KATOLIČKA CRKVA U BANJALUCI

Povijesni pregled 

Prema najnovijem crkvenom uređenju, u Banjoj Luci već 122 godine postoji katolička biskupija. Osnovao ju je 5. srpnja 1881. papa Leon XIII., bulom «Ex hac augusta». Do sada je imala pet biskupa koji su rezidirali u Banjoj Luci, a kraće vrijeme su njome upravljali (nad)biskupi iz drugih biskupskih sjedišta, usporedo s predvođenjem svojih biskupija (nadbiskup Josip Stadler iz Sarajeva i biskup Smiljan Čekada iz Skoplja). Sadašnji biskup mons. dr. Franjo Komarica upravlja biskupijom od 15. srpnja 1989.

Međutim, to nije ni izdaleka početak katoličke nazočnosti u ovim krajevima. Štoviše, kršćanstvo je u ove krajeve došlo još u rimsko doba, te je ovdje pustilo duboke korijene i imalo svoju crkvenu organizaciju. Na području današnje banjolučke biskupije bilo je u to doba sjedište barem jedne biskupije, one u mjestu Baloie (vjerojatno kod današnjeg Šipova), čiji biskup sudjeluje na crkvenoj sinodi u Saloni 530. godine. Nakon barbarskog pustošenje te doseljenja i pokrštenja Hrvata, ovi su krajevi u crkvenom pogledu pripadali okolnim biskupijama: splitskoj, ninskoj, kninskoj, krbavskoj i bosanskoj, a samo područje današnje Banje Luke i cijelog područja sjevernije od nje Zagrebačkoj biskupiji. Vjerojatno je na području današnje Banje Luke bio stari grad Vrbas, sjedište Vrbaske županije. U pisanim pak spomenicima grad pod imenom Banja Luka prvi se put spominje 1494. godine. O bujnom životu katoličke crkve u ovim krajevima prije pada pod tursku osvajačku vlast svjedoče brojne otkrivene crkve iz antičkog i srednjovjekovnog doba. Takvih je crkava i crkvina npr. samo u današnjem bihaćkom dekanatu poznato čak stotinjak!

Težak udarac Katoličkoj crkvi u cijeloj BiH pa tako i u današnjoj banjolučkoj biskupiji zadali su Osmanlije svojim osvajanjem, rušenjem i islamizacijom. Naseljavanjem pravoslavnog stanovništva koje su provodili Turci, bitno se mijenjala etnička i vjerska slika ovih krajeva. Od konačnog pada Banje Luke pod tursku vlast 1528. godine pastoralni kler u ovim krajevima bili su gotovo isključivo bosanski franjevci. Biskupi se nisu usuđivali dolaziti u dijelove svojih biskupija koje su pale pod tursku vlast. Zato je godine 1735. umjesto postojećih biskupija Sveta Stolica osnovala Apostolski vikarijat u otomanskoj Bosni, kojemu je pripala cijela Bosna i Hercegovina i, dakako i Banja Luka, a upravljao je njime apostolski vikar s biskupskim redom, koji je u pravilu bio franjevac. Takvo je rješenje ostalo gotovo stoljeće i pol, sve do osnutka banjolučke biskupije 1881. Osobito teško stradala je Katolička crkva u Banjoj Luci u vrijeme velikog tzv. Bečkog rata (1681.-1699.), a naročito 1737. godine u tzv. Banjolučkom ratu, kada je spaljena i župna crkva, a vjernici se u velikom broju iselili.

Sam grad Banja Luka je već od starine imao svoju župu, svakako još iz predturskog doba. Nažalost, u dugom razdoblju turske vladavine nestali su tragovi brojnih crkava, a da i ne govorimo o župnim knjigama, spisima i drugoj pisanoj građi. Najstarije matice krštenih, vjenčanih i umrlih banjolučke župe Pohoda Blažene Djevice Marije potječu iz 1753. godine, a pisane su dijelom bosančicom na hrvatskom jeziku (ikavicom), a dijelom na latinskom. Međutim, u gradu se u (pred)turskom razdoblju spominju crkve Sv. Marka i Sv. Ljudevita na Laušu, te crkvica Bl. Dj. Marije na Paprikovcu, dok sjedište župe nije početkom 19. st. preneseno u zabačeno selo Rakovac, kako bi bilo zaštićenije od turske samovolje. Neki pak povjesničari smatraju da su tu (u gradu Vrbas i varoši pod njim) u srednjem vijeku bile crkve Sv. Martina i Sv. Elizabete koje se spominju u popisu dubičkog arhiđakona Ivana 1334. godine. Sve je to, nažalost, do danas neistraženo i prekriveno velom zaborava. Povijest katoličanstva u Banjoj Luci i bližoj okolici, koja je također pripadala banjolučkoj župi, možemo bolje pratiti tek u posljednja dva i pol stoljeća, otkada postoje prve sačuvane župne matice. Sjedište je župe 1859. ponovno preneseno u sam grad i to na mjesto gdje danas stoji župna crkva i kuća. Tu je kao bogoslužni prostor služila jedna skromna kuća koja je 1876. spaljena, pa je napravljena druga jednako skromna baraka, dok 1891. nije napravljena današnja župna crkva. Nekoliko godina prije toga (1884.-1885.) napravljena je prva katedrala u Banjoj Luci, odmah po dolasku biskupa fra Marijana Markovića u svoje biskupsko sjedište Banju Luku, a posvećena je sv. Bonaventuri.
 

Ponos Banjolučke Crkve 

U svojoj dugoj povijesti, Katolička Crkva u Banjoj Luci dala je više istaknutih likova: biskupa, franjevačkih provincijala, misionara, drugih svećenika, redovnica i vjernika laika, i tako obogatila cijelu Crkvu. Iz Banje Luke je beogradski biskup fra Matej Benlić (1651-1674), a prema nekim povjesničarima također skradinski biskup te apostolski administrator Bosanske biskupije (1625-1631), a kasnije i apostolski vikar u Bosni (1631-1633) fra Tomo Ivković, no to nije posve pouzdano. U župi Petrićevac, na rubu Banje Luke, rođen je kard. Guido Del Mestri, a na tadašnjem području iste župe i kard. Vinko Puljić, nadbiskup Vrhbosanski, te banjolučki biskup-ordinarij mons. Franjo Komarica. Banja Luka je iznjedrila poznatog prosvjetitelja fra Ivana Franju Jukića, franjevačkog provincijala fra Franju Miletića, svećenika progonjenih od komunističkog režima, mučenika iz starijeg i najnovijeg vremena, ali je ipak njezino prvo ime ono jednog vjernika laika: to je časni sluga Božji Ivan Merz, prvi blaženik Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Svi su oni ostavili sjajan primjer svoga života i svijetli trag u povijesti Katoličke crkve i grada Banje Luke.

vrh stranice