U rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli u srijedu 8. listopada u podnevnim satima slavljena je sveta misa koju je predvodio vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, propovijedao banjolučki biskup Željko Majić, a na kojoj su sudjelovali vjernici Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije koji se nalaze na Hrvatskom nacionalnom hodočašću u Rimu. U koncelebraciji je bilo 12 svećenika među kojima i fra Miljenko Šteko, gvardijan Međunarodnog zavoda Antonianum u Rimu. Propovijed mons. Majića prenosimo u cijelosti.
CRKVA ARA COELI
Rim, 8. listopada 2025. – Nacionalno hodočašće
Preuzvišeni nadbiskupe Tomo, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, dragi hodočasnici!
Vjerujem da će nam svima do kraja života u sjećanju ostati veličanstveno slavlje duhovnoga zajedništva i ispovijesti vjere koje smo sinoć doživjeli na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Slavlje koje je započelo susretom s Petrom naših dana, papom Lavom XIV., koji nam je iskazao očinsku blizinu i ljubav, koji nas je podsjetio na snagu vjere naših predaka i pozvao da, gdje god živimo, pradjedovsku vjeru čuvamo i proživljavamo; slavlje koje je svoj vrhunac doživjelo u presvetoj Euharistiji za Domovinu, koju je predvodio i progodnu nam propovijed uputio mons. Dražen Kutelša, zagrebački nadbiskup i metropolita, predsjednik HBK, pozivajući nas da učvrstimo tri vjernosti koje je sveti papa Ivan Pavao II. istaknuo u homiliji u bazilici sv. Petra, prigodom Hrvatskoga nacionalnog hodočašća o 1100. obljetnici pisma pape Ivana VIII. knezu Branimiru, 1979. godine: vjernost Kristu, vjernost Petrovoj Stolici i vjernost Mariji Bogorodici, naglasivši da je to program koji i nama danas daje snagu i usmjerava nas u novom tisućljeću.
Danas se na molitvu i slavlje Euharistije sabiremo u ovoj prekrasnoj Gospinoj crkvi, koja s obzirom na mjesto gdje je izgrađena i naziv koji nosi, i bez riječi je snažna poruka.
Tako prolazi slava svijeta
Ova crkva – bazilika izgrađena je na nekoć slavnom brežuljku Rimskoga carstva – Kpitolu ili Kapitoliju (talijanski: Campidoglio), brežuljku gdje je podignut hram bogu Jupiteru – „božanskoj zaštiti Rima“ i gdje su se uzdizale carske palače u kojima su se organizirale razuzdane zabave; gdje se vlast proglašavala božanskom a carevi bogovima; gdje su se nakon prolaska kroz slavoluke penjali carevi i vojskovođe i glave im se kitile lovorovim vijencima; gdje su se donosili zakoni za tada poznati svijet.
Danas nema tih velebnih carskih palača i bezbožnih hramova. Ovo što naše oči gledaju, po nalogu pape Pavla III. u provoj polovici 16. stoljeća, osmislio je veliki renesansni umjetnik i arhitekt Michelangelo Buonarroti. A na mjestu gdje je nekada bio hram božice Junone danas se uzdiže ova crkva sv. Marije od nebeskog oltara. Crkva je podignuta na mjestu gdje se caru Augustu ukazala žena s Djetetom, koja je, govoreći o oltaru gdje je sjedila, uskliknula: “Ecce ara primogeniti Dei – Evo oltara prvorođenca Božjega”. Ovim nazivom Crkva je željela istaknuti Marijina uloga u povijesti spasenja. Ona je duhovni žrtvenik koja je rodila Krista – Žrtvu za spas svijeta; po tom „oltaru“ – Mariji, nebo je dodirnulo zemlju.
Kada smo već kod brežuljaka ljudske uznositosti i slave, spomenimo i grčku atensku Akropolu, nazvanu još: „Brdo mudrosti“. Atena se natjecala s Rimom. Akropola je bila središte atenske demokracije, umjetnosti i filozofije. Na njoj se, između ostaloga, izdizao i hram posvećen Ateni, božici mudrosti. Danas su od nekoć slavne Akropole ostali ostatci ostataka, a grčka mudrost utemeljena na ljudskom umovanju, odavna je izgubila svoj utjecaj. Nastali su mnogi filozofski smjerovi koji su se udaljili od grčke misli koju je karakterizirala estetika i sloboda; na „cijeni“ je filozofija koja na suptilan način ubija dostojanstvo čovjeka.
Samo je Bog vječan
Za razliku od ova dva brežuljka – brda koja su oslikavala ljudsku težnju vladanja nad drugima, jednako silom – Kapitol, ili umom – Akropola, na periferiji Rimskoga carstva, u Jeruzalemu, izdiglo se još jedno, u doba snage Kapitola i Akropole, nepoznato brdo: Kalvarija ili Golgota – mjesto gdje je Krist – Sin Božji razapet; brdo koje za razliku od Kapitola i Akropole nije izraz ljudske moći ni mudrosti, nego božanske ljubavi i otkupljenja po patnji i žrtvi: za Kapitol i Akropolu mjesto ludosti, upravo kao i Židovima mjesto sablazni (usp. 1 Kor 1,17-31); Kalvarija koja svjedoči da najjača sila nije vlast ni um, nego ljubav koja se daje. Tako, dok Kapitol i Akropola predstavljaju čovjeka koji uzdiže sama sebe do božanstva, Kalvarija prikazuje Boga koji se spušta čovjeku. To je mjesto milosrđa, trpljenja i nade u uskrsnuće. I poruku Kalvarije ne može izbrisati ni zub vremena niti ikakva ovozemaljska sila pa makar se ne znam koliko upinjala. Jer, Bog je vječan. Kalvarija se duboko ucijepila u nebrojeno mnoštvo kršćanskih duša koje su prihvatile Kristov zakon ljubavi i križa, i uz nemalu žrtvu postali živa Kalvarija.
Draga braćo i sestre!
Nemali je broj onih koji misle da Kapitol, Akropaola i Kalvarija nisu u međusobnu sukobu; da su to tri grane jednoga stabla: Kapitol – škola vladanja, Akropola – škola promišljanja, Kalvarija – škola ljubavi. Po tom razmišljanju ta tri brda predstavljaju tri dimenzije ljudskog postojanja: društvenu, intelektualnu i duhovnu. Bez jedne od njih, čovjek je nesavršen. Jer: moć bez mudrosti jest tiranija, mudrost bez ljubavi jest oholost, a ljubav bez djelovanja može postati nemoćna sentimentalnost. No, zanemaruju korijen toga stabla, a to je sam Bog. Upravo zato što su Kapitol i Akropola napustili korijen, odbacili Boga, oni su propali. A budući da je Kalvarija Emanuel – S nama Bog, ona je vječna. Stoga, dragi hodočasniče, moli da u tebi trajno živi duh Kalvarije. Ne Kalvarije kao izraz trajne patnje, nego Kalvarije koja, nakon patnje, otvara vrata vječnoga života. Kalvarije koja nas uči što je to istinska ljubav: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16); Kalvarije koja nas uči da je vladanje u služenju: „Kraljevi gospoduju svojim narodima i vlastodršci nazivaju sebe dobrotvorima. Vi nemojte tako! Naprotiv, najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj“ (Lk 22,25-26); Kalvarije koja nas poziva da naše misli i životne putove uskladimo s Božjom misli i koračamo Božjim putom: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti“ (Iz 55,8). Samo tako i naš će život poput Marijina biti žrtvenik koji rađa Krista, a naše će stope ostavljati trag neba.
Kraljica Katarina Kosača – Kotromanić
No, ova bazilika ima posebno značenje za nas, vjernike – Hrvate i katolike koji dolazimo iz nad/biskupija u BiH. U ovoj bazilici položeni su zemni ostatci pretposljednje hrvatske bosanske kraljice Katarine Kosače-Kotromanić.
Kraljica Katarina rođena je između 1424. i 1426. u Blagaju blizu Mostara u obitelji humskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Prvih 20-ak godina života Katarina je provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a 1446. udala se za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: sina Šimuna, kćer Katarinu i još jednoga sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Kralj Stjepan Tomaš umire pod nejasnim okolnostima 1461. Nasljeđuje ga sin iz prvog braka Stjepan Tomašević kojeg će Turci, koji osvajaju njegovo kraljevstvo, ubiti 1463. Katarina bježi pred turskim osvajačima u Dubrovnik. U Dubrovniku ostaje čekajući vijesti o svojoj djeci koju nikada više neće vidjeti. Potom se trajno nastanjuje u Rimu gdje je primljena s karaljevskim dostojanstvom; ali ne više kao kraljica zemlje, slave, bogatstva i moći, nego kraljica vjere, pouzdanja i ljubavi koju je na poseban način pokazivala prema siromašnima. Umrla je ovdje u Rimu, 25. listopada 1478., i po vlastitoj oporučnoj želji njezini su zemni ostatci položeni u ovu crkvu o čemu svjedoči i natpis koji se nalazi na ovom prvom stupu s desne strane od oltara. Sve do smrti vjerovala je da su joj djeca živa, ali da su prisilno prevedena na islam. Stoga svoju zemlju oporučno ostavlja njima u nasljedstvo ako se vrate katoličkoj vjeri; a ako to ne bude moguće, pravo na kraljevstvo predaje Svetoj Stolici, odnosno samom Papi. Iako nema nigdje zabilježeno da je vođen službeni proces za njezinu beatifikaciju, a onda ni da je proglašena blaženom, glas o njezinoj svetosti, na poseban način zahvaljujući ocima franjevcima – Katarina je bila članica Trećega reda sv. Franje – od davnina je prisutan u hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini koji ju časti kao blaženicu.
Na žalost, ono što se dogodilo kraljici Katarini: gubitak muža, djece, obitelji, rodbine, prijatelja, imanja, nije izolirani slučaj naše bremenite povijesti. Toliki su u povijesti našega Naroda i Crkve prošli isti trnoviti put. Ne idući u prošlost ili daleku povijest, dovoljno je posvijestiti da je pred nasrtajem zla ili onemogućavanja prava na dostojanstvo života, u posljednjih 35 godina, oko pola milijuna naših sunarodnjaka i zajedničara u vjeri u Krista, moralo napustiti svoju zemlju. Nakon čekanja u raznim „Dubrovnicima“ svijeta da se vrate na vjekovna ognjišta, morali su osigurati grobove po raznim svjetskim grobljima. Kolikima i danas srce krvari u tuđini. A i mi, koji smo ostali, s nemalom strepnjom gledamo kako na sadašnjost tako i na budućnost. No, primjer kraljice Katarine potiče nas da ne očajavamo, da ne malakšemo u vjeri, da ne gubimo nadu i zatvorimo se Ljubavi za ljubav. Ona je izgubila sve, ali je ostala Božja. I zato je uzor. I zato je u narodu čašćena, a vjerujemo od Boga vječnim životom nagrađena.
Za misno čitanje izabrali smo ulomak iz Poslanice sv. Pavla apostola Rimljanima gdje se u 8. poglavlju (rr. 35-38) sv. Pavao pita: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Koje to nevolje, tjeskobe, progonstva, gladi, golotinje, pogibli i mačevi mogu nadjačati Ljubav kojom nas sam Krist uzljubi? Katarina kraljica vjerovala je u Krista Kralja. Vjerovala je da ni progon, ni smrt, ni rat, ni izdaja, ni tuga, ne mogu uništiti ono što je Bog usadio u srce čovjeka, a čovjek kao najveće blago čuva. A to su vjera, nada i ljubav, te krjeposti po kojima se suobličuje Bogu. Ta zato ih u teologiji i zovemo bogoobličnim krjepostima.
Ne čini li nam se, dragi hodočasnici i hodočasnice, da ove svetopisamske riječi i Katarinina vjera ne bi trebale biti i snažna poruka nama koji živimo u svijetu i vremenu kada se sve mjeri onim što imamo – koliko posjedujemo? Katarina nas uči da se život ne mjeri onim što imamo, nego onim za što smo spremni trpjeti. Ona je izgubila sve, ali nije izgubila ono najvrjednije, vjeru u Boga. Nije izgubila Boga. Ona je simbol nade u ovoj Godini nade da ništa nije izgubljeno dok se život s Bogom i u Bogu gradi. Zato, draga braćo i sestre, neka se iz ovoga svetog mjesta naš glas vine prema nebu: Bože, daj nam vjeru kakvu je imala Katarina; da nas ništa ne rastavi od Tvoje ljubavi, da naša nada bude u Tebi i u Tvom Sinu i našem Otkupitelju i Spasitelju, Uskrslom Gospodinu koji je naš Put, Istina i Život. Amen.
