Propovijed umirovljenoga biskupa mons. Franje Komarice prigodom 40. obljetnice biskupskog ređenja

Draga braćo u biskupskoj službi, draga braćo svećenici, dragi đakone, dragi redovnici, drage sestre redovnice, draga moja rodbino, dobročinitelji, prijatelji i dugogodišnji suradnici, dragi Kristovi vjernici, s područja naše biskupije, Vi, dragi brojni nazočni prognani članovi naše biskupije i svi drugi, pristigli iz daleka i iz blizine, na ovo današnje svečano slavlje,

1. „Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova, pa dođosmo pokloniti se Gospodinu“ (Mt 2, 2b)

To su riječi „mudraca s Istoka“, kako ih označava apostol i evanđelist Matej. Saslušasmo ih malo prije. Spomenuti mudraci su – kao pogani, tj. Ne-Židovi, stigli, nakon dugog i napornog putovanja, u židovski sveti grad Jeruzalem, slijedeći čudnovatu Zvijezdu. Tražili su, kako sami rekoše, „novorođenog kralja židovskog da mu se poklone“.

Iz malo prije citirane rečenice razabiremo nekoliko činjenica, važnih i za nas, okupljene na ovom današnjem svečanom slavlju.

Ovi su mudri ljudi, „mudraci s Istoka“, znali da se trebaju najprije izvući iz okruženja svoga vlastitog životnog mraka, kako bi mogli potražiti i naći dragocjeno životno Svjetlo, koje će im pomoći raspoznati što je u njihovom životu istina a što je obmana i laž. Oni su uvidjeli da nije Jeruzalem, niti ozračje kralja Heroda, kako su do tada mislili, mjesto rođenja novog kralja židovskog, kojega su oni bili tražili.

Bili su prinuđeni shvatiti da dotadašnje njihove predodžbe o „novorođenom židovskom kralju“ ne odgovaraju stvarnom stanju stvari. Uz pomoć one čudnovate Zvijezde, koja im se ponovo ukazala, mudraci su u obližnjem gradiću Betlehemu našli traženo novorođeno dijete i prepoznali u njemu Mesiju, Spasitelja, i to u nimalo kraljevskom, a još manje u božanskom ambijentu. Tu su mu se poklonili i udijelili mu darove koje su donijeli sa sobom. Na poklon Neba njima, oni su uzvratili svojim darovima. Tako rade istiniti i zahvalni ljudi koji dožive u svojoj nutrini Bogojavljenje.

Sažeto rečeno: kod ovih poganskih mudraca prepoznajemo njihovu ljudsku veličinu i njihovu istinitost:

– prvo, u njihovom upornom traženju istine – da je Bog Gospodar cijelog svijeta, tj. i ljudi i stvari i događanja;

– drugo, u njihovu poklonu nejakom djetetu, obavijenom velikom bijedom i u njihovu darivanju toga djeteta, u kojem su oni prepoznali Osobu vrijednu najvećeg poštovanja;

– i treće, vrlo važno, upućeni Božjim upozorenjem da se ne vraćaju zlobnom kralju Herodu,  kad se ticalo njihova daljnjeg životnog putovanja, poslušali su Boga a ne zemaljskog  vlastodršca.

Današnja svetkovina Bogojavljenja, sa svojim bogatim liturgijskim porukama i sadržajem, dozivlje nam u svijest objavu Božjeg jarkog svjetla, koje dolazi u susret i u pomoć slabom, blijedom svjetlu male lampice ljudskog razuma. Sadržaj ove svetkovine upućuje na međusobni odnos između razuma i vjere. Razum i vjera su dva krila s kojima raspolaže ljudski duh, da bi se uzdigao u traženju i promatranju Božje objavljene istine – i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom stvorenju.

Utjelovljeni Sin Božji nije samo ono Božje „istinsko svjetlo, koje prosvjetljuje svakog čovjeka“, kako to ističe apostol sv. Ivan, na početku svoga Evanđelja (Iv 1,9).  Isus Krist se za nesigurne ljudske korake prema Bogu, izvoru života, osobno učinio „Putem“. Rekao je to On i svojim apostolima: „JA SAM PUT, ISTINA I ŽIVOT. NITKO NE DOLAZI OCU OSIM PO MENI. TKO JE VIDIO MENE VIDIO JE I OCA.“ (Iv 14, 6.9)

– BOGOJAVLJENJE SINA,TJ. ISUSA – UJEDNO JE BOGOJAVLJENJE I BOGA OCA!

2. Crkva Kristova nastavlja obznanjivati kroz već punih 20 stoljeća ovo Isusovo Bogojavljenje. Ona smatra svojom glavnom zadaćom, dobivenom od Krista, da svim ljudima i svim narodima na kugli zemaljskoj objavi lice Boga Oca, tako, što će u svojoj sredini održavati nepomućenim i ne zastrtim Krista kao „LUMEN GENTIUM“, Svjetlo namijenjeno svim narodima. To Svjetlo je istina, pravednost, ljubav, milosrđe i mir.

Sadašnji papa Lav XIV. nedavno je javno ustvrdio: „Svuda, gdje se pomaže jednoj prognanoj obitelji, gdje se zauzima za prava siromašnih ili se zaboravljenim i prezrenim poklanja dužna pažnja, tu svjedočanstvo Crkve postaje vjerodostojnije.“

U kontekstu tih papinih riječi i ova mjesna Crkva je tijekom nedavnih – za nju izazovnih – desetljeća dobila od Božje Providnosti divnu priliku pokazati na djelu svoju vjerodostojnost glede održavanja najvažnije Kristove zapovijedi: zapovijedi ljubavi.  Koliko je u tome uspjela procjenjuju naši istinoljubivi i dobronamjerni sugrađani i suvremenici; procjenjivat će i objektivno pisana povijest proteklih desetljeća, a napose sam dobri Bog, čija je procjena i najpresudnija. Nadajmo se da kod Božje procjene nećemo dobiti neprolaznu ocjenu, budući je Njegovo milosrđe veće nego sve naše nevjernosti, nedosljednosti i svi naši grijesi propustom! U Isusa Milosrdnog mi se uzdamo!

3. Među različitim poslovima, koji se u poslanju Crkve vrše od samog njezinog početka, prvo mjesto, prema crkvenoj predaji, zauzima posao onih, koji su, uzeti u episkopat, po neprekinutom nasljedstvu od početka, kao izdanci apostolskog sjemena. To su zaređeni biskupi. Tako nas poučava Crkva u dokumentima Drugog vatikanskog koncila (usp. LG 20).

Tako se dogodilo i prije 40 godina, na ovu svetkovinu Bogojavljenja, u bazilici sv. Petra u Rimu. Tada je poglavar Katoličke Crkve, papa Ivan Pavao II., u duhu prakse, koju je on bio uveo, podjeljivanjem sakramenta biskupskog reda, i drugoj šestorici svećenika iz Europe, Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, uvrstio i mene među današnje nasljednike Isusovih apostola.

Tom prigodom potaknuo je sve nas, tada zaređene biskupe, da se i mi otvorimo važnom sadržaju i značenju ove svetkovine Bogojavljenja, kako bi se u našem biskupskom životu i služenju na poseban način ostvarivala tajna Bogojavljenja. Rekao je također, da za nas moli „svjetlo i snagu Duha Svetoga“, kako bismo donijeli plod našeg biskupskog služenja i da taj „plod ostane“, kako to naglašava i sam Isus, izabirući i šaljući svoje apostole (usp. Iv 15,16).

Da bih ostvario onu zadaću, koju sam na svome biskupskom ređenju dobio od samog Nasljednika sv. apostola Petra, ja sam u svoj biskupski program bio predvidio i javno obznanio i ovo:

• davati braći ljudima do znanja „u zgodno i u nezgodno vrijeme“ (2 Tim 4, 2) da je u utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu ljudski i život i poziv dragocjen i vječan; zatim, čuvati i afirmirati u svakom čovjeku, napose u članovima povjerenog mi Božjeg naroda, Božji lik, Božju sliku, prema kojoj smo svi mi ljudi stvoreni;
• sprječavati da taj lik bude zamračen varavom i pogubnom samodopadnošću i lažnim načinom življenja;
• da takav, osakaćeni čovjekov lik postane mjerilom i fatalnom obmanom i otrovnom životnom dogmom, tj. odlukom života mojih suvremenika;
• te konačno, i ovo: rasplamsavati u braći ljudima njihovu vjeru, nadu i ljubav prema Trojedinom Bogu i ljubav prema ljudima tj. prema njihovim bližnjima, osobito prema onima koji su u nevolji.

4. Da se taj program pokazao itekako aktualnim – i to tijekom skoro cijelog moga biskupskog služenja, nisam prije 40 godina mogao niti slutiti. Da je bogolikost velikog broja naših suvremenika, ne samo naših sugrađana, bila i jest uprljana i zamračena, svjedoči – na osobito tragičan način – ratna životna drama Kristovih vjernika, svećenika, redovnika, redovnica, ali i brojnih drugih naših sugrađana u našoj zemlji, i osobito u našoj biskupiji.

Tijekom brojnih godina moga aktivnog djelovanja u našoj biskupiji i zemlji, ali i izvan njih, mnogo puta sam se suočavao s pogubnim egoizmom, pojedinačnom i grupnom sebičnošću i bezočnošću, oportunizmom i ravnodušnošću. To se pokazalo usko povezano s dramatičnim i fatalnim blijeđenjem, slabljenjem opće prihvaćenih europskih, nažalost i kršćanskih vrijednosti, osobito na području javnog društvenog života: politike, privrede, obrazovanja i odgoja. Nenormalno je proglašeno normalnim. Takav fatalni razvoj suvremenog društva u našoj zemlji i na našem kontinentu doveo je i dovodi društvo u njegovo nesnalaženje glede nuđenja ispravnog smisla življenja mladim ljudima, odn. budućim generacijama. Tako su i istina i pravednost i dobrota i milosrđe i istinski, pravedni mir među ljudima i narodima ne rijetko izloženi preziru i ozbiljno ugroženi, čemu smo svakodnevno svjedoci.

Živimo u uzburkanim vremenima. Mnogo toga se u društvu mijenja, rastače. I naša generacija piše svoj dio povijesti ljudskog roda, ali s crnom, dijelom i crvenom tintom, koje se razlijevaju po stranicama povijesti. Unatoč tomu, ili upravo zbog toga, moramo se mi, Kristovi učenici i suradnici truditi betlehemsku zvijezdu, tj. božićnu slutnju božanskoga u našem životnom okruženju sačuvati za buduće generacije istinskih Bogotražitelja, koji će sigurno biti, kao što ih je bilo kroz sve prošle generacije.

Sveti papa Lav Veliki, koji je upravljao Kristovom Crkvom u burnom 5. stoljeću, napisao je u jednoj svojoj propovijedi uz današnju svetkovinu ovako: „U mudracima, koji su bili došli pokloniti se Kristu, prepoznajmo preteče svoga poziva i svoje vjere. Jer, kraljevstvo Božje neće pripasti onima koji drijemaju ili spavaju, nego onima koji se trude u službi Gospodinovoj i koji su budni.“

Zato su danas tim potrebniji istinski, vjerodostojni Kristovi vjernici, kršćani, koji će najprije dobro poznavati glavnu kršćansku poruku i ponudu svijetu, tj. kršćanske vrijednosti; a onda odlučno ih braniti i neumorno ih promovirati, promicati u svom životnom okruženju i to u svim područjima javnog života, kako unutar svoje crkvene zajednice, tako i društvene u kojoj žive i djeluju.

Drugim riječima: potrebni su danas i nama ovdje i cijeloj Europi ali i svijetu suvremeni „MUDRACI S ISTOKA“, tj. suvremeni istinski BOGOTRAŽITELJI, kako bi se i u našem vremenu a i u budućem događalo istinsko BOGOJAVLJENJE, na istinsku radost i vječno spasenje i naše i budućih generacija ljudi u našoj zemlji i na našem kontinentu.

5. Draga braćo i sestre u Isusu Kristu, Spasitelju, objavljenom svim Bogo-tražiteljima tijekom proteklih 20 stoljeća, poštovani prijatelji Boga i čovjeka,

danas, na obljetnicu moga službenog, sakramentalnog uvrštenja u dugu povorku nasljednika Kristovih apostola, zahvaljujem – podržan i Vašom molitvom – dobrom Bogu za brojna Njegova dobročinstva, za svjetlo i snagu Njegova Svetog Duha, za Njegovu trajnu pomoć i utjehu kroz protekla četiri desetljeća. Zahvaljujem i Presvetoj Djevici i Bogorodici Mariji, kao i svome svetom Zaštitniku Franji Asiškom, svetom papi Ivanu Pavlu II., koji me je uvrstio i zaredio za nasljednika Kristovih apostola, te i našem domaćem sinu, Blaženiku Ivanu Merzu, za njihovu zaštitu i zagovor, da se nisam bio umorio u traženju i nalaženju, u obrani i promicanju Božje objavljene istine o Bogu i o čovjeku, kao osobito ljubljenom  Božjem stvorenju na Zemlji; u promicanju čovjekoljublja i u zalaganju za pravedni i trajni mir među ljudima i narodima, prvenstveno u našoj domovini.

Zahvaljujem i Vama, braći biskupima, osobito višegodišnjem pomoćnom biskupu, mons. Marku Semrenu; Vama, vjernim, vrijednim i neumornim svećenicima, redovnicima, redovnicama, vjeroučiteljima, članovima Župnih vijeća, molitvenih zajednica, te i svima vama, drugim brojnim dobročiniteljima, članovima Katoličke Crkve iz našeg i drugih naroda za višestruke i brojne izraze dobrohotnosti i za pruženu, dragocjenu pomoć za plodno obavljanje moje biskupske zadaće.

Zahvaljujem i Vama, cijenjeni prijatelji, koji formalno niste katolici, odnosno kršćani, ali ste, kao i mnogi drugi pripadnici Vaših zajednica, prožeti dobrotom Boga, Stvoritelja svih ljudi i naroda, pokazali često na djelu prema meni i katolicima ove biskupije svoju dobrohotnost. Molim Boga da Vas, i mnoge druge uz Vas, On sve obilno nagradi za sve dobro koje ste učinili meni ili onima za koje sam molio Vašu pomoć.

Istovremeno, ponizno molim sve, bilo nazočne među Vama ili nenazočne, koje sam nehotice ili nesvjesno na bilo koji način uvrijedio, ožalostio ili razočarao, da mi ovom prigodom iskažete svoje milosrđe i da mi oprostite! Svi se mi približavamo cilju našeg zemaljskog hodočašća i Božjem sudu, moleći Milosrdnog Isusa i nadajući se Njegovom milosrđu. Dragu Gospu, Majku milosrđa, molim da mi bude u pomoći, osobito u času moje smrti.

Preporučujem, dragi članovi ove biskupije, danas Isusovom milosrđu i Gospinom zagovoru sve vas, na čelu s vašim sadašnjim duhovnim Pastirom, nasljednikom Kristovih apostola, i mojim nasljednikom u upravljanju naše biskupije, dragim subratom biskupom Željkom Majićem. Preporučujem također i sve one – daleko brojnije – nekadašnje članove, tijekom rata bezočno protjerane iz svojih rodnih župa naše biskupije, kojima sam prvih nekoliko godina moje biskupske službe, po Božjoj promisli, smio i mogao biti od duhovne pomoći. Hvala svima vama, odn. njima, što u tuđini nastojite i nastoje sačuvati blago svete vjere, koje ste ponijeli iz svoje rodne župe.

Obećavam da ću za  sve, vas i njih, i ubuduće moliti Božji blagoslov i utjehu, kao i majčinski zagovor drage nam nebeske Majke Marije. Amen.