Vijesti 2020. godina

„DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN…“ – BISKUPOVO PISMO VINKU KARD. PULJIĆU

“RADI SE O KONAČNOM NASILNOM DOVRŠENJU
DAVNO ZAPOČETE AKCIJE ETNIČKOG ČIŠĆENJA”

Biskupovo pismo Vinku kard. Puljiću
Br. prot.: Prez. 112/95 od 14. kolovoza 1995.

Vaša Uzoritosti, dragi i vrlo cijenjeni Brate u Kristu,

u dugom nizu mojih javljanja Vama u ove dramatične tri godine rata i ovo današnje javljanje ima za svoj sadržaj dramu ovdašnjeg katoličkog pučanstva koje se sve do sada iskazalo svojom upornom željom za mirnim suživotom sa svojim susjedima ovdje na svojim vjekovnim ognjištima. Radi se o – izgleda – konačnom nasilnom dovršenju davno započete akcije etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva, dakle i svih nas katolika, Hrvata i drugih. Danas u prijepodnevnim satima počela je deportacija velikog broja ljudi, naših vjernika, koji su prošlih dana, a neki još prije nekoliko tjedana, nasilno istjerani iz svojih domova, najčešće bez mogućnosti da uzmu sa sobom bilo što, čak ni dokumente. To su župljani župa banjalučkog dekanata: Banjaluka – Centar, Presnače, Petrićevac, “Marija Zvijezda” – Trapisti, Budžak, Motike, Barlovci, Tm, Ivanjska i Simići. Akciju predvode predstavnici civilne zaštite SO Banja Luka po nalogu – kako sami tvrde – najviših političkih predstavnika bosanskih Srba.

Današnjem danu su prethodili vrlo dramatični dani cijelog prošlog tjedna, kad su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti s područja do skora okupiranog dijela Hrvatske. Već u pretprošlu subotu (5. o. mj.) rekao mi je u telefonskom razgovoru predsjednik SO Banjaluka da “svi Hrvati do jednog moraju u najskorije vrijeme napustiti Banjaluku i cijelu ovu regiju, jer je to nalog koji je došao od samog najvišeg vrha”.

Naši su ljudi svakodnevno i svakonoćno na vrlo brutalan način bili izbacivani iz svojih kuća, neki fizički povrijeđeni, a četvero je i ubijeno: Franjo Petrušić u župi Presnače, Blaženka Stojnić i Anica Mijatović iz župe Petrićevac te Marko Dujić iz župe Motike, svi – u ili pred svojim kućama. Naši nam se

vjernici ojađeni obraćaju da ih spasimo, zaštitimo, da barem ostanu na životu. Jedino se nama svećenicima i mogu obratiti, jer ih drugi nitko i neće da pravo sasluša, predstavnici vlasti nikako, a humanitarne organizacije ih šalju nama. Predstavnici vlasti izbjegavaju i sam telefonski kontakt s nama, a kamo li da nam odgovore što s nama kane i zašto ovo dopuštaju da se s nama, njihovim miroljubivim sugrađanima, starosjediocima događa. Policija ne želi uopće da intervenira kad ju se obavijesti o nasilju nad našim ljudima, tvrdeći da “to nije njihov posao”, da je “za sve odgovorna konkretna mjesna zajednica” odnosno “krizni štab općine”. Nastojao sam kontaktirati s predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija koje imaju ovdje svoje predstavništvo: Crveni križ i Visoki komesarijat UN za izbjeglice, moleći ih da oni posreduju kod srpskih vlasti za zaštitu naših potpuno nezaštićenih ljudi, koji su se, protjerani iz vlastitih domova, sklanjali kod rodbine, poznanika, dok i njih nije istjeralo, tako da se iz dana u dan i iz sata u sat broj beskućnika u vlastitom zavičaju rapidno povećavao. Prema našim saznanjima – koja su radi otežane komunikacije i kretanja – nepotpuna, većina naših vjernika, koji su do sada izdržali ovo teško trogodišnje čistilište, izvan svojih kuća, ovih dana i noći su često u šumarcima i bez bilo kakvog krova nad glavom. To su dosta velike brojke; najmanje 6.000, ali se bojimo da ovih dana taj broj bude i preko 10.000 naših vjernika iz spomenutih župa koji će biti doslovce na ulici. Sam Bog zna što nas uskoro sve čeka, ali mi smo spokojni, sve je u Božjoj ruci, a mi činimo što znamo i možemo da pružimo duhovnu utjehu i malo materijalne pomoći, jer i sami nemamo skoro ništa od Caritasove pomoći, budući da već više mjeseci ona nije mogla biti ni dovežena. Doista nas boli srce kad gledamo svoj narod, koji nas je do sada tako vjerno slušao, kad smo ga poticali na mirotvorstvo, na opraštanje, na ljubav i prema onima koji nam zlo čine, koji sada od nas očekuje da ga spasimo i zaštitimo, a mi to nismo u stanju. Preostaje samo molitva za sve njih, kao i za druge ljude, te strpljivo tješenje uplakanih, isprepadanih, izmaItretiranih. Kao i mnogim drugima, tako je i mojoj starici majci, jedan od lokalnih dužnosnika, sekretar mjesne zajednice u prigradskom naselju Šargovac, neki doseljenik Trivić, nožem vukao po vratu prijeteći joj da će je “kao biskupovu mater s guštom zaklati ako za petnaest minuta ne napusti svoju kuću”, u kojoj se ona nalazi već šezdeset i tri godine. I druga moja sva rodbina, kao i svi njihovi susjedi su nasilno protjerani “za petnaest minuta” ili “za sat vremena”. U noći između 8. i 9. o. mj. bačena je bomba na samostan redovnica “Novi Nazaret” u naselju Budžak, uništena je jedna, a oštećeno više soba. Hvala Bogu da se u tom momentu u toj sobi nije nitko nalazio. Ne znamo što nas čeka svake nove noći, ali se pouzdajemo u Božju zaštitu kao i Gospe i ‘naših nebeskih Zaštitnika.

Osim u užoj banjalučkoj regiji, nasilno protjerivanje katolika Hrvata se naređuje i na široj banjalučkoj regiji. Tako u općini Prnjavor, u župama Prnjavor, Kulaši te Dragalovci izdana je prošlih dana službena naredba ponavljana preko lokalnog radija mnogo puta da svi Hrvati (i Muslimani) moraju što prije napustiti svoje domove i iseliti se. Traže ti službeni organi da “župnici i biskup organiziraju iseljavanje”. Ne samo u tom slučaju nego i na drugim mjestima i u drugim slučajevima želi se službenim predstavnicima Katoličke Crkve podvaliti ta krajnje prljava rabota iseljavanja vlastitog naroda odnosno pripadnika naših župa i ove biskupije. Kao i uvijek do sada, kad su nas htjeli oblatiti da mi sami želimo sebe iseliti, tako i sada najodlučnije to odbacujemo.

Mi ćemo i ubuduće svojim vjernicima (kao i svim drugim ljudima dobre volje oko nas) pomagati u svakom obliku poštujući njihovo dostojanstvo i štiteći njihova osnovna ljudska prava i slobode koliko god to možemo, barem uvijek iznova upozoravajući i humanitarce i političare da su ovim mnogim ljudima – ni krivim ni dužnima – već odavno oduzeta skoro sva osnovna ljudska prava! Po tko zna koji put želimo i sada ponoviti naše pitanje svima koji nas ovako bezdušno maltretiraju kao i onima koji to znaju i ništa ne poduzimaju – čak ni deklarativno – apelom, da nas se zaštiti: što smo još trebali uraditi i kako smo se drugačije trebali ponijeti da i nas prihvatite kao ljude koji imaju pravo na svoje ljudsko dostojanstvo, na osnovna ljudska prava?! Ne shvaćamo doista naše susjede, koji nas tjeraju iz svoje sredine iako dobro znaju da smo miroljubivi, da im nismo ni suzu a kamoli kap krvi prolili. Koliko god smo mogli, pomagali smo im unatoč. mnogovrsnog njihovog šikaniranja i nikakve zahvalnosti, praštali smo im i opet im praštamo. Žao nam ih je!

– Vaša Uzoritosti, doista ne znam što će s nama, katolicima naše banjalučke biskupije na području Bos. krajine ubuduće biti. Vama nije nepoznato da su nekadašnji ovdašnji katolici, kao članovi župa starodrevne zagrebačke biskupije, morali pred silom bezakonja skoro nestati s ovih područja jer su to ondašnji silnici tako htjeli. Ako i današnji silnici javno na TV kažu za svoju borbu da je “to borba protiv katolicizma”, onda nam valja računati i s adekvatnim posljedicama po budućnost katolicizma na ovim njegovim mnogostoljetnim prostorima. Do sada smo vjerovali da Bog svojih ne napušta, a da silnicima mrsi nakane. To i u ovim časovima vjerujemo i tako se vladamo. Neka se i po sadašnjim našim velikim tjeskobama koje s vjerom, pouzdanjem i mirom podnosimo bodreći se međusobno, proslavi Bog i učvrsti njegovo kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira!

Vama osobno hvala za sve što ste do sada učinili za nas! Vjerujem da nas ni ubuduće nećete zaboraviti!

Bratski Vas štuje i srdačno pozdravlja – u Kristu odani

Franjo Komarica,
banjalučki biskup

Dostavlja se i:
Uzor. kard. Franji Kuhariću, nadb. zagreb. – Zagreb

———-

Iz knjige: Franjo Komarica, U obrani obespravljenih. Izbor iz dokumenata banjolučkog biskupa i Biskupskog ordinarijata Banja Luka tijekom ratnih godina od 1991. do 1995. Drugo dopunjeno izdanje. Nakladni zavod Matice Hrvatske. Zagreb, 2003. – str. 293-296

TABB

Povezani članci

Back to top button