Draga braćo svećenici,
draga braćo i sestre, članovi Kristove Crkve,
„Usliši nas, molimo, Gospodine Bože naš: izlij blagoslov Duha Svetoga i silu svećeničke milosti na ovoga svoga slugu: neprestano prati obiljem svoga dara onoga koga predstavljamo pogledu tvoje dobrote da ga posvetiš.“ (Obred ređenja prezbitera)
Prigodom svećeničkog ređenja svakoga od nas, biskup – zareditelj je nad nama izmolio ovu molitvu, a nazočni su je potvrdili svojim: Amen. Na samom početku našeg svećeničkog života i djelovanja u Crkvi i u ime Crkve, Crkva je molila Boga, koji nas je i pozvao u ovu uzvišenu službu, da nas On posveti. Za to smo dobili od Boga „blagoslov Duha Svetoga i silu svećeničke milosti“. Za to su naše, svećeničke ruke pomazane svetim uljem koji je znak Duha Svetoga i njegove snage. Za to je sam Gospodin preko našeg zareditelja položio na nas ruke, želeći da cijela naša osoba jamči za njega kao Spasitelja svih ljudi, donoseći Ga svakom čovjeku, kojega susretnemo u svome svećeničkom životu i služenju.
Da bismo mogli doista biti znak Kristova spasonosnog darivanja i oblikovanja svijeta njegovom ljubavlju potreban nam je Duh Sveti. A Duh Sveti je – u ime Isusovo – od Oca poslani Branitelj, koji nas poučava u svemu što nam je činiti i dozivlje nam u pamet sve što je Isus zborio (usp. Iv 14,26).
Na današnju Svetkovinu Srca Isusova, kada se obilježava i Svjetski dan molitve za posvećenje svećenika, čini se opravdanim da se – svaki od nas osobno – i svi zajedno – ujedinjeni u Duhu i molitvi – nađemo jedno (makar i kratko) vrijeme pred Gospodinom nazočnim u Svetohraništu i pred svojom savješću; razmišljajući o sebi kao „prijatelju Isusovom“ (usp. Iv 15,15), kojem je On povjerio sve – pa i samoga sebe. On nas je učinio dionicima svoje svijesti u vezi s bijedom grijeha i sve tame svijeta, dajući nam u ruke ključ kojim možemo otvoriti vrata prema domu nebeskog Oca svima koji to trebaju.
Proteklih smo tjedana – uslijed (još uvijek aktualne) pandemije koronavirusa – kao nikada prije u svome svećeničkom životu i radu – bili onemogućeni u svome uobičajenom pastoralnom – često i stresnom aktivizmu. On nas je – a da toga možda nismo bili dovoljno ni svjesni – uvlačio u – za našu svećeničku vjerodostojnost opasno posvjetovnjačenje.
Sada smo imali mogućnost da se malo više i temeljitije okrenemo prema osobnoj duhovnosti, a koja je itekako nužna i za nas i za Crkvu, ond. za ljude kojima smo poslani od Krista, Spasitelja – i našega i njihovog.
Moguće je da smo pri tome uočili kod sebe neke pogibeljne Scile i Haribde koje ugrožavaju našu osobnu vjeru, a time i plodnost našeg svećeničkog djelovanja. Savjest nas potiče na nužan, odlučujući nutarnji duhovni zaokret i otklon od dosadašnjeg – možda i pretjeranog – aktivizma i svećeničkog formalizma. Vjerujem da su nam se u razmišljanju pojavila i pitanja vezna uz zabrinjavajuću sudbinu današnjeg čovjeka i društva kad i on i ono zanemare, odn. izgube svoju duhovnost, svoju duhovnu dimenziju.
Pri tome, vjerujem, niste isključili ni djelovanje Zloduha, Đavla, kao nepobitne realnosti, koji, kao „vaš protivnik obilazi tražeći koga da proždre“ (1 Petr 5,8) – također i nekoga između nas! Vjerujem da u vama nije ponestalo odlučnosti da se osobno borite protiv njega, češćim drugovanjem sa živim Bogom u molitvi, meditaciji i klanjanju pred Svetootajstvom. Vjerujem da ste i sami primijetili da se samo u sabranosti, u tišini dolazi do Svetoga, Uzvišenoga i do Božje utjehe i istinskog, duševnog mira.
Podsjećam vas na poznate vam Isusove riječi: „Zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu“ (Mk 4,28). Ne bez razloga uspoređuje naš Spasitelj i božanski Učitelj Božje kraljevstvo uvijek iznova sa sjemenom koje je posijano u zemlju. Ništa iz toga sjemena ne može izniknuti, što već nije u tom sjemenu nazočno, sadržano, što u njemu ne postoji u svome zametku. – Tako je i s darovima Božjim u nama, dobivenim snagom sakramenta Svetog Reda. Mi trebamo sebi dobro posvijestiti te iznimno dragocjene Božje darove, koje smo dobili i za sebe i za svoje osobno posvećenje, ali i za druge i njihovo posvećenje te ih savjesno i marljivo njegovati.
Tu potrebitu svijest o dragocjenim Božjim darovima kao i o izvanrednom osobnom poslanju koje smo dobili od božanskog Darovatelja moći ćemo steći i sačuvati ako se budemo ugledali u svoga Vođu i Učitelja. U Evanđeljima čitamo da se On često povlačio u osamu kako bi nesmetano mogao razgovarati s nebeskim Ocem. Samo našim svjesnim tijesnim prijateljevanjem u molitvi, u razgovoru s Bogom mi ćemo plodno ostvarivati svoju svećeničku službu i učinkovito raditi na vlastitom posvećenju i posvećenju povjerenih nam Kristovih vjernika. Samo ako se rađa iz intimnog zajedništva s Kristom, naše će aktivno svećeničko djelovanje biti plodno, neće gubiti na učinkovitosti. A to se intimno zajedništvo s Kristom ostvaruje molitvom. Svaki od nas zaređenih svećenika je samim ređenjem pozvan da bude čovjek molitve. To biti smo, uostalom, svečano i obećali u obredu našeg svećeničkog ređenja, kada nas je pred okupljenom zajednicom Kristovih vjernika izričito pitao naš zareditelj-biskup.
Istinsko naše prijateljstvo s Isusom uvijek uključuje i naše prijateljstvo s njegovima, tj. s članovima Njegove Crkve, pa i s članovima cijelog ljudskog roda. Jer, Krist je ne samo Glava cijelog Mističnog Tijela – Crkve (usp. Kol 1,18), nego je i „prvorođenac svakog stvorenja“ (Kol 1,15). – Ako smo s Kristom u trajnom, intimnom, istinskom prijateljstvu, onda nam neće uspjeti ovo moderno, sekularizirano, oportunizmom i hedonizmom opterećeno vrijeme nametnuti svoju alternativu – kako je naše uvažavanje i čuvanje tradicionalnih i tijekom dugih stoljeća povijesti Crkve oprobanih načina življenja svećeničkog identiteta, prekriveno debelim slojem nepotrebne prašine, koju nužno treba skloniti s lica suvremenog svećenika. U taj – od strane Moderne – preporučljivi proces „skidanja prašine“ je osim zanemarivanja duhovnog lika našeg svećeničkoga identiteta, uključen i naš osobni odnos prema beženstvu (celibatu) kao i naš odnos prema braći svećenicima i drugim članovima i strukturama Crkve.
Valja nam voditi računa da je takav sve vidljiviji trend zapravo uništavanje onoga bitnog, supstancijalnog u životu i poslanju Crkve. Podsjećam vas na znakovite riječi pape emeritusa Benedikta XVI. upućene svećenicima: „Svijet treba Boga – ne bilo kojega boga, nego Boga Isusa Krista; Boga koji je postao tijelo i krv, koji nas je ljubio sve do smrti za nas, koji je uskrsnuo i u samom sebi omogućio mjesto za čovjeka. Taj Bog mora živjeti u nama i mi u Njemu. To je naš svećenički poziv. Samo tako naše svećeničko djelovanje može donijeti plodove.“
Draga braćo svećenici,
zahvaljujem Bogu za svakoga od vas što ste spremni otvarati se poticajima Njegova Svetog Duha, prepoznavati znakove vremena, razlikovati duhove i prianjati uz Krista i Njegov Duh; što se voljni – ne prebacivati samo Bogu svu odgovornost za sebe, nego se i sami truditi – uz Njegovu pomoć – napraviti trijeznu i objektivnu analizu svoje osobne situacije i donijeti jasne i pozitivne odluke.
Zazivam na svakog od vas i na sve povjerene vam Kristove vjernike obilje Božjeg blagoslova, moleći i Majčinski zagovor Presvete Djevice i Bogorodice Marije!
Vaš brat
Franjo, biskup
