krizmanike. Kada biskup zaređuje mladića za svećenika, on polaže također ruke na njegovu glavu, da ona punina svećeničkog reda pređe na onog mladića koji se redi za svećenika. Tako i ovdje. Svećenik drži raširene ruke da Duh Sveti, koga je u svećeničkom ređenju primio, pređe na kruh i vino i da ga pretvori u tije­lo i krv Kristovu. 

Sada dolazi srce sv. mise. Svetinja nad svetinjama čitave mise, Kristova žrtva na Kalvariji. Zanimljivo je da se ta pretvorba ne vrši nekom svečanom molitvom niti nekom svečanom svećeničkom izjavom, nego pripovi­jedanjem. Pripovijeda se Isusova Zadnja večera. Svećenik stupa u pozadinu, a na njegovo mjesto stupa sam Krist. "One večeri prije nego će podnijeti muku uze Isus kruh i reče: 'Uzmite i jedite ovo je moje tijelo, koje će se prinijeti za vas'." - I svećenik uzme kruh, a poslije izgov­orenih riječi nije više kruh u njegovim rukama nego Kristovo tijelo. Zatim svećenik podigne to presveto tijelo Kristovo da svi padnu na koljena i poklone se. Onda on sam poklekne da se pokloni. Isto tako uzme kalež, pa izgovori Kristove riječi: "Uzmite i pijte iz njega svi: ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza koja će se proliti za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha." To su Kristove riječi Zadnje večere. Sad u kaležu nije više vino nego Kristova krv. Opet svećenik podigne taj kalež da se ljudi klečeći poklone Gospodinu, onda i sam poklekne da se pokloni. To je žrtva sv. mise. Tu se sastaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Jer, čim svećenik završi Zadnju večeru riječima: "Ovo činite meni na spomen" – vi kažete: "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež, Tvoju smrt Gospodine naviještajmo, Tvoj slavni dolazak iščekujemo." "Kad god blagujemo ovaj kruh i pijemo kalež", to je sadašnjost. Mi smo svi pozvani na pričest. "Tvoju smrt Gospodine naviještamo", to je prošlost, koja se ponazočuje u ovom času. "Tvoj slavni dolazak iščekujemo", to je budućnost koja također postaje nazočna u ovom času. Jer, na sudnji dan će isti ovaj Krist, sa istim ovim preobraženim tijelom doći. Samo ćemo ga onda vidjeti, a u misi ga ne vidimo.

Još samo nekoliko riječi o molitvi spominjanja. Ja sam o njoj već govorio u drugoj svojoj propovijedi o sv. misi. Crkva izvršuje zapovijed Kristovu. Krist je rekao: "Ovo činite meni na spomen." I sada Crkva nastavlja: "kako si ti naredio, evo, mi tebe spominjemo". Izvršili smo što si naredio, pretvorili smo kruh u Tvoje tijelo i vino u Tvoju krv, i sad se spominjemo Tvoje muke i smrti, Tvoga uskrsnuća i uzašašća, Tvoga drugog dolaska na sudnji dan.

Braćo i sestre, kad je sv. Toma Mor još bio ministar predsjednik golemog britanskog imperija, onda je svaki dan slavio sv. misu u najbližoj crkvi da dobije snagu za svoje teške poslove i brige. I kad su mu prigovorili da to ne dolikuje tako velikom dostojanstveniku, da svaki dan ide na misu, onda je on rekao: "Za mene je najveća čast da se poklonim najvećemu od najvećih, svome Gospodinu Bogu, Isusu Kristu." - To ćemo upamtiti za cijeli život. I mi ćemo tako kazati: "Za mene je najveća čast da svoje poklonstvo darujem najvećem od najvećih, svome Bogu i Spasitelju, Isusu Kristu." Amen.