Vlč. Anto Dujlović

Vlč. Anto Dujlović, sin Lovrena i Ane rođ. Sušilo(vić), rođen je 26. lipnja 1914. u Ružićima i kršten istoga dana u župi Ivanjska. Potječe iz veoma brojne obitelji; otac mu je imao dva braka: s prvom suprugom imao je 7 djece, a s drugom čak 15. Anto je 13. iz drugoga braka. Ujesen 1927. odlazi u sjemenište u Travnik, 1935. u bogosloviju u Sarajevo, zaređen je za svećenika Banjolučke biskupije 30. travnja 1939. u Sarajevu. Mladu Misu slavio je 23. srpnja 1939. u Ivanjskoj.

Imenovan župnikom u Gumjeri kod Prnjavora 3. srpnja 1939. Služio je vojni rok pet mjeseci 1940. – 1941. Vraća se u župu nakon 10. travnja 1941. i nastavlja župničku službu. Pred Božić 1941., nakon jednog odlaska u Banju Luku vojska mu nije dala vratiti se u župu, pa je od veljače do kolovoza 1942. zamjenjivao župnika u Bosanskoj Gradišci. Vratio se u svoju župu, nakon mnogih pokušaja, tek 9. kolovoza 1942. i opsluživao uza svoju župu još pet-šest susjednih župa.

U nedjelju 11. srpnja 1943., kratko nakon ponoći ubijen iz vatrenog oružja u šumi blizu kuće, nakon što je nasilno odveden od četnika iz župne kuće. Pokopan je dva dana kasnije na gumjerskom groblju, a sprovod mu je vodio susjedni župnik vlč. Alfred Pichler, kasniji banjolučki biskup. Grob mu danas nije moguće precizno locirati. U trenutku smrti bilo mu je samo 29 godina života.

U zadnjem njegovu očuvanom pismu subratu svećeniku piše: „Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima.“ A u drugom pismu školskom kolegi bogoslovu: „Živci grozno stradavaju svaki dan, ali hoću da budem prava žrtva svoga svetog zvanja i žrtva za sve ove neumrle duše“. Njegovi nekadašnji vjernici poljske narodnosti koji su nakon rata iseljeni u Poljsku smatrali su ga mučenikom i svećenikom sveta života.

Banjolučka mu biskupija čuva spomen Misama zadušnicama 11. srpnja svake godine koju redovito predvodi biskup na otkopanim temeljima nekadašnje župne crkve u Gumjeri te pohodom i molitvom na mjesnom groblju. Sveta je Stolica odobrila pokretanje postupka za njegovo proglašenje blaženim i svetim, i već su učinjeni značajni koraci u tome pogledu, i u Banjolučkoj biskupiji, i u biskupiji Legnica, u Poljskoj, gdje danas žive potomci njegovih vjernika.