U subotu, 8. studenoga 2025., u župi Ravska obilježena je 33. obljetnica mučeničke smrti župnika vlč. Ivana Grgića. Sv. Misu predvodio je banjolučki biskup mons. Željko Majić. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti:
Braćo svećenici, sestre redovnice, poštovani i dragi članovi obitelji svjedoka vjere vlč. Ivana, dragi vjernici!
Milošću Božjom i ove se godine sabiremo oko Kristova oltara u ovoj crkvi posvećenoj sv. Ivanu Krstitelju u kojoj je svjedok vjere svećenik Ivan svagdanje, od jeseni 1988. do hrabro podnesene smrti u noći između 7. i 8. studenoga 1992., slavio sv. Misu – nekrvnu Kristovu žrtvu, da na najuzvišeniji način – presv. Euharistijom – preporučimo dušu dragog nam Pokojnika te molimo da ga milošću Božjom, po odluci Crkve, čim prije častimo kao blaženika i mučenika.
Neumorni radnik na Njivi Gospodnjoj u osvjetljivanju mučeničke prošlosti i povijesti naše Biskupije, mons. Anto Orlovac, u svojoj najnovijoj knjizi: „Biserna mučenička ogrlica“, vlč. Ivana uspoređuje s Isusovim pretečom, sv. Ivanom Krstiteljem, ističući njegovu otvorenost, odrješitost i energičnost, donoseći neke od njegovih poruka u vremenu zla rata:
„Obrati se, brate i sestro, jer bez Boga ne možeš!“
„Ne zaboravi Boga i njegova puta!“
„Ne dopusti da ova lijepa crkva zjapi prazna!“
„Ne vjeruj onomu koji ti kaže da Boga nema!“
„Ne otimaj tuđe stvari! Davno je rečeno: ‘Zlo stečeno, ne blagoslovljeno’ I: ‘Oteto prokleto!“
„Kako može očekivati Božji blagoslov onaj tko tuđe otima!“
„I u ratnom vremenu vrijede Božje zapovijedi: Ne ubij! Ne ukradi! Ne čini nepravde!“
„I u zlu vremenu, dobro čini!“
Kada sam prošle godine na ovom istom mjestu i na istu nakanu slavio sv. Misu, onda sam se prisjetio našega zajedništva u časnoj Stadlerovoj ustanovi – Vrhbosanskoj bogosloviji u kojoj smo pripremajući se na svećeništvo zajedno živjeli, molili i studirali punih pet godina (1982. – 1987.). Znam da svakome od vas ovdje sabranih, ali i tolikih koji su ga poznavali, sjećanje na pokojnog Ivana budi onu ljepotu iskrenosti i dobrote njegove plemenite duše.
Njegov prvi rođak, danas umirovljeni biskup Tromsa u Norveškoj, mons. Berislav Grgić, u svom sjećanju na rođaka svećenika Ivana između ostaloga piše: „Volio si Boga iznad svega i bio si zaljubljenik u Krista. To sam doživljavao od prvih tvojih dana sjemeništa sve do Ravske. I zato sigurno znam da je obrnuto ljubav bila još veća: Bog je volio tebe i Krist te odabrao za sebe.“
A na njegovu sprovodu, u groblju sv. Marka u Banjoj Luci, tadašnji banjolučki mjesni ordinarij mons. Franjo Komarica: „Bio je mirotvorac, čovjek vjere, pouzdanja i ljubavi, prema svakom čovjeku bez razlike”.
1. „Pastir dobri polaže svoj život za ovce” (Iv 10,11).
Za ovo Misno slavlje izabrali smo ulomak iz Ivanova Evanđelja u kojemu Isus sebe predstavlja kao Dobroga Pastira. Dobri pastir, za razliku od „najamnika“ koji ne mari za ovce i bježi kad dođe opasnost, život svoj polaže za ovce (Iv 10,12–13). Slikom Dobroga Pastira sam Isus objavljuje Ljubav Očevu koja nije ljubav na riječi – apstraktna ljubav – nego konkretna i osobna koja će svoj vrhunac imati na križu u dragovoljnoj žrtvi: polaže svoj život za ovce; za one koje poznaje i koji ga upoznaše te slušaju njegov glas i idu za njim.
Svaki svećenik po svom pozivu jest prvi nasljedovatelj Krista Dobroga Pastira – Alter Christus; „Ljubav Presvetoga Srca Isusova“, kako je svećenika definirao sv. Ivan Marija Vianney. Stoga njegova služba nikako se ne smije svesti samo na naviještanje, posvećivanje i vođenje povjerene mu zajednice. Ona mora biti trajno darivanje života za druge, u prvom redu duhovno, te, ako se to od njega traži, i doslovno: poput Učitelja dragovoljno život svoj položiti za Krista, Crkvu i povjereni mu narod Božji; osvijetliti, više puta sebičnim razlozima, zasjenjeno Lice Krista Spasitelja, svjestan da njegova smrt nije uzaludna, da ne umire uzalud, da je njegova žrtva „mali Veliki Petak“; da u darivanju vlastita života iz ljubavi prema Bogu i narodu sudjeluje u samoj Kristovoj žrtvi; da vjernost Kristu i Crkvi vrijedi više od života; da ljubav prema vjernicima nema ograničenja, da je njegova žrtva poput sjemena bačena u zemlju koje u svoje vrijeme donosi obilat rod (Lk 4,26-29). Davno je oštroumni Tertulijan (160.-225.), ranokršćanski pisac i apologeta, ustvrdio da je „krv mučenika sjeme novih kršćana“.
2. Iz ljubavi prema Kristu, Crkvi i čovjeku
Često kao glavni razlog da bi netko bio uzdignut na čast oltara, nakon što je ovozemaljski život dovršen pogibijom, traži se dokaz da je takva smrt bila in odium fidei – iz mržnje prema vjeri. Svima nam je jasno da su vlč. Ivana ubili oni koji su u sebi nosili samo njima znanu mržnju prema Narodu i Crkvi kojoj je svećenik Ivan po rođenju i krštenju te svetim redom pripadao. No, je li to dovoljan razlog da mi danas molimo za njegovu što skoriju beatifikaciju, upravo kao što molimo i za druge svećenike koji su iz istih razloga podnijeli mučeničku smrt kako u Domovinskom tako i u Drugom svjetskom ratu? Svakako da nije. Osim motiva ubojicâ potreban je i motiv ubijenoga koji ga je osposobio da prihvati takvu smrt. A to nije mržnja prema ubojicama, drugima i drukčijima, nego ljubav prema Kristu, Crkvi i čovjeku što je najuzvišeniji čin svjedočenja vjere: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).
Njegove jasne i odlučne riječi: „Nikoga se ne bojim. Nisam nikome nikakva zla učinio. Nikome nisam kriv. Ja nemam neprijatelja“ i od njegove smrti često ponovljen odgovor Biskupu koji ga je pozvao da na kratko, dok zlo ne prođe, napusti župu: „Kako da napustim svoje župljane; oni osim Boga i mene nemaju nikoga. Ja ostajem s njima, pa što mi Bog da“, ne samo da oslikavaju njegovu ljudsku hrabrost nego potpunu predanost u ruke Božje koje može imati samo onaj koji ljubi Boga i bližnjega više od vlastita života. U ovim riječima sadržana je sva njegova ljubav i odgovornost, vjera i hrabrost. On nije mogao napustiti svoje vjernike. Pastir nije najamnik koji bježi kada dođu vuci, nego ostaje, makar ga to stajalo života. I zato danas njegovo ime i njegovo svjedočanstvo stoje uz bok tolikim svjedocima vjere i domoljublja koji su svjedočili da je ljubav jača od smrti.
Draga braćo i sestre!
Ne proglašavajući blaženim i svetim nikoga prije nego što to Crkva vlašću koju je primila od samoga Krista ne učini, danas mi za dušu pokojnoga svećenika Ivana molimo, ali i primjer njegova života ističemo kako bismo nadahnuti ovim uzorom ostali vjerni Kristu i Crkvi pa ne znam koliko to zahtjevno bilo; da ne bježimo od žrtve, jer u žrtvi ne gubimo život nego nam se on iznova daruje.
Stoga u nadi, utemeljenoj na Kristovu obećanju da će se svi koji izgube život poradi Njega spasiti (Lk 9,24), molimo za našu Crkvu banjolučku: da procvjeta novim životom; da nam sela i gradovi, župe i Biskupija „ne zjape prazne“; da svećenici više od života ljube Krista i Crkvu; da vjernici, jednako oni koji su ostali na vjekovnim ognjištima, kao i oni koji su zbog progona raspršeni po svijetu, ne zaborave Boga i ne siđu s njegova puta; da jednoć, kada to bude Božja volja, svi čujemo Božji glas: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! (…) Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Glas za koji se nadamo da ga je naš dragi svećenik Ivan, neustrašivi svjedok vjere, već čuo. Amen.
