Propovijed biskupa Majića na svetkovinu sv. Josipa u mostarskoj katedrali

Svečanim euharistijskim slavljem koje je 19. ožujka 2026. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve predvodio biskup banjolučki mons. Željko Majić, Mostarsko-duvanjska biskupija proslavila je svoga nebeskog zaštitnika sv. Josipa. Na misi su sudjelovali biskupi BK BiH i biskupi delegati okupljeni uoči redovitog proljetnog zasjedanja, a prigodnu homiliju, koju prenosimo u cijelosti, uputio je biskup Majić:
Preuzvišeni nadbiskupi i biskupi, braćo svećenici, sestre redovnice, dragi Božji narode!
Kada god razmišljamo o sv. Josipu – a osobito danas, na njegovu svetkovinu – susrećemo se s jednom naizgled neobičnom činjenicom: Evanđelje, koje ga spominje desetak puta, ne donosi nijednu njegovu izgovorenu riječ. A ipak snažno, jasno i uvjerljivo govori o njegovim djelima.
Kada se pitamo u čemu je posebnost Josipove veličine, odgovor je jasan: ne u riječima, nego u vjernosti; ne u govoru, nego u poslušnosti; ne u isticanju, nego u šutnji koja osluškuje i, još više, sluša Boga – šutnji koja je ispovijest vjere. Kako lijepo kaže sveti Ivan Pavao II.: „Josip je čovjek šutnje, ali njegova šutnja otkriva dubinu njegove vjere.“
Sveto Pismo prikazuje sv. Josipa u trenutcima koji nisu laki, nisu jednostavni i nisu bez boli. Njegov život nije bio pošteđen kušnji. Naprotiv – obilježen je tjeskobama koje možemo podijeliti u dvije skupine: tjeskobe srca koje ne razumije i kušnje života.
1. Tjeskobe srca koje ne razumije
Zaručen je s Marijom, Nazarećankom – i odjednom, prije nego što se sastadoše u zajedničkom domu, ona je trudna po Duhu Svetom (Mt 1,18). Jasno je da Josip kao čovjek ne razumije. A Marija šuti.
Što učiniti? Kako prihvatiti ono što nadilazi svaku ljudsku logiku? To su pitanja koja su ga danima progonila.
Josip, kojega sv. Matej opisuje kao pravedna, ne optužuje Mariju, a još manje je osuđuje; ne smišlja kako da joj se zbog „nevjernosti“ osveti. Sve to duboko i bolno proživljava. S tom se spoznajom teško nosi. Zato šuti, razmišlja, pati. I na kraju, kao čovjek, donosi odluku: potajno je otpustiti.
No upravo u toj borbi Bog progovara. Događa se poseban Božji zahvat u njegov život: Josip prima poziv, posebno poslanje u Božjem planu spasenja.
„Ne boj se!“ – kaže anđeo. Ne boj se uzeti k sebi Mariju (Mt 1,20). Ne boj se Božjega plana u kojem te sam Bog izabire za posebno poslanje. Ne samo da ćeš tomu Djetetu, začetomu po Duhu Svetomu, nadjenuti ime, nego ćeš se za njega brinuti kao pravi otac.
„Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (Mt 1,24).
Braćo i sestre! Ovdje dolazimo do prve velike istine o sv. Josipu: Josip je čovjek koji se otvara Bogu. Kada Sveto Pismo govori o Josipovu snu, ne govori o pukom sanjarenju, nego o dubokom dijalogu s Bogom. U biblijskom kontekstu snovi često nisu samo obični snovi, nego način komunikacije i zajedništva s Bogom.
Zato Josip sluša što je Bog naredio: ustaje, uzima, polazi i izvršava ono što je u snu čuo, znajući da je to Božja volja. Ne trebaju mu dodatna pitanja ni razjašnjenja. U konkretnom slučaju uzima Mariju i prima je u svoj dom zajedno s njezinim Djetetom.
2. Kušnje života
Nakon tjeskobe nerazumijevanja Božjega plana dolaze kušnje života: put u Betlehem, nedostatak mjesta u gradskom svratištu, rođenje u štalici – u krajnjem siromaštvu; Herod želi ubiti Dijete; bijeg u tuđinu, u Egipat; život u izbjeglištvu; povratak u domovinu, ali zbog nesigurnosti ne u Judeju, nego u Galileju, u svoj siromašni Nazaret.
No jednako kao u tjeskobama nerazumijevanja, tako i u kušnjama života, Bog svoga Josipa ne napušta. Opet mu govori u snu – i to ne jednom, nego četiri puta. I svaki put odzvanja ista poruka: „Ustani!“
Što Josip čini? Ne raspravlja. Ne odgađa. On ustaje i izvršava ono što mu anđeo Gospodnji naređuje.
To je druga velika istina njegova života: Josip je čovjek koji ustaje kada Bog govori. Strah ga ne sputava. Poput tolikih drugih ne postavlja pitanje: „Što ako?“ On ustaje i ide kamo ga Bog šalje. Zato i sv. Franjo Saleški (1567.-1622.) taj odnos Josipova „sna“ i djelovanja naziva „savršenim sjedinjenjem kontemplativnog i djelatnog života“.
Braćo i sestre, koliko puta i na koje sve načine Bog nam je progovorio! Pisac Poslanice Hebrejima kaže: „Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu“ (Heb 1,1-2).
Tako i nama danas govori: po svojoj Riječi, po Sinu koji je Riječ Tijelom postala, po Blaženoj Djevici Mariji, po sv. Josipu, po svecima, po Crkvi, po savjesti i svakom dobrom savjetu i poticaju.
A mi? Unatoč svemu tome, često ostajemo u snu koji nije susret s Bogom, nego puko sanjarenje lagodna života – ne ustajemo.
Što nas drži na mjestu? Strah? Nedostatak vjere?
A sv. Josip, zajedno s anđelom Gospodnjim, poziva nas: ustani! Ustani iz svoje nesigurnosti. Ustani iz svoje zatvorenosti. Ustani iz svoje nevjere. Ne boj se puta na koji te Bog zove! Na tom putu nisi sam – Bog je s tobom!
Nakon događaja u Hramu, kada je Isusu bilo dvanaest godina, Josip nestaje iz evanđeoskih izvješća. Nema više o njemu ni riječi ni spomena. Mnogi bibličari smatraju da je umro prije nego što je Isus započeo svoje javno djelovanje.
No ono što je sigurno jest da je Josip svoje poslanje u potpunosti ispunio: bio je vjeran, pravedan i poslušan. To su stupovi njegove svetosti koji su nadahnjivali mnoge svece, Crkvu i njezino učiteljstvo – i trebaju nadahnjivati i nas danas.
3. Ime Josip
U Svetome Pismu ime nikada nije slučajno. Ono nije samo oznaka – ono je poslanje. Ime otkriva čovjekov identitet, ali još više: otkriva Božji plan s čovjekom.
Ime Josip dolazi od hebrejskoga „Josef“ i znači: „Bog će dodati“, „Bog će umnožiti“, „Bog će dati još“ (djece). Tako je starozavjetna Rahela, supruga Jakovljeva, nazvala svoga sina prvorođenca: Josipa (Post 30,24).
Promatrajući Josipov život, možemo se zapitati: što je to Bog dodao njegovu životu? Lagodnost, mir i sigurnost? Život bez patnje i križa? Nipošto. Naprotiv, dodao mu je odgovornost, brigu za Mariju, pravno očinstvo nad Isusom, putove koje nije planirao – dodao mu je križ.
No, draga braćo i sestre, na Josipu se očituje istina koju će Apostol naroda zapisati u Poslanici Rimljanima: „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28).
Ta se suradnja u Josipovu životu očitovala tako da mu je u ljudskom nerazumijevanju došlo Božje prosvjetljenje, u opasnostima života Bog mu je bio zaštita, a u nesigurnosti putokaz.
I, ako se još uvijek pitamo gdje je ključ svega što o Josipu znamo i zašto ga častimo, odgovor je u suradnji milosti i vjere. To znači da Bog ne djeluje umjesto nas, nego s nama; da ne uklanja kušnje, nego daje snagu da ih nadvladamo; da daje više nego što čovjek može vidjeti i poželjeti.
Bog nam po Josipu jasno poručuje: ti vjeruj, a ja ću dodati – strpljenje kad ga nemaš, mir kad si nemiran, snagu kad si slab, utjehu kad si tužan.
Zato danas, dok slavimo njegovo ime i nadahnjujemo se njegovim životom, ne određujmo Bogu što bi nam trebao dodati, nego se pitajmo što Bog želi dodati u naš život – i tomu daru se otvorimo s potpunim povjerenjem.
Sv. Josip nam poručuje da je i nama, koji se nalazimo u tjeskobama srca koje ne razumije i kušnjama života, najpotrebniji dar vjere. Vjere koja donosi plodove: razumijevanje, ljubav, vjernost u obitelji, spremnost na žrtvu, otvorenost životu, međusobno poštovanje; veću osjetljivost za pravdu, više zajedništva i solidarnosti, više suosjećanja za bolesne, stare, siromašne i napuštene.
Jednom riječju: treba nam srce otvoreno Božjoj ljubavi. Trebamo biti ljudi koji, poput sv. Josipa, istinski žele živjeti po Božjoj volji.
I zato molimo: Sveti Josipe, čovječe šutnje, poslušnosti i vjere, nauči nas vjerovati da Bog uvijek daje više. Nauči nas prihvatiti ono što nam Bog dodaje. Nauči nas živjeti s pouzdanjem, a ne sa strahom. Daj da naš život, naše obitelji i ova mjesna Crkva postanu prostor u kojem Bog djeluje.
Na kraju čestitamo svetkovinu sv. Josipa mons. Petru Paliću, mjesnom ordinariju ove Mostarsko-duvanjske biskupije, kojoj je zaštitnik današnji Svečar, i po njegovu moćnom zagovoru neka siđe obilan Božji blagoslov na sav Božji puk i kler ove hercegovačke dijeceze! Amen.



