AudioIzdvajamoVijesti 2022. godina

AUDIO: IZLAGANJE BISKUPA KOMARICE NA KATEHETSKOM DANU O 30 GODINA KATOLIČKOG VJERONAUKA U BOSNI I HERCEGOVINI

Tijekom Katehetskog dana Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije, održanog 27. kolovoza 2022. u prostorijama Katoličkog školskog centra sv. Josipa i crkvi Kraljice svete krunice u Sarajevu, prigodno predavanje održao je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica o 30. obljetnici uvođenja katoličkog vjeronauka u škole u Bosni i Hercegovini. Predavanje biskupa Komarice pod naslovom: „30. godina u službi evangelizacije“ prenosimo u cijelosti:

Dragi brate u biskupskoj službi, nadbiskupe i metropolito vrhbosanski mons. Tomo Vukšiću,

poštovane i drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji, vjernici laici, redovnice i svećenici,

poštovani mr. Tomislave Mlakiću, voditelju Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije i mr. Marko Vidoviću, voditelju Katehetskog ureda Banjolučke biskupije!

Bogu sam zahvalan i radostan što mogu danas – ovim radosnim povodom – biti među vama, i još k tomu u aktivnoj ulozi. Mislim, da nas je malen broj od onih, koji smo bili aktivni sudionici na ovom području djelovanja naše domovinske Crkve, kada se ono – prije 30 godina – tek pojavljivalo na vidiku, kao željno čekana mogućnost.

Božja providnost, koja bdije i ravna nad svime i svima nama, već je tada znala za svakog pojedinog od vas, znala je kada i kako će vas osposobiti i uključiti u obavljanje vrlo važnog Kristova djela evangelizacije unutar članova njegove Crkve na području mjesnih Crkava naše Metropolije, odnosno zemlje.

Znala je i za ovaj naš današnji Katehetski dan, za naše zahvalno zborovanje, koje će imati svoju krunu u našem zajedničkom zahvalnom slavlju Kristova otkupiteljskog djela, u slavlju svete mise.

  1. Podsjećanje na početke uvođenja vjeronauka u škole

U ovom prvom dijelu našeg današnjeg zborovanja a i ovoga moga izlaganja, utemeljeno se – makar samo općenito i fragmentarno – podsjećamo na do sada prijeđeni put u obavljanju jednog vrlo važnog zadataka cijele Kristove Crkve, u našoj zemlji, koja tijekom zadnjih desetljeća – svjesna svoga poslanja u svijetu i u nastojanju da tom poslanju bude vjerna, da prepoznaje znakove vremena i odgovara na njih raspoloživim snagama, odmjereno, razborito i odlučno.

Obdarena osobitim Božjim darom u proročkoj osobi vidljive Kristove Glave na zemlji, Petrova nasljednika Sv. Pape Ivana Pavla II. – i Crkva i cijeli svijet su prije 44 godine, na samom početku njegova dugog i blagoslovljenog pontifikata, čuli ove njegove znakovite i znamenite riječi: „Ne bojte se! Otvorite, štoviše raskrilite vrata Kristu! Njegovoj spasiteljskoj snazi otvorite granice država, gospodarske kao i političke sisteme, široka polja kulture, civilizacije, razvoja. Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. On jedini to zna! Tako često čovjek danas ne zna što nosi u svojoj nutrini, u dubini svoje duše, u svome srcu. Tako često je nesiguran o smislu svoga života na zemlji. Obuzet je sumnjama što prelazi u očaj. Dopustite zato, molim vas, preklinjem ponizno i u povjerenju – dopustite Kristu da govori čovjeku. On jedini ima riječi života, da! Vječnog života.“ (22.10.1978.; AAS 70(1978), 947.

Već je Drugi vatikanski koncil – 13 godina prije ovih Papinih riječi, u jednom od svojih dokumenata, u Deklaraciji „Gravissimum educationis“ – o kršćanskom odgoju, donio „neka osnovna načela o kršćanskom odgoju, naročito u školama, koja će posebno pokoncilska komisija šire obraditi, a biskupske konferencije primijeniti na prilike pojedinih krajeva“ (Proslov).

Naglašavajući kako „između svih odgojnih sredstava posebnu važnost ima škola“, koja „predstavlja na neki način centar u čijem naporu i uspjehu trebaju sudjelovati: obitelji, učitelji, svakovrsne ustanove koje promiču kulturni, građanski i vjerski život te država i cijelo ljudsko društvo“, dokument također, ističe kako „doista lijepo a i odgovorno zvanje imaju oni koji pomažu roditeljima u njihovoj službi i predstavljaju ljudsku zajednicu prihvaćajući odgojiteljsku službu u školama. Ovo zvanje (tj. zvanje vjeroučitelja) zahtijeva posebne kvalitete duha i srca, brižnu pripravu i trajnu spremnost na obnovu i prilagođivanje“ (br. 5).

Nakon svojevrsnog „ledenog doba“ koje je trajalo četiri i pol desetljeća na području mnogih zemalja istočne i jugoistočne Europe, pa tako i u ovim našim krajevima, uslijed antivjerskog i anticrkvenog partijskog jednoumlja i režima, doživjeli smo i mi, članovi Katoličke Crkve u bivšoj državi, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća početak demokratskih promjena u građanskom društvu. Te su promjene obećavale poštivanje temeljnih ljudskih i građanskih prava i sloboda – pojedinaca i zajednica – istinsku brigu za dostojanstvo čovjeka u njegovoj integralnosti, te opću obnovu na svim područjima društvenog života.

U tom kontekstu podsjećam da smo se mi, biskupi – članovi tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije – već u ljeto 1990. (10. srpnja) obratili cjelokupnoj domaćoj javnosti s „Priopćenjem“ o crkvenom životu u novim okolnostima i o svojemu dogovoru o glavnim pravcima i mogućnostima crkvenog djelovanja. Između ostalog, izjavili smo i ovo: „Budući da se otvara mogućnost pozitivnog vrednovanja vjere u odgoju ljudi, biskupi se zalažu da se i zakonski omogući održavanje vjeronauka u školama, zatim da se omogući osnivanje katoličkih škola, kao i pravo javnosti postojećim vjerskim školama što ih vodi Crkva (…)“

Iduće 1991. godine u „Priopćenju“ sa svoga proljetnog redovitog zasjedanja (9.-11.4.) u Zagrebu izjavili smo kako smo se „ovom prilikom posebno posvetili proučavanju neposrednih zadataka koji se nameću našoj Crkvi glede uvođenja vjeronauka u javne škole. Kako su u međuvremenu (od biskupa) zadužene Komisije izradile vjeronaučne programe za osnovne i srednje škole, biskupi su ih sada proučili i odobrili. Nadalje, pažljivo su raspravljali o pitanju vjeronaučnih udžbenika i kadrova koji bi podučavali vjeronauk u školi. Biskupi su zaključili da će se uskoro posebnim pismom obratiti katoličkim roditeljima o pitanjima vjerske pouke u nas“

U skladu s odlukom Biskupske konferencije, mi, biskupi Vrhbosanske metropolije, uputili smo 5. srpnja 1991. god. Ministarstvu za obrazovanje, nauku, kulturu i fizičku kulturu BiH, zahtjev za „Uvođenje vjeronauka kao izbornog predmeta u osnovne i srednje škole“.

U tom smo zahtjevu tražili:

  • Vjeronauk treba biti izborni i obvezatni predmet u sastavu škole;
  • Treba biti ravnopravno tretiran s drugim predmetima;
  • Katolička Crkva izrađuje plan i program vjerskog odgoja i obrazovanja za svoje pripadnike, a koje potvrđuje i odobrava Ministarstvo;
  • Crkva priprema kadrove koji trebaju imati odgovarajuću stručnu spremu za ovaj predmet;
  • Crkva daje mandat vjeroučiteljima.

U istom zahtjevu izrazili smo nadu „skorom rješenju ovog pitanja u formalno-pravnom smislu, tj. zakonskoj odredbi o uvođenju vjeronauka u javne škole kao izbornog obrazovnog predmeta u sastavu škole“.

U ljeto iste godine (17.7.) dali smo svim našim svećenicima u pastoralu „Uputu o vjeronauku u šk. g. 1991/92“, a 8. rujna „Poruku vjeroučiteljima, roditeljima i vjeroučenicima“.

U „Uputama“ svećenicima naše, Vrhbosanske metropolije, mi, domaći (nad)biskupi donijeli smo – između ostalog – i ove odredbe za našu Metropoliju:

  1. Gdje postoje vjeronaučne dvorane unutar župnog centra, u kojima se kroz cijelu školsku godinu može redovno držati župna kateheza, neka sve ostane po dosadašnjem.
  2. Gdje ne postoji prikladan prostor unutar župnog centra, župnik treba organizirati župsku katehezu unutar školskog prostora u dogovoru s direktorom škole.
  3. Gdje postoji više škola na području jedne župe ili u jednu školu idu učenici iz više župa, neka se svi kvalificirani pastoralni djelatnici uključe u vjersku pouku u dogovoru župnika s dekanom.
  4. Podsjećamo da na temelju kanona 805 Crkvenog zakonika uz teološku kvalifikaciju svećenici i ostali pastoralni djelatnici trebaju od nadležnog biskupa imati i dokument o kanonskoj misiji za poučavanje katoličke djece u vjeri. Poznato nam je da u nekim našim župama katehiziraju redovnice za koje župnici nisu tražili od biskupa kanonsku misiju. Ovim određujemo da to župnici što prije zatraže, prilažući dokument o njihovoj kvalifikaciji.
  5. Zabranjujemo župnicima da povjeravaju župski vjeronauk (makar se održavao i u školi), laicima koji nemaju teološke kvalifikacije ni kanonske misije, unatoč tome što mogu biti dobri vjernici, obrazovani pedagozi i iskusni roditelji.
  6. Mi biskupi ćemo razgovarati s Vladom i predstavnicima drugih vjerskih zajednica o uvođenju vjeronauka u školski sistem kao izbornog obvezatnog predmeta.

U tu svrhu na teološkim institutima u Banjaluci, Mostaru i Sarajevu spremamo prikladnu teološku i pedagošku izobrazbu budućih vjeroučitelja, bilo vjernika laika bilo redovnica.

A u našoj „Poruci“ vjeroučiteljima, roditeljima i učenicima „Vjeronauk i vjerski odgoj u novim prilikama“, od 8. rujna 1991. godine, napisali smo između ostalog i ovo:

  1. …Ova nova školska 1991/92. godina je i za nas vjernike novost života u demokratskim gibanjima. Dugi niz godina je bio prisutan strah i pritisak od strane državnih vlasti koje nisu poštivale vjerski odgoj i slobodu. Zato se nadamo da će ljudi koji su na vlast došli u slobodnim višestranačkim izborima promijeniti dosadašnje zakone i tako omogućiti punu vjersku slobodu. Vladi Bosne i Hercegovine smo uputili zahtjev za donošenje zakona po kojem bi vjeronauk za sve vjere ušao u školski program kao izborni obvezatni predmet. Dobili smo odgovor da će biti postupano po ugledu na zapadne zemlje pa se nadamo da u skoroj budućnosti vjeronauk dobiti svoje mjesto u školskom programu. Dok do toga ne dođe, potičemo sve župnike da što aktivnije rade na redovitom održavanju župskog vjeronauka.
  2. … Uslijed ideologiziranog pristupa vjeri od strane vlasti realnog socijalizma nekoliko generacija naših vjernika otišlo je u život nedovoljno poučeno u vjeri i zato nedoraslo da u svoju vjeru uvode djecu koju su primili od Boga za sebe, Crkvu i svoj narod. Sama djeca i mladi bili su preko školskih udžbenika i sredstava informiranja indoktrinirani te se velik broj njih na vjeronauk nije odazivao ili je nakon krizme prekidao pohađanje vjeronauka. U toj situaciji vi, naši svećenici, nalazili ste načina da mlade okupljate na župski vjeronauk i u tu svrhu podižete vjeronaučne dvorane. Vama katehetama i katehisticama mi biskupi izražavamo svoju očinsku zahvalnost za vaš rad oko odgoja djece i mladih u vjeri. U prijašnjim prilikama neki od vas svećenika imali ste opravdanje da vjeronauk držite povremeno ili samo prvopričesnicima i krizmanicima. U novim vremenima svi vi vjeroučitelji imate mogućnost i dužnost da djeci i mladima svoje župe držite redoviti vjeronauk.

Stoga mi biskupi tražimo da u ovoj školskoj godini redovno katehizirate u župskim vjeronaučnim dvoranama. Ukoliko koja župa nema vjeronaučnih prostorija, neka dotični župnici organiziraju vjeronauk u prostoriji područne škole dogovorivši se s direktorom jer to omogućuje sadašnja Vlada BiH.

  1. …Vas roditelje podsjećamo da neki od vas niste slali svoju djecu na vjeronauk nikako ili nakon prve pričesti i krizme zato što ste strahovali za svoje radno mjesto ili za budućnost svoje djece. Sada ti razlozi otpadaju pa pozivamo sve katoličke roditelje da zajedno sa svojim svećenicima i katehisticama kroz župski vjeronauk odgajate svoju djecu u vjeri.

Sami znadete da djeca neće ponijeti u život ono što nikako ili nedovoljno poznaju. Ako djecu i mlade svi ne uvodimo u puno poznavanje i življenje kršćanstva, oni neće dovoljno upoznati svoje korijenje, jer je hrvatska i evropska kultura prožeta kršćanstvom. Budu li naši mladi ukorijenjeni u vjeri i kulturi otaca, moći će osmisliti svoj život i odgovorno se uklapati u svoj narod i državu koje su građani. Strpljivim kućnim odgojem i redovnim pohađanjem vjeronauka kroz sve godine školovanja u osnovnoj, srednjoj i višim školama učimo mlade radu i redu, lijepom ponašanju, dobrim odnosima s ljudima te vršenju Božjih i crkvenih zapovijedi.

  1. …Vama djeco i mladi poručujemo: Po vjeronauku upoznajete vjeru svoje obitelji, Crkve kojoj ste krštenjem pridruženi i hrvatskog naroda u koje je kršćanstvo ukorijenjeno već trinaest stoljeća. Zato vas kao vaš biskupi potičemo da redovno idete na vjeronauk i svoje vjerničko znanje pretačete u svoj mladi život. (…).

U 1992. godini, s obzirom na žurnu potrebu obrazovanja kvalificiranog kadra za zvanje nastavnika i profesora vjeronauka – a što je podrazumijevalo završeni teološki studij na Teološkom fakultetu ili studij od četiri godine na Teološkom institutu ili Katehetskom institutu, mi smo u našoj Vrhbosanskoj metropoliji (Sarajevo, Mostar, Banja Luka) imali oko 300 studenata – vjernika laika, koji su bili upisani na jedan od navedenih učilišta, pripremajući se za ovu odgovornu službu.

  1. Školski vjeronauk u službi evangelizacije

U postsinodalnoj pobudnici Catechesi tradendae pape Ivana Pavla II, iz 1979. godine na temu kateheza u suvremenom svijetu, s obzirom na praktične poteškoće naglašena su ova obilježja školske vjeronaučne poduke:

  • To mora biti sistematska obuka, ponuđena ne improvizirajući nego po određenom programu, tako da može postići jedan jasan cilj;
  • Radi se o obuci koja obuhvaća bitno, bez zahtijevanja da se obrade sva aktualna pitanja ili da se u njoj pristupi teološkim istraživanjima i znanstvenoj egzegezi;
  • Treba to ipak, biti potpuna obuka, koja se neće zaustaviti tek kod početnog navještanja kršćanskih otajstava, kako se to čini u kerigmi;
  • Treba to biti potpuni uvod u kršćanstvo, koji je otvoren na sva područja kršćanskog života. (usp. br.21)

U Izjavi sa međunarodnog simpozija održanog u Rimu, u travnju 1991. godine, o vjeronauku u javnim školama, utvrđeno je da je profesionalni vjeronauk najbolji oblik za ostvarivanje religijske dimenzije u školskom odgoju i zato s pravom predstavlja jedan čvrsti, sastavni dio europskog školstva.

Vjerska pouka kao sastavni dio evangelizacije daje jedan odlučujući doprinos za sveobuhvatan odgoj mladih. Ona ustrajava na neodložnim vrijednostima, gdje se ljudski razum inače precjenjuje ili gdje bi jedan izraziti individualizam ili jedan način života okrenut samo propagiranju i prakticiranju potrošačkog društva mogli preuzeti prevagu. Vjeronauk polučuje protutežu samom ostvarenju i samozadovoljenju pojedinca na štetu drugoga, kada se radi „o čitavom čovjeku, o svim njegovim dimenzijama ,uključujući njegovu otvorenost prema potpunosti pa i prema Posvemašnosti Božjoj“ (papa Pavao VI, Evagelii nuntiandi br.33).

Vjeronauk omogućuje po svom posredovanju poimanja Boga i čovjeka, da vjeroučenici mogu jasno uočiti i odlučno se distancirati s obzirom na sve učestalije i nasrtljivije ponude zamjenskih božanstava i religijskih nadomjestaka – od okultizma pa do nacionalizma i rasizma koji preziru čovjeka.

Od samog početka vjeronaučne obuke u školama mi smo biskupi ali i svi drugi, kojih se to tiče, kad je u pitanju vjeronaučna obuka u školi, znali dobro kako je važno paziti na kvalificiranu izobrazbu vjeroučitelja. Crkvenim zakonom predviđen i zato nužno potreban mandat (poslanje) kojega svakom vjeroučitelju daje biskup Ordinarij za područje svoje biskupije, ne može niti smije biti samo puka formalnost, potrebna za reguliranje odnosa s upravom škole. Tko mandat (poslanje) prihvati, on time ujedno izjavljuje da u vjeronaučnoj pouci neće izlagati niti iznositi svoje (moguće) privatno mišljenje o vjeri i vjerskom životu, nego da želi posredovati, izlagati vjeru Crkve, a koja vjera je i njemu samome postala put kroz život. Vjeroučiteljevo osobno, nutarnje prihvaćanje sadržaja vjere Crkve, pomoći će njemu samome da nužno znanje o kršćanskoj vjeri preda i drugima, tj. vjeroučenicima, ali i da sam postane osvjedočen i to svoje osvjedočenje prenese i na druge.

Drage vjeroučiteljice i vjeroučitelji,

Svjedočenje vaše osobne vjere, kod vas je postalo (odnosno trebalo je postati) sadržaj vašega zvanja, vaše profesije.

Površno gledajući današnji se mnogi ljudi zadovoljavaju s jednim korektnim obavljanjem svoga posla i s jednom prikladnom, odmjerenom uslugom. Ako se pogleda malo dublje u nutrinu dotičnog čovjeka, dotičnih ljudi, onda se često uočava velika osobna nesigurnost, čežnja za razumijevanjem i razotkrivanjem smisla života. Zapravo, mnogi ljudi, osobito u odrastajućoj dobi, žele prije svega pokušati sami sebe razumjeti. Oni to teško mogu postići bez da im netko pokaže put; bez da ih netko, osobito dok su oni još mladi, ne vodi, ne upućuje ka otkrivanju istine o čovjeku, istine o svijetu i o svemu što se u njemu zbiva.

Zato upravo vi, koji poslanjem (mandatom) od strane Crkve predajete u školama predmet vjeronauk, pružate – u ovom kontekstu potražnje i želje mladih naraštaja – jedan dragocjeni doprinos, koji je u svojoj težini i dragocjenosti jedva mjerljiv. Vi ste u stanju – zahvaljujući naporima i razboritosti vodstva naše domovinske Crkve naspram našeg društva i vodstva naših državnih vlasti – da imate i dalje mogućnost predavanja vjeronauka u školama. To je, bez sumnje, velika povoljna šansa, ne samo za vas nego i za tolike naše mlade sugrađane, članove Katoličke crkve u našoj zemlji.

U ovom kontekstu želim citirati važeći Zakon o slobodi vjere i položaju vjerskih zajednica u BiH“ od 28.01.2004.godine članak 4.toč.1: „Svatko ima pravo na vjersku poduku, koju će obavljati samo osobe koje na tu službu imenuje službeno tijelo ili predstavnik njegove Crkve ili vjerske zajednice, kako u vjerskim ustanovama tako i u javnim i privatni predškolskim ustanovama i osnovnim školama i višim razinama obrazovanja što će se regulirati posebnim propisima“.

To ujedno od vas traži jedan visoki stupanj stručnosti, kvalificirano poučavanje i vodstvo ljudi te pouzdano teološko znanje. Vjera potiče iz svoje unutarnje dinamike na razumijevanje vjere. Teološki studij ima već na razini znanja, spoznaje svoju fascinaciju. Koji bi mogao biti primamljiviji i isplativiji sadržaj traganja našeg ljudskog duha nego što je Riječ, Božja Riječ i konačno sam Bog, koji se nama u toj svojoj Riječi objavljuje, saopćava?

Samo intelektualno razumijevanje vjere, mora se nadopunjavati i s još jedne druge strane,. Vjera traži – osim znanja – također i življenje. Podsjećam vas, da se i u Novom Zavjetu, vjera, koja se očituje samo kroz znanje – odbacuje kao perverznost, izopačenost. U Poslanici apostola Jakova čitamo da i paklene sile znaju za Boga. Ali, budući da svojim bićem one ne potvrđuju to svoje znanje, ne preostaje im ništa drugo pred Bogom nego da dršću. Njihova vjera postaje njima njihova kazna a ne spasenje (usp. Jak 2,19).

Vaše osobno življenje po vjeri i u skladu s vašim znanjem o vjeri, koje posredujete mladim generacijama u našim (nad)biskupijskim zajednicama izuzetno je važno za nužno potrebnu aktualnu evangelizaciju našega naroda i društva. „Verba docent, exempla trahunt“ (riječi poučavaju primjeri povlače za sobom – tj. više ćeš postići dajući primjer nego trošeći vrijeme na riječima). To su znali već i stari Latini. I vi ste, zasigurno, osobno iskusili – i to ne jednom – da osobito djeca nauče više gledajući nego slušajući.

Dakle, u vašem svjedočenju nalazi se važno služenje, koje vi, vjeroučitelji, možete – a i želite – pružiti vašim vjeroučenicima, kako bi oni, u vašoj blizini i kroz susrete s vama, barem malo osjetili od ljubavi i prijaznosti samoga Gospodina Isusa Krista, i kako bi po vama bilo vidljivo vaše poštovanje prema Bogu i vaša tijesna povezanost s Crkvom; da vi njima posredujete i posvjedočite ne samo svojim riječima nego i osobnim ponašanjem – kako visoko cijenite molitvu i slavlje sakramenata Crkve osobito Euharistije.

U svoje osobno ime, kao i u ime prijašnje i sadašnje braće u biskupskoj službi, od srca zahvaljujem svakoj i svakome od vas za vašu živu vjeru i vaš samo Bogu dobro poznat trud i napor koji ste ulagali tijekom svih proteklih godina vašeg savjesnog služenja Kristu u njegovoj Crkvi, u njezinoj prevažnoj zadaći evangelizacije naših suvremenika na području naših Mjesnih Crkava.

Hvala i svima, ovdje nazočnima i nenazočnima, osobito pročelnicima naših katehetskih ureda i svima koji su vam do sada pomagali u što savjesnijem i plodnijem obavljanju povjerene vam crkvene zadaće.

Molim Trojedinoga Boga da vas po zagovoru Presvete Djevice Marije, Majke Crkve, i dalje prati i obdaruje obiljem darova svoga Svetoga Duha.

X Franjo Komarica
biskup banjolučki

Povezani članci

Back to top button