Svetkovina Uznesenja BDM svečano proslavljena u Biskupijskom marijanskom svetištu „Marija Zvijezda“

Banja Luka, 15. kolovoza 2026. – U Biskupijskom marijanskom svetištu „Marija Zvijezda“ – Trapisti svečano je proslavljena svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa.

Za ovu svetkovinu vjernici su se pripravljali trodnevnicom. Prvoga dana trodnevnice misno slavlje predvodio je p. Mihovil Filipović, duhovnik Regije Zagreb Marijine legije, drugoga dana mons. Ivica Božinović, župnik i rektor Svetišta sv. Male Terezije u Presnačama, dok je na uočnicu svetkovine Misu bdjenja predvodio biskup Željko Majić.

Na sam dan slavljene su tri sv. Mise, a središnje euharistijsko slavlje predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić u zajedništvu sa župnikom i rektorom Biskupijskog marijanskog svetišta „Marija Zvijezda“ p. Zvonkom Topićem, OCSO i banjolučkim župnikom i dekanom preč. Žarkom Vladislavom Ošapom.

Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor sastavljen od pjevača iz više župa Banjolučkog dekanata. Prostranu svetišnu crkvu ispunili su brojni vjernici i hodočasnici, kao i mnogi raseljeni Banjolučani koji tradicionalno dolaze na ovo slavlje i okupljaju se oko svoje nebeske Majke.

Biskup je u propovijedi istaknuo Mariju kao „znak sigurne nade i utjehe Božjem narodu koji putuje“ te pozvao vjernike da, poput nje, ostanu vjerni Bogu i onda kada život donosi neizvjesnost, trpljenje i križ.

Govoreći o svetkovini koja je duboko ukorijenjena u životu Crkve i pobožnosti vjerničkoga naroda, biskup je istaknuo kako Velika Gospa nije samo spomen velikoga događaja iz Marijina života, nego svetkovina koja svakom čovjeku postavlja temeljna pitanja: „Čemu se nadamo? Kamo ide naš život? Što je ono što će na kraju ostati?“

Osvrćući se na učenje Drugoga vatikanskog koncila, osobito na Dogmatsku konstituciju o Crkvi Lumen gentium, biskup je podsjetio da Koncil Mariju promatra „u otajstvu Krista i Crkve“. Ona je Majka Gospodinova i Majka Crkve, ali istodobno i „tip i izvrsni uzor u vjeri i ljubavi“.

„Kada danas gledamo Mariju, ne gledamo nekoga tko nam je dalek. Gledamo ono što i mi trebamo postati“, rekao je biskup, podsjetivši da Marijin život nije bio bez poteškoća. Njezino „da“ Bogu bilo je prožeto nerazumijevanjem, neizvjesnošću, boli i križem, sve do trenutka kada je stajala pod križem svoga Sina.

Upravo zato, naglasio je, Marija vjernicima pokazuje da se kršćanska nada ne rađa iz života bez križa, nego iz vjernosti Bogu usred križa. Njezine riječi „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ ostaju trajni obrazac kršćanskoga života. „Lako je vjerovati onda kada sve ide dobro. Prava vjera očituje se usred križa, onda kada čovjek, poput Marije, može reći: Gospodine, ne razumijem sve, ali Ti vjerujem“, poručio je biskup.

Govoreći o Crkvi kao „putničkom narodu Božjem“, biskup je istaknuo da Crkva nije zajednica savršenih ljudi, nego zajednica koja je na putu – ponekad sigurnim korakom, a ponekad posrćući, ali uvijek pozvana nastaviti hod u vjeri.

U tom je kontekstu podsjetio na riječi Drugoga vatikanskog koncila prema kojima Marija, proslavljena tijelom i dušom na nebu, „svijetli na zemlji kao znak sigurne nade i utjehe Božjem narodu koji putuje“.

„Kako nam je danas potrebna upravo takva nada!“, rekao je biskup, upozoravajući na nesigurnost s kojom se suočavaju obitelji, mladi i brojni ljudi koji, premda izvana žive normalno, iznutra nose samoću, razočaranje i umor.

Crkva, naglasio je, čovjeku ne nudi površnu utjehu, nego ga poziva da ne izgubi nadu i da u svim životnim okolnostima traži Božju volju. „Bog nije digao ruku od čovjeka. Bog nije završio svoje djelo s nama“, poručio je. Naša vrijednost, dodao je, nije određena samo okolnostima u kojima živimo, položajem u društvu ili imanjem koje posjedujemo. Naš je život u Božjim rukama, a konačno će biti vrednovano koliko smo bili vjerni, koliko smo ljubili i koliko smo učinili s onim što smo primili.

Posebnu poruku biskup je uputio vjernicima govoreći o budućnosti Crkve u Banjoj Luci i smislu ostanka na vjekovnim ognjištima. „Ima li Crkva u Banjoj Luci budućnost i koji je smisao ostanka na ovim vjekovnim ognjištima?“ – pitanje je koje je, kako je rekao, postavio već tijekom Mise bdjenja uoči Velike Gospe. Odgovor je, istaknuo je, jasan: „Ostajemo jer ne smijemo dopustiti da se ugasi svjetlo Evanđelja; da se ugase vjera, nada i ljubav.“ Ostati znači, dodao je, čuvati molitvu u obiteljima, omogućiti djeci da upoznaju Krista, ne dopustiti da stariji ostanu sami i da ranjeni budu zaboravljeni. „Ne smijemo se pomiriti s time da je sve gotovo. Jer s Kristom nikada nije sve gotovo. Smrt nije pobijedila. Krist je pobijedio. A Marija je danas znak te pobjede.“

Biskup je posebno istaknuo da Marija nakon prihvaćanja Božje volje ne ostaje zatvorena u sebe. Ona „ustaje i odlazi“ Elizabeti, spremna pomoći. U tome je prepoznao i poziv današnjoj Crkvi i svakom vjerniku. Marijin Magnificat – „Veliča duša moja Gospodina“ – ne usmjerava pogled na Mariju samu, nego na Boga.

„Jesmo li mi ljudi koji upućuju na Boga ili samo na sebe? Jesu li naše obitelji mjesta u kojima se govori o Bogu? Jesu li naše župne zajednice mjesta u kojima čovjek osjeća da je prihvaćen? Jesmo li kao vjernici spremni služiti, pomoći, oprostiti i biti blizu čovjeku koji pati?“, upitao je biskup.

Crkva, naglasio je, ne postoji samo zbog sebe, nego „da bi Krist bio prepoznat u svijetu“. Zato se vjernici ne mogu samo diviti Mariji, nego su pozvani učiti od nje kako reći „da“ Bogu, kako čuvati obitelj, ostati uz čovjeka u nevolji, ne izgubiti nadu i služiti bez traženja vlastite veličine.

Govoreći o samom otajstvu Uznesenja, biskup je podsjetio da Crkva vjeruje i ispovijeda kako je Blažena Djevica Marija, po završetku svoga zemaljskog života, „uznesena tijelom i dušom u nebesku slavu“, što je 1950. godine svečano definirao papa Pio XII. u apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus.

Marijino Uznesenje, rekao je, važno je jer u njoj vjernici vide ono što je Bog pripravio i za njih – poziv na puninu života u Bogu i nadu u vlastito uskrsnuće.

Podsjetio je i na molitvu kardinala Godfrieda Danneelsa: „Gospodine Isuse, daj da gledamo prema nebu, a da ne zaboravimo zemlju, i obratno.“

„Danas ne gledamo prema nebu da bismo pobjegli od zemlje. Gledamo prema nebu da bismo bolje živjeli na zemlji“, poručio je biskup, pozvavši vjernike da budu ljudi nade, ljudi koji ne odustaju, koji grade, a ne ruše, koji pomiruju, a ne dijele, koji služe, a ne traže da im se služi.

Na kraju homilije biskup je pozvao vjernike na molitvu za mjesnu Crkvu, svećenike, redovnike i redovnice, obitelji, djecu i mlade, stare i bolesne, za one koji su ostali u svojim domovima, ali i za one koji su morali otići, kao i za sve koji su izgubili nadu ili se udaljili od Crkve i Boga.

„Neka nas sve Marija pronađe svojom majčinskom blizinom i neka nas sve ponovno okuplja oko svoga Sina“, zaključio je biskup.

Na kraju sv. Mise, p. Zvonko Topić uputio je riječi zahvale biskupu na predvođenju slavlja i upućenoj riječi ohrabrenja, kao i svim hodočasnicima, koji su svojom prisutnošću, pjesmom i molitvom uveličali ovu svetkovinu.

Nakon misnog slavlja, obiteljsko zajedništvo nastavljeno je u dvorištu svetišta, gdje su domaći župljani priredili okrjepu za sve vjernike i svećenike.