Propovijed biskupa Majića na proslavi blagdana bl. Alojzija Stepinca u New Yorku

Propovijed banjolučkog biskupa mons. Željka Majića na proslavi blagdana bl. Alojzija Stepinca u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku u nedjelju, 8. veljače 2026., prenosimo u cijelosti.

BIO BIH NIŠTARIJA KADA NE BIH PREPOZNAO BILO HRVATSKOGA NARODA
New York, nedjelja 8. veljače 2026.

Braćo svećenici, dragi fra Nikola, kustose, fra Lovro, župniče, i fra Slavene, vikaru, uvaženi nositelji i predstavnici civilne vlasti i diplomatske službe, cijenjeni članovi udruga, pjevači, ministranti, dragi Božji narode!

U ovoj 2026. godini spominjemo se 80. obljetnice „prežalosnoga procesa“ blaženomu Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu. To suđenje nije bilo traženje istine o njegovoj ulozi u predratnom i ratnom vremenu, niti pokušaj zadovoljenja pravde, pa ni njezina privida. Bio je to čin brutalnog nasilja nad istinom, pravdom i savješću. Bio je to pokušaj da se slomi jedan čovjek, ali i da se ponize Crkva i hrvatski narod.

No upravo tada zasjao je lik pastira koji je znao komu pripada, s punom sviješću svoje crkvene odgovornosti, svjestan da se „treba većma pokoravati Bogu negoli ljudima“ (Dj 5,29). Na samome suđenju 3. listopada 1946., rekao je: „Stotinu puta ovdje je ponovljen izraz ‘optuženi Stepinac’. Ali nitko nije toliko naivan da ne bi znao kako iza toga ‘optuženoga Stepinca’ ovdje na optuženičkoj klupi sjedi zagrebački nadbiskup, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke Crkve u Jugoslaviji.“

Poput Učitelja pred Pilatom na Litòstrotosu: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,23), zagrebački nadbiskup pred komunističkim sudom, izgovara riječi: „Na sve tužbe koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

I umro je. Ne prirodnom smrću, nego mučeničkom, slijedeći Onoga koji je rekao: „Tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24). Umro je kao zrcalo čiste savjesti, kao onaj koji je izabrao istinu kada je istina imala cijenu križa.

Crkva u hrvatskom narodu desetljećima je čuvala to sjećanje. I u ovoj se crkvi, od njegove blažene smrti u Krašiću 10. veljače 1960. pa sve do danas, Stepinčevo slavilo s dubokom sviješću da će „žrtva čiste savjesti“ jednoga dana zasjati na oltaru. I, Bogu hvala, dočekasmo taj dan, 3. listopada 1998., kada je papa Ivan Pavao II., danas sveti, svečano proglasio blaženim nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, uvrstivši ga u red mučenika. Tako se isto nadamo da ćemo dočekati i dan kada će biti ubrojen u zbor svetih. No naša nada ne smije proći u praznom čekanju ili ostati na divljenju. Život blaženoga Alojzija poziva nas da se njegovim primjerom nadahnjujemo, da njegove riječi poticaja i opomene prihvatimo i provodimo u vlastitome životu;

„Ne budite samo slušatelji riječi, nego i izvršitelji“, poručuje nam sv. Jakov apostol (Jak 1,22).

Duboko svjestan da ste se u svim ovim godinama, posebno na ovaj dan, zajedno s propovjednicima, zaustavljali na Blaženikovu životu, posebno na klevetničkim optužbama i njegovu hrabrom držanju na montiranom komunističkom sudu, danas se želim zadržati samo na jednoj rečenici koju je Stepinac izgovorio na tom „prežalosnom procesu“: „Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bìlo hrvatskoga naroda.“

Bìlo hrvatskoga naroda

Mnogi tumači ovu rečenicu povezuju s narodnom težnjom za slobodom i državnom samostalnošću. I u tome ima istine. No za blaženoga Alojzija „bìlo hrvatskoga naroda“ ima dublje značenje.

Govoreći o „bìlu“, on zapravo govori o DNK-u naroda – o onome temeljnom, dubokom, neuništivom biološkom kodu, srži. O onome što čuva identitet naroda i kada nema vlastitu državu, ili kada živi daleko od nje, kao vi ovdje.

To bìlo, taj DNK hrvatskoga naroda, jest: vjera ukorijenjena u Kristu „Kamenu zaglavnom“ (Ef 2,20); obitelj kao sveti prostor života, jer „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6); poštovanje ljudskoga dostojanstva od začeća do naravne smrti, jer „prije nego što te oblikovah u krilu majčinu, znao sam te“ (Jr 1,5); zajedništvo i solidarnost, jer „jedno je tijelo i jedan Duh“ (Ef 4,4); te neraskidiva vjernost Petrovoj Stolici: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). To je DNK Hrvata katolika koji se hrani molitvom, jača Euharistijom i živi od ljubavi koja prašta.

U vjernosti Kristu Stepinac je ostao vjeran narodu. U njegovu liku zrcali se ono najbolje iz hrvatske povijesti: strpljivost koja podnosi križ: „u nadi budite radosni, u nevolji strpljivi“ (Rim 12,12), i nada koja se ne gasi: In Te, Domine, speravi – „U tebe se, Gospodine, uzdam“ (Ps 31,2).

Stepinac je volio svoj narod, ali ga nikada nije pretvorio u idola. Njegovo domoljublje nisu bile bučne riječi, nego tiha, ustrajna i svakodnevna molitva i žrtva. Učio je da se Domovina ne brani lažima, nego istinom; ne nasiljem, nego dobrotom i poštenjem: „zlo se ne pobjeđuje zlom, nego dobrim“ (Rim 12,21). Zato je imao snagu osuditi svako zlo, bez obzira odakle dolazilo i štititi nepovrjedivo dostojanstvo svakoga čovjeka bez obzira na nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost: „Nema više: Židov – Grk… svi ste vi jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3,28).

U vihoru Drugoga svjetskog rata, godine 1943., dok je Europa bila pritisnuta nečuvenim nasiljem i ideološkim bezumljem, snažno je progovorio o poretku koji Katolička Crkva naviješta: „Mi smo za poredak koji nije napisan na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga“ (Propovijedi, govori, poruke, Zagreb, 1996., str. 179–180).

Danas, u vremenu kada se govori da je stari poredak u kojemu smo rođeni i živjeli mrtav, a pred našim se očima rađa novi – poredak sile i nepravde, osvajanja i porobljavanja, ubijanja nevinih, paljenja sela i gradova, gaženja siromašnih i nemoćnih – ovaj svijet više nego ikada treba ljude Stepinčeva kova. Treba ljude Stepinčeva DNK-a. Samo takva snaga – tiha i ponizna, a evanđeoski hrabra – snagom Božje milosti može izvući svijet iz vrtloga zla i ponovo ga usmjeriti prema istini, pravdi i miru – prema životu.

Bl. Alojzije orijentir hrvatskog naroda

U životu svakoga naroda postoji lik koji nije samo povijesna osoba, nego živi primjer identiteta naroda. Za hrvatski katolički narod, to je blaženi Alojzije Stepinac.

U njemu je sažeto ono najbolje u hrvatskom katoličkom biću: vjernost Bogu, ljubav prema narodu, hrabrost pred nasrtajem zla i prihvaćanje patnje iz ljubavi prema Bogu, Crkvi i Narodu.

Zato on nije samo blaženik Crkve, nego i orijentir naroda.

Kada su od njega tražili da se odrekne Rima, on je izabrao vjernost. Kada su mu nudili mir u zamjenu za poslušnost režimu, on je izabrao savjest. Kada su ga zatvarali, trovali i lomili, on je ostao slobodan. Dobro je znao da sloboda ne ovisi o prostoru u kojem ti je dopušteno kretanje, nego je u Duhu i istini: „Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda“ (2 Kor 3,17).

Draga braćo i sestre, dragi Hrvati New Yorka i drugih mjesta iz kojih ste došli na ovo naše crkveno i nacionalno slavlje!

Iako vas od Domovine dijele kilometri kopna i milje môra i oceana, blaženi Alojzije Stepinac danas vam govori kao pastir i čovjek koji nikada nije napustio svoj narod, čak ni onda kada je to značilo zatvor, klevetu i smrt u tišini.

Stepinac je znao da hrvatski narod živi ondje gdje žive njegovi ljudi. Zato Crkva u Hrvata ne prestaje na granicama Domovine, nego živi u iseljeništvu, u vašim obiteljima, župama, zajednicama i srcima – ovdje u New Yorku.

U teškim vremenima Stepinac je govorio: „Kad vam uzmu sve, ostat će vam dvije ruke – sklopite ih na molitvu.“ To je poruka i vama danas. U užurbanosti ovoga grada, u radu, borbi i često nevidljivoj žrtvi, ne zaboravite tko ste i čije ste.

New York je grad mnogih naroda. U ovom gradu ljudi komuniciraju na više od 700 jezika. A tko bi pobrojio koliko ima Crkava i vjerskih zajednica, kamoli bezvjeraca – onih koji žive kao da Boga nema. Bog ne želi da se u toj masi izgubite i budete bezimeni. On svakoga čovjeka i narod po imenu poznaje: „Ja sam te po imenu zazvao, moj si“ (Iz 43,1) – i zato vas poziva da budete Hrvati katolici, svjedoci vjere koja je duboko u vašem DNK-u i koja se ne trne ni prostornom daljinom ni vremenskim odmakom.

Stoga i ja danas želim sjediniti svoj glas s glasom bl. Alojzija Stepinca: Ostanite vjerni svom DNK! Čuvajte vjeru svojih otaca, jer ona vas je održala. Čuvajte hrvatski jezik, jer je u njemu molitva vaših majki. Čuvajte obitelj, jer je ona prva Crkva i prva škola ljubavi. Stepinac je dobro znao da naš narod nije zemljin prah nego nepropadljiva duša; da ne će propasti ako izgubi zemlju nego kada izgubi dušu, jer „što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a život svoj izgubi?“ (Mk 8,36).

Blaženi Stepinac vas danas ohrabruje: Ne bojte se biti vjernici i vjeru otaca ne skrivajte radi lakšega života. Ne prodajite istinu radi komoditeta, nego je u ljubavi svjedočite. Ne budite ravnodušni na nepravde, ne zaboravite tko ste i kome pripadate. Jer zaborav vlastitih korijena vodi u prazninu, a vjernost Bogu i život po Evanđelju donosi plodove: „Tko u meni ostaje i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,5).

Zato danas, zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem, pred Bogom obećajmo da: ne želimo biti ništarije, nego ljudi savjesti; ne želimo biti bezimeni, nego narod s dušom; ne želimo živjeti bez Boga, jer bez Boga nema ni budućnosti: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127,1).

Blaženi Alojzije Stepinac jest bìlo – DNK hrvatskoga katoličkog naroda. On jest i neka trajno bude naš orijentir. Amen.