img_2017_439_020

MISNO SLAVLJE U OKVIRU 71. REDOVITOG ZASJEDANJA BK BIH

U sklopu 71. redovitog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, 3. studenog slavljeno je misno slavlje u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova.

Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK-a BiH Vinko kard. Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom, banjolučkim biskupom mons. Franjom Komaricom, biskupom hercegovačkih biskupija mons. Ratkom Perićem, pomoćnim biskupom vrhbosanskim mons. Perom Sudarom, pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom, generalnim vikarom Vrhbosanske nadbiskupije mons. Lukom Tunjićem, izaslanikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Tomislavom Rogićem, šibenskim biskupom, i većim brojem svećenika.

Započevši svetu misu, kardinal Puljić uputio je riječi pozdrava i dobrodošlice i kazao da je ova misa prigoda za molitvu za Crkvu u BiH te osobne potrebe nazočnih. Prigodnu propovijed uputio je dopredsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, vojni biskup u BiH.

„Okupili smo se večeras, kao i svake godine uoči jesenskoga zasjedanja Biskupske konferencije BiH, da euharistijskim slavljem zahvalimo Gospodinu za sve blagoslove i radosti, koje je izlio na svoje vjernike i crkvene službenike, okupljene u našim biskupijskim i župnim zajednicama. Zahvaljujemo mu također i za sve pripuštene kušnje kojima nas je odgajao, u kojima je rasla naša nada, učvršćivala se vjera i pristajanje uz njega. I dok mu večeras zahvaljujemo posebice za crkvene službenike, koji predvode i poučavaju zajednice njegovih vjernika – đakone, svećenike, biskupe, redovnike i redovnice – molimo ga ponizno, da nas u trenucima novih blagoslova, koje će nam udijeliti, te uspjeha i radosti, zaštiti od napasti da sebi pripisujemo zasluge, da nas odgaja u poniznosti i da nam također ubuduće, posebice u trenucima kušnja, bude blizu kako bismo, vođeni vjerom, uvijek mogli biti svjedoci nade, koju je Krist navijestio cijelom ljudskom rodu, jer ‘Ime njegovo nada je narodima’ (Mt 12,21)“, kazao je na početku svoje homilije biskup Vukšić osobito istaknuvši kako ime Isusovo treba biti ponuđeno svima.

„Naime, primili smo snagu Duha Svetoga da, kao članovi Crkve, budemo svjedoci Isusove nade sve do kraja zemlje (usp. Dj 1,8). To je glavni poziv, poslanje, čast i zadaća svih crkvenih službenika. Isusovi učenici su sljedbenici nebeskoga poziva, da u Crkvi budu baštinici, a u svijetu svjedoci te radosne nade“, dodao je vojni ordinarij osobito se osvrnuvši na svećeništvo i svećenike te njihovu ulogu u životu vjernika.

„Večeras zahvalno također priznajemo, da je djelovanje, svjedočenje i propovijedanje kršćanske nade pokojnih crkvenih službenika omogućilo da naša Crkva danas živi i djeluje. Oni su naša velika duhovna, kulturna i pastoralna baština i škola. Posebice oni među njima, koji su, kako u dalekoj tako u bližoj prošlosti, često uz velike napore i iskušenja, pa i mučeništvo, vjerno ustrajali. Oni su naš zavjet i obveza! Njihova je zasluga što su se velikodušno ugradili u poslanje Crkve, a naša je čast što možemo doprinijeti da ona napreduje. Oni potiču i hrabre, nadahnjuju i zagovaraju odgovornost svake generacije svojih nasljednika za duhovnu izgradnju i rast Kristovih vjernika“, kazao je mons. Vukšić koji je u svoju propovijed utkao i pouke jednog velikog svetca.

Prema njegovim riječima, odgovornost za duhovnu izgradnju vjernika i za postojanost u nadi jedna je od velikih tema svetoga Ivana Zlatoustoga (De sacerdotio) koji je tu odgovornost, u svojim razmišljanjima o idealu crkvenoga službenika, sažeo u pet glavnih ideja, koje se i danas čine vrlo suvremene.

„U skladu s njegovim viđenjem, prva svećenikova pastoralna odgovornost proizlazi iz Isusova naloga apostolu Petru: ‘Pasi ovce moje!’ (Iv 21,17). To je osnovno svećenikovo poslanje i obveza. On ga vrši po Božjemu mandatu, ali nerijetko i ‘protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova’ (Ef 6,12). Pri tomu je crkveni službenik svjestan, da duhovna hrana, koju nudi, nije njegova, već Božje davanje, a ni vjernici nisu njegovi nego Kristovi. K tomu, iako pastir, svećenik je osobno također samo jedan od članova Isusova stada i napasa se istom hranom kao i svi ostali“, prenio je biskup Tomo nastavivši kako se svećenikova dušobrižnička odgovornost odnosi na cijeli narod Božji i ne isključuje nikoga. „Onako kao što sunce izlazi nad zlima i dobrima i kao što kiša pada pravednicima i nepravednicima (usp. Mt 5,45), tako crkveni službenik svjetlo Riječi Božje ne gasi ni nad kime i čini sve kiša Božjega blagoslova orosi svakog čovjeka. I zle i dobre, i pravedne i nepravedne!“, dodao je propovjednik.

„Treće, svećenik svoju dušobrižničku odgovornost vrši, iznad svega, primjerom. Iako je to je vrlo zahtjevno, od svećenika se to s pravom očekuje, jer, kako kaže Isus: ‘Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati’ (Lk 12,48). Oni koji su visoko postavljeni, nastavlja ovaj Svetac Zlatnih Usta i zaštitnik svih kršćanskih propovjednika, prvi bivaju gledani. Stoga, ako pogriješe i u malim stvarima, drugima one izgledaju velike jer svi grijeh mjere ne po njegovoj veličini, nego po dostojanstvu onoga tko ga je počinio. Toga crkveni službenik uvijek treba biti svjestan“, poručio je, između ostalog, vojni biskup.

„Na kraju svoga razmišljanja kaže Ivan Zlatousti da svećenik, radi odgovornoga vršenja dušobrižništva, treba poznavati također umijeće i sposobnost uvjeravanja. Radi se o vještini, koja se temelji i proizlazi iz svih prethodnih oznaka. Ona ih na neki način sažima, i važna je do te mjere, da se cjelokupno svećenikovo djelovanje zasniva na potrebi, da on zna tkati i njegovati odnose s drugima. Drugi je jedina svrha njegova djelovanja. On je svećenik radi drugih, pa je njegovo dušobrižništvo služba u odnosu, i bez relacije s drugima jedva da postoji. On treba znati uvjeriti čovjeka, da Riječ Božju prihvati, ne prisilno već slobodno i dragovoljno, jer sposobnost, da se prihvati liječenje, ne nalazi se u onomu tko daje lijek, već u onomu komu je lijek potreban. Pri tomu je crkveni službenik uvijek svjestan poruke i opomene apostola Pavla, koju je napisao zajednici vjernika u Korintu: ‘Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti’ (2 Kor 1,24)“, naveo je propovjednik naglasivši kako je crkveni službenik odgojitelj u vjeri.

„To znači, kako poučava Drugi vatikanski sabor, da se brine ‘da pojedini vjernici budu u Duhu Svetom dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, do iskrene i djelotvorne ljubavi i do slobode kojom nas je Krist oslobodio. Mala će korist biti od ceremonija, makar i lijepih, ili od udruženja pa bila i cvatuća, ne bude li sve to služilo odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost’ (PO 6). Sve ovo sažeo je već sveti Petar, kad je za sve crkvene službenike napisao zlatno pravilo: ‘Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave’ (1 Pt 5,1-4). Po zagovoru Blažene Djevice Marije, Majke Natpastira svih pastira i Svećenika svih crkvenih službenika, neka takvi budu svi – i duhovno stado i njegovi pastiri!“, zaključio je mons. Vukšić.

Na kraju bogoslužja nadbisup Puljić zajedno s biskupima zazvao je Božji blagoslov na sve nazočne i cijelu BiH.

Sveto misno slavlje animirao je Katedralni mješoviti zbor Josip Stadler.

www.nedjelja.ba
L. P. G.
Foto: Lidija Pavlović-Grgić