img_2018_037_001

5. NEDJELJA KROZ GODINU
„Ozdravi mnoge koje su mučile razne bolesti“

vlč. Boris LJEVAK

Povjerenik za mlade, župnik u Dragalovcima i Kulašima, te kateheta na području Banjolučkog dekanata

Evanđelje: Mk 1, 29-39

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im.

Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

Ono što možemo izdvojiti iz ovonedjeljnih čitanja je činjenica da je čovjekov život neprestana borba.  Kao da nijedan čovjekov dan nije bez muke, nijedan dan ne prođe samo u radosti. Upravo kod Joba čitamo o tome. Unatoč svim svojim sposobnostima čovjek svaki dan nešto trpi. Ali, s druge strane, nema veće vrijednosti od same činjenice da smo živi, nema veće vrijednosti od ljudskog života. Života koji je nedokučiv misterij. Stoga, gledajući na život kao vjernici znamo da je svaki život dar i zato svoj pogled uzdižemo prema Darovatelju. Osim što smo tjelesna bića,koja se rađaju kao i druga bića, ono što nas izdiže iznad drugih živih bića je duhovna tj. duševna dimenzija kojom postajemo svjesni svoje neponovljivosti u ovoj stvarnosti. Zbog toga čovjek treba postati svjestan sebe u konkretnoj stvarnosti u konkretnom povijesnom trenutku kako bi mogao osmisliti svoj život. Nikako ne bi smjeli ostati bez životnog smisla koji ubija stvaralačku snagu u čovjeku. Tu nadu trebamo otkrivati čak i u patnji. Jer ako se poistovjetimo s našim Učiteljem i patnja može uroditi plodom.

Svaki je čovjek Božja ideja koja je nastajala u božanskom promislu. Ali zbog darovane slobode čovjek treba samoga sebe proučavati, studirati kako bi otkrio što Bog od njega traži. Naravno da nam ta sloboda nudi nebrojene mogućnosti. Hoće li nas sloboda odvesti u zamku ili priliku da otkrijemo božji plan u svojemu životu, ovisi samo o tome kakav je naš odnos prema Darovatelju toga života.

Zato nam je Isus uzor kao čovjek. Bog koji uzima ljudsko obličje i ulazi u ljudsku povijesti u kojoj vlada trpljenje, nesigurnost i promjenjivost. Upravo se u  slabosti s nama poistovjetio kako bi nam pokazao da ako ostanemo ukorjenjeni u nadi te ako budemo osluškivali Božje riječi koje nam i danas upućuje hodit ćemo putem pripravljenim za sretnu vječnost. Zato je bitno da ostanemo bića odnosa, jer nas je upravo utjelovljeni Sin Božji pozvao i sažeo svu teologiju i ljudsku mudrost u dvije zapovijedi ljubavi. Ljubi Gospodina, Darovatelja života i bližnjega kao sebe samoga. Takvim načinom života stvaramo civilizaciju ljubavi koja je predokus one koja nas čeka u vječnosti.