Velika Gospa u Vidošima: „Ne postoji vjeronauk koji može zamijeniti oca koji kleči“
Na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, 15. kolovoza 2026., u župi Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije u Vidošima kod Livna slavljena je večernja sveta Misa, koju je predvodio župnik iz Podhuma fra Jure Periša u zajedništvu s mons. Antom Vidovićem i fra Ivanom Kasalom, dok su ispovijedali gvardijan fra Marko Ešegović i zlatomisnik fra Ćiro Lovrić.
U svojoj propovijedi, koju je posvetio Mariji, te snazi obiteljske i osobne molitve, očuvanju vjere, pamćenja i odgovornosti koju svaka generacija ima prema onima koji dolaze nakon nje, fra Jure je istaknuo da je Velika Gospa i ove godine u Vidoše okupila brojne vjernike. „Dolazili su iz različitih krajeva, a sa sobom su nosili ono što čovjek često nikome drugome ne može povjeriti – svoje radosti, bolesti, zahvalnosti, obiteljske brige, suze i nade“, naglasio je.
„Svi ti ljudi dolaze majci“, istaknuo je fra Jure, govoreći o posebnosti hodočašća i o tome zašto se čovjek u svojim životnim teškoćama ponovno vraća Mariji. „Čovjek”, kazao je, „u životu može izgubiti zdravlje, posao, sigurnost, slobodu, ljubav ili dom, ali postoji nešto što ne bi smio izgubiti – svijest da ima majku kojoj se uvijek može vratiti”.
Govoreći o Mariji, fra Jure je podsjetio da ona nije cilj kršćanskoga života, nego ona koja čovjeka vodi svome Sinu. „Zato je”, rekao je „nazvana vratima nebeskim – jer vrata ne zadržavaju čovjeka, nego vode u dom”. A Marijina je uloga, istaknuo je, upravo u tome da čovjeka vodi prema domu, prema Kristu i prema Bogu. U tom je kontekstu podsjetio i na povijest ovoga kraja te na fra Lovru Karaulu, franjevca koji je svojim djelovanjem ostavio dubok trag među ovdašnjim narodom. Govorio je o njegovoj zauzetosti za narod, gradnji crkava i širenju pobožnosti prema Gospi. Posebno je istaknuo njegovu povezanost s krunicom. Fra Lovro je, podsjetio je, na kraju svoga života 1875. godine prema mučeničkoj smrti išao s krunicom u ruci. Za vjernika, naglasio je, upravo ta slika govori o čovjeku koji je cijeli svoj život povjeravao Gospi i narodu Božjoj zaštiti.
U propovijedi je posvijestio vjernicima da vidoška crkva i svetište nisu samo građevine. „One su mjesto pamćenja generacija koje su kroz desetljeća i stoljeća ovamo donosile svoje molitve”, kazao je fra Jure. Također, podsjetio je na bake i djedove koji su s krunicom u rukama i molitvom na usnama pred Gospu donosili svoje zavjete, molili za bolesnu djecu, za obitelji i za one koji su morali otići daleko od rodnoga kraja. Posebno je snažno odjeknula njegova misao o onome što generacije trebaju ostaviti svojoj djeci: „Ponekad mislimo da su nam naši stari ostavili kamene crkve. Ali to nije istina. Crkve se mogu srušiti od starosti, od zemljotresa, od ratova. Ali nama naši stari ostavili su svoju vjeru”, kazao je.
Govoreći o vlastitom odnosu prema krunici, fra Jure je vjernicima ponudio jednostavan način kako svakodnevnu molitvu desetice učiniti osobnom i povezanom s obitelji. „Svako zrno može postati molitva za jednu generaciju – za baku, djeda, oca, majku, za sebe, djecu, unuke i buduće naraštaje, za Crkvu, narod i domovinu te za one koji su nam najbliži, ali i za one s kojima imamo teškoće. Malo pomalo, svaki dan, ustrajno“, poručio je, pozivajući vjernike da ne podcjenjuju snagu jedne desetice izmoljene svakoga dana. U tome je vidio i simbol kontinuiteta: ako se jedno zrno preskoči, lanac se prekida, ali ako čovjek ustraje, molitva se nastavlja i povezuje generacije.
Jedan od snažnijih dijelova propovijedi odnosio se na suvremenoga čovjeka i gubitak mira. Fra Jure je upozorio na paradoks vremena u kojem živimo: imamo više tehnologije, a manje istinskog razgovora; više komunikacije, a manje zajedništva; više ekrana, a manje iskrenih pogleda; više informacija, a manje mudrosti. „Današnji čovjek bez mira, jer lako pamti, a još brže zaboravlja“, istaknuo je. U tom je kontekstu izgovorio i poruku o važnosti obiteljskog i narodnog pamćenja: „Narod ne nestaje kad izgubi novac, nego narod će nestati onda kada izgubi svoje pamćenje. Pamćenje se”, kazao je, „čuva u obitelji, vjeri, jeziku, molitvi i miru Božjem”.
Posebno je to povezao s ljudima koji danas žive izvan svoga rodnoga kraja. Marija i zajednička molitva, rekao je, mogu biti mjesto koje ponovno okuplja ljude i podsjeća ih odakle su došli, kako su živjeli njihovi preci i što su kroz generacije nastojali sačuvati.
Mariju je fra Jure nazvao i „zdravljem bolesnih“, ali ne samo u smislu tjelesnoga ozdravljenja. „Postoje”, rekao je, „rane koje liječnik ne može izliječiti – rane među braćom i sestrama, između roditelja i djece, između supružnika, rane nastale zbog neoproštenih riječi i neiskazane ljubavi”. Govoreći vrlo konkretno o obiteljskim svađama oko nasljedstva, podsjetio je kako se događa da ljudi zbog zemlje i imovine prekidaju odnose s najbližima: „A mi ne pričamo s rođenim bratom i sestrom zato što je on dobio dva metra ili duluma neke veće njive…“ Poruka je bila jasna: nijedna zemlja i nijedna imovina nisu vrijedne toga da zbog njih čovjek izgubi brata, sestru ili mir u vlastitom srcu.
Posebno mjesto u propovijedi zauzela je obitelj i odgovornost roditelja za prenošenje vjere djeci. „Djeca”, naglasio je fra Jure, „ne postaju vjernici samo zato što su donesena na krštenje. Ona gledaju ono što njihovi roditelji žive”. „Ne postoji vjeronauk koji može zamijeniti oca koji kleči. Ne postoji propovijed koja može zamijeniti majku koja moli. Ne postoji nijedna aplikacija koja može zamijeniti našu obiteljsku krunicu. I možda najjednostavnije: Djeca neće pamtiti naše riječi, ali će pamtiti naše večeri. Upravo zato obiteljska molitva nije samo još jedna obveza, nego svjedočanstvo koje djeca nose sa sobom”, istaknuo je.
Fra Jure je ispričao primjer jedne obitelji koja svakoga dana zajedno moli krunicu. Prije molitve djeca s roditeljima razgovaraju o onome što su proživjela tijekom dana – o školi, problemima, uspjesima, neugodnostima i svemu što ih opterećuje. „Nije riječ o idealnoj obitelji”, naglasio je. „Posvađaju se, nasmiju, nekad i zaplaču. Ali kada dođe vrijeme molitve, svi zajedno uzimaju krunice. Nakon završetka molitve odlaze na počinak s mirom.” U tome je vidio jednostavan, ali snažan put prema obnovi obiteljskoga zajedništva.
Istaknuo je i da Marija nije postala kraljica zato što je vladala, nego zato što je služila. U toj je rečenici fra Jure sažeo još jednu važnu poruku: Marija je uzor obiteljima jer pokazuje da se prava veličina ne nalazi u vlasti nad drugima, nego u služenju.
Na kraju propovijedi ponovno se vratio krunici i lancu molitve koji povezuje generacije. Govorio je o franjevcu koji je nekoć prolazio ovim krajevima moleći krunicu, o njegovoj duhovnoj djeci koja je mole danas te o djeci koja će je, ako Bog da, moliti sutra. „Taj lanac molitve krunice ne treba i ne smije puknuti“, naglasio je, a zatim je uputio poruku koja je možda i najviše sažela cijelu propovijed: „Nije najvažnije koliko ću u svom životu živjeti, nego što ću prenijeti onima koji dolaze nakon mene.“
Zamislio je trenutak kada nas više neće biti, a netko će jednoga dana otvoriti staru obiteljsku ladicu i pronaći izlizanu krunicu: „Netko će reći: ‘Ovu je krunicu molila moja baka’, drugi: ‘Ovu je krunicu molio moj djed’, treći: ‘Ovu je krunicu molio moj otac’, četvrti: ‘Ovu je krunicu prebirala moja majka’ i tada će”, zaključio je fra Jure, „Gospa ponovno učiniti ono što čini stoljećima – povezati ono što se čini razdvojeno: ‘Spojit će nebo sa zemljom, prošlost i budućnost. Marija, majka, kraljica obitelji i mira, spojit će roditelje i djecu i sve nas, u konačnici dovesti svome Sinu’.”
župa Podhum
