Đakonsko ređenje vlč. Pere Vladića
Banja Luka, katedrala, 31. srpnja 2021.
(Br 3,5-9; Dj 6,1-7a; Mt 9,35-38)
Dragi brate u biskupskoj službi Marko,
draga braćo svećenici, drage sestre redovnice,
dragi kandidate za sveti red đakonata Pero,
dragi roditelji i rodbino ređenika,
dragi Kristovi vjernici!
U vrijeme kada je utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist, u ljudskom obličju hodao zemljom prašnjavim i blatnjavim putovima, obilazeći sela i gradove, kako to slušasmo iz malo prije pročitanog odlomka Matejeva Evanđelja (usp. Mt 9,35-38), propovijedao je Radosnu vijest o nastupajućem Božjem kraljevstvu i definitivnom spasenju ljudskog roda, koje Bog nudi čovječanstvu – upravo po njemu, Isusu Kristu, koji je za sve ljude jedini „Put, Istina i Život“ (Iv 14,6) i bez koga nema spasenja ni za koga (usp. Dj 4,12). Također je Isus liječio svaku bolest i slabost, a toga je bilo jako mnogo.
Kako evanđelist Matej dalje piše, Isus je vidio pred sobom mnoštvo nevoljnika svake vrste i svakog staleža i sažalio se nad njima. Jer, oni su mu izgledali tako satrveni, beznadni, dezorijentirani i zapušteni – kao stado ovaca: – i bez pastira svoga i bez potrebne ispaše i bez nužne vode za piti.
Isus nije ostao bezosjećajan ni nijem, nego se obratio grupi ljudi koji su ga pratili na njegovu obilasku gradova i sela, a koje je on već bio oduševio svojim riječima i svojom brigom i ljubavlju prema svima i svakome. Reko im je znakovite i važne riječi: „Žetva je velika, a poslenika je malo. Zato, molite Gospodara žetve, da On pošalje poslanike u žetvu svoju“ (usp. Mt 9,38).
Bog dakle, gleda samilosno ovu našu suznu zemaljsku dolinu i u njoj raznovrsnu bijedu ljudi koji besciljno lutaju svojim životnim stazama. Ta Božja samilost je uzrok Isusovog milosrdnog djelovanja. On se osobno, dragovoljno stavlja u službu – od đavla upropaštenom i unesrećenom – ljudskom rodu. Isus za sebe tvrdi da je k nama, ljudima došao da mi ne skapamo i ne pokrepamo kao zalutale, napuštene ovce bez brižnog pastira, nego da imamo istinski život, život u izobilju, vječni život (usp. Iv 10,10).
To i tako Isusovo ponašanje treba se očitovati – i očituje se – i kroz sva kasnija vremena i pokoljenja – sve do svršetka svijeta. Kako? – Po životu, po ponašanju i zauzimanju njegovih učenika, njegovih sljedbenika i suradnika, osobito onih, koje On osobno izabire i poziva u svoju službu; koje zatim opunomoćuje sakramentom Svetog reda i onda ih šalje na rad, na služenje ljudima, ljudskom rodu.
Isus Krist, kao Bog, koji je definitivno i zauvijek ušao u našu ljudsku povijest da ju pobožanstveni, da njezin tok usmjeri prema jedinom ispravnom cilju, prema sretnijoj vječnosti, On ima vlast pojedince iz ljudskog roda opunomoćiti i zadužiti za zadaću, koju On osobno želi ostvariti na Zemlji. Zato i potiče svoje učenike, svoje sljedbenike da se i oni aktivno uključe u ostvarivanje te njegove spasiteljske nakane. Kako? Tako, što će najprije žarko i s pouzdanjem moliti nebeskog Oca, koji je Stvoritelj i Gospodar ljudskog roda, koji je „Gospodar žetve“, da On sâm – uvijek iznova pozove i pošalje nove generacije radnika u svoju žetvu i koji će – povjereni im vrlo važan – posao požrtvovno, savjesno i uspješno obaviti. Bog će ih poslati da budu istinski pastiri povjerenog im Kristova stada, Kristove Crkve, a nikako neki slučajni najamnici, koji će se bojati – slikovito da kažem – obične seoske džukele, a pogotovo grabežljivog vuka, koji želi poklati i uništiti što više ovaca.
Isti Bog, koji i nas poziva i šalje na posao u svoju njivu, među svoja stada, garantira svakome od nas potrebnu potporu i snagu da izdržimo, da ne klonemo pred strahovima ni mogućim strahotama života. Što god nas može zadesiti ili pogoditi od nedjela ili nezgoda koje smo mi ljudi vrlo često u stanju učiniti jedni drugima – ako smo nepažnjom svojom upali u sotonske zamke i mreže – mi ipak, nećemo nikada ispasti iz Božje brižne i svemoćne ruke!
S naše strane, mi se trebamo truditi snagom – svoje kršćanske vjere – da se doista osjećamo sigurni i zaštićeni u Božjoj ruci; da imamo beskrajno povjerenje u Božje vodstvo u našem životu, kakva nas god iskušenja snašla i na kakve god životne prepreke nailazili – očekivane i neočekivane.
Tako su se, uostalom, ponašali i sveci!
Ako se barem malo zaustavimo u svome razmišljanju, prisjetit ćemo se, zasigurno, ljudi na koje smo naišli u svome životu, a koji su nekako iz sebe ižarivali sigurnost, spokoj, smirenje, osjećaj zaštićenosti, i da smo se i mi u društvu takvih ljudi osjećali i sami nekako zaštićeno, spokojno, ugodno i prihvaćeno.
Takvi ljudi – mogu u ovakvom svijetu, koji nažalost, više-manje svima oduzima i uništava sigurnost doma i domovine – biti smirujući ambijent, oaza mira i spokoja i duševno i duhovno obogaćenje za sve nemirne, sve nesigurne i sve beskućnike.
Mi, kršćani, Kristovi učenici, koji smo – uz pomoć Božjeg dara – i sami našli sigurno životno uporište, smiraj našoj duši, za svoj osobni život – trebamo biti takvi ljudi – kako bismo mogli biti istinska potpora mnogim drugima oko nas, koji toga još nemaju, a žarko za tim čeznu.
Ako trajno upiremo svoje oči prema jedinstvenom, divnom liku Isusa Krista, Dobrog Pastira i Sluge svakog čovjeka, svakog naroda i cijelog čovječanstva, koji se uvijek oslanjao na želju svoga nebeskog Oca i ispunjavao ju, onda ćemo i sami biti sposobni davati dragocjeni primjer i potporu mnogima oko sebe, koji to nužno trebaju.
Strah od neizvjesnosti za naš život s Kristom, – nama njegovim učenicima nikako ne priliči!
Ovo kratko razmatranje evanđeoskog teksta iz današnjeg odlomka Matejeva evanđelja, koji je predviđen za slavlje ređenja đakona, može a i treba poslužiti kao mala duhovna pomoć i okrjepa svima nama, osobito našem mladom bratu u vjeri, današnjem ređeniku Peri, kojega je dobri Bog još odavno izabrao za osobitu, važnu službu u Kristovoj Crkvi. Bog ga je svih godina njegova života vodio, poučavao ga i skrbio očinski za njegov sveukupni rast, razvoj, stasanje, formiranje, odgoj i obrazovanje – i u danima njegova sigurnog djetinjstva obiteljskog gnijezda u rodnoj njegovoj župi Uzdol, preko dramatičnih događanja i neizvjesnosti izbjegličkog života u raznim mjestima i životnim sredinama u susjednoj Hrvatskoj; zatim preko napornog školovanja, studiranja te raznih kasnijih zanimanja u drugim državama i među članovima drugog naroda.
Konačno ga je Božja ruka dovela i do ove naše životne sredine! I evo, svjedoci smo večeras, da ga Krist, Dobri Pastir i Veliki Vječni Svećenik, želi kao svoga vrijednog suradnika zaposliti za stalno u ovom dijelu svoga vinograda, gdje je on od sotonskih slugu dobrano opustošen, među ovdašnje ovce svoga stada, koje trebaju Kristovih požrtvovnih i vjernih pastira i sigurne ispaše.
Naš brat po krsnoj milosti Pero je, po primjeru svojih pobožnih, kršćanskih roditelja, koji su – radosni – večeras ovdje među nama nazočni, ustrajavao u učvršćivanju svoga pouzdanja u Božje vodstvo u svome životu i uporno u molitvi vapio za svjetlo Duha Svetoga, kako bi konačno bio siguran što je volja Božje s njime.
Ovim večerašnjim svetim činom, koji Kristova Crkva – zbog njega i za njega – radosno i zahvalno obavlja u ovom liturgijskom slavlju, potvrđuje se ujedno njegova sigurnost, da je on volju Božju prepoznao i da ju je spreman cijelog svog života izvršavati.
Sudjelovanjem u ovom slavlju đakonskog ređenja, mi, kao članovi Crkve, trebamo sebi također, još ukratko, posvijestiti službeni nauk Crkve o sakramentu Svetog reda.
Biskupskim posvećenjem se jednom članu Kristove Crkve – od Boga izabranom – podjeljuje punina sakramenta Svetog reda. Ona sadrži – uz službu posvećivanja, također i službu naučavanja i upravljanja. Biskupskom posvetom utiskuje se dotičnom izabraniku sveti biljeg, te on na istaknut i vidljiv način ima ulogu samoga Krista, Učitelja, Pastira i Svećenika, i djeluje u njegovo ime. To je službeni nauk Katoličke Crkve (usp. LG 21).
Svećeničkim ređenjem se konkretni kandidat, izabranik posvećuje za propovijedanje Evanđelja, za pastira vjernikâ Kristovih i za slavljenje božanske službe, kao pravi svećenik Novoga Zavjeta. Po svetom ređenju i poslanju što ga prima od svoga biskupa, svećenik se promiče da služi Kristu Učitelji, Svećeniku i Kralju. Sudjelujući u Kristovoj spasiteljskoj službi, svećenikovim se radom ovdje na zemlji Crkva neprestano izgrađuje u Božji narod, Kristovo Tijelo i Hram Duha Svetoga (usp. PO 1).
Što se pak tiče đakonâ i njihove uloge u Crkvi, crkveni nauk veli da na izabranika za sveti red đakonata biskup polaže ruke – još ne za svećeništvo, nego za služenje. Đakon, naime, ojačan Božjom milošću služi Božjem narodu u službi liturgije Crkve, u službi naviještanja i tumačenja Božje Riječi i u službi djelotvorne ljubavi – caritasa – sve to u zajedništvu s biskupom i njegovim prezbiterijem, tj. svećenicima dotične biskupije (usp. LG 29).
Iz opće vjeronaučne izobrazbe, vjerujem da znadete, kako u svakom od sedam svetih sakramenata imaju dva bitna dijela, sastojka: materija i forma. U ređenju đakona materija je biskupovo polaganje ruku na glavu ređenika. Polaganjem ruku se obavlja u šutnji prije posvetne molitve. Forma se sastoji od riječi posvetne molitve. Najbitnije i najvažnije su ove riječi: „Pošalji na njega, molimo te, Gospodine, Duha Svetoga. Neka ga dar Tvoje sedmolike milosti ojača za vjerno vršenje njegove službe“.
I polaganje biskupovih ruku i izgovaranje posvetne molitve oslanja se na praksu Isusovih apostola, kad su oni izabrali prvih „sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“ (Dj 6,3) i položili na njih ruke uz molitvu Duhu Svetom – o čemu smo čuli u drugom čitanju ovog slavlja.
Trebamo još i ovo znati, da koncilskom velikom reformom liturgije Crkve pa tako i sakramenta Svetog reda, Crkva je odlučila da se tek đakonskim ređenjem postaje službeno klerikom jedne biskupijske odn. redovničke zajednice. U obredu đakonskog ređenja ređenik službeno i svečano javno daje obećanje poslušnosti svome ordinariju-biskupu ili svome redovničkom poglavaru.
Zaređeni đakon također preuzima obvezu svakodnevnog moljenja, odn. sudjelovanja u službenoj molitvi Crkve u njenom Božanskom časoslovu. Preuzima obvezu obdržavanja dragovoljnog beženstva.
Dragi ređeniče Pero,
zahvaljujem u ovom svetom činu – zajedno s Tobom – dobrom Bogu za njegovo milosno vodstvo i očinsku brigu oko Tebe u dosadašnjem Tvome životu; što Ti je priskrbio brojnu braću i sestre u vjeri i ljubavi koji su Te pomagali i podupirali da dođeš do ovog sretnog za Tebe – a i za nas – časa.
Izražavam Ti pred svima ovdje nazočnima srdačnu dobrodošlicu u kler Banjolučke biskupije.
Ti ćeš od danas, okrijepljen Duhom Svetim u ovom svetom činu đakonskog ređenja, pomagati svome biskupu i njegovim svećenicima u službi Riječi, oltara i ljubavi. Navješćivat ćeš Evanđelje, pripremati euharistijsku žrtvu i Kristovim vjernicima dijeliti Presveto Tijelo i Krv Isusovu.
Po biskupovom nalogu Ti ćeš imati dužnost poticati svoje bližnje, vjernike i nevjernike, poučavati ih u svetom Kristovom nauku, predsjedati liturgijskim molitvama, dijeliti sakrament svetog Krštenja, prisustvovati sakramentu kršćanske ženidbe i blagoslivljati mladence, nositi poputbinu umirućima i predvoditi pogrebne obrede.
Trebaš se truditi da, poput prvih đakona, i Ti budeš muž na dobru glasu, radosno služeći Gospodinu i ljudima – u beženstvu, nepodijeljena srca i prianjajući uz Krista i s njime zajedno sudjelujući u izgradnji Kristova kraljevstva, usklađujući međusobno nauku koju propovijedaš i svoja djela i cjelokupni svoj rad u Crkvi i u ime Crkve. Potičem Te, da se svakodnevno u molitvi otvaraš poticajima Božjega Duha!
Draga braćo i sestre u Kristu, Dobrom Pastiru, pozivam također i sve vas da udružite večeras svoje molitve za našeg ređenika đakona Peru, kao i za sve naše svećenike i za biskupe!
U duhu Isusovih i danas aktualnih riječi, molimo svi zajedno – ne samo danas – zdušno i zaufano za nova svećenička i redovnička zvanja u našoj biskupiji, zemlji i našem narodu kao i u cijeloj Kristovoj Crkvi. Amen.
