Sestre Misionarke Božjega milosrđa proslavile su 3. listopada 2026. u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Sasini desetu obljetnicu svoga djelovanja. Zahvalno euharistijsko slavlje, održano u sklopu proslave spomendana sv. Faustine Kowalske, predvodio je mons. Franjo Komarica, banjolučki biskup u miru i utemeljitelj zajednice u koncelebraciji s upraviteljem župe vlč. Adolfom Višatickim i još dvojicom svećenika, izvijestili su iz Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa.
Uz župljane na slavlje su pristigli hodočasnici i štovatelji Božjega milosrđa iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Među njima bili su i predstavnici Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa iz Hrvatske.
Danas u župi Sasina djeluju: s. Miroslava Ljevar, poglavarica Misionarki Božjega milosrđa i rođena Sasinjanka, s. Ivana Pejčin i s. Anđa Lebo.
Polazeći od naviještenog odlomka iz Evanđelja po Luki i Isusovih riječi: „Ne boj se, stado malo“ (Lk 12,32), mons. Komarica u homiliji je okupljene podsjetio da snaga Crkve nije prvenstveno u njezinoj brojnosti, nego u zajedničkom ispovijedanju Isusova imena i pouzdanju u Boga. „Upamtite Sasinjani: ne boj se, stado malo. Upamtite katolici Bosne: ne boj se, stado malo, upamti katoliče hrvatskoga naroda, kao malog naroda, ne boj se stado malo“, poručio je naglasivši da kroz svaku, pa i najmanju zajednicu Kristovih sljedbenika djeluje Božja milosrdna i spašavajuća prisutnost.
Na početku homilije osvrnuo se i na smisao hodočašća. Podsjetivši na riječi Psalma 122: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji“, Jeruzalem je opisao kao sliku svetoga mjesta na kojemu se hodočasnik, zajedno s braćom i sestrama u vjeri, susreće s Bogom.
Tu je sliku prenio na Sasinu: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo do Sasine.“ Sveto i hodočasničko mjesto, istaknuo je, treba biti mjesto mira i pomirenja – između Boga i čovjeka te čovjeka s čovjekom – mjesto na kojemu hodočasnik može pronaći istinski mir srca i duše.
Govoreći o teškoj povijesti župe, ratnom stradanju i ranama koje su ostale iza njega, biskup je podsjetio da se Božja prisutnost nije dala iskorijeniti. Prisjetio se vremena rušenja crkve, kada se u Sasini molila krunica, pa i za one koji su crkvu rušili, usporedivši to iskustvo s današnjim prizorom okupljenih vjernika i hodočasnika koji zajedno zahvaljuju Bogu.
Upravo je posljednjih deset godina opisao kao osobito vidljiv znak Božjega djelovanja u toj župi – liječenja ratnih rana i buđenja nove nade. „Svjedoci smo da se Bog i u ovoj župi pojavio među ljudima, ne s borbenim avionima i tenkovima ni topovima, nego u obliku posijanog sićušnog gorušičina zrna“, rekao je mons. Komarica. To „dragocjeno zrno svoga milosrđa i ljubavi“, nastavio je, Krist je posijao na području Sasine omogućivši „začetak i utemeljenje i stasanje jedne mlade redovničke zajednice“, spremne služiti ljudima kojima je potrebna duhovna, duševna i tjelesna utjeha i pomoć. Biskup je nastanak zajednice povezao i sa sv. Faustinom Kowalskom, „tajnicom Božjega milosrđa“, preko koje je Crkva primila poruku o neizmjernom Božjem milosrđu i pozivu čovjeka na potpuno pouzdanje u Boga, sažeto u zazivu: „Isuse, uzdam se u Tebe“.
Posebno se osvrnuo na s. Miroslavu Ljevar. Govoreći slikovito, rekao je da je „sićušno gorušičino zrno“ milosrđa, njegovano u srcu sv. Faustine, presađeno „u otvoreno i čeznutljivo srce“ s. Miroslave – srce koje je kroz vlastita iskušenja ostalo otvoreno poticajima Duha Svetoga i potrebama čovjeka toga kraja.
Upravo je u obeshrabrenom i stradalom čovjeku, istaknuo je, trebalo ponovno buditi pouzdanje u Božje milosrđe te konkretnim životom svjedočiti da Bog čovjeka nije zaboravio.
„Ovih se dana navršava punih deset godina od dolaska sestara. Dolikuje i dužnost nam je da zajedno s njima milosrdnom i dobrom Bogu od svega srca izrazimo svoju zahvalnost za sve ono što je On milostivo učinio njima, a preko njih i mnogim ovdašnjim ljudima“, rekao je biskup.
Podsjetivši potom na život i apostolat sv. Faustine, završio je molitvom da svi okupljeni, po njezinu primjeru, postanu nositelji nade Božjega milosrđa: da „svi budemo misionarke i misionari Božjega milosrđa“.
Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratila poglavarica zajednice s. Miroslava Ljevar. Njezino je svjedočanstvo imalo osobitu težinu upravo zato što se nakon desetljeća redovničkoga života i vlastitih životnih kušnji njezino novo poslanje vezalo uz rodnu Sasinu.
„Radujem se u Gospodinu. Što reći? Tebe Boga hvalimo, Tebe Gospodina slavimo“, započela je, zahvalivši svima koji su došli podijeliti s njima „ovaj mali, veliki jubilej“. Zahvaljujući Bogu za poziv i prijeđeni put, govorila je i o vlastitoj malenosti te malenosti zajednice: „Dobri i veliki Bože, hvala Ti što si pogledao našu malenost“, rekla je, nazvavši sebe i svoje susestre „trima malim Pepeljugicama“ koje je Bog odabrao i pozvao. Prisjetila se i trenutaka nesigurnosti pred početkom novoga poslanja. Na pitanje koje joj se tada nametalo – „Što ćemo nas tri same tamo?“ – u srcu je, kako je posvjedočila, primila jednostavan odgovor: „Tvoje je da ideš, a moje da zovem.“
Nakon deset godina rada, nastojanja, ali i kušnji, obratila se svojoj rodnoj župi riječima: „Rodna grudo moja, Sasino moja, Bog te nije zaboravio niti te napustio.“ Podsjetila je na nevino prolivenu krv, stradanja i patnju toga kraja, ali istodobno izrazila nadu da Bog želi da Sasina ponovno procvjeta: „Da ovaj dio naše napaćene biskupije ne padne u zaborav, da po nama oživi.“
Zahvalila je dobročiniteljima i svima koji su zajednicu tijekom godina podupirali, ali i onima koji su ih osporavali, jer su ih, kako je rekla, i takva iskustva učvršćivala. Pozivajući se na riječi iz Dnevnika sv. Faustine da se molitvom i žrtvom mogu spašavati duše, podsjetila je da se misionarsko poslanje ne ostvaruje samo velikim i izvanrednim djelima, nego i tihim svakodnevnim životom, molitvom, žrtvom i prihvaćanjem trpljenja.
Na kraju se prisjetila 7. listopada 2016., kada je zajedno s biskupom Franjom Komaricom i dvojicom svećenika ušla u crkvu u Sasini. Biskup je tada zapjevao pjesmu „Krist na žalu“, čije riječi govore o Kristovu pozivu ljudima spremnima na velika djela.
„Oče biskupe, zapjevajte i danas“, pozvala ga je s. Miroslava, povezujući tako početke poslanja s deset godina života i djelovanja Misionarki Božjega milosrđa u Sasini.
Svečano slavlje zaključeno je u zahvalnosti za prijeđeni put, ali i s pogledom prema budućnosti – da zajednica Misionarki Božjega milosrđa i dalje iz Sasine svjedoči jednostavnu poruku koja stoji u središtu njezina poslanja: Bog je milosrdan prema svakom čovjeku, a čovjek je pozvan odgovoriti pouzdanjem: Isuse, uzdam se u Tebe.
