AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA MISI OTVARANJA JUBILARNE 150. OBLJETNICE DOLASKA SESTARA MILOSRDNICA U BIH

“Obljetnice su prigoda za posvješćivanje činjenice da red sv. Vinka nije ljudsko djelo nego dar milosti Božje”

Pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren, na Svjetski dan siromaha u nedjelju 15. studenog 2020. u katedrali Srca Isusova u Sarajevu predvodio je svečano Euharistijsko slavlje kojim je otvorena Jubilarna 150. godišnjica dolaska sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu (1871.-2021.). Na Euharistijskom slavlju sudjelovale su, između ostalih, sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine na čelu su provincijalnom poglavaricom sestara milosrdnica Provincije Majke Divne (Sarajevo) s. M. Julijanom Djaković. Prigodnu propovijed biskupa Semrena prenosimo u cijelosti:

Čitanja 33. nedjelja kroz godinu A: Izr 31,10-13.19-20,30-31; 1 Sol 5,1-6; Mt 25,14-30.

Uvod. Drage sestre milosrdnice, dragi prijatelji naših sestara, braćo i sestre, danas nas je u ovo slavljeničko zajedništvo okupila Božja ljubav, njegovo milosrđe i dobrota. Ovom svetom misom otvaramo jubilarnu 150. obljetnicu dolaska prvih sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u BiH, točnije u Sarajevo (1871.). Ovo se događa na dan siromašnih, u godini Riječi Božje, u skoro punih 400. godina karizme sv. Vinka i njegovih kćeri milosrdnica. Znamo da vjera nadahnjuje ljubav, a ljubav čuva vjeru. Zahvalni smo sestrama za istinsko svjedočanstvo vjere i ljubavi. Sestre milosrdnice nasljeduju Isusa Krista na način sv. Vinka Pulskog, zaštitnika siromaha, svjedoka milosrđa i dosjetljive ljubavi. Njegov život i djelovanje mogu nam pomoći da utvrdimo svoju vjeru i da se trajno opredijelimo za dobro. Obljetnice nas pozivaju da osluhnemo što nam Bog govori kroz prošlost, što poručuje u sadašnjosti i na što nas poziva u budućnosti. Ova godišnjica sestre milosrdnice potiče na temeljitu duhovnu obnovu na izvorima, kako bi se pripremile za nove izazove u Crkvi i svijetu. Poziva također sve nas na zahvalnost Bogu i onima koji nas vode Bogu. Da bi naša zahvalna molitva bila uslišana odstranimo grijeh i dopustimo da Bog bude u nama i među nama, da nam po zagovoru sv. Vinka ojača vjeru, učvrsti nadu, usavrši ljubav te ublaži naše duševne i tjelesne boli, da nas ozdravi, utješi, ohrabri…

Propovijed

Sestre i braćo!

Obljetnice su prigoda za posvješćivanje činjenice da red sv. Vinka nije ljudsko djelo nego dar milosti Božje. Na početku stoji Vinkova otvorenost Riječi Božjoj i Božjem djelovanju. Vinko daje Bogu prigodu da djeluje u njemu i po njemu kao i po budućim njegovim kćerima koje žele nasljedovati Isusa Krista živeći karizmu ljubavi koja se pokazuje u služenju Bogu, u osjetljivosti za potrebe bližnjih, u radosnoj nadi, strpljenju u nevolji, postojanosti u molitvi, u brizi oko zajedništva, u jednostavnosti i malenosti.

Redovnička zajednica ima uzor u zajedništvu Presvetog Trojstva stoga treba biti izražaj, svjedočanstvo ljubavi i jedinstva u različitosti. Redovnici/e trebaju biti na poseban način «Božja obitelj» koja želi ispuniti spasiteljsku volju Božju. Stoga Krist kaže: «Moja majka, brat, sestra su oni koji čine volju Božju». Onima koji su se odazvali na Božji poziv okupljajući se oko Krista i nasljedujući ga iz bližeg, Bog želi priopćiti svoje darove – zajedništvo s njime, s braćom i sestrama. Činom zavjeta redovnice slobodno i odgovorno same sebe predaju Bogu i nisu više gospodari samih sebe. Njihov gospodar je sam Bog i on može njima raspolagati kako želi. Poslanje redovnica je živjeti, naviještati i svjedočiti vrijednosti Evanđelja. Radi Kraljevstva nebeskoga – iz vjere – pozvani muškarci i žene posvećuju svoj život Kristu, odričući se svega kako bi živjeli evanđeosku jednostavnost po zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće. Radi vjere muškarci i žene svih životnih doba, stoljećima ispovijedaju ljepotu nasljedovanja Gospodina Isusa…

Podsjetimo se Dan utemeljenja Družbe kćeri kršćanske ljubavi tj. sestara milosrdnica je 29. studenoga 1633. god., dakle prije 387 godina, a od toga 150 godina u Sarajevu (1871.). Bosna je tada bila prava misijska zemlja, s teškom mučeničkom prošlošću i s mnogim nevoljama. Otvoreno i darovano polje rada dolaskom u Bosnu sestrama je donosilo poteškoće, ali i radosti. Živjele su s ljudima različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Zaživjele su punim plućima karizmu sv. Vinka i do danas je žive na ovim prostorima. Čestitamo sestrama ovu visoku obljetnicu neprekinutog djelovanja i zahvaljujemo im na svemu učinjenome i na neumornom svjedočenju.

Apostolski vikar, biskup fra Paškal Vujčić uspio je u Sarajevo dovesti četiri sestre milosrdnice iz Zagreba 1871. S velikim poštovanjem izgovaram njihova imena: s. Filomena Massi, s. Rajmunda Perentin, s. Emilija Gašparić, s. Rufina Radonić. Mladica koju su donijele iz Zagreba i zasadile u Sarajevu prije 150 godina milošću Božjom razvila se u veliko stablo koje donosi vrijedne plodove. To stablo je danas provincija Majke Divne sa sjedištem u Sarajevu. Prostire se širom Bosne i Hercegovine. U vlastitom životu i djelovanju sestre žele obnoviti žar vjere, nade i ljubavi svoga Utemeljitelja. Svojim požrtvovnim radom danas čine Božju ljubav vidljivom u bolnicama, školama, župskoj katehezi i vođenju crkvenih zborova, uređivanjem crkve, radom s djevojkama u internatima, brigom za stare i nemoćne u domovima, odgojem najmanjih u vrtićima i drugim aktivnostima koje doprinose odgoju u vjeri te u rješavanju raznih socijalnih problema.

Sav ljudski život je Božji dar – talent. U današnjim čitanjima se to pokazuje očitim u „vrsnoj ženi“, ženi radilici. Ta biblijska slika žene uzor je svakoj ženi. Istodobno je to i slika Crkve zaposlene oko spašavanja svijeta. Također je to slika svakog kršćanina. Kršćaninov život je sav u znaku iščekivanja Dana Gospodnjega. Pavao svima preporučuje „budnost i trijeznost“. Svijet treba radom pripraviti na Drugi Kristov dolazak. Isus će nas pitati što smo učinili za svijet i jedni za druge? (2) Radom iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu čovjek razvija samoga sebe, umnožava se, dostiže mjeru uzrasta Kristova(Ef 4,13).

Rađamo se nedovršeni i nesavršeni pa za svoga zemaljskog života moramo svoj život neprestano oblikovati. Čovjek, za razliku od životinje, sposoban je trajno razvijati se i usavršavati. Svojim razumom uviđa jedne i stvara druge mogućnosti; sposoban je birati, neke mogućnosti usvajati i ostvarivati a druge zanemarivati. Istina, čovjek stoji pod utjecajem ambijenta u kojem živi, no, pozvan je njegovati klice onih sposobnosti koje su njegova izvorna svojina, a ne se olako prepustiti masi.

Pričom iz evanđelja Isus tumači da čovjek nije samoniklo biće i nije mu dano da bude samovoljni vladalac-nasilnik, niti je osuđen da bude ropski sluga. Čovjek je dijete ljubavi Božje, biće voljeno i pozvano vlastitim imenom, osposobljeno izgrađivati svoju osobu u punini svijesti slobode i odgovornosti. Božji darovi čovjeku su obveza koje svatko od nas može u slobodi primiti ili odbaciti. Isusov nam je život primjer u kojem smjeru treba ići kako bismo se mogli u punini ostvariti. On nas poziva da se neprestano obnavljamo duhom, da svoje srce napajamo Božjom riječju koja je kadra oplemeniti naše srce, biti izvorom stvaralačkih misli i profinjenih osjećaja, uvijek nove i povećane zauzetosti za kršćansku zajednicu i svijet u cjelini. Trenutak je da se zamislimo, preispitamo i nanovo svoj život usmjerimo. Jesmo li ljudi širokih pogleda? Uočavamo li i doživljavamo li životne probleme svoje kršćanske zajednice, svoga naroda, društva u kojem živimo i svijeta komu pripadamo? Jesmo li spremni, u duhu Isusova evanđelja, nesebično založiti svoje talente i svu svoju životnu snagu u korist općeg dobra i Božje proslave?

Bog u Isusu ne dolazi da bi uzeo svoje, jer u jeziku ljubavi ne postoji moje i tvoje. Upućuje nas na ljepotu „ludosti križa“ u kojoj se radujemo plodovima, premda uporno sijući, nećemo uvijek biti očevidci očekivanih plodova.

„Budimo s Bogom – i Bog će biti s nama. S njim imamo sve! Vrijedno je čuti riječi sv. Vinka: „Kakva je sreća ustrajati na mjestu na koje nas je postavio Bog. Kakva je nesreća ukorijeniti se tamo kamo nas Bog nije pozvao… Božja djela ne uspijevaju odmah kad mi to želimo, nego kad to Bog želi“.

Sv. Vinko se u svakoj životnoj situaciji pitao: „Što bi sada učinio Isus Krist?“ Časoslov za Vinka kaže: «Bio je oči slijepcu, noge bogalju, otac ubogima». Svakodnevno je Kristov lik otkrivao u siromasima. Govorio je životom i riječima: „Bog ljubi siromahe, a također ljubi i one koji siromahe ljube.“ Posebno je cijenio kreposti: vjeru, ufanje, ljubav, mudrost i razboritost te poniznost, jednostavnost, istinoljubivost u govoru i ponašanju, čistoću srca, blagost, ljubaznost, zahvalnost, milosrđe i sućut prema siromasima. Nisu li ovo kreposti na koje su posebno pozvane sestre milosrdnice i po kojima ih i danas prepoznajemo ovdje u Sarajevu i šire?

Sv. Vinko kao i njegove sljedbenice mogu kazati zajedno s Pavlom: „Ako se hvalim nečim, ne činim to postignutim apostolskim uspjesima, nego Kristovim križem“. Križ je taj koji jamči plodnost poslanja. Križ je taj koji izaziva rađanje „novog stvorenja“. Drage sestre, želim vam i dalje plodan i ustrajan rad za Kraljevstvo nebesko, čvrstu vezu s vašim Zaručnikom, oslonac na Njega koji je najljepši, najodličniji i najvjerniji od svih… Neka vas Bog blagoslovi obilnim plodovima trajne vrijednosti i obdari vas dobrim novim duhovnim zvanjima.

Draga braćo i sestre, podržimo svojim molitvama naše sestre u njihovom životnom izboru i budimo im blizu. Dijelimo s njima bogatstvo Božje ljubavi i milosrđa sada i ubuduće. Amen!

Poslušajte propovijed biskupa Semrena: