IntervjuIzdvajamo

MONS. FRANJO KOMARICA: TKO SVOJ ŽIVOT PROVODI U SLUŽENJU, TAJ NE ŽIVI UZALUD

U prigodi svoga 78. rođendana, 3. veljače 2024. mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki u miru i apostolski upravitelj, dao je intervju Katoličkoj tiskovnoj agenciji Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Osvrnuo se na svoje djetinjstvo, odrastanje i školovanje te na svećeničke i profesorske dane, a posebno na svoje biskupsko služenje u izuzetno izazovnom vremenu prije, tijekom i nakon rata sve do dana kada privodi kraju svoje upravljanje Crkvom banjolučkom.

KTA: Oče biskupe, Vaše biskupsko služenje, prebogato lijepim i teškim događanjima, polako ide kraju kada je riječ o aktivnoj službi vođenja biskupijske zajednice. U povodu nedavne 38. obljetnice Vašeg biskupskog ređenja i Vašeg rođendana, 3. veljače 2024., molim Vas da se prisjetite pojedinih najvažnijih događanja i iznesete svoja razmišljanja o Crkvi kojoj ste desetljećima služili i ljudima za koje ste se zauzimali želeći im pomoći u hodu putem spasenja. Molim Vas da se malo prisjetite svoga mjesta rođenja, djetinjstva i izbora puta prema svećeništvu.

Prisjećanje je uvijek na usluzi srcu i jedini je na zemlji raj iz kojega ne možemo biti istjerani. Naša prošlost ima svoj sadržaj i svoj život. Ako ju ‘pretačemo’ u riječi, omogućujemo joj da i danas opet oživi.

Pođimo redom!

Prema dostupnim, istraženim podatcima iz crkvenih matica, moji su preci živjeli u okolini Banje Luke u kontinuitetu tijekom zadnjih 350 godina. Zajedno sa svojom braćom i sestrama ja sam deveta generacija u rodoslovlju moga oca, pokojnog Ive Komarice, rođenog 1910. godine u Novakovićima, tada na periferiji grada, a danas je to dio grada.

Rođen sam kao sedmo – po redu – dijete, na početku prve poratne godine (1946.), kada je vladalo opće siromaštvo i opća nestašica svega. Majka Ivka je često pričala da tada nigdje u gradu (Banjoj Luci) nije mogla kupiti pelene niti išta drugo za mene, kojega je trebala roditi. Rodila me, kao i svu drugu djecu (11) u našoj obiteljskoj skromnoj, omanjoj kući. Povila me, kako je pričala, u krpu koju je – kao djevojka – bila izvezla kao ukras za zid. Bio je dubok snijeg (početak veljače), pa su me moj otac i njegov brat, stric Vlado, koji je imao konje, vozili saonicama na krštenje u župnu i samostansku crkvu na Petrićevac.

Sve su to, kao i mnogo drugoga, prepričavali roditelji nama, brojnoj djeci (poslije mene su se rodila još dva brata i dvije sestre – blizanke). U mome djetinjstvu u našoj siromašnoj obitelji još nije bilo radija, a pogotovo ne televizije, te smo imali mnogo vremena za međusobne razgovore.

Sigurno je lijepo i čovjeku drago sjećati se događajâ iz svoga djetinjstva, ako ima sreću da potječe iz dobre kuće, odnosno dobre obitelji. A za tu dobru kuću, odnosno, dobru obitelj zaslužni su poglavito naši roditelji i drugi naši preci.

Moji roditelji, iako sami nisu tada bili u mogućnosti završiti neke škole, pogotovo ne više, bili su prirodno nadareni. Zahvaljujući svome dobrom odgoju, plemenitom karakteru, poštenju, radinosti, međusobnoj vjernosti, izuzetnoj požrtvovnosti, samozatajnosti i dubokoj vjeri, uspijevali su sve nas, mnogobrojnu svoju djecu, ispravno odgajati za naš budući život u poštenju, čestitosti, marljivosti, požrtvovnosti, uslužnosti, solidarnosti i bogobojaznosti. Odrazila se i u životima svih nas istinitost narodne mudrosti da ‘jabuka ne pada daleko od stabla’.

U našoj kući psovka je bila nezamisliva. Večernja zajednička molitva, koju je otac predvodio, bila je obvezna, dok je jutarnja bila zajednička samo za one, koji nisu morali ići na rad ili u školu. Nedjeljom smo svi išli bilo na ranu ili na pučku Misu. Ja sam, u višim razredima osmogodišnje škole, budući da sam imao neki stari, ali još dobar bicikl, ujutro napasao krave, a na Misu sam išao navečer u ‘biskupovu’ crkvu, u grad, gdje je tada samo tu bila večernja Misa. Tako sam upoznao i još jednu „vrstu“ svećenika zvane „petrovce“, jer smo mi svi uglavnom poznavali franjevce – fratre u našoj petrićevačkoj župi, te trapiste u nedalekom samostanu Marija Zvijezda.

Tijekom tih godina moga školovanja u tada najmodernijoj školi u Banjoj Luci, jednoj od pet sličnih u cijeloj BiH, morao sam zajedno s drugim đacima slušati od nastavnika određene „naučne istine“, osobito iz povijesti, pa tako i o vjeri, o vjerskim zajednicama, o Crkvi, o Bogu i o svećenicima. Te su „istine“ bile skroz drugačije od onih, koje su nam pričali i tumačili naši roditelji i svećenici.

Sjećam se da sam tada, ne samo razmišljao nego i nekima od mojih pouzdanih školskih prijatelja govorio, kako bih želio – ako bih mogao – nastaviti školovanje u nekoj školi, ako takva postoji negdje u državi, gdje bih mogao čuti baš pravu istinu o Bogu, o katoličkoj vjeri, o Crkvi, o prošlim povijesnim vremenima.

Volio sam puno čitati. Učlanio sam se bio u gradsku knjižnicu. Čitao sam domaće i strane pisce.

Povremeno su – uglavnom nedjeljom – u našu kuću svraćali na razgovor s roditeljima jedan časni brat franjevac iz petrićevačkog samostana i jedna redovnica družbe Klanjateljica Krvi Kristove iz obližnjeg samostana Novi Nazaret. Ona je bila naša rođakinja. Njih dvoje, kad su išli svojoj drugoj rodbini, znali su govoriti mojim roditeljima da bi bilo hvale vrijedno, kada bi od nas brojne, kako su oni govorili, dobro odgajane djece, barem jedno pošlo ili u sjemenište ili u novicijat.

Ja sam te razgovore koji puta slušao i počeo o tome razmišljati. U međuvremenu je otac nabavio jedan (katolički) zidni kalendar (knjige s religioznom tematikom su bile vrlo rijetke i nama nedostupne). Na tom kalendaru su stajale riječi iz Svetog pisma: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi!“ (Lk 9,25).

Te su riječi bile svojevrsni ‘okidač’ za moju odluku da se prijavim za sjemenište i to direktno kod ‘biskupove’ crkve tj. u Biskupski ordinarijat.

Nakon razgovora s tadašnjim biskupom mons. Alfredom Pichlerom bio sam primljen i određen poći u Interdijecezansko dječačko sjemenište u Zagreb, na Šalatu, zajedno s još četvoricom drugih kandidata te godine. Još dvojica kandidata za prvi razred gimnazije bila su poslana u Dubrovačko sjemenište, jer su u Zagrebu za Banjolučku biskupiju imali samo pet mjesta (!).

Među spomenutom četvoricom kolega bili su od prvog dana zajedno sa mnom moji kasniji najvjerniji prijatelji (i suradnici): Vinko Puljić, iz iste župe petrićevačke, te Anto Orlovac, iz susjedne barlovačke župe. Prvi je, kako je opće poznato, kasnije postao dugogodišnji vrhbosanski nadbiskup metropolit te kardinal Svete Rimske Crkve, a drugi, nakon promoviranja u Innsbrucku (Austrija), kateheta, župnik, profesor, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, dušobrižnik prognanih banjolučkih katolika, a onda generalni i moj biskupski vikar.

KTA: U vrijeme Vašega učenja i studija teologije nije bilo mogućnosti školovanja svećeničkih kandidata na teritoriju Vrhbosanske metropolije. Kako je tekao Vaš studij, zatim đakonsko i svećeničko ređenje, Mlada misa i poslijediplomski studij.

Dolaskom komunističke vlasti nakon Drugog svjetskog rata, sve su vrste škola, koje je Crkva imala i vodila, morale prestati s radom, pa tako i najveći broj onih škola, koje su školovale i odgajale buduće svećenike. Tako su i čuvena travnička gimnazija (malo sjemenište) i Bogoslovija u Sarajevu prestale s radom, a njihove su zgrade bile Crkvi oduzete. Svi dijecezanski kandidati iz ondašnjih (nad)biskupija su bili dani u Zagreb, Dubrovnik, Pazin i Đakovo. Ja sam bio poslan u Zagreb, gdje nas je gimnazijalaca tada bilo više od 400 u Interdijecezanskom sjemeništu na Šalati.

Gimnaziju i sjemenište su tada vodili prokušani odgojitelji i vrsni profesori – redovnici isusovci.

U novoj sredini sam se osjećao doista sretnim i zadovoljnim. Nije mi bila teška ni nastava niti kućni red. Brzo sam naučio jedno od zlatnih pravila, koja potječu iz drevnih rimskih vremena, koje glasi: ne učimo za školu nego za život!

Mi, sjemeništarci iz Banjolučke biskupije, mogli smo u Zagrebu ostati samo dva prva razreda (zbog pomanjkanja mjesta), a onda smo prešli u Đakovo, u tzv. Licej, tj. u treći i četvrti razred.

U moje doba nas je u ta dva razreda gimnazije bilo više od 40. Stanovali smo i nastavu pohađali u istoj zgradi, gdje su bili i svi studenti Bogoslovije, koji su pohađali petogodišnji filozofsko-teološki studij. Zajedno nas je u istoj zgradi tada bilo oko 130.

Opća atmosfera je i tu bila izvrsna. Red, rad, molitva, liturgijska slavlja, osobito svečana u katedrali nedjeljom i blagdanima, te sportske aktivnosti i šetnje (kraće i dulje) ostale su mi u vrlo dragom sjećanju. Tu sam još više doživio da su se naši odgojitelji i profesori trudili odgajati nas kako je bilo najbolje za našu buduću svećeničku zadaću u Crkvi, i tako nas obrazovati da postignemo najvažniji rezultat, tj. da dobro upoznamo sami sebe.

Nakon položene mature (1965.) otišao sam na odsluženje obveznog vojnog roka od 18 mjeseci na područje Srbije – najprije u Pirot, a onda u Prokuplje te na kraju u Kruševac. To je bilo za mene dragocjeno vrijeme dodatnog sazrijevanja u mojoj odluci da budem – uz Božju pomoć – Kristov svećenik.

Po povratku iz vojske, u ljetni semestar 1967. godine opet sam se našao u Đakovu, ovaj put kao bogoslov. Uslijed aktualnih potreba odmah sam bio zadužen voditi bogoslovski pjevački zbor, koji je nedjeljom i blagdanima redovito pjevao na bogoslužju u katedrali.

U Đakovu sam ostao na studiju još godinu dana.

A onda me je moj biskup mons. Alfred Pichler zajedno s još jednim bogoslovom iz moje generacije (Milivoj Knežević) poslao u Innsbruck na daljnji studij. Taj studij, na svjetski poznatom fakultetu, kojega su vodili isusovci, trajao je šest godina (filozofski i teološki). Način odgoja i studiranja ondje je bio u mnogočemu drugačiji, s naglaskom na samoodgovornosti svakog pojedinca. Bilo nas je bogoslova sa svih kontinenata, iz više od 30 naroda.

Tu sam imao priliku doživjeti veličinu Katoličke Crkve u njezinoj jedinstvenosti i ujedno različitosti.

Već od prve godine boravka u tom lijepom i poznatom turističkom i olimpijskom tirolskom gradu u Alpama, gdje nas je bilo iz bivše države dvadesetak, mi smo često nedjeljom bili na Misi zajedno s našim radnicima (gastarbajterima) – i u tom gradu, a po potrebi i u okolnim mjestima širom te pokrajine.

Kako sam se ja još iz ranijih godina bavio i glazbom, i tu sam priskočio tadašnjim voditeljima naše Misije, bosanskim franjevcima, u pomoć organizirajući i vodeći pjevački zbor. Osnovao sam i jedan vokalno-instrumentalni sastav (VIS) „Vjesnici“. Nastupali smo često na liturgijskim i izvanliturgijskim slavljima – kod naših ljudi, kao i kod Austrijanaca.

Tijekom moga teološkog studija, upisao sam i pohađao studij glazbe na innsbruškom konzervatoriju. Nešto kasnije sam bio upisao još jedan studij – andragogiju na tamošnjem filozofskom fakultetu. Bilo je to vrlo zahtjevno i naporno, ali sam ipak uspijevao polagati na vrijeme ispite i ići prema glavnom mome cilju – ređenju. To se i događalo: – najprije primanje reda subđakonata (bio sam zadnja generacija koja je taj red primila), a onda i reda đakonata. I jedan i drugi mi je podijelio u Innsbrucku domaći biskup mons. Paulus Rusch.

Došlo je konačno i svećeničko ređenje, zajedno s još trojicom subraće, u velikoj crkvi Marije Zvijezde kod otaca trapista, 29. lipnja 1972. godine, jer je biskupova crkva – katedrala od potresa bila onesposobljena za bogoslužja. Zaredio nas je naš biskup Alfred Pichler.

Nakon ređenja sam se ponovno vratio u Innsbruck i nastavio studij iz liturgike i liturgijskog pastorala. Postigao sam bio magistarski stupanj iz teologije.

U međuvremenu sam bio zamoljen preuzeti dušobrižništvo (kućni kapelan) u jednom velikom domu za starije osobe, te ispomaganje u jednoj gradskoj župi. Dovršavao sam i druga dva započeta studija, te upisao doktorat to jest postdiplomski studij – također iz liturgike. Zbog potrebnog istraživanja tijekom pisanja doktorske radnje morao sam boraviti i na sveučilištima u više njemačkih gradova.

Obranivši početkom 1978. godine doktorsku disertaciju i položivši tada obvezne rigorozume, vratio sam se konačno u svoju biskupiju dobro iscrpljen, ali sretan i zadovoljan.

KTA: Budući da ste bili i moj profesor liturgike i liturgijske glazbe, imao sam dojam da ste kao svećenik i profesor živjeli lijepe svećeničke dane u sjedištu Vrhbosne, u Sarajevu.

Davno je rekao jedan mudri čovjek (Ciceron) da je zadovoljstvo svojom situacijom najveće i najsigurnije bogatstvo! – To znači: uživaj u onome što ti je Bog dao, odreci se rado onoga što nemaš. Jer, svaki stalež, svako mjesto i položaj imaju svoju draž i svoj mir, ali i svoj teret!

Božjim darom, ja sam od početka svoga svećeništva bio zadovoljan i sretan u svome zvanju i u obavljanju onih poslova i zadaća koje su mi bile povjeravane.

Tako je bilo i sa zadaćama u novom odsjeku moga životnog hoda, koji je započeo odmah nakon moga povratka u rodnu biskupiju. Još se nisam bio ni raspakirao, a došli su mome tadašnjem biskupu Alfredu Pichleru tadašnji nadbiskup i metropolit vrhbosanski Marko Jozinović i tadašnji rektor Bogoslovije i Visoke filozofsko-teološke škole u Sarajevu prof. dr. Mato Zovkić s molbom da me on pusti odmah u Sarajevo, jer nemaju momentalno predavača ni za liturgiku, ni za liturgijski pastoral ni za crkvenu glazbu. Tako sam se već početkom drugog semestra 1978. godine doselio u Bogosloviju i započeo predavati spomenute predmete. Tijekom idućih godina predavanja i iz nekih drugih predmeta su se umnažala, a i proširila također i na katehetski institut koji je tada bio započeo s radom.

U društvu s profesorima, poglavarima, bogoslovima (brojnim), redovnicima iz više družbi, a često i na brojnim župama cijele metropolije, ja sam doista doživljavao brojne lijepe i radosne trenutke, iako je bilo mnogo i raznovrsnog posla, a bio sam sretan i zadovoljan u svome svećeničkom zvanju i poslanju u Crkvi.

Iz tih „sarajevskih“ godina, među brojnim radosnim događajima, bili su i neki doista svojevrsni. Tako npr. zajedničko hodočašće Vrhbosanske metropolije u Rim 1982. godine povodom obilježavanja stote obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u BiH i nastup zbora bogoslova pred papom Ivanom Pavlom II. koji je bio tek izašao iz bolnice nakon atentata na njega na Trgu sv. Petra, zatim snimanje (tada) kazete Mise i nekih poznatih pučkih crkvenih pjesama s velikim mješovitom zborom i bogoslovima obiju bogoslovija u Sarajevu te aktivno sudjelovanje u pripremanju euharistijskih kongresâ na razini dekanata, biskupije, metropolije i nacionalnog euharistijskog kongresa u Mariji Bistrici. To se događalo tijekom 1983. i 1984. godine. U međunarodnoj godini glazbe (1985.) osim većeg broja posebnih nastupa katedralnog i bogoslovskog zbora, održali smo dvosatni koncert „za pamćenje“ u sjemenišnoj crkvi – sa zborom bogoslova, velikim katedralnim zborom i solistima, uz pratnju orgulja, trubača i gudačkog orkestra članova Muzičke škole i akademije. To je bila – u ono (komunističko) vrijeme svojevrsna senzacija. Bogu hvala za sve to kao i za mnogo drugoga.

KTA: Rijetki su oni koji imaju milost da ih za biskupa posveti papa svetac. Vas je zaredio upravo sveti Papa tako drag našem hrvatskom narodu, ali i narodima širom svijeta. Kako ste doživjeli te trenutke? Kakvi su bili Vaši kasniji susreti s papom Ivanom Pavlom II.

Moje imenovanje za biskupa zateklo me na mojim dužnostima u Sarajevu. Doživio sam ga kao grom iz vedra neba tim više što se o tom mogućem imenovanju nigdje nije govorilo niti je bilo – u našim redovima – aktualno.

A onda – još k tomu – poziv iz Rima, da dođem na svoje ređenje, koje će imati sam papa Ivan Pavao II., nad grobom apostolskog prvaka sv. Petra. Bili su to za mene izuzetno dramatični, dakako i stresni trenuci i jedinstveni, radosni događaji. Kad se sada na to podsjećam, mislim da je jedan od pravih istinskih pokazatelja tadašnjeg moga duševnog stanja i moje biskupsko geslo „Gospodin je moja snaga i pjesma“. Svetog sam i dragog papu Ivana Pavla II. doživljavao i tada i mnogo puta kasnije kao istinskog, neposrednog, dragog i prijatelja i oca i brata i supatnika i savjetnika. S njim u razgovoru sam se uvijek osjećao ne samo uzbuđeno nego i opušteno, radosno, vrlo prihvaćeno i shvaćeno. Bio je neuobičajeno neposredan, zračio je neobičnom toplinom i ljubavlju stvarajući vrlo ugodno ozračje i dajući neuobičajeno snažnu nadu i sigurnost.

U susretima tijekom tjeskobnih vremena rata, a onda i bremenitih i zbunjujućih vremena u poratnim godinama, on je uvijek pokazivao veliko zanimanje i poznavanje naših (ne)prilika i davao lucidne, smjerodavne, konstruktivne, jasne naputke u duhu evanđelja i nauka Crkve. Trajno mi je ostala u pamćenju njegova pohvala našem, u biskupiji miroljubivom ponašanju i prakticiranju ljubavi i prema tadašnjim našim neprijateljima i progoniteljima tijekom rata, i njegovo bodrenje da u toj, izuzetno teškoj, ali istinski evanđeoskoj praksi ustrajemo. „Činite jako dobro djelo, ne samo u ime Crkve i za Crkvu i sve druge ljude u vašoj zemlji, nego i u ime cijele Crkve i za dobro njezino, ali i cijelog ljudskog roda. Ja vas sve blagoslivljam!“, rekao mi je Papa u siječnju ratne 1993. godine, nakon održanog ekumenskog molitvenog susreta za mir u BiH u Asizu, kojega je on inicirao i predvodio. Tijekom objeda u Sarajevu za vrijeme njegova prvog apostolskog pohoda našoj zemlji, 13. travnja 1997., on mi je pred svima nazočnima – rekao da svakodnevno – „ogni giorno“ – moli za mene i za moju Banjolučku biskupiju i njezinu budućnost.

KTA: Izvanredan je pothvat dovesti jednog papu u Banju Luku. Kako Vam je to pošlo za rukom i je li taj pohod lijepo primljen ne samo od katolika nego i od drugih građana?

Božja providnost je htjela da se to dogodilo, a što objektivno i ljudski rečeno – nije bilo za očekivati niti je u već planiranim planovima popisanih putovanja za tu (2003.) godinu bilo predviđeno. Glavni organizator Papinih putovanja je koncem listopada 2002. pohodio članove Hrvatske biskupske konferencije za vrijeme njihova redovitog zasjedanja da bi s njima dogovorio pripravu već najavljenog Papinog apostolskog pohoda u više biskupija u Hrvatskoj. Na pitanje – ima li ikakve mogućnosti da Papa „skokne“ i do Banje Luke proglasiti blaženim domaćeg sina Ivana Merza, izričito je odgovorio da „to ne dolazi u obzir i o tome se u Vatikanu uopće ne raspravlja“.

Ja sam, ipak, vjerovao da se to može dogoditi i poduzeo sam još neke konkretne korake u tom pravcu. Kasnije, nekoliko mjeseci nakon Papina blagoslovljenog i sretno obavljenog pohoda i nama u Banjoj Luci, u Rimu mi je jedan od Papinih savjetnika priznao, da su i on i svi drugi oko Pape bili protiv Papina posebnog pohoda Banjoj Luci – imajući na umu njegovo tadašnje teško zdravstveno stanje. „Pohod Pape k vama u Banju Luku bila je Papina osobna odluka, koju mi nismo mogli dovesti u pitanje nego ju izvršiti“ – rekao je i pojasnio. „Ovaj je Papa učinio nekoliko proročkih gesta, koje mi ne shvaćamo. Jedna od tih gesta je i njegov pohod k vama u Banju Luku“.

Radosna vijest o Papinom pohodu k nama, koja nam je stigla, silno je obradovala mnoge od nas u biskupiji i šire, a neke je zbunila i izazvala kod njih nevjericu. Kada su samo tri mjeseca prije planiranog pohoda stigli k nama iz Rima odnosno Vatikana ljudi zaduženi za pripremanje Papina dolaska i dotadašnji ‘nevjerni’ Tome su uvidjeli da će to ipak biti istina.

Mi, u biskupiji, smo se Papinu dolasku silno radovali i zdušno zajednički prionuli na molitvu i na organizirani rad oko priprema. Nismo bili sami, niti bismo sami bili u stanju organizirati sve kako je dolikovalo takvom neponovljivom povijesnom događaju. Dragocjenu su nam pomoć pružili zaduženi pojedinci iz drugih naših (nad)biskupija, ali i čitave skupine vjernika i drugih dobrih ljudi. Za divno čudo, Papa je tada – po prvi put ujedinio i službene predstavnike vlasti iz sva tri naša naroda, koji su pokazali spremnost i slogu da urade sve potrebne poslove glede uređenja svih lokacija koje su bile predviđene za Papin boravak toga dana.

I javni domaći mediji su se potrudili pozitivnim prilozima o Vatikanu i Papi osobno stvarati pozitivnu atmosferu u javnosti.

I radi istine i zbog naroda, dužan sam spomenuti da se našla grupa poznatih falsifikatora povijesnih događanja iz davnih vremena dovoljno glasnih i utjecajnih, da su njihovi pamfleti nekoliko dana pred Papin dolazak doprli čak do Vatikana. Dva dana prije Papinog dolaska iznenada me je posjetio čovjek obučen u svećeničko odijelo, donoseći mi „pouzdane informacije“ – da se na Papu sprema atentat i da jedino ja „to mogu spriječiti“ zaustavljanjem Pape da ne dođe u Banju Luku.

Neću sada ulaziti u pojedinosti moje tadašnje reakcije. Kako znademo Papa je došao na duhovnu korist mnogih – i ne samo katolika – ispunio cijeli planirani program, blagoslovio sve nas u cijeloj našoj zemlji, podario nam dragocjenog zagovornika kod Trojedinog Boga, blaženog Ivana Merza, domaćeg sina, i sretno se vratio doma – na veliku radost njegovih prvih suradnika – kardinala i drugih, kako su mi mnogi od njih potvrdili nekoliko dana kasnije – uoči svetkovine svetih apostola Petra i Pavla u Petrovoj bazilici gdje sam se – po dužnosti – našao u svojstvu predsjednika naše Biskupske konferencije, na predstavljanju Papine postsinodalne pobudnice Crkva u Europi.

KTA: Ovih godina puno se govori o Sinodi i sinodskom hodu. Nakon što ste 1989. godine preuzeli upravljanje Banjolučkom biskupijom, pokrenuli ste brojne pastoralne inicijative. Jedna od njih bila je i Sinoda Banjolučke biskupije.

Da, bilo je to već iduće 1990. godine. Najprije sam nakanu „da se u dogledno vrijeme održi biskupska sinoda“ iznio pred svećeničkim saborom, koji se složio sa mnom. Zatim je ta nakana bila svestrano razmatrana na jesenskim službenim sjednicama glavnih savjetodavnih vijeća i bila također prihvaćena. Nakon toga sam na sam Božić te godine (1990.) službeno objavio svim članovima biskupije Odluku o sazivanju druge sinode u povijesti Banjolučke biskupije. Prva sinoda je održana u Banjoj Luci od 5. do 8. kolovoza 1924. godine, za vrijeme biskupa fra Joze Garića.

U svom proglasu sam naveo da sinodu kanimo održati 1994. godine, u povodu 70-te obljetnice održavanja prve i jedine sinode u našoj biskupiji i u povodu 500-te obljetnice prvog spomena imena Banja Luka.

Naglasio sam da je „djelo koje s Božjom pomoći kanimo započeti i obaviti vrlo važno i odgovorno za sve članove Banjolučke biskupije“ jer se radi „o prenošenju kršćanske poruke spasenja i naše svete vjere sljedećim generacijama ljudi na ovom prostoru, gdje su naši pradjedovi kroz stoljeća živjeli i do sada uspjeli sačuvati vjeru“.

Sve sam pozvao na molitvu – zajedničku i osobnu – za uspjeh ovog „prevažnog djela“ kako bi se kroz pripravu i održavanje sinode „učvrstila vjera i umnožila pravednost, ljubav, pobožnost, trijeznost i svako dobro djelo“. Dao sam i konkretne molitvene liturgijske naputke, te poticaj za vježbanje u drugim oblicima istinskog kršćanskog življenja u odnosima prema Bogu i prema ljudima, svojim bližnjima.

Osnovao sam odmah i pripremni odbor s predsjedništvom i svim potrebnim pododborima (sekcijama). Taj je odbor imao zadaću da „svestrano i temeljito prouči cjelokupno duhovno i materijalno stanje u kojem se nalazi naša biskupija i, na temelju te analize, pripravi nacrt tekstova koji će se predočiti sinodi na raspravljanje.

U pripremni odbor bili su uključeni inkardinirani svećenici naše biskupije, redovnici i redovnice na službi u biskupiji, predstavnici naših vjernika i predstavnici župnih pastoralnih vijeća. Bilo je također predviđeno da ‘po potrebi’ budu uključeni i pojedini vrsni stručnjaci iz drugih biskupija.

Tijekom 1991. godine pododbori su održali brojne radne sastanke, a takvu praksu nastavili su i kroz prva četiri mjeseca u 1992. godini. Nakon toga smo bili prisiljeni obustaviti organiziranje sastanka, jer je i kod nas počelo namjerno i bezrazložno rušenje crkava, zatvaranje, maltretiranje pa i ubijanje svećenika i vjernika laika. Opće širenje straha među ljudima i onemogućavanje slobodnog kretanja te briga za preživljavanje prisilili su nas da obustavimo daljnji tijek priprave za održavanje sinode. Kasnije su uslijedili nemilosrdni daljnji progoni, rušenje naših crkvenih objekata te konačno pogrom, to jest totalni izgon vjernika, redovnica i svećenika iz velikog dijela biskupije. Biskupijska zajednica je dočekala svršetak rata materijalno skoro potpuno uništena, a u ljudstvu, osakaćena s tri četvrtine prognanog ili pobijenog svoga članstva, među kojima je bio i veliki broj svećenika, redovnika i redovnica. Nije se više imalo nužne ljudske snage odnosno ljudskog potencijala niti materijalnih sredstava za nastavak sinode. Mi smo bili planirali, a Bog je dopustio da se drugačije dogodi. Hvala mu i slava!

KTA: Rat na prostorima najprije Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine nezaobilazna je tema kada je riječ o Vašoj službi. Iako je na većem dijelu Vaše biskupije to bio rat bez ratnih događanja odnosno bez većih sukoba i pucanja, posljedice su, kako sami često kažete, vrlo dramatične? Štoviše, psihički je bilo vjerojatno i teže živjeti takve trenutke jer medijski najčešće nije zanimljivo tamo gdje nema krvi i rušenja. Gdje ste nalazili potrebnu snagu u tim preteškim godinama i jeste li ikad razmišljali da napustite sjedište svoje biskupije i potražite sigurnije mjesto?

Rat otkriva jednom narodu njegove vrline i njegove slabosti. Ne samo da ratne sukobe nisam htio ni prizivao, nego sam – što god sam znao i kako god sam znao – poduzimao osobno ili zajedno sa svojim suradnicima da se bilo koje vrste sukobi i ugrožavanje ičijih života, imovine ili drugih ljudskih prava, ne dogode. O tome postoje još uvijek sjećanja kod brojnih ovdašnjih ljudi katolika, a i nekatolika. Također postoji određeni broj pisanih tragova.

Nekoliko mjeseci prije izbijanja rata u našoj zemlji, na Novu godinu 1992. iz svoje sam katedrale sa svečane mise za mir, uz prisutnost predstavnika drugih vjerskih zajednica i europske promatračke misije, uputio poruku i svojim vjernicima i svim drugim odgovornima za stanovnike našeg grada i zemlje. Između ostalog sam rekao: „S ovoga mjesta i prvog u nizu od tri međukonfesionalna molitvena skupa za mir, molim za sve vas, svoju dragu braću i sestre u vjeri i sve poštovane svoje sugrađane, da se ne umorimo u zalaganju i traženju svih potrebitih, dugotrajnih, pravih rješenja za moguće nesuglasice.

Apeliram na sve odgovorne u našem gradu, u našoj sredini i u Republici da dosljedno svojim ljudskim plemenitim kvalitetama i svojem vjerničkom uvjerenju, ne dopuste da ih uski interesi stranke ili naroda kojem pripadaju, spriječe oko prevažnog i najglavnijeg zadatka kojeg moraju rješavati i za sve dobro obaviti: očuvati mir i spriječiti širenje iz susjedstva ratnih strahota i stradanja u našim sredinama.

Svima pak odgovornima za sudbinu mnogih naših sunarodnjaka, suvremenika iz drugih, nama susjednih krajeva, s istoka, zapada, sa sjevera i juga poručujem: zaustavite rat i krvoproliće, ne proširujte ga u naše krajeve! Mi želimo mir! Započnite i vi konačno, makar i na ruševinama ratne hipoteke, graditi mir uz puno poštovanje slobode i drugih legitimnih prava svakog čovjeka i naroda…“.

Poznata je uzrečica da ni najpobožniji ne može ostati u miru, ako se to ne dopada njegovom susjedu koji je zao!

Kad se ratno zlo, ipak, sručilo na nas i na naše župne zajednice, nisam prestajao tražiti način i iznalazili uvijek iznova neke mogućnosti da u razgovorima i apelima promoviram ‘zdrav razum’, razbijanje sumnjičenja, krivih sudova i presuda, želje za nekom osvetom te spašavanje ljudskih života i imovine ljudi kao i crkvenih objekata. Tijekom ratnog vremena bio sam prisiljen spoznati da su, na žalost, zlo i nepravda bili dobro isplanirani i temeljito, nemilosrdno i sustavno provođeni – i to ne samovoljno i od strane pojedinaca ili malih – neuračunljivih grupa, nego po nalogu mjerodavnih osoba – domaćih i stranih – koji su tada u našem kraju sebi uzurpirali vlast nad životima i smrću.

Jedna izreka iz dalekog Vijetnama glasi: „Kao što se dobar konj poznaje u dugoj trci, tako se dobar čovjek upoznaje u dugom ratu“.

Od samog početka rata u našoj zemlji zamolio sam sve članove svoje biskupije da po svim župama i u svojim obiteljima svakodnevno mole određene molitve: da Bog sačuva svakoga od nas, da mi ne činimo nikome zlo, nego da praštamo i činimo dobro i onima koji bi nama činili zlo, da sačuva sve životno ugrožene, da prosvijetli pamet i potakne srca svima koji čine zlo i koji su skloni da ga čine te da slave Misu „Za mir i pravdu“ kad god je to moguće.

Osjećao sam, a i doživljavao da su mnogi naši vjernici tako i postupili i molili na spomenute nakane. A molili su i za mene, jer sam se i sam ‘čudnovato’ osjećao to jest bez straha od bilo koga i bilo čega. Nerijetki s kojima sam se tih mjeseci i godina susretao braneći obespravljene i ugrožene, čudili su se mome slobodnom držanju i preda mnom primjećivali: „Vi ste ili izuzetno hrabar ili glup čovjek!?“.

Svakodnevno sam doživljavao blizinu Božjeg Duha Tješitelja, kao što sam i Zloduha doživljavao na vlastitoj koži.

Uspijevalo mi je u brojnim razgovorima, koje sam tražio, i u svojim molbama tijekom cijelog rata isposlovati za sebe – a i za moje svećenike i redovnike – potrebne dozvole za odlazak do Zagreba (pa i dalje prema potrebama), sve u korist traženja svakovrsne pomoći za ogroman broj potrebitih koji su se – bez razlike na njihovu vjeru i naciju – svakodnevno okupljali u dvorištu Biskupskog ordinarijata i katedrale. Doista, nikada mi nije palo na pamet da bih napustio sjedište svoje biskupije i potražio neko sigurnije mjesto. A isto tako nijedan svećenik, nijedan župnik nije izrazio želju da se skloni na sigurnije. Ali je bilo nekoliko mojih svećenika koji su, na moju molbu, došli iz inozemstva u našu dramatičnu situaciju i ostali. Kao i drugi, i oni su računali da svakog dana mogu bezrazložno biti ubijeni i da njihova crkva i župna kuća mogu biti srušeni. To je doista Božji dar našoj generaciji katolika i potrebno je da to bude zapamćeno i za buduće generacije.

KTA: Većina svećenika, redovnika i redovnica u Vašoj biskupiji pokazala je izuzetnu hrabrost dijeleći svakodnevicu s potpuno obespravljenim vjernicima povjerenim njihovoj pastoralnoj skrbi. Svoju vjernost pojedini su platili i vlastitom krvlju. Iako ih najčešće niste mogli zaštititi, ostali ste s njima kao njihov biskup.

Već rekoh da je bilo pravo Božje čudo – izuzetno hrabro – smireno, trezveno i vjerno obnašanje svećeničke službe svih mojih svećenika – župnika i onih koji su bili na drugim dužnostima u biskupiji. Unatoč izrazito miroljubivom i karitativnom ponašanju svakog od njih, već su u travnju a onda i u svibnju te sljedećim mjesecima 1992. godine bili na udaru neki od njih te su morali proći pravu golgotu. Tako su: župnik u Glamoču vlč. Zvonimir Matijević, župnik u Ljubiji vlč. Stipo Šošić i župnik u Staroj Rijeci vlč. Iljo Arlović odvedeni u zloglasne logore u Knin, Omarsku, Manjaču i Krinks u Sanskom Mostu i užasno mučeni; župnik župe Dragalovci vlč. Marko Šalić odveden je u svibnju u logor u Doboju i strašno maltretiran. U logor u Banjoj Luci bio je priveden i župnik iz Kotor Varoša fra Ivan Franjić, gdje su ga svega isprebijali. U lipnju 1992. kidnapiran je iz župne kuće župnik Nove Topole vlč. Ratko Grgić i, unatoč brojnim mojim intervencijama u ratu i poraću, ni do danas nam ga nisu vratili, makar njegove posmrtne ostatke da ih možemo crkveno sahraniti.

Za sve spomenute, ali i druge ugrožene župnike te redovnike i redovnice zauzimao sam se na sve moguće načine kod vojnih i civilnih vlasti, a molio sam i vladike u Banjoj Luci, Bosanskom Petrovcu i Kninu da i oni interveniraju što su neki i učinili, za što sam im veoma zahvalan.

Višekratno su maltretirane pa i životno bile ugrožene već na početku rata u BiH redovnice družbe Klanjateljica Krvi Kristove u samostanima Nova Topola i Bosanski Aleksandrovac te u nekoliko župa gdje su pastoralno djelovale – a s njima i njihovi župnici, npr. u Šimićima, Budžaku, Trnu, Prnjavoru i Petrićevcu. Brojne oružane napade i šikaniranja doživjeli su župnici u: Mrkonjić Gradu, Ključu, Vrbanjcima, Sokolinama, Kulašima, Dragalovcima, Bosanskoj Dubici, Prijedoru, Šurkovcu, Stratinskoj, Sasini, Ivanjskoj, Petrićevcu, Bosanskoj Gradišci, Dolini, Banjoj Luci, Mariji Zvijezdi i Presnačama. U skoro svim navedenim župama su crkve ili potpuno porušene ili oštećene, a slično i župne kuće, odnosno samostani.

I nakon maltretiranja i unatoč trajne životne ugroženosti i nemogućnosti da se obrane, svećenici su ostajali s povjerenim im vjernicima dijeleći s njima svakodnevnu tjeskobu, neizvjesnost i siromaštvo, ali i dajući im nadu i bodreći ih da ustraju u molitvi za duhovnu jakost i izdržljivost u tjeskobama. Takvim svojim ponašanjem ispisali su možda i najljepše stranice novije povijesti Katoličke Crkve na ovom prostoru naše zemlje.

Uspjelo mi je isposlovati kod najodgovornijih predstavnika vojne vlasti dozvolu slobodnog kretanja po župama i posjećivati župnike i župljane donoseći im tako malo nade i utjehe, ali i karitativne pomoći u najvažnijim potrepštinama i lijekovima. Tako sam, i ne htijući, bio neposredni svjedok brojnih drama mojih svećenika, redovnica i župljana i zlodjela nad njima.

U mjesecu studenom 1992. godine u svojoj župi Ravska ubijen je mladi župnik vlč. Ivan Grgić, a od posljedica maltretiranja umro župnik Mrkonjić Grada vlč. Petar Jurendić. Početkom siječnja 1993. je od mučenja u logoru podlegao i župnik Dragalovaca vlč. Marko Šalić.

Mnogo sam puta – uz nemale poteškoće i životne opasnosti – razvozio od župe do župe dragocjenu pomoć našeg biskupijskog Caritasa koja nam je stizala preko Zagreba, zahvaljujući velikim naporima direktora Caritasa dr. Miljenka Aničića i njegovih suradnika. Bili su to redovito vrlo dirljivi susreti sa svećenicima, redovnicima, časnim sestrama (gdje ih je bilo) te župljanima. Uglavnom nitko od njih nije smio napuštati svoje mjesto, osim ako su bili prisiljeni na definitivno iseljavanje, što nije bila rijetkost.

Pred kraj rata došlo je, nažalost, do definitivnog izgona – pogroma nad preostalim katolicima, poglavito u župama banjolučke, prnjavorske, gradiške i prijedorske općine, koji je provođen, dok sam ja bio u kućnom pritvoru.

Kao i u svim sličnim – već spomenutim slučajevima – ubijanja nedužnih i miroljubivih svećenika – dobrotvora brojnih i naših susjeda pravoslavaca ili muslimana, i te 1995. godine – najprije u svibnju – nasilno je umro starac fra Alojzije Atlija prigodom rušenja crkve i samostana Petrićevac, zatim je ubijen pa spaljen župnik u Presnačama vlč. Filip Lukenda i s njim redovnica katehistica i orguljašica s. Cecilija Grgić, Milosrdnica, a onda u rujnu župnik Prijedora i okolnih župa vlč. Tomislav Matanović i njegovi roditelji. Ja sam te 1995. godine više od sedam i pol mjeseci bio prisilno u kućnom pritvoru. Mogao sam samo moliti, ali i pismeno vapiti i protestirati zbog brojnih užasnih zločina nad nedužnim civilima. Ostao je barem djelomičan pisani trag svih tih nastojanja u zlo doba rata, a dadne li Božja volja, možda ću uspjeti za buduća pokoljenja sabrati još neke vjerodostojne činjenice i objaviti ih.

KTA: Dojam je mnogih da se nijedna politika na ovim prostorima nije istinski zauzimala niti se danas zauzima za ostanak Hrvata odnosno katolika ne samo najvećeg dijela Banjolučke biskupije nego i sjeverne Bosne uopće.

Koliko je meni poznato, iz većeg broja susreta i razgovora – osobito nakon rata – s raznim političarima i inim ‘stratezima’, a imam za to i neke još živuće vjerodostojne svjedoke – još je i prije početka rata u određenim centrima odlučivanja i moći bila donesena odluka da se katolici tj. Hrvati iskorijene s područja koja ste Vi spomenuli. To se onda moralo i u djelo provesti tj. dogoditi – bez obzira jesu li se Hrvati iz dotičnih krajeva pokušali braniti oružjem (npr. u Bos. Posavini), pa su mnogi, nažalost, izgubili živote – uzalud (?!) – ili su se trudili svojim miroljubivim držanjem (npr. na području banjolučkog kraja) ostati na svojoj očevini i djedovini – a time sačuvati i mnoge živote i imovinu – svoje i tuđe.

Što su još početkom 90-ih godina ti samovoljni gospodari ljudskih sudbina pa i naroda bili odlučili, to su – nažalost – i provodili bez obzira na sve nevine žrtve i sve druge mnogostruke i mnogobrojne kasnije posljedice za cijeli ovaj dio naše zemlje, a osobito za budućnost u tim krajevima Katoličke Crkve, a s njom i domicilnog katoličkog hrvatskog naroda.

Utemeljeno se tvrdi da ono, što je moralno neispravno, ni politički ne može biti ispravno. Za to pak, uglavnom, svi oni sudionici – strani i domaći – koji su planirali i prouzročili ovu izuzetnu dramu sadašnjih generacija našeg hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu (a ujedno i svih onih obespravljenih naših susjeda) – uopće ne mare!

Općenito je poznato da politika ne kvari ljudske karaktere političara, nego obratno, pokvareni karakteri političara – kvare politiku.

Jedan narod, jedna nacija ne treba ništa preče, ništa nužnije nego dovoljan broj plemenitih ljudi koji će se istinski posvetiti općem dobru! U tom kontekstu se može tvrditi da naš hrvatski narod – a i naši susjedni narodi – imaju dosta svakakvih političara, ali nemaju istinskih državnika! Jer, poznato je da političarima uglavnom upravlja interes, a ne principi, vrijednosti i osjećaji!

Ne smijemo ipak – kao vjerujući ljudi – nikako zaboraviti da je Bog, u kojega mi kao kršćani vjerujemo, jedini Gospodar i vremenâ, i narodâ ,i vladarâ i ljudske pa i narodne i crkvene povijesti! Bez njegovoga znanja i dopuštenja ništa se ne događa! Nema nikakve sumnje da će On ostati vjeran svome narodu, onima koji obdržavaju njegove zapovjedi! I da će pravedno suditi svim ljudima i svim narodima pa tako i ovoj našoj generaciji.

Podsjećam da su već starozavjetni vjernici u svome obraćanju Bogu, u svojim molitvama s uvjerenjem izgovarali i ove riječi: „Bog kraljuje nad narodima … Božji su svi vlastodršci zemlje, nad svima on je uzvišen.“ (Ps 47, 9a. 10) „Gospodin motri s neba i gleda sve sinove čovječje… Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu“ (Ps 33,13.18).

Apostol Ivan u svojoj proročkoj knjizi Otkrivenja donosi nam ovu jasnu, nedvosmislenu tvrdnju o Bogu Svevladaru koji nije samo Gospodar početka postojanja svijeta – ljudskog roda, nego je i Sudac svršetka postojanja svakog stvorenja, svakog ljudskog bića i cijelog ljudskog roda. On piše: „’Uspostavljeno je nad svijetom kraljevstvo Gospodara našega i Pomazanika njegova i kraljevat će u vijeke vjekova!’.. ‘Zahvaljujemo ti, Gospodaru, Bože, Svevladaru, koji jesi i koji bijaše, zato što uze u ruke moć svoju veliku i zakralji se! Gnjevili se narodi, ali dođe srdžba tvoja i čas da se sudi mrtvima i naplata dade slugama tvojim prorocima i svetima i svima koji se boje imena tvojega, malima i velikima; i da se unište oni koji kvare zemlju’“ (Otk 11, 15b.17.18)

KTA: Neumorni ste borac za ljudska prava i za povratak. Mnogi to vide, računajući na razne politike, kao „Sizifov posao“. Jeste li se, napokon, umorili, biskupe Franjo?

Drugi nas Vatikanski koncil obvezuje da trebamo paziti na moralno načelo osobne i društvene odgovornosti: „Kod upotrebe svake slobode treba paziti na moralno načelo osobne i društvene

odgovornosti: u vršenju svojih prava pojedini ljudi i društvene skupine vezani su moralnim zakonom da se obaziru i na prava drugih i na svoje dužnosti prema drugima i na opće dobro svih. Sa svima treba postupati po pravdi i čovječnosti“ (Deklaracija Drugog vatikanskog sabora „Dignitatis humanae“ o vjerskoj slobodi, br. 7)

Ljudsko dostojanstvo je Božjeg porijekla jer je čovjek slika Božja (usp. Post 1,27) Ljudska prava, koja su već 75 godina zagarantirana i međunarodnom poveljom koja ih štiti, utemeljena su u ljudskom dostojanstvu, odnosno u službenoj nauci Kristove Crkve.

Davno je napisao sv. Ambrozije, crkveni naučitelj: „Pravednost daje svakome što je njegovo, ne traži ono što nekome ne pripada, zapostavlja vlastitu prednost, ako je potrebno sačuvati zajedničko dobro.“

Poštivanje neupitnih i nepovredivih ljudskih prava omogućuje među ljudima poželjan i potreban mir. To se znalo još u Starom Zavjetu, kako čitamo kod proroka Izaije: „Djelo pravde je mir“ (32,17). Također čitamo u starozavjetnoj knjizi Izreka: „Tko sije nepravdu, žanje nesreću“ (22,8).

Vjerodostojan i siguran temelj za budućnost svake normalne i, za življenje poželjne države je izričito priznavanje i praktična zaštita svih ljudskih prava, pojedinačnih i zajedničkih. Jedno od tih neupitnih prava svakog čovjeka je i pravo na njegovo rodno mjesto, na njegovu imovinu. Svi, nasilno protjerani iz njihovi rodnih mjesta, i svi oni kojima nije omogućen njihov siguran i održivi povratak i čovjeka dostojno življenje u rodnome kraju, obespravljeni su i žrtve su prava jačega, koje je redovito najjača nepravda! Tko primjenjuje pravo jačega, nema u sebi poštenja ni čovjekoljublja niti uvažavanja i poštivanja Božjih zakona! Također je pred Bogom teški grješnik, a prema međunarodnom pravu krivac, odnosno zločinac.

Kako nazvati one koji nisu kadri ili nisu voljni zvati dokazane grješnike grješnicima, a zločince zločincima?

Svaka osoba koja iz oportunizma ili nezainteresiranosti odobrava pravo jačega tj. nepravdu, i sama je nepravedna, i u Božjim očima grješna!

Ako netko za sebe opravdano i iskreno tvrdi da drži do Boga i njegovih prava, onda mora držati i do bogolikog stvorenja na zemlji tj. do čovjeka i do njegova dostojanstva i njegovih temeljnih prava – osobnih i kolektivnih! Inače nije vjerodostojan niti plodan za ljudski rod.

Voćka se ne procjenjuje po kakvoći ili izgledu njezina lišća, nego po kakvoći njezinih plodova. Prema jednoj drevnoj i mudroj izreci, osoba vrijedi onoliko koliko vrijede stvari odnosno osobe koje su njoj vrijedne.

Mi bismo se trebali iskreno truditi shvatiti posao koji određena osoba s uvjerenjem obavlja, a ne ismjehivati je, oplakivati ili se nad njom zgražati!

S obzirom na zalaganje za pravednost i ljudska prava, jedan je mudri čovjek (I. Kant) napisao: „Ako pravednost propadne, onda nema smisla da ljudi dalje žive na zemlji!“

Čitamo u starozavjetnoj knjizi Psalama: „K’o palma cvate pravednik.“ (Ps. 92,13) Rekao bih, to ne čudi, samo ako si pravednik nađe mjesta!

Što se mene osobno tiče, trudio sam se i trudim se – uz Božju pomoć – u svome kršćanskom i svećeničkom pozivu biti vjerodostojan i postojan: promovirati i braniti Božju objavljenu istinu o Njemu – Bogu, a isto tako i o čovjeku. A to – po mom shvaćanju – nužno uključuje odlučnu i neumornu borbu protiv nepravde svake vrste i protiv duboko nehumane prakse omalovažavanja i gaženja i čovjekova dostojanstva i pravednosti od strane brojnih vlastodržaca na našim prostorima tijekom posljednjih tridesetak godina.

U svome, ranije spomenutom javnom apelu, 1. siječnja 1992. iz svoje katedrale poručio sam bio i ovo: „Za sebe osobno sa sigurnošću mogu ustvrditi: kad bi se – kojim slučajem, ne daj Bože, svi vjernici katolici ovoga grada i kraja odlučili na primjenu sile i nasilja jedni protiv drugih, za neke svoje male, kratkotrajne, sebične ciljeve, ja želim biti i u tom slučaju jedini glas koji će vikati i propovijedati svima: Braćo, izbrali ste krivi put i način! Pogubno, neljudski i sramotno je što činite!“

Poznato je svim članovima moje biskupije da sam – kako sam znao i umio – ali uporno tijekom rata, a i nakon njega, svima dozivao u pamet naše opredjeljenje: radije ćemo nepravdu podnositi, nego nepravdu drugima činiti! Hvala Bogu da se mnogi nisu ogriješili o svoje bližnje, a bili su u velikoj napasti da to učine. Oni nisu nikoga protjerali, a sami su – mnogi – protjerani. Čine im novu nepravdu svi oni koji im svojom direktnom opstrukcijom ili svojim nemarom onemogućuju povratak i ostanak u rodnom kraju, ako su oni to željeli i žele. Nepravda i zločin slabi su temelji za izgradnju blagoslovljene i sretne budućnosti jednog naroda.

Moja je zadaća da na to upozoravam dok god mislim da sam „normalan“, to jest dok god budem znao da sam kršćanin – bez obzira tko to (ne)uvažavao ili (ne)odobravao.

KTA: Unatoč svemu, o Vama s poštovanjem govore mnogi kojima ste dragi kao i manji broj onih kojima ste „krivi“ jer ste bili i opstali tamo gdje Vas je Bog pozvao u život, a Crkva Vam upravo u rodnoj biskupiji povjerila tako odgovornu službu.

Davno je rečeno da se čovjeka ne treba prosuđivati prema njegovih prednostima, njegovim dobrim stranama, nego prema onome kako on to što ima upotrebljava. Isto tako ne smije se ljude prosuđivati po onome što oni ne znaju, nego po onome što oni znaju i kako to znaju.

S druge strane, poznato je da zvučnici pojačavaju glas, ali ne jačaju argumente!

Mislim da ništa nije veliko i značajno što ujedno nije i dobro, iako će netko reći da veliki ljudi čine velike stvari, a dobri ljudi stvaraju trajne vrijednosti. Iskustvo kaže da je većina velikih ljudi najveći dio svoga života provela s drugim ljudima koji njih nisu shvaćali niti voljeli i koji su ih jedva cijenili.

Davno smo kao gimnazijalci, učeći o velikom Mažuraniću, čitali njegove vrlo lucidne stihove:

Nije visok tko na visu stoji,

Nit je velik tko se velik rodi,

Već je visok tko u nizu stoji

I visinom nadmaša visine,

A velik je tko se malen rodi,

A kad pane, golem grob mu treba! (Javor)

U jednom od psalama (37) čitamo vrlo jasne, ohrabrujuće i savjetodavne riječi: „U Gospodina se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru… Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi. Pravda će tvoja zasjati k`o svjetlost i tvoje pravo k`o sunce podnevno (r. 3.5.6). Kao vjerniku kršćaninu, i dodatno svećeniku i biskupu, ovaj svetopisamski poziv na bezrezervno pouzdanje u Božju vjernost, bio mi je trajna potpora i putokaz za moje konkretno ponašanje u obavljanju zadaće, koja mi je povjerena od Crkve, odnosno od nasljednika apostola Petra – pape Ivana Pavla II. (i kasnijih papâ). A kada smo svjesni svoje zadaće i svojih obveza, onda ćemo prepoznavati i svoje sposobnosti kao Božje darove, za koje, opet, znamo da su oni za nas ujedno i zadaće; između ostalih i da ne trebamo zapuštati svoju vlastitu njivu da bismo plijevili tuđu. Bio sam svjestan da nisam mogao birati ni svoju kožu niti vrijeme ni ambijent u kojima tu kožu trebam nositi. Sve je predvidio Onaj, koji me svega i proniče i poznaje, čija me ruka vodila i desnica držala (usp. Ps 139,1.10).

Ako je u mome biskupskom služenju bilo djelâ, koja su mojim bližnjima pomogli da osjete Božju ljubav i dobrotu i skrb, i radi čega oni osjećaju i pokazuju prema meni poštovanje, onda to mogu bez imalo zadrške naglašavati da je to bio Božji dar, a nikako nekakva moja zasluga niti moje djelo radi kojega bi meni pripadala neka hvala ili slava. Ako je bilo ljudskih (iskrenih ili interesnih?!) priznanja, to sam pripisivao Bogu i drugim mojim suradnicima koji su nerijetko davali jako mnogo od sebe pa čak žrtvovali i sami sebe, svoje živote, svoje zdravlje, svoje vrijeme i dr.

Zato će i moj zaključak u odgovoru na Vaše pitanje biti riječima iz psalma 115-og: „Ne nama, o Gospodine, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje“ (r. 1).

KTA: U dva mandata obnašali ste službu predsjednika Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Od svih živućih biskupâ u hrvatskom narodu najduže obnašate biskupsku službu. Bili ste član Biskupske konferencije Jugoslavije, a zatim ste tijekom rata, koliko su Vam to ratne prilike dopuštale, sudjelovali na zasjedanjima biskupa Crkve u Hrvata i potom Hrvatske biskupske konferencije utemeljene u ratnom vremenu 1993. godine. Od prosinca ratne 1994. godine član ste Biskupske konferencije BiH. Molim Vas da se malo osvrnete na to bogato iskustvo s posebnim naglaskom na godine predsjedanja Biskupskom konferencijom BiH.

Biskupska konferencija redovito obuhvaća područje jedne zemlje. Ona je važna za učvršćivanje zajedništva među pojedinim biskupima i za pospješivanje zajedničkog djelovanja na određenim područjima, poglavito pastoralne naravi. Njoj su povjerene pojedine pastoralne zadaće kao njoj vlastite, i koje ona obavlja kroz kolegijalno dogovorene zajedničke odredbe. Biskupska konferencija je prikladno mjesto za unapređenje mnogostrukih zajedničkih inicijativa s obzirom na dobro vjernika dotične države.

Zadaća Biskupske konferencije je također solidarno potpomagati pojedine biskupe u njihovoj službi u korist povjerenog im Božjeg naroda; isto tako i prenošenje službenog nauka Crkve imajući u vidu konkretnu životnu situaciju u kojoj se nalaze vjernici konkretnog područja odnosno države; također i koordiniranje pojedinačnih napora na području apostolata i Caritasa – kroz zajedničke inicijative od nacionalnog značenja.

Isto tako je zadaća Biskupske konferencije oblikovati jedinstveni stav svih biskupa u dijalogu s predstavnicima političkih vlasti na njihovom području; u obzir dolazi također i široko područje međusobnog potpomaganja u izvršavanju biskupove službe – kroz međusobno informiranje, razmjenu mišljenja, međusobno usklađivanje mišljenja i drugo.

Biskupske konferencije imaju redovito veći broj stalnih Vijeća, Komisija odnosno Odbora, kojima se povjeravaju pojedina područja zajedničkog pastoralnog djelovanja. Na čelu svakog od tih tijela Biskupske konferencije redovito je jedan od biskupa.

U Biskupskoj konferenciji bivše države Jugoslavije meni je najprije (1986.) bilo povjereno Vijeće za laike. U svojstvu predsjednika toga Vijeća bio sam izabran od članova BKJ kao njihov delegat na Biskupskoj Sinodi 1987. godine koja je raspravljala o mjestu i ulozi laika u Crkvi i u društvu.

Zatim sam, nakon odlaska moga prethodnika u mirovinu (1989.), bio izabran za predsjednika Vijeća za liturgiju.

Tu sam službu imao tijekom svih kasnijih godina – sve do sada. U međuvremenu, osobito unutar sadašnje Biskupske konferencije BiH, gdje nas je na početku (pa i sada) bio malen broj biskupa, obnašao sam također i službu predsjednika i nekih drugih Vijeća, a kako rekoste i službu predsjednika Biskupske konferencije – u dva mandata. Tijekom obnašanja te zahtjevne službe od dragocjene pomoći mi je bio dugogodišnji generalni tajnik konferencije. On me je neumornim savjesnim radom poštedio od velikog broja mojih putovanja do Sarajeva – a kojih je – zbog poslova u Biskupskoj konferenciji – ionako bilo mnogo.

Rad i u Vijećima odnosno Komisijama kao i u Biskupskoj konferenciji zahtijevao je i brojne zajedničke sjednice, najčešće u središtu BK u Sarajevu. Redovito se sagledavala aktualna situacija, problemi i potrebe na terenu naših svećenika, redovnika i vjernika i laika te se radilo na iznalaženju prikladnih rješenja i pružanja pomoći. Zahvalan sam svim članovima Vijeća i Komisija kao i braći biskupima za njihov savjestan, odgovoran i plodan rad u korist zajedničkog dobra članova naše domovinske Crkve kao i našeg društva, u kojemu kao Crkva živimo i djelujemo.

Često sam, osobito, u svojstvu predsjednika ili izaslanika naše Biskupske konferencije sudjelovao i na većem broju Sinodâ biskupâ u Rimu kao i na raznim međunarodnim susretima i zborovanjima, gdje sam – uz određene nužne fizičke napore – skupljao izuzetno dragocjena iskustva s novim saznanjima o životu i djelovanju Crkve u raznim drugim životnim sredinama.

KTA: Kao član Biskupske konferencije BiH najveći dio vremena surađivali ste sa sadašnjim umirovljenim (nad)biskupima: kardinalom Vinkom Puljićem i mons. Perom Sudarom iz Sarajeva te mons. Ratkom Perićem iz Mostara. Molim Vas da se ukratko osvrnete na vašu suradnju.

Osim tri redovita godišnja zasjedanja naše Biskupske konferencije – u Mostaru, Banjoj Luci i u Sarajevu, uglavnom smo redovito bili zajedno i na slavljima patronâ naših (nad)biskupija; zatim, na redovitim zajedničkim radnim sastancima s poglavarima i poglavaricama redovničkih zajednica; na godišnjim radnim susretima svih dekanâ naše metropolije te na zajedničkim susretima svih svećenika u pastoralu naših mjesnih Crkava.

Nas trojica ordinarija imali smo – u velikoj mjeri – tri različite životne i pastoralne situacije u svojim (nad)biskupijama, s obzirom na društvenu i faktičku stvarnost u kojoj smo živjeli cijelo poratno vrijeme. Nastojali smo ipak uvijek nalaziti zajedničko rješenja cijele naše Biskupske konferencije, omogućujući također svakom od nas, da ta rješenja pretočimo što učinkovitije u svoju konkretnu crkvenu to jest (nad) biskupijsku stvarnost.

Zahvalan sam Bogu da sam od braće (nad)biskupa u našoj Biskupskoj konferenciji imao razumijevanja i konkretnu podršku u mojoj specifičnoj situaciji glede mnogih i različitih potreba s kojim a sam se „nosio“ sve protekle godine.

KTA: Od 1998. godine redovito se održavaju godišnji susreti biskupa BK BiH i Hrvatske biskupske konferencije, a slična je suradnja postojala i postoji i na drugim crkvenim razinama. Uoči zajedničkog zasjedanja, 30. i 31. siječnja 2012. u Sarajevu, papa Benedikt XVI. je pokazao brigu za budućnost katolika u Bosni i Hercegovini preko svoga državnog tajnika kardinala Tarcisia Bertonea koji je, 14. siječnja 2012. uputio Pismo-Poruku te pozvao da dužna pozornost bude dana „teškom pitanju budućnosti katoličkoga naroda u Bosni i Hercegovini, sa svrhom da se programiraju zajedničke pastoralne linije“. Koliko se to uspjelo ostvariti?

Ti su se susreti održavali u skladu s crkvenim propisima glede međunarodnih okupljanja članova biskupskih konferencija – kao naravna posljedica pojačanih ljudskih i institucionalnih odnosa među zemljama koje pripadaju zajedničkom zemljopisnom području ili u kojima živi uglavnom isti katolički narod, kao što je to slučaj s našim dvjema zemljama, odnosno državama.

Tim opravdaniji su bili ti susreti, jer su biskupi ranijih generacija, pa i naše generacije, bili zajedno u istoj, bivšoj Biskupskoj konferenciji Jugoslavije tijekom više od sedam desetljeća.

K tomu je došla za organiziranje tih susreta i izričita preporuka Svete Stolice.

Sjećam se da je nama, domaćim biskupima, bilo drago primiti na znanje tu izričitu brigu dobrog pape Benedikta XVI., za tadašnju našu bremenitu brigu i tjeskobu glede budućnosti Crkve u našoj zemlji, a koja briga je izražena u spomenutom pismu državnog tajnika.

U tom pismu Papa bodri nas biskupe obiju Biskupskih konferencija da na našem zajedničkom zasjedanju posvetimo dužnu „pozornost teškom pitanju budućnosti katoličkog naroda u Bosni i Hercegovini, sa svrhom da se proklamiraju zajedničke pastoralne linije“. Navedeni su „alarmantni“ konkretni podaci s obzirom na dramatično smanjenje broja katolika u Bosni i Hercegovini uslijed etničkog čišćenja i (namjerne) neučinkovitosti nadležnih političara, domaćih i međunarodnih, glede ostvarivanja održivog povratka onih naših vjernika, koji su se uporno željeli vratiti u svoje župe.

Upozorava se u pismu na realnu opasnost posvemašnjeg nestanka Katoličke Crkve u nekim područjima BiH. Bodre se svi biskupi da „zajedničkim dogovorom“ intenziviraju „svoje zauzimanje za budućnost Crkve u Bosni i Hercegovini“, da se bore protiv „malodušnosti i rezignacije“, da se trude oko poboljšanja uvjeta života svih stanovnika, da se kolegijalnim razmišljanjem biskupa dviju Biskupskih konferencija dođe do korisnih inicijativa, kako bi i hrvatski narod mogao nastaviti vršiti svoje poslanje u Bosni i Hercegovini i nuditi svoj dragocjeni doprinos za društveni život u zemlji.

Što se nakon toga pisma dogodilo?

Iz iskustva znademo da ima ljudi koji kažu da ne mogu pomoći svima, pa onda ne pomažu nikome, a neki pak ljudi pomažu radije onome kome pomoć i nije tako potrebna, nego onome kome je nužna.

Jedna poslovica glasi: Iz jajeta sućuti često je ispuzala kokoš pomoći.

I mi, u Bosni i Hercegovini, ponadali smo se da će se naći kod naše braće u susjednoj, daleko bolje stojećoj zemlji nego što je to slučaj s našom, barem koje „jaje“ suosjećanja i konkretne zajedničke akcije – kako kod njihovih svećenika i vjernika tako i kod hrvatskih političara, za učinkovitije ublažavanje vladajuće tjeskobe kod mnogih, glede budućnosti Crkve Katoličke, osobito na području onih dijelova naše zemlje iz kojih su katolici bilo gotovo potpuno istrijebljeni.

Istini za volju, ipak nešto kasnije na području Hrvatske biskupske konferencije „uspostavljen“ Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini, koji svake godine rezultira određenom materijalnom potporom za djelovanje naših (nad)biskupijskih Caritasa. Također su pojedine biskupije iz Hrvatske pružile određenu pomoć za rješavanje aktualnih potreba u nekim od naših biskupija.

KTA: U službi predsjednika Komisije Justitia et pax BK BiH, u suradnji s njezinim članovima, uputili ste brojne izjave i apele. Koji su posebni naglasci?

Nastojali smo pratiti aktualna zbivanja – s obzirom na položaj naših mjesnih Crkava, njihove probleme i prepreke u kontaktima s predstavnicima državne vlasti. Uočavali smo i reagirali, u duhu socijalnog nauka Crkve, i na određene vidove ponašanja i donošenja odluka od strane domaćih i međunarodnih nositelja vlasti u našoj zemlji. Dosljedni smo bili u ukazivanju na konzekventno otežavanje održivog povrataka brojnih tisuća prognanih katolika, koji su se godinama poslije rata uporno željeli vratiti u svoj rodni kraj, u svoje župe. Ukazivali smo na brojna kršenja osnovnih ljudskih prava pojedinaca i zajednica (župskih i redovničkih) od strane lokalnih političara.

Na Vaše pitanje vrlo sažet odgovor daje i posljednji Apel Komisije „Justitia et pax“ BK BiH za izgradnju pravednog mira i sigurne budućnosti u Bosni i Hercegovini upućen prije nešto više od dva mjeseca našoj crkvenoj i društvenoj javnosti, 21. studenoga 2023. u povodu 28. obljetnice Okvirnog sporazuma za mir u BiH – Daytonskog sporazuma. U spomenutom Apelu, između ostalog, stoji:

„Tijekom svoga 26-godišnjeg djelovanja Komisija je – kao i sama Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine – imala uvijek dosljedan i jasan stav o ovom međunarodnom mirovnom sporazumu, što je očito na temelju brojnih javnih obraćanja i jedne i druge institucije Katoličke Crkve u našoj zemlji.

Taj Sporazum, iako je zaustavio rat, nije nažalost, omogućio i pravedan mir u zemlji jer ‘sadržava nekoliko vrlo čudnih proturječja i pogubnih nesigurnosti’ kako su to uočili i članovi BK BiH u svome Otvorenom pismu od 8. 12. 1995. upućenom potpisnicima i svjedocima Daytonskog sporazuma. Biskupi su tada utvrdili da ‘ovaj mirovni sporazum, umjesto silno željena mira, unosi novi nemir i nedoumice u pogledu povratka i zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, koji uključuju vjerska i etnička prava i slobode svih stanovnika Bosne i Hercegovine’…

Mnogima je poznato da su neki od kreatora i supotpisnika sporazuma (Holbrooke, Kohl i dr.) još davno javno iznosili određene njegove pogubne nedostatke i nesavršenosti te predlagali uklanjanje i ispravljanje istih, u svrhu sigurnije i podloge i okvira za stvaranje pravne države i osiguravanje dugotrajnog, pravednog mira u njoj.

Nažalost, umjesto razmatranja i uvažavanja tih konstruktivnih prijedloga, tijekom svih poratnih godina svjedoci smo podržavanja u našoj zemlji „kontroliranog kaosa“, učvršćivanja „zakona jačega“, krivotvorenja istine, zaobilaženja i izrugivanja pravde. Ne postoji, nažalost, poštivanje nekih temeljnih ljudskih prava ni ravnopravnosti pripadnika triju konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina.

Posebno dramatično i porazno za budućnost naše zemlje je neprovođenje – pa i namjerna opstrukcija – kad je u pitanju Anex sedam Daytonskog sporazuma, koji garantira i predviđa siguran i održiv povratak svih izbjeglih i prognanih stanovnika! Članovi BK BiH i Komisija ‘Justitia et pax’ upozoravali su mnogo puta sve nadležne dužnosnike – domaće i strane – na kontinuirano otežavanje i onemogućivanje održivog povratka, osobito katoličke populacije, koja uglavnom pripada jednom od tri konstitutivna naroda.

Svjedoci smo, zajedno s cijelom domaćom javnošću, i u najnovije vrijeme napada na povratnike, nažalost, čak sa smrtnim posljedicama, zatim bespravnog oduzimanja imovine prognanih i izbjeglih nepravednim zakonima, otimačinom i pljačkom materijalnih dobara, brisanja i uništavanja kulturnih identifikacija i nazivlja.

Zato, Komisija i ovaj put apelira na sve odgovorne u državnim institucijama da odlučnije zajedničkim naporima porade na izgradnji pravednog i trajnog mira, utemeljenog na vrijednostima europske civilizacije, tj. na pravdi, ravnopravnosti, poštivanju dostojanstva svakog čovjeka, na slobodi, toleranciji i solidarnosti…

Zajedno s mnogim drugim našim sugrađanima pozdravljamo ovogodišnje višekratne napore i ohrabrujuće odluke sa strane europskih političara oko sve većeg i učinkovitijeg integriranja i naše zemlje, među druge europske države. To je, konačno, jedan pozitivan njihov iskorak u pružanju učinkovite pomoći…

Katolička Crkva u našoj zemlji se kroz svoje razne ustanove već godinama ozbiljno trudi doprinositi mirnoj integraciji Bosne i Hercegovine. Zato njezini članovi, kao i brojni drugi naši sugrađani, očekuju od svih političara da poduzmu istinske napore i pokažu političku volju za provođenje potrebnih reformi i izgradnje pravne države po uzoru na druge europske države.

Potičemo sve dobronamjerne sugrađane, prvenstveno političare i druge društvene dužnosnike, da se potrude oko zajedničkog iznalaženja pozitivnih rješenja glede uređenja naše zemlje, kao pravne, sigurne i perspektivne države za sve njezine stanovnike, za ravnopravnost svih etničkih i vjerskih zajednica, te za podupiranje svih miroljubivih i mirotvornih akcija i projekata, koji se već provode ili su pokrenuti u našoj zemlji, pružajući tako svoj dragocjeni doprinos općem dobru“, poručio sam tom prigodom u ime svih članova Komisije „Justitia et pax“ BK BiH, 21. studenog 2023.

Usuđujem se reći: nismo u Komisiji bili „nijemi psi“, koji samo „sanjaju i drijemaju“, o kojima piše prorok Izaija (Iz 56,10) misleći na nedostojnost tadašnjih poglavara.

KTA: Donekle je razumljivo da tijekom rata nije bilo hrvatskih političkih predstavnika. Ipak, teže je razumljivo da hrvatski politički predstavnici vrlo rijetko, a mnogi od njih i nikako nisu dizali glas protiv obespravljenosti Hrvata katolika s najvećeg dijela Banjolučke biskupije pogotovo u ljeto 1995. godine kada su mnogi organizirano progonjeni iz svojih domova. Mnogima je potpuno nerazumljivo da ste svih poratnih godina Vi sa svojim svećenicima, dijecezanskim i redovničkim, i kasnije pomoćnim biskupom Markom Semrenom, ostali gotovo jedini koji se zauzimate za temeljna ljudska prava obespravljenih katolika, u ogromnoj većini Hrvata, dok većina najviših političkih predstavnika ostaje nijema. Kako razumjeti da godinama nema najviših hrvatskih predstavnika vlasti u BiH npr. na obljetnicu sela, kako ste ga nazvali, „izbrisanoga“ Briševa pokraj Prijedora u kojem je 1992. ubijeno 67 miroljubivih Hrvata katolika?

Ima jedna narodna poslovica koja glasi: „Obraz ne može biti od dva lica“. Drugim riječima, ono što sam poričeš, to ne možeš propovijedati.

Tako je i u ovom našem prežalosnom slučaju. Više puta i na više mjesta javno sam postavljao pitanje: gdje ste istiniti, čestiti, pošteni, humani intelektualci moga hrvatskog naroda – ne samo među političarima?! Ostati će zapisano u novijoj povijesti našeg naroda da su ovdašnji dio naroda zanemarili njegovi hrvatski intelektualci, među kojima je, na žalost, bio i nemali broj katolika!

Nisu mnogo pomogli ni brojni naši vapaji za pomoć u našoj borbi protiv očite i konstantne nepravde koja nam je učinjena, niti apeli velikih papâ, naših istinskih prijatelja, sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.

Bili smo, na žalost, svjedoci istinitosti one narodne mudrosti koja glasi: „Jedan siječe šumu, a drugi mu dijeli savjete“. Nema veće nepravde nego kad pravda zakasni. Nepravda i zlo ostaju ako ih se zanemari. Nepravdu i zlo činiti je zločin, ali, jedno i drugo odobravati – to pokazuje pravo lice onoga koji protiv nepravde i zločina ništa efektivno ne poduzima, da bi pomogao onima, kojima je učinjeno zlo i nanesena nepravda!

Čak tijekom tri desetljeća konstantno zanemarivati obilježavanje najvećeg masakra koji se u zadnjem ratu dogodio na području cijele naše države nad nedužnim civilima Hrvatima – ne samo od političkih predstavnika hrvatskog naroda, nego i od brojnih udruga, humanista, intelektualaca pa i novinara iz redova našeg naroda, ne može se ne okarakterizirati kao prezir tih ljudi. Tko prezire takve ljudske nevine žrtve i sve one koji su s njima ljubavlju i empatijom povezani, taj zacijelo nije velik i plemenit čovjek vrijedan poštovanja!

KTA: Sa svojim suradnicima svećenicima uspjeli ste, unatoč brojnim egzistencijalnim poteškoćama, pripremiti teren za pokretanje procesa beatifikacije odnosno proglašenja blaženih pojedinih misnika ne samo iz nedavnoga nego i iz vremena Drugog svjetskog rata. Molim Vas da ukratko progovorite o tim osobama.

Veliki sveti papa Ivan Pavao II. je posebno, službeno pozvao cijelu Katoličku Crkvu u povodu završetka jednog i početka drugog milenija, da dokumentiramo, osvježimo i posvijestimo vlastitoj crkvenoj i društvenoj javnosti one pojedince koji su, u najkrvavijem stoljeću ljudske povijesti, dali svoje živote kao svjedoci vjere i vjernosti Kristu i kao žrtve onih koji su prezirali ili mrzili katoličku vjeru.

Donekle je poznato našoj crkvenoj javnosti da je upravo naša, Banjolučka biskupija, dala u prošla dva rata razmjerno najveći broj istinskih svjedoka vjere – među svim (nad)biskupijama u hrvatskom narodu, to jest u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugdje. To se prvenstveno odnosi na broj ubijenih svećenika i redovnika.

O svećeničkim i redovničkim žrtvama iz Drugog svjetskog rata (i poraća) se tijekom komunističke vlasti nije moglo (nije smjelo!) ni govoriti, a kamo li pisati. To smo mi iskusili čak i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Poslušni Papinoj želji (i odredbi), mi smo – ne samo nastavili liturgijski komemorirati naše svećenike i redovnike ubijene iz mržnje na vjeru (in odium fidei) tijekom domovinskog rata devedesetih godina, nego smo – među prvima od svih (nad)biskupija 2001. godine ustanovili molitveni dan za sve žrtve Drugog svjetskog rata i komunističke vlasti među članovima naše biskupije.

Posebno smo se usredotočili na četvoricu ubijenih svećenika, koji su, prema dostupnim podacima, po našem sudu istinski kandidati oltara. To su župnici: župe Drvar – vlč. Maksimilijan Waldemar Nestor, župe Bosansko Grahovo vlč. Juraj Gospodnetić, župe Krnjeuša vlč. Krešimir Barišić i župe Gumjera vlč. Anto Dujlović. Za pokretanje biskupijskog procesa (prva faza za beatifikaciju) nakon ispoštovanih prethodnih crkvenih procedura, dobili smo 2014. godine službenu dozvolu od Kongregacije za proglašenje svetih da možemo nastaviti s procesom.

Za dvojicu od spomenutih ubijenih župnika vodit ćemo proces zajedno s još dvije biskupije – s jednom u Poljskoj (Legnica) i s jednom u Hrvatskoj (Hvar).

Potrebni su nam za taj važan crkveni proces i kompetentni ljudi, a i financijska potpora. I jedno i drugo nam, na žalost, nedostaje. Nešto se već uradilo, osobito za jednoga od njih koji bi mogao biti i nositelj „causae“ svih.

KTA: Iako u Banjoj Luci i banjolučkom kraju djeluju sestre iz nekoliko različitih družbi, ipak posebnu važnost imaju Klanjateljice Krvi Kristove koje su puno manje prisutne u drugim krajevima BiH. Unatoč svom velikom zauzimanju za dobro, ne samo članova Katoličke Crkve, nego i mnogih drugih, doživjele su brojne nepravde tijekom Drugog svjetskog kao i u vrijeme nedavnog rata. Kakvo je bilo njihovo življenje i djelovanje nekada, a kakvo danas?

Redovnice ove velezaslužne Družbe (zvane i „banjolučke sestre“) stigle su u naš grad posredovanjem osnivača i poglavara trapističkog samostana Marija Zvijezda Franza (Franje) Pfannera 1879. godine (prije 145 godina!).

Odmah su počele s otvaranjem školâ i sirotištâ – od Banje Luke do brojnih drugih župâ, odnosno mjestâ na području Banjolučke biskupije. Kasnije su se proširile i na susjedne (nad)biskupije u Bosni i Hercegovini i u susjednoj Hrvatskoj.

Odgojile su i obrazovale brojne generacije mladih djevojaka, te kulturno i socijalno mnogo učinile za pučanstvo svih nacija i vjera u mjestima svoga djelovanja.

Kao i sve druge crkvene institucije i organizacije u bivšoj komunističkoj (ateističkoj) državi, one su od strane tadašnje vlasti „oslobođene“ od svih svojih dotadašnjih javnih aktivnosti kao i od svojih zgrada, institucija i posjeda, koje su same, svojim trudom, bile stekle, odnosno uspostavile.

Tijekom kasnijih desetljeća one su pružale dragocjeni doprinos u pastoralu brojnih naših župa, pridonoseći ujedno i općem pozitivnom djelovanju Katoličke Crkve u našoj zemlji.

Bile su vrlo cijenjene od strane, ne samo katolika nego i od brojnih susjeda – pravoslavaca, muslimana, agnostika, ateista i drugih – radi njihove nesebične ljubavi, brige i uslužnosti prema potrebama mnogih oko njih.

Na početku rata u našoj zemlji njihovi su samostani u banjolučkom kraju bili jedna od prvih meta od ovdašnjih samozvanih „krojača pravde“ i bezočnih siledžija.

Brojne su dramatične trenutke doživjele sestre (ogromnom većinom starice) osobito u svojim samostanima u Novoj Topoli i Bosanskom Aleksandrovcu pa i u Novom Nazaretu u banjolučkom naselju Budžak. Pri kraju rata bile su nasilno protjerane iz oba prva spomenuta samostana te iz njihovog samostana u Bosanskoj Gradišci. Samostan u Budžaku mi je uspjelo kod ovdašnjih vlasti ipak spasiti zahvaljujući većoj grupi izbjeglica (katoličkih) iz okoline Sanskog Mosta koje smo primili u taj samostan.

U međuvremenu su sve redovnice, zbog starosti (i istrošenosti) a i zbog pomanjkanja mlađih, morale napustiti župe. Ostale su samo dvije samostanske zajednice (uglavnom starijih sestara) – u Novom Nazaretu i u Novoj Topoli. One – prema svojim mogućnostima – i danas pomažu brojnim ljudima (ne samo katolicima) u njihovoj potrebi, duhovnoj ili tjelesnoj, pripremajući ljekovito bilje u Novoj Topoli te pomažući odraslima i mladima na razne načine u Novom Nazaretu.

KTA: Sa svojim suradnicima uspjeli ste otvoriti dva Katolička školska centra od kojih jedan u bivšoj školi i samostanu sestara Milosrdnica što je svakako hvale vrijedan pothvat. Osim drugih poteškoća, imali ste velike probleme s njihovim financiranjem. Kako sada stvari stoje i kakva je važnost ovih Centara?

Točno je da smo otvorili dva Katolička školska centra – u Banjoj Luci 2005. godine i u Bihaću 2006., i točno je da smo godinama imali velike probleme s financiranjem rada tih Centara. Sama ideja je bila za mnoge – pa i za neke među mojim suradnicima – presmiona. Imali smo u to vrijeme skoro tri četvrtine porušene biskupije. Tražili smo na sve strane pomoć za ponovnu izgradnju porušenih crkvenih zdanja. Biskupijski Caritas je također „punom parom“ gradio brojne stambene objekte onima koji su bili ostali do kraja rata, a kuće im bile porušene ili devastirane, te onima koji su imali sreću da im je bilo politički i pravno (ne materijalno) omogućeno vratiti se iz progonstva.

Budući da Družba sestara Milosrdnica nije bila u mogućnosti u dobro „poderanoj“ zgradi svoje nekadašnje škole u Banjoj Luci (a koju sam uspio od entitetskih vlasti dobiti nazad kao svojevrsni njihov dar papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegova dolaska u naš grad) otvoriti ponovno katoličku školu, sestre su ponudile tu mogućnost biskupiji da u toj zgradi, koja je trebala temeljitu obnovu, otvori Katolički školski centar. Ja sam to prihvatio.

Otvaranje Centra u Banjoj Luci izazvalo je ne malu zbunjenost kod naših susjeda, a veliku radost kod malobrojnih katoličkih roditelja, koji su tada imali djecu za upis u tu novotvorenu školu (Opća gimnazija). Ubrzo su se počeli javljati i roditelji iz redova naših susjeda sa željom da i oni upišu svoje dijete upravo u našu školu.

Slični su školski Centri tada već postojali u nekoliko kantona (županija) u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Rad tih Centara je od početka financirala dotična kantonalna vlada. Za naš Centar u Banjoj Luci ni za gradnju, ni za opremanje niti za plaće djelatnika prvih godina rada nismo od entitetske Vlade i od grada ništa dobili. Tijekom kasnijih godina i velikog povećanja broja učenika – osobito iz redova naših susjeda Srba – entitetska Vlada je počela davati određenu (nedovoljnu) pomoć u obliku granta.

Slično je bilo i u Bihaću, gdje su me domaći (bošnjački) kantonalni političari molili da otvorim Katolički školski centar odnosno „Škole za Europu“.

Prvih godina smo bili prisiljeni imati nastavu u jednoj od gradskih škola jer još nismo imali vlastite zgrade. Kad smo završili dio svoje nove zgrade, preselili smo učenike i povećali broj polaznika. Otvorili smo bili Opću gimnaziju pa onda, dovršenjem cijeloga zdanja Centra, a na traženje brojnih roditelja, Srednju medicinsku školu i konačno Osnovnu devetogodišnju školu.

S financiranjem osoblja (kao što je bio slučaj u drugim kantonima) od strane tamošnje kantonalne Vlade – kada je došla druga stranka na vlast, bilo je mnogo problema tako da je biskupija kao osnivač došla u veoma nezavidan položaj. Tražio sam pomoć na sve strane. Neki su mi plemeniti ljudi, moji prijatelji, iz domovine i iz inozemstva izlazili u susret koliko su mogli na čemu sam im veoma zahvalan. Posebno dragocjenu pomoć za isplatu plaća nastavničkom osoblju dala nam je tada i Vlada Republike Hrvatske s današnjim premijerom gospodinom Andrejom Plenkovićom kojemu dugujem veliku zahvalnost.

Ipak, bili smo prisiljeni obustaviti rad i Opće gimnazije i Srednje medicinske škole na žalost mnogih roditelja i učenika.

Sada je situacija konačno puno mirnija, jer je kantonalna Vlada nedavno konačno odlučila staviti na proračun i Osnovnu školu našega Centra. S banjolučkim Centrom je također situacija mirna sve dok „teče“ potpora njegovom radu od strane Vlade RH.

Škole u oba naša Centra stekle su – u međuvremenu – veliki ugled u svojim sredinama i tražene su od brojnih roditelja (nekatolika). A i njihova djeca javno u medijima veoma pohvalno govore o svome odrastanju i školovanju upravo i ovakvom odgojno-obrazovnom ambijentu. oba naša Centra imaju dugogodišnje plodne kontakte s srodnim školama osim iz BiH također i Hrvatske i iz Njemačke.

Treba – u ovom kontekstu – napomenuti da je na području biskupije kroz više od šest desetljeća slobodnog djelovanja – do dolaska komunista – bilo mnogo katoličkih škola raznih vrsta, stupnjeva i smjerova – također i u Banjoj Luci i u Bihaću, gdje sada uspješno djeluju naše škole.

Brojni svršeni đaci naših sadašnjih Centara nastavili su i završili renomirane fakultete u zemljama Europe i Amerike, što dovoljno govori o kvaliteti katoličkog školstva u našoj zemlji.

KTA: Čini se da nije realno, iako bi bilo itekako pravedno, očekivati od onih koji su progonili Hrvate da rade na njihovu povratku. Također se ne čini realnim da oni, koji su Hrvate iz Bosne željeli vidjeti na nekim drugim prostorima, rade na njihovu povratku. U svetu tome uistinu je divljenja vrijedno sve što je Caritas Banjolučke biskupije kao crkvena ustanova uspio učiniti ne samo tijekom rata nego i poraća. Možete li spomenuti neke od tih projekata? Nije li to vrlo očit odgovor onima koji svoje nečinjenje pravdaju riječima da nije moguće ništa učiniti?

Caritas Banjolučke biskupije – uz blagoslov tadašnjeg ordinarija biskupa Pichlera – pokrenuo sam 1986. godine. Tih prvih godina za vrijeme tada još uvijek prisutne komunističke vlasti izričito nam je bilo zabranjeno(!?) bavljenje karitativnim radom. Mi smo, ipak, potiho radili onoliko, koliko i što smo mogli u odnosu prema tadašnjim velikim potrebama ljudi.

Tijekom rata je Caritas – silom prilika – stasao u respektabilnu crkvenu organizaciju, uvažavan i od brojnih sličnih i drugih organizacija i iz inozemstva, najviše zahvaljujući njegovom direktoru, prelatu dr. Miljenku Aničiću. U dramatičnim ratnim godinama, kada su druge brojne potrebe, osobito bili vrlo traženi liječenje i lijekovi jer ni jednog ni drugih nije bilo. Ispraznio sam cijelu zgradu Biskupskog ordinarijata, uključujući biblioteku i arhiv, i pretvorio ju u polikliniku s dvanaest ambulanti i apotekom. Tu su radili liječnici i medicinsko osoblje, koji su zbog svoje nacionalne pripadnosti bili otpušteni iz zdravstvenih ustanova u gradu. Pregledi i lijekovi su bili besplatni. Poliklinika je radila još cijeli niz godina i nakon rata. Kroz nju je prošlo i dobilo pomoć oko 220.000 pacijenata, a još veći broj je dobio lijekove, dakako besplatno.

Nakon rata je bila velika potreba za materijalnom obnovom i za poticajima održivog povratka. Tu je Caritas – zajedno sa svojim partnerima iz inozemstva – učinio jedinstveno djelo gradeći na tisuće stambenih jedinica – ne samo katolicima – nego i brojnim našim susjedima, Bošnjacima i Srbima. To dobro znaju naši susjedi, osobito na području ovog entiteta, ali i onog drugog.

Pokazivala se kod povratnika potreba za pomoć pri osnivanju vlastitih pogona, gdje je Caritas također pomagao na više načina. I sam je osnovao više pogona s nakanom za otvaranjem radnih mjesta. Nastavio je s izgradnjom zgradâ za socijalni Dom za starije osobe u Banjoj Luci, koji je danas s pet svojih zgrada pun.

Izgradili smo zgradu i otvorili u Prijedoru Dom za siromašne đake iz udaljenih sela koji djeluje već više od 20 godina.

Nadalje, Caritas je izgradio i Socijalno-edukativni centar za školovanje njegovateljica i njegovatelja. Kroz njega su prošle (i odmah dobile zaposlenje) brojne generacije zainteresiranih naših sugrađana, ne samo iz Banje Luke nego i iz cijele regije. Osnovao je farmu muznih krava, a zatim uz nju i siranu gdje je pokrenuta ponovno proizvodnja čuvenog sira „Trapist“. Prije dvije godine je izgradio i Dječji vrtić blizu Doma za starije osobe, na radost brojnih roditelja koji u njemu imaju svoju djecu.

Caritas već dugi niz godina zapošljava više od stotinu djelatnika koji redovito primaju plaću.

Sve je to Caritasu uspjelo, unatoč ne malim i ne rijetkim opstrukcijama i preprekama, osobito od strane entitetske Vlade.

Općenito se može reći, da kod brojnih naših sugrađana, osobito naših susjeda, naš biskupijski Caritas uživa visok ugled i poštovanje. Bogu hvala da je tako i daj Bože da ostane tako i u budućnosti. Katolička Crkva na području naše biskupije i na taj način doprinosi stvaranju međusobnog povjerenja, pomirenja i mira među ovdašnjim pučanstvom i svjedoči da je kršćanska ljubav jača od mržnje.

KTA: U ratnom i poratnom vremenu koristili ste gotovo svaku prigodu da pohodite svoje brojne prognane i izbjegle vjernike u Republici Hrvatskoj i u zemljama širom svijeta. Kako ste doživjeli te susrete?

Nerijetki su mi znali – u šali – govoriti da ja – kao banjolučki biskup – sada imam najrasprostranjeniju biskupiju na cijelom svijetu. Ne znam koliko je to istina, ali znam da sam susretao vjernike iz svoje biskupije diljem zemalja zapadne i sjeverne Europe, u Kanadi, u SAD-u, u južnoameričkoj državi Peruu i u Južnoafričkoj Republici.

Svugdje su ti susreti bili izuzetno srdačni i dirljivi. Osobito su ljudi – prognanici iz ratne drame – bili ispunjeni osjećajima zahvalnosti za sve ono što smo za njih bili učinili tijekom teških ratnih dana.

Mnogi su mi župnici u Hrvatskoj i dušobrižnici hrvatskoj inozemnoj pastvi govorili da su „jako zadovoljni“ upravo vjernicima moje biskupije jer su svi odreda bili dobro poučeni u vjeri i u vjerskoj praksi, a ujedno i odani svećenicima u poslovima koje su im oni povjeravali.

Ima zacijelo, među tim prognanicima na žalost, ne mali broj i onih koji su još pod traumom pretrpljenoga straha i izgona iz vlastite kuće i nasilnog gubljenja svega što su baštinili ili stekli. Ostali su i dalje u tim svojim dramatičnim ratnim devedesetim godinama i doživljajima i prenose tu svoju traumu – kao nešto što je negativno – i na svoju djecu i potomke. A to je zasigurno nezdravo i destruktivno i za njih same i za njihove odnose prema njihovom rodnom kraju.

Tijekom moga boravka u zemljama Europe i Amerike susretao sam se također često i s našim susjedima, osobito Bošnjacima, koji su me s velikim poštovanjem primali i zahvaljivali mi za „dragocjenu pomoć“ koju im je tijekom rata pružala, u Banjoj Luci i cijelom banjolučkom kraju, Katolička Crkva.

KTA: Susreli ste i brojne predstavnike vlasti u inozemstvu od najnižih do najviših posebno na njemačkom govornom području, a neke od njih ste i osobno poznavali. Ima li onih koji su bili spremni čuti Vas i razumjeti te poduzeti nešto konkretno?

Silom prilika sam imao brojne susrete s aktualnim političkim predstavnicima više država EU, SAD-a i Kanade. Njima sam iznosio našu aktualnu dramatičnu situaciju i molio pomoć da se takva situacija brojnih i obespravljenih ljudi, ne samo katolika u našoj zemlji, promijeni na bolje. Bio sam mišljenja, a i sada sam, da se pravo i pravda nikad ne moraju prilagođavati politici, nego obratno politika se mora pokloniti pred pravom i pravdom.

Neki od njih su – dodatno, i izvan svojih redovitih državnih i političkih dužnosti – nastojali pružiti konkretnu dragocjenu pomoć. Među njima su bili: već pokojni Tadeusz Mazowiecki, Alois Mock, Otto von Habsburg, Helmut Kohl te još živući europski političari Jean Claude Juncker, bivši predsjednik EU, Doris Pack i Berndt Possert te bivši njemački predsjednik Christian Wulff. Dugujem njima kao i svim onim drugima, koji su me željeli barem saslušati i razumjeti, od onog velikog broja, veliku zahvalnost, tim više, što su oni velika manjina od onog velikog broja s kojima sam se susretao i razgovarao o našoj tjeskobnoj i dramatičnoj situaciji i molio za učinkovitu pomoć.

KTA: Bosna i Hercegovina je poznata po svojim različitostima koje su kreatori ratnih događanja zloupotrijebili za ostvarenje svojih zlih nakana. Neumorno se zauzimate za ekumenizam i međureligijski dijalog. Kakva je Vaša suradnja s predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve i Islamskom zajednicom na tim prostorima. U Tuzli je, 17. ožujka 1998. održan i prvi susret episkopa Pravoslavne Crkve i biskupa Katoličke Crkve s područja Bosne i Hercegovine. Vi ste bili domaćin, za sada posljednje sedmog takvog susreta, 11. prosinca 2006. Zašto ti susreti nisu nastavljeni?

Kreatori rata, naši suvremenici, bezočno su u našoj zemlji primijenili poznatu taktiku ratnih planera iz starih rimskih vremena: zavadi pa vladaj. To su učinili, na žalost, i na području međusobnih odnosa crkvenih odnosno vjerskih zajednica u našoj zemlji. Dapače, bili su često glasni pa i uvjerljivi da se kod nas vodi „vjerski rat“ te su čak optuživali vjerske zajednice poglavito i službeno (Carlos Westendorp) Katoličku Crkvu!

Na žalost, činjenica je da su i neki domaći političari (uglavnom nekadašnji komunisti) nastojali, pa i uspijevali, u svojim ekskluzivnim stavovima oblačiti se u ruho jedne ili druge Crkve ili vjerske zajednice u našoj zemlji. Time su ujedno nanosili veliku štetu imidžu i identitetu dotične Crkve odnosno vjerske zajednice.

Moj osobni stav, kao i stav drugih službenih predstavnika Katoličke Crkve tijekom rata u našoj zemlji dokumentiran je, a i dobrim dijelom i javno publiciran za sve one koje zanima prava istina o našem ponašanju, a ne ono (ne)namjerno i površno interpretirano. Tijekom ratne 1992. godine uspjelo mi je privoljeti moje susjede, pravoslavnog banjolučkog vladiku gospodina Jefrema i muftiju banjolučkog ef. Halilovića da se čak u četiri zajednička apela obratimo vjernicima naših Crkava odnosno vjerske zajednice, ali i „svim odgovornim političarima u ovoj općini i regiji“, „svim pregovaračima o budućnosti Bosne i Hercegovine“ i „svim ljudima dobre volje“.

„Pregovarače“ smo 4. rujna 1992., između ostalog, zaklinjali: „Pred Bogom i cijelim čovječanstvom zaklinjemo vas zaustavite konačno ovaj besmisleni užasni rat i nepotrebna teška stradanja i umiranja mnogih stotina hiljada nedužnih ljudi, svoje braće i sestara! Budimo Božji ljudi“.

Tijekom nesretnog rata imao sam desetine (!) susreta s banjolučkim episkopom, a slično i s banjolučkim muftijom – sve u prilog ublažavanja ratnih posljedica kod žrtava rata.

Nakon rata smo svi biskupi i svi episkopi naše zemlje nastojali imati redovne godišnje zajedničke susrete – naizmjenično – jednom kod jednih, a drugi puta kod drugih. Ja sam nastavio s čestim susretima i s banjolučkim muftijom, a prigodom obnova crkava i džamija redovno su bili nazočni i predstavnici moje biskupije odnosno banjolučkog muftijstva.

Kad bi meni dolazila koja delegacija katoličkih biskupa iz inozemstva, redovito sam s njom pohađao i vladiku i muftiju.

I kad je papa Ivan Pavao II. bio kod nas 2003. godine, upriličen je bio susret s predstavnicima svih Crkva i vjerskih zajednica u našoj zemlji.

Bilo je i kasnije sve do u najnovije vrijeme brojnih bilateralnih naših susreta kao i međusobnih pohoda naših svećenika pravoslavnim svećenicima i imamima.

Na žalost, prestalo se s praksom zajedničkih godišnjih susreta biskupâ i episkopâ, unatoč želji biskupâ.

Na različitim skupovima – znanstvenim i drugim – koje smo organizirali mi ili Islamska zajednica u našem gradu ili na drugim mjestima, redovito smo sudjelovali i jedni i drugi.

Vjerujem da će se takva praksa međusobnih susreta i suradnje nastaviti i ubuduće, što od nas, vjerskih predstavnika, s pravom očekuju i mnogi naši dobronamjerni vjernici a i drugi naši sugrađani dobre volje.

KTA: Posljednjih godina snažno ste se zauzimali da u prostorijama drevne trapističke opatije Marija Zvijezda u Banjoj Luci zaživi projekt Europskog centra za mir i suradnju u Kući susreta Marija Zvijezda.

Drevna trapistička opatija Marija Zvijezda, osnovana 1869. godine jedinstveni je fenomen „u krilu“ Katoličke Crkve – ne samo na cijelom jugoistoku Europe nego i šire. Nekoć najveća trapistička opatija u svijetu (265 članova!), za vrijeme svoga slobodnog djelovanja, pokrenula je duhovni odgojno, obrazovni, gospodarski, industrijski i civilizacijski razvoj Banje Luke i cijele regije i definirala njihov srednjoeuropski pravac ekonomskog i kulturnog razvoja. Nigdje u ovom dijelu Europe nije bilo toliko konstruktivne – u svakom pogledu – „Europe“ kao u plodnom djelovanju članova opatije Marija Zvijezda.

Ta izuzetna, mnogostruko vrijedna baština, koja je, dolaskom komunističke vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, bezočno i bezobzirno bila bačena u blato prezira i ostavljena u prašini zaborava, apsolutno zaslužuje pravilno vrednovanje i revaloriziranje za opće dobro sadašnje i budućih generacija naših sugrađana – ne samo katolika i banjolučke regije nego i šire.

Nakon što je, poslije brojnih i višegodišnjih nastojanja mnogih od nas ovdje, a i drugih u Rimu, trapistički Red, ipak, bio prisiljen crkveno-pravno dokinuti redovničku kuću u Mariji Zvijezdi, briga za izuzetnu baštinu – u duhu crkvenog prava – povjerena je domaćem dijecezanskom biskupu, da sve što od Reda preuzima i što će po povratu oduzete imovine preuzeti i upotrijebiti za život i rad Crkve u banjolučkoj biskupiji i u cijeloj našoj zemlji.

Nastavak rada na pomirenju i izgradnji pravednog mira i zajedničkog života svih žitelja u našoj zemlji nametao nam se sam od sebe kao prioritet.

Odlučili smo se za osnivanje „Kuće susreta Marija Zvijezda“ i u njoj Europskog centra za pomirenje, mir i međuetničku i međuvjersku suradnju. Budući da su u opatiji Marija Zvijezda svojevremeno bili redovnici čak iz 16 europskih zemalja (bila je to europska – katolička – „unija“ davno prije sadašnje Europske Unije), zamolili smo vodstvo Paneuropske unije da se i oni nama pridruže u ostvarivanju naših planova – i glede spašavanja dragocjene kulturne baštine Marije Zvijezde i s obzirom na organiziranje i ostvarivanje vjerskih, obrazovnih, kulturnih i gospodarskih programa, susreta, suradnje te ostvarivanja potrebnog dijaloga između naših suvremenika i sugrađana.

Centar je osnovan 20. rujna 2020. u prigodi obilježavanja 195. obljetnice rođenja utemeljitelja Marije Zvijezde, velikog vizionara i apostola Južne Afrike (nakon Banje Luke), Sluge Božjega Franza (Franje) Pfannera, i ujedno Međunarodnog dana mira.

Upravno vijeće (kuratorij) Centra sačinjava 20 članova iz redova Crkve, politike, društvenih i znanstvenih institucija, privrede te medija – iz sedam europskih zemalja. Zajedno sa mnom, dosadašnjim biskupom banjolučkim, supredsjedatelj je bivši njemački predsjednik Christian Wulff.

Tijekom protekle tri godine imali smo u „Kući susreta Marija Zvijezda“ više velikih duhovnih i liturgijskih susreta i okupljanja iz cijele naše zemlje te susjedne Hrvatske; zatim, nekoliko međunarodnih znanstvenih simpozija (zajedno s Međunarodnom akademijom u BiH), susretâ članova Međunarodne Paneuropske unije te susrete mladih iz više europskih zemalja.

Imali smo i više kulturnih zbivanja, koncerata orguljaša te renomiranih zborova i solista iz naše zemlje i susjedstva.

Izašlo je i nekoliko publikacija o Mariji Zvijezdi na njemačkom i na hrvatskom jeziku. Objavljeni su brojni članci na hrvatskom, njemačkom i poljskom jeziku. Pokrenuta je mrežna stranica na njemačkom jeziku. Utemeljen je i registriran „Klub prijatelja Marije Zvijezde“ u Njemačkoj. Snimljen je cijeli niz TV uradaka o Centru, na domaćim i stranim TV postajama. Umnožio se broj hodočasnika i posjetitelja iz zemlje i iz susjedstva, osobito iz Hrvatske i Slovenije.

Obnovljene su prostorije uz veliku župsku (ranije samostansku) crkvu (kuhinja, blagovaonica, prijemne i gostinjske prostorije).

Pristupilo se (konačno) i sređivanju prostorija za smještaj bogate i vrlo vrijedne samostanske knjižnice i arhiva. Prenesen je i najveći dio knjiga iz dosadašnjeg neprikladnog prostora (depoa) u novouređene prostorije. Sređen je (u globalu) bogati arhiv opatije, te svih njezinih brojnih odgojno-obrazovnih, medicinskih i privrednih institucija i pogona (što je bilo ostalo nakon devastacije od komunističke vlasti).

Uređuje se dodatni (uz već postojeći) izložbeni prostor za osobite raritete iz bogate, jedinstvene, knjižne i muzejske samostanske baštine. Dobiveno je – kao dar – više tisuća stručnih knjiga od prijatelja Marije Zvijezde iz Njemačke te jedan broj rijetkih i dragocjenih izdanja i umjetničkih artefakata.

Priprema se mjesto za izlaganje bogate numizmatičke zbirke.

Pronađena je i restaurirana zavjetna slika Gospe „Majke dobroga savjeta“, koju su oci trapisti donijeli sa sobom u naš kraj, nakon što se ona prije 550-ak godina morala skloniti s ove strane Jadrana na drugu stranu mora.

Također je pronađena vrlo rijetka relikvija čestice svetoga Križa koju su oci trapisti dobili pod konac 19. stoljeća. I Gospina slika i relikvija sv. Križa postavljeni su – svečanim obredom – u lađu crkve vjernicima na čašćenje.

Obnovljen je i nevremenom oštećeni krov na tzv. „kolijevci“, to jest kopiji prvog drvenog samostana i uređen unutarnji prostor za posjetitelje.

Zatražen je od sadašnjih entitetskih vlasti i povrat bespravno otuđene imovine, nepokretne i pokretne (zgrada, zemljište, knjige, arhiva, muzejski predmeti…).

Planirali smo bili još mnogo toga konstruktivnog i potrebno za budući rad Centra, ali nije na žalost bilo potrebnoga razumijevanja i podrške (slično kao i u doba oca Pfannera!) od strane osobito domaćih entitetskih vlasti, koje su i ovaj put pokazale svoju kratkovidnost i ujedno svoj neprincipijelan prema Crkvama odnosno vjerskim zajednicama.

Ne gubimo nadu da će, ipak, i kod njih doći do poželjnog i potrebno saznanja da je Katolička Crkva uvijek bila, jest i biti će otvorena za razumijevanje i rješavanje svih aktualnih potreba domaćeg stanovništva, bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost ili ideološku opredijeljenost.

KTA: Vas mnogi prepoznaju kao osobu koja voli svoje i gaji izuzetno poštovanje prema različitima s kojima živite. Koja bi bila Vaša poruka članovima Crkve u ovoj zemlji i na ovim prostorima, ali i svim ljudima koji ovdje žive.

Biti će slična onoj, koju sam već uputio članovima moje biskupije.

Potičem sve:

Posvješćujte sebi – uvijek iznova – koji je korijen dvije tisuće godina starog stabla, kojega ste vi grane – ne suhe nego zelene i plodne – da je taj snažni korijen Božja ljubav – utjelovljena i žrtvovana za spasenje naše i svih ljudi i naroda!

Vjerujte u životvornost toga korijena, kojega životne sokove sebi svakodnevno možete osigurati i uzimati iz Svetog Pisma i sakramenata Crkve, da biste u sebi imali dovoljno otporne snage protiv svih zaraza koje vam svakodnevno prijete od vašeg najljućeg neprijatelja – zloduha i njegovih raznoraznih jadnih zemaljskih slugu.

Ne zaboravite ni pozitivne ni poticajne primjere svojih vjernih predaka, koji su, unatoč raznim – a često još težim iskušenjima – uspijevali ostati vjerni Kristu i postojani u svojoj svetoj vjeri, koja je resila i njihove brojne pretke na ovim našim prostorima, tijekom mnogih prošlih stoljeća.

Međusobno se volite i budite solidarni jedni s drugima! I najmanja zajednica može biti plodna ako se zna dobro njegovati! Nijedan lanac nije jači od njegove najslabije karike!

Borite se protiv sotonskih napasti uskogrudnosti, isključivosti i netrpeljivosti. Samo jedan pokvaren zub može prouzročiti loš zadah iz usta!

Tražite, izgrađujte i njegujte nove veze i staze povezanosti i bratstva s drugim narodima i s pripadnicima drugih Crkava i vjerskih zajednica!

Produbljujte i učvršćujte među vama već postojeću praksu međusobnog uvažavanja, prihvaćanja i pomaganja, kako biste u svojoj životnoj sredini izgrađivali i širili usrećujući i oslobađajući duh Kristova Evanđelja i civilizaciju ljubavi i općeg bratstva, u duhu čestih preporuka i poticaja sadašnjeg pape Franje!

Trudite se da svjesno budete usrećujuće ruke i milosrdno srce jedinog Spasitelja cijelog svijeta Isusa Krista, koji vas sve voli i treba kao svoje suradnike!

Znajte dobro, a poučavajte i druge oko sebe – i starije i mlade: dobrota je u stanju zaustaviti i nadvladati zloću, praštanje je moćnije i usrećujućije nego mržnja i osveta, život je jači od smrti, a ljubav i milosrđe Božje moćniji od svih grijeha cijelog ljudskog roda!

Zato i vi, kako potiče apostol Pavao: „Mrzite zlo, a prianjajte uz dobro! Blagoslivljajte a ne proklinjite one koji su vas protjerali ili vam na razne načine zlo ili nepravdu nanose! Ne dopustite da vas nadvlada zlo i beznađe, već zlo i beznađe svladavajte dobrom i postojanom nadom (usp. Rim 12, 9. 13. 21)!

Molim dobroga i milosrdnog Boga, da vas trajno prati svojim blagoslovom te mu se svi vi svojim dobrim djelima svidite!

A i sâm se preporučujem u vaše molitve, te u vašu dobrohotnost. Molim vas da mi oprostite sve ono, što mi – moguće opravdano – zamjerate!

„Milost vam i mir od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista!“ (2 Sol 1,2)

Razgovarao: Ivo Tomašević

Izvor dijela fotografija nije poznat jer ih je biskup Komarica dobio na dar, a na njima nije napisano tko je autor. Ispričavamo se svima za nenavođenje autora jer nam nije poznat.

Povezani članci

Back to top button