Propovijed biskupa Majića na svetkovinu Rođenja Gospodinova u banjolučkoj katedrali

Svečano euharistijsko slavlje na svetkovinu Rođenja Gospodinova, Božić, 25. prosinca 2025., u katedrali sv. Bonaventure u Banjoj Luci, predvodio je biskup banjolučki mons. Željko Majić. Tom prigodom uputio je propovijed koju prenosimo u cijelosti:

Braćo svećenici, sestre redovnice, dragi Božji narode!

Pripremu za Božić – adventski hod – na Prvu nedjelju došašća započeli smo pozivom samoga Isusa na budnost: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi!“ (Mt 25,42) U ovom svetom danu, kada se nebo sa zemljom spaja, kada vječnost ulazi u vrijeme, ili kako to lijepo reče sv. Augustin u jednom svom govoru, „kada veliki i vječni Dan iz velikoga i vječnog dana dolazi u ovaj naš kratki vremeniti dan“ (Govor 183; PL 38, 997–999), mi s radošću i zahvalnošću slavimo veliko otajstvo naše vjere: Rođenje Sina Božjega. Blago svima onima koji su ovaj veliki Dan dočekali budni. Oni su slični slugama koje je gospodar pri dolasku našao budne, bez obzira na to u koje je doba dana ili noći došao. Posjeda ih za svoj stol i poslužuje (usp. Lk 12,37–38). A što je drugo presveta Euharistija nego sjedanje za Stol ljubavi na kojem sam Isus poslužuje samoga sebe – kruh Božji koji silazi s neba i daje život svijetu. (Iv 6,33)

Noćas smo, u svetoj Misi polnoćki, razmišljali o dolasku među nas Gospodara nad gospodarima, Kralja nad kraljevima, „Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kojemu je sve stvoreno; koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa“ (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Slavili smo ispunjenje obećanja danog po prorocima – obećanja da će sam Bog postati čovjekom, učovječiti se, kako bi se čovjek pobožanstvenio i postao dionikom Božjega života.

Pred našim očima redale su se slike betlehemske noći. Kralj nad kraljevima rađa se u betlehemskoj štalici, u krajnjem siromaštvu, daleko od uspavanih sela i bučnoga Jeruzalema. Dočekuju ga Bogorodica Marija i poočim Josip te, možda, pastirica koja se brinula o blagu u štali. Kralju vjekova palača je štala, kolijevka životinjske jasle, kraljevsko ruho povoji od gruboga platna, a čestitari priprosti pastiri. Ulazi u svijet bez fanfara i sjaja; ulazi ponizno, tiho i nenametljivo. Taj tihi i ponizni ulazak, koji će vrhunac poniznosti doživjeti na križu, sveti Pavao u Poslanici Filipljanima (2,6–7) opisuje ovim riječima: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge.“ Jedino „oružje“ koje Kralj slave sa sobom nosi jest oružje neizmjerne ljubavi.

Današnji ulomak iz Evanđelja ne vodi nas na betlehemske poljane niti u betlehemsku štalicu. Sveti Ivan uvodi nas u samu bit Božića. On ne govori o štali, jaslama i pastirima, nego o Vječnoj Riječi: Riječi koja je od početka kod Boga i koja jest Bog; Riječi po kojoj je sve stvoreno i bez koje ništa nije nastalo; Riječi koja je život; Riječi – svjetlu istinskom koje prosvjetljuje svakoga čovjeka; Riječi koja nam više ne govori po prorocima; Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Ta ista Riječ po kojoj je sve stvoreno danas stoji pred nama – među nama – kao čovjek, kao Bogočovjek, da bi nam objavila Očevu ljubav.

Ovim nam se želi posvijestiti da Božić nije samo spomen na događaj iz prošlosti; da Božić nije tek emotivan trenutak, obiteljsko okupljanje ili njegovanje tradicije; da Božić nije samo jedan dan u godini; da je Božić snažan poziv da otvorimo svoja srca Bogu, da se Bog u nama rodi, da Božić postane naš život.

No, kad god čitam ovaj ulomak – Proslov Ivanova Evanđelja – uvijek me iznova zaustavljaju riječi jedanaestoga retka: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.“ Stoga se, draga braćo i sestre, u ovom svečanom svetkovinskom danu moramo zapitati: je li u nama ovoga Božića Isus pronašao svoje – one koji ga iskrena i čista srca radosno primaju – ili smo i mi poput tolikih Betlehemaca kojima su srca i domovi ispunjena nekim drugim gostima te nema više mjesta za Isusa? To je pitanje na koje svatko od nas mora osobno odgovoriti. Možda ćemo pronaći i zajednički odgovor, opravdavajući se svijetom u kojem živimo – svijetom podjela, ratova, nesigurnosti i strahova koji nas zatvaraju u same sebe.

No na naša promišljanja i opravdanja, na tjeskobe i strahove, poslušajmo što sveti Ivan već u sljedećim redcima (r. 12–13) kaže: „A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.“

Koja je to moć Božića? To je moć vjere: „da vjerujete u onoga kojega je on poslao, jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Iv 6,29.33). To je moć nade: jamstvo da zlo nema posljednju riječ, da patnja nije besmislena; da je Novorođeni i Uskrsli nada naša koja ne postiđuje. To je moć ljubavi koja uvijek pobjeđuje. To je moć oprosta i pomirenja; moć ponovne izgradnje porušenih mostova u obiteljima, zajednicama i narodima, baš kao što je On svojim rođenjem spojio nebo i zemlju. To je moć poniznosti koja nas uči da prava veličina ne leži u sili, vladanju i prolaznom bogatstvu nego u poniznosti, služenju i darivanju.

Draga braćo i sestre!

Božić nam otkriva Boga koji je blizak – Boga koji poznaje ljudsku radost i ljudsku bol, koji ulazi u naše slabosti, strahove i nesigurnosti. Boga koji nije daleko, nego Boga koji dolazi u našu svakodnevicu. Dolazi u obitelji koje se raduju, ali i u one koje nose križ; u srca puna nade, ali i u srca umorna i ranjena. U Djetetu Isusu Bog nam govori: Ne boj se, nisi sam! Ja sam s tobom. Moje je ime Emanuel: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom“ (Otk 3,20).

Nakon adventske „šutnje“ ponovno zajedno s Božjim anđelima pjevamo: „Slava na visinama Bogu i na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Stoga je moja želja, praćena molitvom, da iz vaših srca uvijek odjekuje ovaj slavljenički himan; da vas ovaj Božić potakne na dublju povezanost s Bogom čiji ste miljenici i na vjernost Evanđelju; da budete graditelji mira koji počiva na istini i pravdi – da se Kristov mir nastani u vašim srcima, obiteljima, zajednicama, društvu, ovoj našoj nemirnoj zemlji i cijelom svijetu; da konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima – osobito prema siromašnima, bolesnima, osamljenima i svima koji trpe, a  s kojima se sam Novorođeni poistovjetio i u kojima Uskrsli želi biti prepoznat – iskažete radost i zahvalnost što ste miljenici Božji.

Svima vama želim da vas novorođeni Gospodin ispuni ljubavlju, da vaše obitelji obdari radošću, a vaše živote snagom vjere i pouzdanja.

Na dobro vam došao Božić, Sveto Porođenje Isusovo,
te svakim Božjim blagoslovom ispunjena Nova 2026. godina!