vlč. dr. Ante Vidović
doktor kanonskog prava
Evanđelje – Lk 21, 25-28.34-36
U ono vrijeme:
Reče Isus svojim učenicima:
»Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.
Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Riječ Gospodnja.
Došašće ili Advent je vrijeme očekivanja. Možemo se odmah zapitati: što je to što očekujemo ili tko je taj kojega očekujemo?
Svatko od nas kada je bio malo dijete, imao je određenu želju, nešto što je očekivao da će se ostvariti u budućnosti. Netko kao dijete je maštao da bude nogometaš, pjevač, ili neka važna osoba, i onda, s nestrpljenjem očekivao da se to ostvari. Toliko puta smo rekli, ili danas čujemo od male djece, «Jedva čekam da narastem!». Zašto? Vjerojatno da bi ostvario dubinsku želju svoga bića. I kao da ta želja tjera dijete na razvijanje određenih sposobnosti. Ako malo obratimo pozornost, oko nas možemo vidjeti toliku djecu koja s velikom oduševljenjem i upornošću nastoje ostvariti zadane si ciljeve. Primjerice, ako netko želi postati športaš, koliko truda i vremena ulaže u treninge, toliko odricanja u ishrani, itd., sve da bi postao uspješan športaš. Toliko puta se divimo tim ljudima, ili toj djeci da ustraju i da iznova pokušavaju onda kada naiđu na prepreke. Imati želju i nastojati je ostvariti je nešto što imaju samo ljudi. Biljke i životinje to nemaju. Čovjek koji nema želju, čežnju, koji ništa ne očekuje da se ostvari u budućnosti, je sličan biljci. Od svih živih bića jedino ljudi imaju očekivanja, očekuju nešto. I to je dobro. Zašto je većina ljudi prosječna? Jer se zadovolje s malo, nemaju nikakva očekivanja. Ubili su svoje želje i svoja očekivanja da bi živjeli jednostavnim i mirnim načinom života. I tada su svoj život sveli na razinu biljke. Imati želje, očekivanja i nastojati ih ostvariti, nastojati ih usmjeriti u pravom smjeru, u skladu s Božjom voljom, je najljepši i najsretniji način života.
Najljepšu želju i najvažnije očekivanje koje može biti je očekivati dolazak Sina Čovječjega. I to je upravo vrijeme Došašća, kada posebno u sebi želimo probuditi tu uspavanu želju za susret s Isusom. Isus govori o smrti i uskrsnuću, o patnji i križu. Da li sam spreman očekivati takvog Isusa? Upitajmo se, kakve su naše želje, kakvog Isusa mi očekujemo? Mi očekujemo Isusovo rođenje, ali s njim očekujemo isto tako i njegovu smrt i uskrsnuće.
U današnjem Evanđelju se govori o kozmičkom uništenju svijeta, o strahu ljudi i o smrti u tom iščekivanju. Ali imamo i Isusove riječi ohrabrenja, jer kaže da se približuje naše otkupljenje. Dolazi naše spasenje i naša sloboda. To znači da sve naše patnje, svi naši strahovi će uskoro doći do svoga kraja, dolazi naše spasenje. Isus govori kako će proći sve ono što mi mislimo da je stabilno i neprolazno: sunce, mjesec i zvijezde. A govori kako će Sin Čovječji pojaviti u oblaku. Oblak je za nas nešto što je nestalno i prolazno. Ali ako pogledamo biblijsko značenje oblaka, možemo otkriti da je oblak mjesto gdje Bog prebiva. To znači da će na kraju jedino Bog ostati. Isus nas želi potaknuti da svoje želje i svoja očekivanja ne stavljamo u prolazne stvari, bez obzira kako nam se stabilne i neprolazne činile, nego da svoje pouzdanje stavimo u vječne vrijednosti, u ono što ostaje vječno, a to je Bog.
