4.   E U H A R I S T I J S K A   S L U Ž B A

4.9. PRIPRAVA NA PRIČEST - MOLITVA ZA CRKVU I ZNAK MIRA

Draga braćo i sestre!

Mi smo počeli s tumačenjem posljednjeg, trećeg dijela euharistijske službe. To je sv. pričest. Jučer sam počeo tumačenje priprave na pričest koju ima sama misa, i tom prigodom sam rekao jednu rečenicu koja je vrijedna da se pred vama ponovi: Ako tko ne pre­pozna Krista u svome bratu ili u svojoj sestri, to znači u bilo kojem čovjeku, ne smije ga primiti ni u svetoj pričesti! Potvrda toj rečenici nalazi se u molitvi i u obredu što ga danas mislim rastumačiti. To je molitva što je svećenik moli poslije proširenog Očenaša. Molitva glasi: "Gospo­dine, ti si rekao svojim apostolima: mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne gledaj naše grijehe, nego vjeru svoje Crkve. Smiri je molimo i saberi u jedno kako je volja tvoja." Tu ćemo molitvu najprije danas razmotriti.

"Gospodine, ti si rekao svojim apostolima; mir vam svoj dajem, mir vam svoj ostavljam." Kad je to Isus rekao? Na Zadnjoj večeri. To je bilo one zadnje noći prije nego će on poginuti. Dakle, te riječi: "mir vam ostavljam, mir vam svoj predajem" sačinjavaju kao neku oporuku Isusa Krista pred njegovu smrt. Što je on to rekao? "Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem." - Što to zna­či? Mir, to je sve ono, što nam je Isus svojim životom i svojom smrću pribavio. To je osobito ona njegova beskra­jna ljubav koja je gorjela u njegovu srcu. To on nama ostavlja. A ta ljubav išla je dotle da je za nas poginuo. I tu ljubav do smrti na križu on nama predaje kao neki amanet.

Sad mi nastavljamo dalje molitvu. Svećenik moli: "Ne gledaj naše grijehe nego vjeru svoje Crkve." Tu je pred njim, pred Kristom, njegova Crkva, a on je tu na oltaru. Mi smo grešnici; grijeh smeta da i mi primimo i dajemo tu ljubav koju nam je Krist ostavio. Svaki grijeh je zapravo povreda ljubavi: ili ljubavi prema Bogu ili ljubavi prema čovjeku. Zato mi molimo Boga da odvrati glavu od naših grijeha. Neka ne gleda naše pogreške, nego neka gleda ono što mu se sviđa kod nas, a to je vjera Kristove Crkve. Mi smo ta Crkva i mi se svi slažemo u jednoj vjeri. I zato Krist neka i nama dadne tu svoju ljubav.

Mi molimo dalje: "Smiri je, molimo, i saberi u je­dno." A što to znači? To znači: daj nama, svojoj Crkvi sada taj svoj mir do smrti na križu. Beskrajnu ljubav daruj nam i daruj nam jedinstvo da među nama ne bude razmir­ica i nesloge, svađe i neprijateljstva, mržnje. Toga ne smije biti među nama jer mi ćemo sad primiti presveto Kristovo tijelo. To je ta molitva.

Kao odgovor Kristov na tu molitvu svećenik širi ruke i kaže: "Mir Gospodnji bio vazda s vama." Kao da kaže: "Evo vam taj mir Kristov do smrti na križu, da volite Boga i braću do žrtve života." Bog nam je dao tu ljubav i ta ljubav se sada mora preliti na moga brata, na bližnjega, i zato svećenik ili đakon kaže: "Pružite mir jedni drugi­ma." - I ti se rukuješ s lijeve i rukuješ se s desne strane sa svojim susjedom. Što znači ta ceremonija? Ima katolika koji ne vole to rukovanje. Možda su zatvoreni u sebe. Ja ne znam. Ja sam čuo čak jednog biskupa koji govori protiv tog rukovanja. On kaže: "Nije dobro to rukovanje, jer u mojoj biskupiji ima ljudi koji su godinama zavađeni, krvno zavađeni. I takav jedan čovjek dođe u crkvu, ali ne stane kraj onog svoga zavađenog komšije, susjeda, nego stane kraj prijatelja pa se s njim rukuje, a za onoga komšiju, sus­jeda on neće niti da zna." Na taj prigovor odgovaram da je to rukovanje znak. To rukovanje znači da ti svima opraš­taš, svakog voliš, sa svim ljudima želiš živjeti u miru. I ako ti to nećeš, onda se nisi ni trebao rukovati, a na pričest i onako ne smiješ ići. To je jasno. Isus kaže: "Ako dođeš u crkvu da mi prineseš svoj dar." Znate kakav je to dar? - To je molitva. To mi darujemo Bogu. To je misa! - "Pa se sjetiš pred oltarom", kaže Isus, "da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi svoj dar, otiđi najprije pa se pomiri sa svojim bratom, onda dođi i prinesi dar" (usp. Mt 5, 23-24). To znači: mi se ne bismo zapravo smjeli ni moliti Bogu ako imamo neku mržnju protiv nekoga i ako nismo u miru sa svakim. To je Kristova nauka.

Braćo i sestre, godine 1870. bio je prusko-francuski rat. Taj je rat bio težak, osobito za Francuze. U Parizu je buknula još i epidemija pa su bolnice bile krcate. Onda je žena francuskog cara Napoleona III, carica Eugenija, počela obilaziti bolnice da ljude tješi, da im olakša njihove muke. I došla je do jednog kreveta, na kojem je ležao jedan slijepi vojnik. Na frontu je izgubio oči. Razgovarala je s njim, a onda mu je blago namjestila jastuk. A vojnik kaže: "Hvala sestro." Nije vidio, pa nije znao tko je. A predsto­jnica časnih sestara, koja je pratila caricu kaže: "Nije to sestra, to je carica s kojom ti razgovaraš." Carica će na to: "Molim vas, ostavite ga! Ima li ljepši naziv nego što je ses­tra?"

Carica je imala pravo. A mi ćemo završiti ovo razma­tranje riječima Kristovima: "Po tom će se poznati da ste moji učenici, ako se ljubite među sobom." (usp. Iv 15, 9-10). Amen.