6.   PREDMETI, STAV TIJELA, ULOGE I PRIPRAVA ZA SVETU MISU

6.1. NEKI VAŽNI LITURGIJSKI PREDMETI ZA SLAVLJE EUHARISTIJE - SVETE MISE

Moja draga braćo i sestre!

Ove četiri iduće večeri razmotrit ćemo još neke važne elemente za naše svjesno i plodonosno slavl­jenje svete mise, tog najvećeg blaga kojeg posje­dujemo. - Ja ću odmah večeras početi s najvažnijim pri­borom koji se upotrebljava u sv. misi. Npr. zašto svećenik nosi kod mise ovakvo liturgijsko odijelo? Zašto gore svi­jeće? Zašto se upotrebljava tamjan? Čemu služi oltar i čemu služi svetohranište?

Nastojat ću biti kratak i jasan.

Neki nam moderni ljudi prigovaraju što svećenik kod bogoslužnih čina oblači ovo čudno, po izgledu prastaro odijelo. Ja mislim da je najbolje objasniti na taj način, što uzmemo odijelo npr. ambasadora, rektora sveučilišta ili gradonačelnika itd. Ne znam, da li ste vidjeli: ambasadori u svečanim zgodama nose frak izvezen zlatom. Neki rek­tori sveučilišta nose lanac oko vrata, neki još imaju neku čudnu kapu na glavi i nekakav plašt. Gradonačelnici starih gradova, recimo, nose također lance i kape na glavi. Zašto? Razlog je taj, što ti službenici nisu u tim časovima privatne osobe. Oni zastupaju nekoga drugoga. Onaj ambasador zastupa svoju zemlju i suverenost svoga naroda. Kad ga pogledaš, onda se sjetiš: to je država, a ne Marko Petrović. Tako i onaj rektor sveučilišta zastupa svoje sveučilište; tako i onaj gradonačelnik svoj grad.

Slično i svećenik, kad služi bogoslužje-liturgiju, nije privatna osoba. On pred narodom zastupa Isusa Krista; on govori Kristovu nauku, on izgovara Kristove riječi, kruh pretvara u tijelo Kristovo, a pred Bogom zastupa svoj narod. Onda nije pravo da on nastupa u onom istom uličnom odijelu u kojem hoda i po pijaci i po ulici. On nosi posebno posvećeno, liturgijsko odijelo koje zaista potječe iz prvih vremena kršćanstva i prešlo je već u neku simbo­liku. Tako npr. ljubičasto odijelo znači pokajanje, bijelo odijelo radost, zeleno nadu, crveno znači krv mučenika, njegovu ljubav radi koje je poginuo za Kristovu vjeru (itd.).

Zašto se pale svijeće? - Često i usred bijela dana! Možda netko smatra da je i to neopravdano i smiješno? Svjetlo, paljenje svijeća, to je starije od kršćanske vjere. U starim poganskim religijama palile su se svijeće osobito kod mrtvaca. Time su htjeli da otjeraju zle duhove koji bi se mogli domoći duše onoga mrtvaca. A onda su došli kršćani, pa su kod svojih pokojnih mučenika, koji su poginuli za Krista palili svijeće, ali ne više radi zlih duho­va nego zato, da pokažu kako je taj mučenik samo privid­no mrtav; on je kod Boga, i njegova vjera sada gori pred Bogom. I od tada je liturgijsko svjetlo postalo simbol Božje nazočnosti. Kad se u svečanim misama pjeva evanđelje, tu je Krist i on vama govori, onda dvije svijeće stoje kraj onoga svećenika koji pjeva evanđelje. I tako, kod svih liturgijskih čina, jer je Bog nazočan, pale se svijeće.

Uvijek ćemo imati duboko poštovanje prema obredu kod kojega svijeće gore.

Sada o tamjanu. - Tamjan je vrlo star. Nastao je na Istoku. Morate znati, to je potreba za mirisom. Na Istoku vrlo lako trunu stvari. A higijena se tamo nije nikada visoko cijenila, zato nastanu zadasi, neugodni mirisi. I radi toga je Istok upotrebljavao tamjan, čak i u kućama. Ne samo kod mrtvaca gdje se zadah mrtvačev osjeti, nego i u uglednim kućama su imali tave sa žeravicom na koju se stavljao tamjan, pa je čitava kuća, cijeli dan mirisala tam­janom.

I kršćanska je Crkva preuzela tamjan da izrazi pošto­vanje pred predmetima ili pred osobama. Npr. kad počne svečana misa, svećenik stavi tamjan u kadionicu i kadi oltar. Što je to? To je pozdrav oltaru, poštovanje prema oltaru koji označava Krista. Ili npr. kod prikazanja: okadi se svećenik. Kad biskup dolazi svečano u neku crkvu, onda ga imaju svećenici dočekati na vratima i okaditi. To je poz­drav, počast biskupu. Eto, to znači za nas tamjan. To je pozdrav, počast izražena osobama ili stvarima.

Želim vam još dvoje - ukratko protumačiti. To je svetohranište i oltar. U početku nije bilo u crkvama svetohraništa, nego se presveti sakrament čuvao u posebnim malim kapelicama, u sakristijama, u sobicama. Tada je glavna stvar u crkvi bio oltar. I vi ste sigurno zapazili: kada mi dolazimo na početku mise do oltara, duboko se nakloni­mo oltaru i onda svi svećenici poljube oltar. Oltar zastupa Krista, on je simbol Krista, i mi pozdravljamo oltar time što se naklanjamo. Ako se presveti sakrament nalazi na oltaru, onda se poklekne, jer je živi Krist na oltaru. Ja bih volio da to znate. Nemojte prolaziti kroz crkvu kao kroz gostionicu ili kao kroz kino dvoranu. Kad prođete kroz sredinu crkve okrenite se k oltaru, naklonite glavu i tako odajte počast oltaru koji predstavlja Krista. To, kad nema na njemu presvetog oltarskog sakramenta.

Tamo, u onoj posebnoj maloj kapeli je presveti oltarski sakrament u svetohraništu. - To je onaj mali ormarić od mramora, sa ukrašenim metalnim, pozlaćenim vratima. Zove se svetohranište. To je stari hrvatski izraz, kad je "hraniti" značilo čuvati. Gdje se "Sveto" čuva ondje je svetohranište. Iznad njega mora gorjeti dan i noć svjetiljka za znak da svi vjernici znaju: ovdje se čuva presveti sakra­ment. I pred tim presvetim sakramentom se pozdrav iz­vršava poklecanjem. Desno koljeno se spusti do lijeve pete. Molim vas, izvršujte to kad uđete u crkvu gdje ima presveti oltarski sakrament. Nemojte onako samo trgnuti koljenima, nego zbilja pokleknite pred svetohraništem, tj. pred Kristom u presvetom oltarskom sakramentu.

Na koncu ovog svega postavljam pitanje: da li mi pravo pokleknemo kad uđemo u crkvu? Da li prije mise ili posli­je mise odemo pred svetohranište, pred presveti sakrament da se Kristu poklonimo, zahvalimo, da mu izrazimo svoju vjeru, pokajanje i ljubav? Je li pravo da ti, kad uđeš u crkvu odeš najprije npr. sv. Anti, njega pozdraviš, pred njega klekneš, a svemogućega Boga, kome je Anto tek sluga, zanemariš, kao da ga nema u crkvi? Da li pred svetohraništem zamoliš Krista za njegovu pomoć? On je tu i čeka dok ti dođeš. A ti možda nikad ne dođeš, nikad ga ništa ni ne zamoliš.

Mi ćemo postati onda istom dobri kršćani, kad postanemo euharistijski kršćani. Amen.