IzdvajamoPoslanica

POSLANICA BISKUPA BK BIH O PROGLAŠENJU MISIJSKE GODINE

Od početka listopada 2018. do konca listopada 2019. i izvanrednoga misionarskog mjeseca tijekom listopada 2019. godine

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine uputili su, 21. rujna 2018. zajedničku poslanicu u povodu proglašenja Misijske godine, od početka listopada 2018. do konca listopada 2019. i izvanrednoga misionarskog mjeseca tijekom listopada 2019. godine. Spomenutu poslanicu donosimo u cijelosti:

POSLANICA BISKUPA BISKUPSKE KONFERENCIJE BOSNE I HERCEGOVINE O PROGLAŠENJU MISIJSKE GODINE OD POČETKA LISTOPADA 2018. DO KONCA LISTOPADA 2019. I IZVANREDNOGA MISIONARSKOG MJESECA TIJEKOM LISTOPADA 2019. GODINE

U jesen 2019. godine navršit će se cijelo stoljeće otkako je papa Benedikt XV. objavio apostolsko pismo Maximum illud (30. studenoga 1919.), koje je poznato kao magna charta suvremenih misionarskih nastojanja i početak novoga razdoblja evangelizacije.

U povodu te obljetnice papa je Franjo 22. listopada 2017. uputio pismo kardinalu Fernandu Filoniju, pročelniku Kongregacije za evangelizaciju naroda, koja ravna sveukupnim misionarskim djelovanjem Katoličke Crkve. Tim pismom Papa je mjesec listopad 2019. godine proglasio „Izvanrednim misionarskim mjesecom“ u cijeloj Crkvi, s nakanom da se u Crkvi još više razbudi svijest o misijama i novim zanosom započne misionarska preobrazba života i dušobrižništva.

Kardinal Fernando Filoni potom se 8. travnja 2018., u ime Kongregacije za evangelizaciju naroda, obratio svim kardinalima i biskupima, predvoditeljima zajednica vjernika širom svijeta, potičući ih da u svojim sredinama odgovore na Papinu želju i na prikladan način provedu njegovu inicijativu.

Na zasjedanju naše Biskupske konferencije ove 2018. godine u Banjoj Luci odlučili smo pozvati sve vjernike, svećenike, redovnike i redovnice da se pridruže, posebice molitvom i dobrim djelima, ovim nastojanjima Crkve – koja je po naravi misijska – da se misionarsko poslanje ojača u životu i pastoralu svih naših zajednica. Naša je obveza u tom smislu još veća, jer su sve naše biskupije kroz malo manje od četiri stoljeća, od 1622. do 2006. godine, bile pod izravnom jurisdikcijom Kongregacije za evangelizaciju naroda i vrlo su joj zahvalne za svesrdnu i svakovrsnu potporu i pomoć. Stoga, ujedinjeni s nakanom i djelom cijele Crkve, pozivamo vas da zajedno podržimo ovu plemenitu nakanu pape Franje i predlažemo:

– Uključiti Nacionalne uprave PMD i dijecezanske misijske urede da se stave na raspolaganje župnicima u smislu organiziranja predavanja ili neke promidžbe misija;
– Preporučiti župnicima da se iskoristi prisutnost misionara i misionarki radi animiranja misijskoga djela Crkve;
– Preporučiti zajedničku molitvu za misije u župama naših biskupija na kraju Misa na sve nedjelje i svetkovine,od početka listopada 2018. do svršetka listopada 2019. godine, prema obrascu koji predlažemo;
– Održati jedan od narednih redovitih koronskih sastanaka svećenika o temi misija, prema pismima pape Benedikta XV. i Franje, Dekretu o misijama Ad gentes Drugoga vatikanskog sabora i drugih crkvenih dokumenata o misijama;
– Održati predavanja o misijama na Dan Fakulteta u Sarajevu 2019.;
– Prikupljati materijalnu pomoć za misionare i njihove suradnike, gradnju molitvenih i pastoralnih prostora i školovanje svećeničkih i redovničkih pripravnika u misijskim zemljama;
– Moliti misijsku krunicu svakoga dana tijekom mjeseca listopada 2019. u obiteljima i zajedničku u župnim zajednicama, a bilo bi poželjno da župnici tada za vjernike priprave dovoljan broj „misijskih krunica“, koje sa svojih pet boja simboliziraju Crkvu na svih pet kontinenata: zelena boja predstavlja Afriku, crvena Ameriku, bijela Europu, plava Oceaniju i žuta Aziju.

Proglašavajući misijsku godinu i izvanredni misionarski mjesec u našim biskupijama, sve vas srdačno pozdravljamo i, po zagovoru svih svetih zaštitnika misija, želimo vam svaki Božji blagoslov.

Sarajevo, 18. rujna 2018.

Vaši biskupi:

Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik BK BiH, s. r.
Mons. Tomo Vukšić, vojni biskup, s. r.
Mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, s. r.
Mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i ap. upravitelj trebinjsko-mrkanski, s.r.
Mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, s. r.
Mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki, s. r.

Dodaci:

1. Molitva za misije (od početka listopada 2018. do svršetka listopada 2019. svake nedjelje i svetkovine na Misama s narodom)
Otkupio si, Gospodine, krvlju svojom ljude iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda, i postali smo kraljevstvo Boga našega!
– Kličite Gospodinu svi narodi!
– I služite mu u veselju!
Pomolimo se: Pogledaj, Bože, naš stvoritelju, i obazri se na zasluge Krista svoga, koji je samoga sebe dao kao otkupninu za sve ljude, te učini da od istoka sunčanoga do zapada svi narodi, po djelovanju misionara, veličaju tvoje Ime i da se na svakome mjestu prinosi i prikazuje čista žrtva Tvom Imenu! Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

***

Pismo Svega Oca Franje u povodu stote obljetnice proglašenja apostolskog pisma Maximum illud o djelovanju koje vrše misionari u svijetu

Poštovanom bratu
Kardinalu Fernandu Filoniu
Prefektu Kongregacije za evangelizaciju naroda

Dana 30. studenoga 2019. bit će stogodišnjica proglašenja Apostolskog pisma Maximum illud kojim je Benedikt XV. želio dati novi poticaj misionarskoj odgovornosti naviještanja Evanđelja. Bilo je to 1919. godina: na kraju strašnoga svjetskog sukoba, kojeg je on sam nazvao „beskorisnim pokoljem“[1], Papa je osjetio potrebu za evanđeoskom obnovom misija u svijetu, kako bi se očistile od bilo kakvog kolonijalnog ometanja i držale daleko od nacionalističkih i ekspanzionističkih ciljeva koje su prouzročile tolike katastrofe. „Božja Crkva je univerzalna, nije stranac niti jednom narodu“,[2] napisao je, potičući također da se odbaci bilo kakav interes, jer sȁmo naviještanje i ljubav Gospodina Isusa, šireni svetošću života i dobrim djelima, razlog su misija. Benedikt XV. je tako dao poseban poticaj za missio ad gentes, koristeći se konceptualnim i komunikativnim sredstvima toga vremena, kako bi se probudila svijest, osobito među svećenicima, o misionarskoj dužnosti.

Ona odgovara trajnom Isusovu pozivu: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15). Prionuti uz ovu zapovijed Gospodina nije opcija za Crkvu: njezin je „neodgodivi zadatak“, kako je podsjetio Drugi vatikanski koncil,[3] jer Crkva „je po svojoj naravi misionarska“.[4] „Evangelizirati, naime, je milost i vlastiti poziv Crkve, njezin najdublji identitet. Ona postoji da bi evangelizirala“.[5] Da bi odgovarala tom identitetu i naviještala Isusa raspetoga i uskrsloga za sve, živog Spasitelja, Milosrđe koje spašava, „nužno je – tvrdi opet Koncil – da Crkva, uvijek pod utjecajem Duha Kristova, hodi istim putem kojim je hodio Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i samopožrtvovnosti“,[6]tako da stvarno komunicira Gospodina, „uzora novog čovječanstva, tj. onog čovječanstva prožetog bratskom ljubavlju, iskrenošću, duhom mira, koje svi silno žele“.[7]

Ono što je bilo u srcu Benedikta XV. prije gotovo stotinu godina i kao što nas koncilski dokument podsjeća više od pedeset godina, ostaje posve aktualno. Danas kao i tada „Crkva, koju je Krist poslao da svim ljudima i svim narodima objavi i priopći Božju ljubav, uviđa da joj još predstoji golemo misijsko djelo“.[8] U vezi s tim sveti Ivan Pavao II. je primijetio da „misija Krista otkupitelja, povjerena Crkvi, još uvijek je prilično daleko od svoga dovršenja“ i da „cjeloviti pogled na čovječanstvo pokazuje da je takva misija još uvijek na počecima te da se svim silama moramo angažirati u njezinoj službi“.[9] Stoga je on, riječima koje bih sada htio ponovno predložiti pažnji sviju, potaknuo Crkvu na „obnovljenu misionarsku obvezu“, u uvjerenju da misije „obnavljaju Crkvu, okrepljuju vjeru i kršćanski identitet, daju novi zanos i nove motivacije. Vjera se jača darivajući ju! Nova evangelizacija kršćanskih naroda naći će nadahnuće i potporu u odgovornosti za univerzalnu misiju“.[10]

U Apostolskom pobudnici Evangelii gaudium, sabirući plodove XIII. Redovne opće skupštine Sinode biskupa, sazvane da bi se razmišljalo o novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere, želio sam ponovno predstaviti ovaj hitan poziv cijeloj Crkvi: „Ivan Pavao II. nas je pozvao da prepoznamo kako se ‘ne smije izgubiti revnost u naviještanju’ onima koji su daleko od Krista, ‘jer to je prva zadaća Crkve’. Misijsko djelovanje ‘još je i danas najveći izazov za Crkvu’ i ‘pitanje misija mora biti na prvome mjestu’. Što bi se dogodilo ako bismo stvarno uzeli za ozbiljno te riječi? Jednostavno bismo prepoznali da je misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve“.[11]

Ono što sam namjeravao izreći još jedanput čini mi se neodgodivim: „Ima programatsko značenje i važne posljedice. Nadam se da će sve zajednice uložiti potrebna sredstva da napreduju na putu pastoralne i misijske preobrazbe, koja ne može ostaviti stvari takve kakve jesu. ‘Puka administracija’ danas više nije dovoljna. Trudimo se uspostaviti u svim krajevima svijeta ‘trajno stanje misija’“.[12]Ne bojmo se poduzeti, s povjerenjem u Boga i tolikom hrabrošću, „misijsko opredjeljenje koje može sve preobraziti, tako da običaji, načini na koje se stvari čine, satnice, jezik i svaka crkvena struktura postanu prikladan kanal za evangelizaciju današnjega svijeta, više nogo za samoodržanje. Reforma strukturâ, koju zahtijeva pastoralna preobrazba, može se shvatiti jedino u ovom smislu: pobrinuti se da sve one postanu više misionarske, da redovni pastoral u svim svojim aspektima bude širi i otvoreniji, da se u pastoralnim djelatnicima probudi stalna želja za izlaženjem i tako potpomogne pozitivni odgovor svih onih kojima Isus nudi svoje prijateljstvo. Kao što je Ivan Pavao II. govorio biskupima iz Oceanije, ‘svaka obnova u Crkvi mora imati misije kao svoju svrhu kako ne bi postala plijenom svojevrsne crkvene introvertiranosti’“.[13]

Apostolsko pismo Maximum illud potaknulo je, proročkim duhom i evanđeoskom iskrenošću, da se iziđe iz nacionalnih granica, kako bi se svjedočila Božja spasiteljska volja preko univerzalnog poslanja Crkve. Približavanje njegove stogodišnjice neka bude poticaj da se nadvlada ponavljajuće iskušenje koje se skriva iza svake crkvene introvertiranosti, svakog samo-referencijalnog zatvaranja u vlastite sigurne granice, svakog oblika pastoralnog pesimizma, svake sterilne nostalgije za prošlošću, da bi se umjesto toga otvorili radosnoj novosti Evanđelja. Također u ovim našim vremenima, rastrgani od tragedije rata i ugroženi žalosnom željom da se naglase razlike i potiču sukobi, Radosna vijest da u Isusu oproštenje pobjeđuje grijeh, život poražava smrt, a ljubav pobjeđuje strah, neka bude donesena svima s obnovljenim žarom i neka ulije povjerenje i nadu.

Upravo s ovim osjećajima, prihvaćajući prijedlog Kongregacije za evangelizaciju naroda, određujem Izvanredni misijski mjesec u listopadu 2019, kako bi se više probudila svijest o missio ad gentes i nastavila s novim poletom misionarska preobrazba života i pastorala. Moći će se na to dobro pripraviti, također kroz misijski mjesec u listopadu naredne godine, kako bi svi vjernici doista imali u srcu navještaj Evanđelja i obraćenje svojih zajednica u misionarskim i evangelizatorskim stvarnostima; kako bi se povećala ljubav za misije, koje „su velika ljubav prema Isusu ali, u isto vrijeme, i velika ljubav prema njegovu narodu“.[14]

Vama, poštovani brate, Dikasteriju kojim predsjedate i Papinskim misijskim djelima povjeravam zadatak da počnete pripremati ovaj događaj, osobito putem opširne senzibilizacije partikularnih Crkava, Instituta posvećenog života i Društava apostolskog života, kao i udruga, pokreta, zajednica i drugih crkvenih institucija. Izvanredni misijski mjesec neka bude prigoda intenzivne i plodne milosti za promicanje inicijativa i intenziviranje na poseban način molitve – duše svake misije – naviještanja Evanđelja, biblijskog i teološkog razmišljanja o misijama, djelâ kršćanske ljubavi i konkretnih akcija suradnje i solidarnosti među Crkvama, tako da se probudi i nikad nam ne bude oduzet misijski entuzijazam.[15]

Vatikan, 22. listopada 2017.

XXIX. nedjelja kroz godinu
Spomendan svetoga Ivana Pavla II.
Svjetski misijski dan

***

Apostolsko pismo Maximum illud Vrhovnog svećenika Benedikta XV. patrijarsima, primatima, nadbiskupima i biskupima katoličkog svijeta o djelovanju misionara u svijetu

Časna Braćo,
pozdrav i apostolski blagoslov.

Veliko i uzvišeno poslanje koje je naš Gospodin Isus Krist, na putu povratka k Ocu, povjerio svojim učenicima kada je rekao: «Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju»[16] zacijelo nije trebalo završiti smrću apostola, nego trajati preko njihovih nasljednika do kraja vremenâ, tj. dokle god bi na zemlji postojali ljudi koje treba spasiti naukom istine. Doista od toga dana kada «oni pak odoše i propovijedahu posvuda»[17] tako da se «po zemlji razliježe jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta sežu»[18]. Crkva Božja, sjećajući se božanskog poslanja, nikada nije prestala, tijekom stoljeća, slati glasnika i navjestitelja božanske riječi koji bi navješćivali vječno spasenje koje je Krist donio ljudskom rodu. Štoviše, tijekom prva tri stoljeća kršćanstva, kad se činilo da je bijes progonstava oslobođenih iz pakla, trebao ugušiti u krvi Crkvu u nastajanju, evanđeoska riječ je bila razglašena i odjeknula je do krajnjih granica Rimskog Carstva. A kada su kasnije mir i sloboda javno dodijeljeni Crkvi, još su veći bili njezini uspjesi postignuti apostolatom diljem svijeta, osobito radom ljudi koji se odlikuju revnošću i svetošću. Razdoblje je to u kojem Grgur Prosvjetitelj Armeniju privodi kršćanskoj vjeri; Viktorin Štajersku; Frumencije Etiopiju; vrijeme je to kada Patrik osvaja Irce za Krista; Augustin Engleze; Kolumban i Paladije Škote; Willibrord, prvi biskup Utrechta, evangelizira Nizozemsku; Bonifacije i Ausgarije Njemačku; Ćiril i Metodije Slavene. Proširujući nadalje krug apostolata, William iz Rubrucka prodire s plamenom Evanđelja među Mongole; blaženi Grgur X šalje misionare u Kinu, a sinovi Franje Asiškoga uskoro uspostavljaju ondje žive zajednice kršćana koje su uništene zatim usljed oluja progonstva.

Nakon što je otkrivena Amerika, mnoštvo apostolskih muževa, među kojima valja osobito spomenuti Bartolomea Las Casasa, slava i svjetlost dominikanskog reda, posvećuje se zaštiti siromašnih starosjedilaca, protiv zloglasne ljudske tiranije, u svrhu da ih oslobodi od ekstremnog ropstva demona. U isto vrijeme, Franjo Ksaverski, vrijedan također usporedbe s apostolima, nakon što se toliko znojio za slavu Božju i spasenje duša u Istočnoj Indiji i Japanu, umro je na rubu Kineskog carstva, za kojim je čeznuo, gotovo otvarajući sa svojom smrću put do nove evangelizacije onih uništenih područja, gdje bi revni sinovi tolikih redovničkih redova i mnogih misionarskih ustanova među tisuću nedaća vršili apostolat.

Naposljetku, posljednji otkriveni kontinent, Australija, i na isti način središnja Afrika, istražene odvažno i ustrajno, primile su glasnike kršćanske vjere; i u golemom Tihom oceanu ne postoji ni jedan otok, bez obzira koliko udaljen, do kojeg ne bi bila došla revnost naših misionara. Među njima, mnogi, žudeći za spasenjem svoje braće, slijedeći primjer apostola stigli su do vrhunaca svetosti. I mnogi drugi, kruneći svoj apostolat mučeništvom, krvlju su zapečatili svoju vjeru.

Uistinu, veoma začuđuje tvrdnja kako su, nakon tolikih teških napora koje su podnosili naši u širenju vjere, nakon tolikih brojnih slavnih pothvata i primjera nepobjedive snage, još uvijek brojni oni koji počivaju u tmini i sjeni smrtnoj, s obzirom na to da broj nevjernika, prema nedavnom izračunu, doseže milijardu.

Stoga, suosjećajući s nesrećom jednog takvog znatnog mnoštva duša, i željni, po svetoj apostolskoj dužnosti, učiniti ih dionicima božanskog otkupljenja, vidimo s velikom radošću i utjehom da, pod utjecajem Duha Božjega, svakim se danom u različitim dijelovima kršćanstva povećava revnost dobrih u promicanju i razvoju svetih misija među nevjernicima. I upravo kako bismo podržali ovaj pokret i pružili mu snažan impuls u cijelom svijetu, kao što i moramo i živo se nadamo, mi, nakon što smo uporno molili svjetlo i pomoć od Gospodina, šaljemo vama, časnoj braći, ovo pismo, kako bi potaknulo vas, vaš kler i narode vama povjerene, i kako bi vam pokazalo na koji bi način mogli pomoći ovom najsvetijem zadatku.

Upravljamo prije svega riječ onima koji, kao biskupi, vikari ili apostolski prefekti, upravljaju svetim misijama; od njih u stvari direktno ovisi širenje vjere, i u njih Crkva polaže nadu u njezinu veću raširenost. Znamo koliki je duh apostolata živ u njima. Dobro su nam poznate neizmjerne poteškoće koje su morali nadvladati i teške kušnje koje su pretrpjeli, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, ne samo kako bi sačuvali već stečene položaje, nego kako bi također sve više širili Božje kraljevstvo. Ipak, znajući dobro njihovu privrženost i njihovu sinovsku pobožnost prema ovoj Apostolskoj Stolici, otvaramo im Naše srce s punim pouzdanjem, kao što bi i otac učinio prema svojoj djeci. Dakle, neka razmišljaju prije svega da oni, kako se inače kaže, moraju biti duša svoje misije. Stoga, neka svojim svećenicima i suradnicima budu osobit uzor svojom revnošću izgradnje, potičući ih i hrabreći ih uvijek da teže za višim dobrom. Budući da svi oni koji na bilo koji način rade u vinogradu Gospodnjem moraju shvatiti, iskusiti, i reći ćemo, gotovo čuti da oni u poglavarima imaju pravog oca, budnog, marljivog, punog pažnje i ljubavi, koji srdačno, grleći sve i svakoga, dijeli s njima radosti i žalosti, potpomaže i promiče svaku dobru inicijativu i, jednom riječju, smatra svojom vlastitom stvari sve ono što im pripada. Može se reći da sudbina misije ovisi od načina na koji je vođena: stoga, nesposobnost onoga koji njome upravlja može se pokazati vrlo štetnom. Zapravo, onaj koji se posvećuje apostolatu misija, napušta svoju domovinu, obitelj i rođake; često se izlaže dugom i opasnom putovanju, voljan i spreman podnijeti bilo kakvu nevolju kako bi stekao mnoge duše za Krista. Ukoliko, dakle, ima poglavara koji mu brižljivom ljubavlju pomaže u svakoj okolnosti , nema sumnje da će djelovanje biti vrlo plodonosno; inače postoji mnogo toga za strah da on, malo-pomalo obaran protivnostima i nevoljama, završi predajući se obeshrabrenju i inertnosti.

Nadalje, onaj koji predsjeda misiji mora joj pokušati dati maksimalan rast i razvoj. Budući da mu je povjereno na brigu cijelo području misije, jasno je da će morati odgovarati za vječno spasenje svih stanovnika te regije. Stoga ne smije se zadovoljiti s tim da je osvojio nekoliko tisuća duša od čitavog onog mnoštva, nego neka se nastoji brinuti i zadržati one koje je dao Isusu Kristu, tako da se nitko od njih ne bi vratio na put propasti. I neka ne vjeruje da je potpuno izvršio svoju dužnost, ukoliko ranije ne bude iskoristio svu svoju snagu kako bi obratio preostali broj nevjernika, koji je obično daleko veći. Stoga će biti od velike koristi, kako bi se sve više olakšalo naviještanje Evanđelja, stvoriti nove misijske centre i sjedišta koji će potom dovesti do novih vikarijata ili prefektura kad se bude smatralo prikladnim podijeliti tu misiju. U tom smislu želimo dati zasluženu pohvalu onim apostolskim vikarima koji, čineći tako, doprinose napredovanju Kraljevstva Božjega, i koji, gdje ne mogu naći nove suradnike u vlastitom redu, rado prihvaćaju suradnike iz druge redovničke obitelji.

Naprotiv, koliko bi za ukor bilo ponašanje onoga koji bi, zadužen za obrađivanje dijela Gospodnjeg vinograda, smatrao ga svojim isključivim vlasništvom, ljubomoran što bi ga dodirivale druge ruke. I koju ogromnu odgovornost ne bi morao suočiti pred vječnim sucem on, pogotovo ako bi se maleni broj kršćana – kako to često biva – gotovo izgubio usred mnoštva nevjernika, i ako bi u svom djelovanju, nedostatnom za poučavanje tog broja, ustrajao u ne traženju pomoći od drugih suradnika! S druge strane, poglavar misije, koji revnuje samo oko slave Božje i spasenja duša poziva, ukoliko je potrebno, suradnike sa svih strana kako bi mu pomogli u njegovoj svetoj službi, bez obzira na to pripadaju li drugom redu ili su različite nacionalnosti, «samo [da] se na svaki način […] Krist navješćuje»[19]; i ne poziva samo suradnike, nego također i suradnice za škole, sirotišta, ubožnice, bolnice, uvjeren kako su sva ta djela ljubavi najučinkovitije sredstvo za širenje vjere u rukama božanske Providnosti.

Osim toga, dobar poglavar misije ne ograničava svoje djelovanje samo na svoj teritorij, ne zanimajući se za ono što se izvan njega događa; nego kada to zatraži ljubav Kristova ili njegova slava – jedino što bi njega zanimalo – pokušava ostati u kontaktu sa susjednim kolegama. Naime, često postoje interesi koji se odnose na istu regiju, koji se ne mogu dobro njegovati bez zajedničkog dogovora. I za religiju je također vrlo korisno kada bi upravitelji misija redovito održavali sastanke kako bi se međusobno savjetovali i poticali. Konačno, onaj koji predsjeda misijom mora posvetiti svoju primarnu brigu dobroj formaciji domaćeg klera na kojem su posebno položene najbolje nade novoga kršćanstva. Zapravo, domaći svećenik, koji sa svojim sunarodnjacima dijeli zajedničko podrijetlo, narav, mentalitet i težnje, izvanredno je sposoban usaditi vjeru u njihova srca, jer više nego ijedan drugi poznaje načine uvjeravanja. Stoga se često događa da s lakoćom dopire tamo gdje strani misionar ne može doprijeti.

Međutim, kako bi mogao postići željene rezultate, jamačno je potrebno da se domaći kler pouči i obrazuje kako priliči. Stoga, nije dovoljna bilo koja osnovna formacija, toliko da može biti pripušten svetome Redu, nego ona mora biti cjelovita i savršena kao ona koja se obično daje svećenicima civiliziranih naroda. Konačno, ne treba formirati domaći kler kao nekakvu nižu klasu, koja se ima koristiti samo u drugotnim zadaćama, nego takav kler koji bi, dok je na razini svoje svete službe, jednog dana sam mogao preuzeti upravljanje vlastitim kršćanskim pukom. Budući da je Crkva Božja univerzalna, i stoga nipošto strana ni jednom narodu, priliči da u svakom narodu ima svećenika sposobnih usmjeriti svoje sunarodnjake, kao učitelji i vođe, na put vječnog spasenja. Stoga, tamo gdje bude postojao dovoljan broj domaćeg klera dobro poučenog i dostojnog svoga svetog poziva, tamo će se moći reći da je Crkva dobro utemeljena i da je izvršeno djelo misionara. A ukoliko bi se ikada podigla oluja progona da se tamo svrgne Crkvu, ne bi bilo straha da bi, s takvim temeljom i čvrstim korijenima, ona podlegla neprijateljskim nasrtajima.

Uistinu, Apostolska Stolica je uvijek uporno nastojala kako bi poglavari misija dobro razumjeli taj vrlo važan zadatak i kako bi ga svom snagom izvršili: dokaz tomu neka budu stari i novi Zavodi osnovani u ovome Gradu za formiranje stranih klerika, osobito istočnog obreda. Ipak, nažalost, još uvijek postoje regije u kojima se, premda je katolička vjera već stoljećima prisutna, susreće domaći kler čiji je broj opada. Isto tako postoje mnogi narodi, iako su već postigli visoki stupanj civilizacije tako da bi mogli predstaviti ugledne ljude u svakoj grani industrije i znanosti, a ipak, iako stoljećima pod utjecajem Evanđelja i Crkve još uvijek nisu mogli imati vlastitih biskupa koji bi ih vodili, niti svećenika tako utjecajnih da vode svoje sugrađane. Ovo pokazuje da se u obrazovanju svećenikâ predviđenih za misije, tu i tamo slijedila vrlo nepotpuna i nedovoljna metoda. Stoga, kako bismo izbjegli takvu neugodnost, želimo da Sveta Kongregacija za širenje vjere poduzme, kako to smatra prikladnim, mjere i odredbe koje odgovaraju različitim regijama; neka se zanima za osnivanje i za dobro funkcioniranje bilo regionalnih bilo međubiskupijskih Sjemeništa; i neka na poseban način nadgleda formaciju klera u pojedinima vikarijatima i u različitim misijama.

A sada se obraćamo vama, ljubljeni sinovi, radnicima Gospodnjeg vinograda, od kojih izravno ovise širenje kršćanske istine i spasenje mnogih duša. Prije svega, potrebno je da razumijete vaš uzvišen poziv. Razmislite da je služba koja vam je povjerena apsolutno božanska i iznad malih ljudskih interesa, jer vi donosite svjetlo onima koji leže u sjeni smrti, otvarate vrata neba onima koji idu prema vječnoj propasti. S obzirom da je svakome od vas rekao Gospodin: «Zaboravi svoj narod i dom oca svog»[20], sjetite se da ne trebate širiti ljudsko kraljevstvo nego ono Kristovo i ne dodavati građane zemaljskoj domovini, nego onoj nebeskoj. Odavde se može shvatiti kako bi bilo žalosno ukoliko bi postojali misionari koji bi, zaboravljajući vlastito dostojanstvo, mislili više na svoju zemaljsku domovinu nego na onu nebesku; i koji bi bili zaokupljeni širenjem moći i slave zemaljske domovine iznad svih stvari. To bi bila jedna od najtužnijih rana apostolata, koja bi u misionaru paralizirala revnost za duše i smanjila bi mu autoritet među domorocima. Ovi, zapravo, iako barbari i divlji, dovoljno razumiju ono što želi i traži od njih misionar, i znaju, reklo bi se nanjušiti, ukoliko ima slučajno drugi cilj osim njihovog duhovnog dobra. Pretpostavimo da nije potpuno uklonio ove ljudske namjere i da se ne ponaša u potpunosti kao pravi čovjek apostolata, nego daje razlog za pretpostaviti da promiče interese vlastite domovine; zasigurno će sav njegov rad postati sumnjičav stanovništvu; što će lako dovesti do uvjerenja da kršćanska religija nije ništa više osim religije određene nacije, i prihvaćajući je pojedinac biva stavljen u odnos ovisnosti prema jednoj stranoj državi, odričući se na taj način vlastite nacionalnosti.

Određeni misionarski časopisi, koji su se pojavili u ovim posljednjim vremenima i u kojima je više od žara za širenjem Božjeg kraljevstva očiglednija želja za proširenjem utjecaja vlastite zemlje, izazivaju nam veliku brigu. Začuđujuće je da iz njih ne izlazi na vidjelo nikakva zabrinutost za odvraćanje od poganskog duha iz svete religije. Upravo suprotno, katolički misionar dostojan tog imena, i ne nikada zaboravljajući da nije izaslanik svoje zemlje, već Krista, ponaša se tako da svatko nesumnjivo u njemu prepozna službenika one religije koja, prihvaćajući sve ljude koji štuju Boga u duhu i istini, nije strana nijednom narodu, i «tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist»[21].

Još jedan ozbiljan nedostatak kojeg se misionar mora pažljivo čuvati jest tražiti druge koristi koji ne bili oni za duše. O tome nije nužno trošiti previše riječi. Doista, kako bi mogao, onaj tko je pohlepan za novcem, tražiti jedino i prikladno Božju slavu, što i jest njegova dužnost i, promičući je spašavajući svoga bližnjega, i biti spreman žrtvovati sve što ima čak i vlastiti život? Treba dodati da bi on na taj način izgubio velik dio svog autoriteta i ugleda pred nevjernicima, pogotovo ukoliko bi ta pohlepa za dobiti, kako to često biva, u njemu već postala škrtost: niti jedna stvar je, od ovog prljavog poroka, dostojnija preziranja u očima ljudi i neprikladnija za kraljevstvo Božje. Naprotiv, neka dobar navjestitelj Evanđelja pažljivo nasljeduje u ovom apostola poganâ, koji nije samo rekao Timoteju: «Imamo li dakle hranu i odjeću, zadovoljimo se time»[22], nego je mnogo cijenio nesebičnost da si je, čak i usred tolikih aktivnosti svoje službe, pribavljao hranu radom vlastitih ruku.

Međutim, prije nego započne svoj apostolat, misionar se treba pažljivo pripremiti; premda se može opaziti kako nema potrebe za tolikom znanošću za one koji idu naviještati Krista među surovim i neciviliziranim narodima. Zapravo, iako je istina da je za obraćenje i spasenje duša neizmjerno učinkovitija krepost od znanja, ipak, ako netko prije nije stekao određeno znanje kršćanske doktrine, kasnije bi shvatio da mu nedostaje velika zaštita kako bi postigao uspjeh u svojoj svetoj službi. Nije rijedak slučaj da se misionar nađe bez knjiga i bez mogućnosti savjetovanja s nekom učenom osobom; i da u međuvremenu mora odgovoriti na postavljene mu primjedbe protiv vjere i riješiti vrlo teška pitanja i probleme. K tomu treba pridodati da što se više bude pokazao poučenim, to će biti veće poštovanje koje će uživati među ljudima; naročito, ako se bude našao među narodom koji cijeni i časti studij i znanje; prema tome bilo bi vrlo neprikladno da glasnici istine budu lošiji u odnosu na službenike zablude. Stoga, dok se bogoslovi, koje je Bog pozvao, budu prikladno pripremali za inozemne misije, morat će biti poučeni u svim disciplinama koje trebaju misionaru, bilo svete bilo profane. Upravo želimo da se to brižno čini u školama Papinskoga zavoda za širenje vjere; gdje također naređujemo da se odsada ima dati posebna pouka o svemu što se odnosi na misije.

Prvo što misionar mora znati jest jezik naroda, čijem se obraćenju namjerava posvetiti. I nije dovoljno da ima bilo kakvo znanje o jeziku, nego ga mora posjedovati na takav način da ga može ispravno i brzo govoriti. Dužnik je, zapravo, svim ljudima, kako surovima tako i mudrima; i ne može ignorirati činjenicu kako je lako onome tko dobro govori zadobiti naklonost sviju. S obzirom na tumačenje kršćanske doktrine, neka ga marljivi misionar ne povjerava katehetama, nego neka ga preuzme kao vlastiti zadatak, štoviše kao jednu od glavnih svojih obveza, znajući dobro da je poslan od Boga bez ikakvog drugog cilja, osim naviještati Evanđelje. Ponekad se može dogoditi da se, kao službenik i predstavnik svete religije, mora pojaviti pred vlastima zemlje, ili biti pozvan na sastanak učenih: a kako bi mogao braniti ugled svoga stupnja ukoliko, neznanjem jezika, ne bi mogao izraziti svoje misli?

Upravo smo to namjeravali kada smo maločas, kako bismo razvili i ojačali Crkvu na Istoku, utemeljili ovdje u Rimu poseban Zavod kako bi se oni koji se posvećuju apostolatu na tim područjima mogli dobro obrazovati u svemu, posebno u poznavanju jezika i običaja Istoka. Budući da nam se čini da je ovaj Zavod velika prilika, iskoristili smo ovu prigodu da potaknemo sve poglavare redova i redovničkih obitelji, kojima su povjerene misije na Istoku, da pošalju tamo svoje učenike, namijenjene samim misijama, kako bi mogli steći čvrstu kulturu.

Ipak prije svega, kako smo već rekli, neophodna je svetost života onima koji se pripremaju za apostolat. Zapravo je potrebno da onaj koji naviješta Boga bude čovjek Božji, i da mrzi grijeh. Posebno među nevjernicima, koji su više vođeni instinktom nego razumom, mnogo je korisnije propovijedanje primjerom nego riječima. Neka misionar ima najljepše osobine uma i srca, neka bude pun znanja i kulture; međutim ukoliko se te osobine ne pridruže besprijekornom i svetom životu, imati će vrlo malo ili nimalo učinkovitosti za spasenje narodâ; štoviše, često će biti štetni Njemu samomu i drugima.

Neka, dakle, bude uzorno ponizan, poslušan i neporočan: neka bude osobito pobožan, posvećen molitvi i neprestanom sjedinjenju s Bogom, zdušno se brinući za spasenje duša pred Njim. Budući da koliko više bude povezan s Bogom, toliko će mu obilnije biti dodijeljena Gospodnja milost. Neka sluša apostolovu opomenu: «Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost»[23]. Nakon što se uklone sve prepreka uz pomoć ovih vrlina, pristup istine ljudskim srcima je jednostavan i lagan, i ne postoji tako tvrdoglava volja koja bi mogla odoljeti. Stoga misionar koji, nasljedujući Gospodina Isusa, izgara ljubavlju, prepoznajući čak i u najizgubljenijim poganima Božju djecu, otkupljenu istom cijenom božanske krvi, koji se ne ljuti zbog njihove grubosti, ne plaši se pred izopačenosti njihovih običaja, ne postupa s njima osorno i strogo, nego ih pokušava privući svom slatkoćom kršćanske dobroćudnost, kako bi ih jednog dana doveo u zagrljaj Krista, Dobrog Pastira. S tim u svezi može meditirati onaj odlomak Svetoga Pisma: «Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospode… Ti, silni gospodaru, sudiš blago i upravljaš nama s velikom pažnjom, jer kad god hoćeš, moć ti je pri ruci»[24]. A koja će nevolja, koja nedaća ili opasna neizvjesnost moći ikada obeshrabriti takvog glasnika Isusa Krista? Nijedna: budući da, zahvalan Bogu koji ga je pozvao na tako veličanstvenu misiju, spreman učiniti sve, velikodušno podnijeti teškoće, pogrde, glad, uskraćivanja, i najstrašniju smrt, kako bi oslobodio samo jednu dušu od vrata paklenih.

S ovim namjerama i odlukama, misionar, slijedeći primjer Krista Gospodina i apostolâ, gorljivo se priprema ispuniti svoju zadaću, ali neka se sjeti staviti sve svoje povjerenje u Boga. Širenje kršćanske mudrosti, kako smo rekli, Božje je djelo, budući da samo Bog zna prodrijeti u duše, prosvijetliti umove sjajem istine, zapaliti u srcima plamen kreposti i udijeliti čovjeku potrebne snage kako bi mogao prigrliti i slijediti ono što je upoznao kao istinito i dobro. Stoga, ako Gospodin ne pomogne umornom službeniku, sva njegova nastojanja biti će uzaludna. Usprkos svemu tome, neka on nastavi srdačno svoje djelovanje, pouzdajući se u pomoć božanske milosti, koja nikada nije uskraćena onima koji je zazivaju.

U ovom trenutku ne mogu se zanemariti žene koje su, od početaka kršćanstva, učinkovito surađivale s navjestiteljima u širenju Evanđelja. Posebno su vrijedne zaslužene pohvale one djevice koje su posvećene Bogu, koje se u velikom broju nalaze u svetim misijama, posvećene ili obrazovanju djece ili drugim različitim djelima pobožnosti i dobrotvornosti: i želimo da one iz ove Naša pohvale dobiju novu snagu i hrabrost da dodatno povećaju svoje zasluge u korist Crkve; uzimajući za sigurno da će njihov rad biti toliko korisniji, koliko se budu više angažirale oko vlastitog duhovnog savršenstva.

Sada bi željeli uputiti riječ svima onima koji su, po velikom milosrđu Božjem, već u posjedu istinske vjere i uživaju u njezinim ogromnim blagodatima. Prije svega, moraju imati na umu vrlo strogu obvezu koja im pripada kako bi pomogli misijama. Zapravo, Bog «im odredi dužnosti prema bližnjemu»[25] i ta dužnost je utoliko stroža, koliko je veća potreba bližnjega. Ali tko više od nevjernika treba našu bratsku pomoć, nalazeći se u bijedi nepoznavanja Boga, na milost i nemilost raskalašenih strasti i pod teškom tiranijom demona? Stoga svi koji pridonose, prema vlastitim mogućnostima, da prosvjetljuju pogane, prije svega pomažući radu misionara, pružaju Bogu najugodnije svjedočanstvo svoje zahvalnosti što su im pomogli darom vjere.

Postoje tri vrste pomoći koje se mogu dati misijama i koje misionari ne prestaju tražiti. Prva pomoć je na dohvatu svakom čovjeku, a to je da im Gospodin, posredstvom molitve bude naklonjen. Već smo više puta primijetili da će rad misionara biti neplodan i uzaludan ukoliko ne bude oplođen božanskom milošću; kao što je Pavao govorio za sebe: «Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti»[26]. Da bi isprosili ovu milost postoji samo jedan način: sastoji se u ustrajnosti ponizne molitve, kao što reče Gospodina: «ako […] zaištu što mu drago, dat će im Otac moj»[27]. Ne može se sumnjati u ispunjenje ove molitve, budući da se radi o jednoj tako plemenitoj stvari i tako ugodnoj u Božjim očima. Stoga, kao što Mojsije nekoć na vrhu brda, podižući ruke prema nebu, moljaše božansku pomoć u korist Izraelaca koji su se borili protiv Amalečana, tako svi kršćani moraju, moleći, pomoći glasnicima Evanđelja, dok se oni znoje u vinogradu Gospodnjem. A budući da je za tu svrhu uspostavljen «Apostolat molitve», živo ga preporučujemo svim vjernicima, želeći da nitko ne odbije sudjelovati u njemu, nego da svi, štoviše, budu željeli, ako ne i zaista, onda barem sa srcem sudjelovati u svetim apostolskim naporima.

Drugo, potrebno je nadoknaditi nedostatak misionara, koji je, iako se već ranije osjetio, postao mnogo osjetljiviji nakon rata, tako da mnogim dijelovima Gospodnjeg vinograda nedostaje radnika. Stoga se pozivamo na vašu brižljivost, časna Braćo: i učinit ćete nešto dostojno svoje ljubavi prema vjeri ako budete potaknuli u kleru i učenicima biskupijskog sjemeništa misionarski poziv čim netko o tome dade svjedočanstvo. Ne dopustite se obmanuti bilo kakvom slikom dobra ili ljudskih promišljanja, bojeći se da bi se otelo od vaše biskupije onoliko koliko ste dali misijama. Na mjesto jednog misionara kojeg ćete darovati, Bog će podići više svećenika koji će biti vrlo korisni vašoj biskupiji. I ovdje požurujemo poglavare redova i redovničkih ustanova koje su posvećene inozemnim misijama, kako bi za to odredili najbolje svoje učenike, to jest one koji bi se po svetosti života, duhu odricanja i revnosti za dušama uistinu pokazali prikladnima za tešku službu apostolata. I kada poglavari budu doznali da su njihovi misionari sretno doveli neke stanovnike iz sramotnog praznovjerja ka kršćanskoj mudrosti i da su tamo utemeljili prilično stabilnu Crkvu, također neka dopuste da se takvi Kristovi vojnici presele kako bi iščupali još jedan narod iz ruku đavla i kako bi ostavili drugima, bez žaljenja, zadatak povećanja i unapređenja onoga što su sami obećali Kristu. Na taj će način, dok budu služili velikom broju duša, privući također svojim redovničkim zajednicama najizvrsnije darove božanske dobrote.

No, kako bi podržali misije potrebna su također i materijalna sredstva, i to ne mala, pogotovo jer su potrebe uvelike povećane nakon rata, koji je oštetio ili uništio škole, skloništa, bolnice, ambulante i druge fondacije ljubavi. Stoga toplo pozivamo sve dobre ljude, kako bi u granicama vlastitih mogućnosti, željeli to obilno osigurati. Doista «tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?»[28]. Tako apostol Ivan govori o onima koji su pritiješnjeni materijalnim potrebama. No, koliko se više u ovom slučaju mora obdržavati sveti zakon ljubavi, budući da se radi ne samo o pomaganju jednom neizmjernom broju ljudi koji se bori između bijede i gladi, nego prije svega o oslobađanju golemog mnoštva iz ropstva sotone kako bi ga zadobio na slobodu djece Božje? Stoga posebno želimo da se od velikodušnosti katolika pomažu ona djela koja su posebno osnovana za dobrobit misija. Na prvom mjestu «Djelo širenja vjere», mnogo puta javno pohvaljeno od strane papâ Naših predšasnika i želimo da se Sveta Kongregacija za širenje vjere o tome osobito pobrine kako bi jednog dana postala plodonosnija izvrsnim plodovima. Ona [Kongregacija] osobito mora pružiti obilna sredstva neophodna za održavanje već stvorenih misija i drugih koji imaju biti formirane: stoga se uzdamo da katolici cijelog svijeta neće dopustiti da dok jedni imaju obilna sredstva za širenje zablude, naši za širenje istine imaju se boriti sa siromaštvom. Preporučujemo također «Djelo svetog djetinjstva», koje se zauzima da se podijeli krštenje umirućoj djeci nevjernika. Djelo je to dostojno još veće pohvale zato što u njemu mogu sudjelovati također i naša djeca, koja se na taj način, spoznajući koliko je neprocjenjiv dar vjere, uče dati svoj doprinos zajedno s drugima. Ne treba također zaboraviti i «Djelo sv. Petra», čija je svrha dobra formacija domaćeg klera u misijama. Isto tako, želimo da se marljivo obdržava ono što je propisao Naš predšasnik sretne uspomene, Lav XIII.: to jest da se na dan Bogojavljenja u svim crkvama svijeta prikuplja prilog «za otkup robova Afrike» i da se prikupljena sredstva proslijede Svetoj Kongregaciji za širenje vjere.

Kako bi se Naše želje mogle sigurnije i sretnije ispuniti, potrebno je da vi, časna Braćo, na poseban način organizirate vaš kler u pogledu misija. Vjernici su općenito dobro raspoloženi i naklonjeni podupirati djelo apostolata; i ne treba dopustiti da te dobre sklonosti nestanu, štoviše, nastojte izvući od njih najveću korist za misije. U tu svrhu znajte da je Naša želja da se u svim biskupijama Katoličke crkve uspostavi udruga pod nazivom «Misionarska zajednica klerika»; i želimo da ona bude ovisna o Svetoj Kongregaciji za širenje vjere, kojoj smo već za tu svrhu dali sve prikladne ovlasti. Osnovana nedavno u Italiji, ova se udruga brzo širila na razne krajeve, a kako uživa svu Našu naklonost, već je obogaćena od Nas brojnim milostima. I to s pravom: budući da, pomoću nje, djelovanje klera postaje mudro uređeno, bilo da privuče vjernike na obraćenje mnogih pogana, ili da pomogne u razvoju i porastu svih, od ove Apostolske Stolice odobrenih, Djelâ u korist misija.

Evo, časna Braćo, što smo htjeli prenijeti vam o širenju vjere diljem svijeta. Ukoliko svi budu vršili svoju dužnost, u što smo sigurni, možemo se opravdano nadati da će svete misije, oporavljene od teških šteta rata, ponovno procvasti. I ovdje, čini nam se kako božanski Učitelj i nas opominje, kao nekoć Petra, riječima: «Izvezi na pučinu»[29] veliki žar očinske ljubavi nas potiče željeti dovesti cijelo čovječanstvo u njegov zagrljaj. Doista, udjeljuje uvijek na živ i snažan način Duha Božjega svojoj Crkvi, stoga revnost tolikih apostolskih muževa koji su radili i dalje rade na proširenju granica ne može ostati bez ploda. Potaknuti njihovim primjerom, pojavit će se i druge čete apostolâ koji će, uz pomoć molitve i velikodušnosti dobrih ljudi, osvojiti tolike duše za Krista.

Neka velika Majka Božja, Kraljica apostolâ, bude naklonjena zajedničkim željama, i neka isprosi nad glasnike Evanđelja rosu Duha Svetoga; s Njezinom zaštitom, i kao zalog očinske naklonosti, srdačno podjeljujemo vama, časna Braćo, vašem kleru i vašem narodu Apostolski blagoslov.

Dano u Rimu,
pri Svetom Petru,
30. studenoga 1919.,
šeste godine Našega Pontifikata.

Papa Benedikt XV.


[1] Lettera ai capi dei popoli belligeranti, 1. kolovoza 1917.: AAS 9 (1917.), 421-423.
[2] Benedetto XV, Lett. ap. Maximum illud, 30. studenoga 1919.: AAS 11 (1919.), 445.
[3] Decreto sull’attività missionaria della Chiesa Ad gentes, 7. prosinca 1965.., 7: AAS 58 (1966.), 955.
[4] Ibid., 2: AAS 58 (1966.), 948.
[5] Paolo VI, Esort. ap. Evangelii nuntiandi, 8. prosinca 1975., 14: AAS 68 (1976.), 13.
[6] Decr. Ad gentes, 5: AAS 58 (1966.), 952.
[7] Ibid., 8: AAS 58 (1966.), 956-957.
[8] Ibid., 10: AAS 58 (1966.), 959.
[9] Lett. enc. Redemptoris missio, 7. prosinca 1990., 1: ASS 83 (1991.), 249.
[10] Ibid., 2: AAS 83 (1991.), 250-251.
[11] N. 15: AAS 105 (2013.), 1026.
[12] Ibid., 25: AAS 105 (2013.), 1030.
[13] Ibid., 27: AAS 105 (2013.), 1031.
[14] Ibid., 268: AAS 105 (2013.), 1128.
[15] Ibid., 80 (2013.), 1053.
[16] Mk 16,15.
[17] Mk 16,20.
[18] Ps 19(18),5.
[19] Fil 1,18.
[20] Ps 45 (44),11.
[21] Kol 3,11.
[22] 1Tim 6,8.
[23] Kol 3,12.
[24] Mudr 12,2.18.
[25] Sir 17,14.
[26] 1Kor 3,6.
[27] Mt 18,19.
[28] 1Iv 3,17.
[29] Lk 5,4.

Povezani članci

Back to top button