60 godina vjernosti
Na blagdan Uzvišenja sv. Križa u župnoj crkvi sv. Vida Mučenika u Okučanima Pavao – Pavo i Marica Golub su, nakon šezdeset godina vjernosti, obnovili vjenčane zavjete.
Okučanski župnik, fra Ivo Brezović je tim povodom služio sv. Misu zahvalnicu na kojoj je nazočila uža i šira rodbina te brojni vjernici ove župe.
Fra Brezović je za misna čitanja odabrao ona koja su prikladna današnjoj svečanosti pa tako je pročitao Ivanovo Evanđelje – Prvo znamenje u Kani Galilejskoj (Iv 2, 1-12) koje je potom protumačio. Osvrnuo se na Marijinu rečenicu: „Što god vam rekne , učinite!“ i dodao, kako su Pavo i Marica doista kroz svoj, iako teški i prognanički život, slušali Isusa i činili štogod im je rekao.
Pavo je rođen 27. lipnja 1938. godine u Šargovcu, župa sv. Ante Petrićevac, od oca Tome i majke Kaje r. Arabadžić. Roditelje je Bog obdaro s devetoro djece od kojih su dvije časne sestre sv. Vinka Paulskog – milosrdnice i to s. Bernardina (Dragica) i s. Celina (Ana).
Osnovnu školu je završio u Šargovcu, a stolarski zanat od 1954. – 1957. je izučio u Banja Luci kod majstora Antona Patz. Nakon odsluženja vojnog roka radio je u nekoliko firmi a od 1971. je radio kao domar u školi u Šargovcu. Odatle njegova uzrečica da ima, više škole od ikoga drugog, preko trideset godina. Župna crkva je od kuće bila udaljena oko četiri kilometra i u nju je svake nedjelje išao na sv. Misu, a kada je, zbog posla, mogao ići u nju i o blagdanima.
Marica je rođena 12. svibnja 1943. godine u selu Novakovići također župa Petrićevac, od oca Ive Marušić i majke Anđe r. Laštro. Roditelji su imali 4 kćeri i sina. Msgr. dr. Božo Laštro je Marici ujak, a imala je i tetku časnu sestru također milosrdnicu s. Zvonimiru (Katu).
Ona će u šali kazati kako je zajedno, dok su bili djeca, s banjolučkim biskupom, sada u miru, msgr. dr. Franjom Komarica čuvala krave.
Pavo i Marica su se vjenčali 20. rujna 1964. godine u crkvi sv. Ante na Petrićevcu. Roditelji su dvojice sinova Vitomira i Tomislava.
Ratne strahote u Bosni i Hercegovini nisu mimoišle ni njega ni članove njegove obitelji. Pavo je bio na radnoj obvezi u Glamoču, a sin Vitomir je također bio na radnoj obvezi u različitim mjestima Bosne. Tomislav se je na vrijeme uspio izvući i otišao u Zagreb.
Pred Veliku Gospu, kada je krenuo val prognanstva iz Banjolučke biskupije, 8. kolovoza 1995. godine i njegova obitelj se našla na udaru pa su prešli Savu kod Davora.
Prije polaska su uspjeli sačiniti Ugovor o zamjeni nekretnina, pa su nakon provedene noći kod jedne obitelji u Davoru došli u Okučane u zamijenjenu kuću.
Pavo je ostvario mirovinu 1992. godine, pa ju je nastavio primati i pri dolasku u Hrvatsku, a kako je po zanimanju stolar, dio novaca, kao nadomjestak za malu mirovinu je na taj način zarađivao.
Pavo i Marica su praktični vjernici i svake nedjelje i blagdana su na sv. Misama, a on za vrijeme mise kupi lemozinu, što su činili njegov otac pa i djed u svojim župnim crkvama.
Prvi je udario kolac za temelj novu crkvu u Okučanima. Prilikom njene izgradnje dao je svoj veliki doprinos. Njegov dragovoljni rad je prepoznat kako od crkvenih tako i od civilnih vlasti za što je dobio mnoga priznanja i zahvalnice.
Vođa je hodočasnika, naročito sv. Ivi u Podmilačje i u Mariju Bistricu.
Oboje su zahvalni Bogu na daru života iako je bilo mnogih nevolja kao što su različite bolesti. Bilo je teških dana u životu, no, nisu bili u potrebi da od ikoga posuđuju novac pa ni ono „pecivo“ kave.
Pavo je vedre naravi iz kojeg je zračila dobrota koja se širila u sredini gdje se je nalazio.
Mnogi ga pamte i po različitim „smicalicama“ koje je poznanicima znao namjestiti, ali sve u okvirima normale.
Pozdravili smo se s Pavom i Maricom i zaželjeli im još mnogo Božjeg blagoslova i radosnih dana u ostatku zajedničkog života.
FIA / Milorad Orušulić