ČUDE ME NEOZBILJNE IZJAVE VODEĆIH POLITIČARA U BiH
Nase su dvije zemlje prvi susjedi, a nađi se politički predstavnici ne znaju sporazumjeti da bude svakoj od država pravo. Ne treba tražiti neku svoju pravdu da se drugome učini nepravdu. Ako vam nešto pripada po međunarodnom pravu, onda ta prava treba poštovati – komentira banjolučki biskup Franjo Komarica zaoštrenu retoriku koja stiže iz Sarajeva kao reakcija na najavu skore gradnje pelješkog mosta.
————
U ENTITETU REPUBLIKE SRPSKE, ZBOG ETNIČKOG ČIŠĆENJA I SUSTAVNOG ONEMOGUĆAVANJA POVRATKA, IMAMO JEDVA PET POSTO OD PREDRATNOG BROJA HRVATA. TO JE VISE NEGO DRAMATIČNO, TVRDI BISKUP KOMARICA
————
Banjolučki biskup Franjo Komarica neumoran je u naglašavanju teške, pa i, kazat će, dramatične situacije u kojoj se nalaze Hrvati u Bosni i Hercegovini. Ističe da su Hrvati od konstitutivnog naroda svedeni na nacionalnu manjinu. Podsjeća da je iseljeno 67 posto Hrvata u odnosu na prije- ratne statistike, a da ih se samo 13 posto do sada i vratilo. “Ako je Bosna nemirna, neće biti ni Hrvatska mirna. To i politički laik zna”, upozorava biskup Komarica, pitajući se: “Znaju li hrvatski političari, ali i svi drugi dobronamjerni ljudi, da se nas Hrvate u BiH sustavno iskorjenjuje, politički, gospodarski, kulturno…, da se to događa u vašem neposrednom susjedstvu?”…
– Rat i poraće su, nažalost, prepolovili broj Hrvata u BiH, tako da danas u polovici BiH, u entitetu Republike Srpske, na temelju etničkog čišćenja i sustavnog onemogućavanja povratka svih onih koji su se željeli vratiti, kako je to predvidio Daytonski sporazum u aneksu 7, imamo jedva pet posto od predratnog broja Hrvata. To je više nego dramatično. U drugoj polovici, u Federaciji BiH, sve se više topi broj preostalih Hrvata. I tamo se mnogi Hrvati, koji su također protjerani, nisu mogli vratiti natrag. Kao katolici, i oni su, kao i Hrvati iz entiteta RS, “živi mrtvaci” jer nemaju pravo na svoju osobnu iskaznicu u kojoj stoji, kao dio njihova identiteta, i njihovo rodno mjesto. Oni nemaju na to pravo. To je zločin po međunarodnom pravu!
•• Gdje je najteže? Može li se uopće više govoriti o povratku?
– Svih poratnih godina kontinuirano se opstruira, politički, pravno i ekonomski, održivi povratak bosanskih Hrvata. U zadnje vrijeme je politika odigrala vrlo čudnovatu stvar i na području Federacije BiH, tako da se i oni Hrvati koji tijekom rata nisu maknuti iz svojih rodnih mjesta sada pretvaraju u ekonomsku migraciju i odlaze iz svojih rodnih mjesta. To se odnosi na Hrvate od livanjskog kraja pa sve do Stoca, cijela zapadna Hercegovina, plus srednja Bosna, gdje se uz velike žrtve uspijeva, kako-tako, očuvati neki veći broj Hrvata. Sve ovo što se događa s bosanskohercegovačkim Hrvatima neće biti dobro za Bosnu i Hercegovinu kao državu, odnosno za područje ovog dijela Europe, koji ostaje bez jednog domicilnog naroda, najstarijeg naroda na ovom području. Hrvatski je narod, kao katolički narod, morao imati zadaću da miroljubivo izgrađuje budućnost ove zemlje. Da pomaže i drugim dvama narodima da se i oni također okrenu jedni drugima i da zajednički tu gdje nas je sve Bog postavio, jedne pred druge, izgrađujemo ono što nam je svima zajedničko.
•• Dakle, vjerujete u pomirbu?
Neće se druga dva naša susjedna naroda, nažalost, tako lako izmiriti jer se na njihovu međusobnom izmirenju uopće kod njih, koliko mi je poznato, ne radi. Mi smo se, kao katolici, trudili za vrijeme rata kao i poslije rata, i pojedinačno i zajednički, u mojoj biskupiji, oko praštanja i pomirenja. A i Biskupska konferencija BiH je zajedno svojim, nebrojenim apelima uvijek iznova poticala katolike na praštanje i pomirenje. Treba živjeti Evanđelje.
•• Žive li ga katolici u BiH?
Mnogi naši vjernici su bili na to spremni i to prakticirah. Neki su, nažalost, osobito oni u progonstvu, bili zavedeni od lokalnih političara, koji su opet stajali u službi nekih drugih interesnih skupina, i koji su morali biti protiv jednog takvog programa koji su zastupali bosanskohercegovački biskupi. Dakle, ne praštanje, nego budi neprijatelj svome progonitelju, nemoj se vraćati u svoj rodni kraj, odgajaj svoje dijete, svoje unuče tako da gaji mržnju i neprijateljstvo prema onima koji su protjerali roditelje i starije. To je strašno pogubno. Mnogi su se naši katolici tome odupirali i odupiru se. Ali, nažalost, neki su se za takvom propagandom ipak poveli i povukli i druge. Tu je politika i od strane nekih hrvatskih političara odigrala vrlo prljavu fatalnu igru, jer su oni na taj način sugerirali, pa čak i branili; onim Hrvatima koji su se željeli vratiti u svoju bosansku Posavinu, u svoj banjolučki kraj, da se vrate i ostanu živjeti u svom rodnom kraju… Službeno imamo više od 7500 hrvatskih obitelji koje se žele vratiti u svoj rodni kraj. Jedva tri posto od međunarodne pomoći koja je došla za povratak raseljenih i prognanih ljudi koji se žele vratiti, stigla je bosanskohercegovačkim Hrvatima kroz sve ove 22 poratne godine. To je sramotno i porazno.
•• Kako gledate na aktualne odnose BiH i Hrvatske, konkretno na izjavu Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, da Hrvatska ne smije graditi pelješki most prije nego što se definira pomorska granica između dviju zemalja i BiH osigura pravo nesmetanog pristupa otvorenome moru?
– Čudi me određena neozbiljnost vodećih političara. Naše su dvije zemlje prvi susjedi, a naši politički predstavnici ne znaju se sporazumjeti da bude svakoj od država pravo. Ne treba tražiti neku svoju pravdu da se drugome učini nepravdu. Ako vam nešto po međunarodnom pravu pripada, onda ta prava treba poštovati. Imaše dojam da su svi naši političari nečiji igrači, igrači u rukama moćnika, velikih sila koje su se tukle preko naših leđa, a i sada se i dalje tuku. Po logici stvari, nemoguće je da se naši domaći političari BiH, Hrvatske, pa i susjednih zemalja, ne mogu sporazumjeti. To je laž, to je bacanje prašine u oči našim narodima, koji su zbunjeni i izbezumljeni i od hira i samovolje svojih političara.
•• Svako toliko iz Banje Luke stignu i separatističke izjave Milorada Dodika?
– I on, kao i drugi, vrlo dobro zna da su oni samo mali „igrači“. Milorad Dodik nije došao na svoju sadašnju funkciju svojom kadrošću, nego su ga postavili drugi. I on igra svoju poslušnu ili manje poslušnu igru koja mu je zadana. Onda on izjavljuje što izjavljuje i kako izjavljuje, ali i on će biti ocijenjen pred poviješću, kako se ponašao prema svojim sugrađanima.
Zaista je velika šteta da se ne može naći zajednički jezik među službenim predstavnicima naša domaća, tri naroda u BiH, da oni nastupe zajednički, da idu zajedno prema Bruxellesu, Washingtonu, Ankari, Moskvi, gdje su trenutačno glavni Centri svjetske moći. U mnogim susretima i razgovorima s političarima izvan ovih prostora vapio sam: „Omogućite nam da BiH bude pravna država, a ne kontrolirani kaos.“ Nažalost, njima nije stalo da među bosanskohercegovačkim narodima bude ravnopravnosti, da BiH bude pravna država, nego upravo da bude „“kontrolirani kaos“, kako mi rekoše, kako bi oni mogli ostvarivati svoje egoistične i ekskluzivne ciljeve.
•• Često se otvara i pitanje Daytonskog ugovora, odnosno njegova statusa danas?
– Više sam puta nakon rata imao prilike čuti – međunarodna zajednica je planirala Dayton broj 2, Dayton broj 3. Daytonski sporazum je bio zaustavljanje rata, ali znamo da taj sporazum nije bio dobra i dostatna podloga za izgradnju pravne države. Doista je šteta da nam stranci vode glavnu riječ, da nam komandiraju, a da naši domaći političari predstavljaju nas u BiH kao imbecilne narode. To je strašno, to je nedopustivo, to ne zaslužuje ni hrvatski, ni bošnjački, ni srpski narod u BiH!
Nedopustivo je kako političari brutalno manipuliraju narodima u BiH. To jadan narod zna i osjeća. I naš hrvatski narod očajava. Pukla mu je, čini se, kralježnica. On jadan više ne može hodati uspravno. On ni na koljenima ne hoda, on hoda potrbuške. Nebrojeno sam puta morao to Hrvatima, katolicima u mojoj biskupiji, govoriti: „Nije vas Bog stvorio kao zmiju! Imajte dovoljno hrabrosti i dostojanstva da se uspravite.“ Meni su, u dobroj namjeri, prigovarali ljudi po europskim zemljama: „Zašto vi Hrvati ne tražite svoja prava, zašto ne protestirate? Ima vas toliko stotina tisuća u Njemačkoj, u Austriji… Zašto tamo pred parlamentom ne tražite svoj prava, nego samo šutite? Ispada da ste nesposoban narod, da ne znate artikulirati svoje potrebe.“ Tako nas drugi gledaju. Gdje su tu naši lideri, intelektualci, analitičari?
•• Što bi bio odgovor na sva ta pitanja?
– Potrebna nam je što veća međusobna informiranost, međusobna povezanost, veća međusobna solidarnost. Preklinjao sam novinare hrvatskih medija: „Usudite se prijeći rijeku Savu, Dinaru, Kamšnicu, i dođite k nama, u Bosnu!“ Hajdemo se podsjetiti na određene obveze i zadaće, budimo vjerodostojni…
