Propovijed biskupa Majića prigodom pohoda relikvija svete Terezije od Djeteta Isusa i njezinih roditelja

Banjolučki biskup mons. Željko Majić predslavio je u četvrtak 21. svibnja 2026. sv. Misu u Biskupijskom svetištu i župi sv. Male Terezije u Presnačama prigodom pohoda relikvija sv. Male Terezije i njezinih roditelja. Propovijed biskupa Majića prenosimo u cijelosti:

Braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, dragi hodočasnici i častitelji svete Male Terezije!

Od sinoć su u našoj sredini relikvije svete Terezije od Djeteta Isusa – Male Terezije – i njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije Martin. Zato velik je ovo dan za ovo naše svetište podignuto u čast sv. Male Terezije, za ovu župu i za cijelu našu mjesnu Crkvu. Ovo je poseban i milostan dan.

U ovom događaju prepoznajemo pohod neba našoj napaćenoj i krvlju natopljenoj zemlji, našoj župi Presnačama i našoj Banjolučkoj biskupiji. Ovo je snažan podsjetnik da svetost nije daleka ni nedostižna, nego moguća u običnu životu, u obitelji, u svakodnevnim križevima i malim djelima ljubavi.

Sveta Mala Terezija (1873.-1897.) u svojoj autobiografiji Povijest jedne duše zapisala je: „Željela bih putovati po cijelom svijetu i propovijedati Evanđelje.“ No, Bog je htio da se zatvori u strogi karmelićanski samostan i tu postane zaštitnica misija i misionara, propovjednika Evanđelja širom svijeta. Njezin san o „optrčavanju svijeta“ danas se ostvaruje hodočašćem njezinih relikvija po svim kontinentima. Relikvije svete Terezije od Djeteta Isusa od 1994. godine nalaze se na velikom svjetskom hodočašću koje je do sada zahvatilo više od sedamdeset država. Ovdje su bile i prije dvadeset i pet godina, točnije 2001. godine.

Danas su nam, uz relikvije Svete Terezije, na čašćenje izložene i relikvije njezinih svetih roditelja, Ljudevita i Zelije Martin.

Zato danas pozivam tebe, brate svećeniče i redovniče, sestro redovnice, vas, djeco i mladi, vas, roditelji, djedovi i bake, tebe, dragi vjerniče – sve nas: dok promatramo i s vjerom dotičemo relikvije svetaca, ne tražimo u njima neki čudesan ili magijski znak. Jer, relikvije nisu amajlije – privjesak za sreću; one su svjedočanstvo da su sveci živi u Bogu, da nas prate svojim zagovorom i svojim primjerom pokazuju put svetosti.

Pristupimo im i dodirnimo ih s vjerom! S pomoću toga dodira prinesimo Gospodinu svoje rane, svoje obitelji, svoje strahove i bolesti; naše mlade koji traže smisao života, naše supružnike i obitelji, naše stare i usamljene, našu ranjenu Crkvu i naš narod! Zaronimo u život svete obitelji iz Lisieuxa pred čijim se relikvijama nalazimo i molimo milost da shvatimo kako svetost nije nešto daleko niti pridržano samo za neke izabrane. Svi smo pozvani na svetost. Po krštenju. To je glavni zadatak našega ovozemaljskog putovanja. Sv. Petar u svojoj Prvoj poslanici piše: „Kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svemu življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16).

Mali put svetosti

Sveta Terezija od Djeteta Isusa svoj je put svetosti nazvala „malim putem“ – putem duhovnog djetinjstva, jednostavnosti, poniznosti i potpuna pouzdanja u Boga. Zatvorila se u samostan sestara karmelićanki u Lisieuxu. Nikada nije propovijedala velikim mnoštvima ili činila neka spektakularna djela, niti poput svoje velike imenjakinje, sv. Terezije Velike, osnivala samostane. A ipak je postala jedna od najvećih svetica Crkve. Naučiteljica Crkve od 1997. godine.

Zašto? Zato što je otkrila da se svetost ostvaruje u ljubavi i vjernosti u malim stvarima. Njezine riječi i danas snažno odjekuju:

„Moje zvanje je ljubav.“

„Želim tražiti način da dođem u nebo malim putem, vrlo kratkim i sasvim novim putem.“

„Mala djela učinjena s velikom ljubavlju najviše raduju Isusa.“

„Ja sam samo malo dijete koje se prepušta u naručje dragoga Boga.“

Njezin suvremenik, naš sunarodnjak, časni sluga Božji Petar Barbarić, u travničkom sjemeništu govorio je: „Svetost se postiže vjernim izvršavanjem svakodnevnih zadataka.“ Zato je za njega marljivo učenje bilo molitva, savjestan rad žrtva, izvršavanje dužnosti izraz ljubavi prema Bogu, a strpljivo podnošenje poteškoća put svetosti.

A bl. Ivan Merz, dični sin ovoga grada, često je govorio da svetost nije rezervirana samo za redovnike i svećenike, nego je poziv svakoga kršćanina. Njegov put svetosti bio je duboko povezan s Euharistijom, žrtvom, vjernošću Crkvi i svakodnevnim vršenjem dužnosti.

Sv. Ljudevit i Zelija uzor i nadahnuće obiteljima

Poseban je blagoslov što su danas među nama, zajedno sa svetom Terezijom, i relikvije njezinih svetih roditelja. Ovaj nam događaj snažno poručuje da je obitelj prvo mjesto svetosti.

Ljudevit i Zelija nisu bili ljudi bez problema; nisu činili velika djela po mjerilima svijeta, ali su svojim životom pokazali da je svetost moguća u vjernosti u braku, u ljubavi prema djeci i u povjerenju u Boga u svim okolnostima života. Radili su, brinuli se za djecu, nosili bolesti, žalosti i neizvjesnosti života. Ali su Boga stavili u središte svoje obitelji. Njihov dom bio je mjesto molitve, vjere, nade i ljubavi. I upravo zato iz takve je obitelji izrasla svetica, a oni postali snažan primjer i nadahnuće obiteljima.

Od devetero djece svetih supružnika pet kćeri, koje su preživjele, pošle su putem posvećena života: Marija, Paulina, Celina i Terezija postale su karmelićanke, dok je Leonija živjela redovničkim životom u zajednici sestara Pohoda Blažene Djevice Marije – kontemplativnog reda koji su 1610. godine utemeljili sv. Franjo Saleški i sv. Ivana Franciska de Chantal. I za Službenicu Božju Leoniju vodi se od 2021. u Rimu postupak za proglašenje blaženom.

Bog ne traži velika djela, nego veliku ljubav

Braćo i sestre! Današnjem čovjeku često se čini da vrijedi samo ono veliko, vidljivo i moćno, da čovjek vrijedi onoliko koliko posjeduje. Ali sveta Terezija i njezini roditelji uče nas drukčije. Uče nas da „Bog ne traži velika djela, nego veliku ljubav“.

Koliko je ova istina danas važna za naše obitelji, naše župe, našu Biskupiju i naš narod koji je prošao kroz patnje, raseljavanja i kušnje!

Ova naša zemlja, kao suha zemlja kišu, žeđa za svetim obiteljima u kojima će odzvanjati molitva; za obiteljima koje će biti utjelovljenje poštenja, dobrote i povjerenja u Boga; za supružnicima koji će djecu primati kao najveći Božji dar i pokazivati im put prema Bogu ne samo riječima nego vlastitim životom. Jer djeca ne postaju dobra i sveta samo po riječima, nego prije svega primjerom.

Mala Terezija put svetosti najprije je otkrila u svojim roditeljima. O njima je govorila s velikom ljubavlju, zahvalnošću i divljenjem. Zapisala je: „Dobri Bog mi je dao oca i majku dostojnije neba nego zemlje.“ A kada joj je umrla majka, dok još nije navršila ni pet godina, često je govorila koliko joj je nedostajala nježnost i ljubav doma.

O svome ocu Ljudevitu zapisala je: „Ne mogu reći koliko sam se divila ocu. Sve je na njemu u meni budilo divljenje.“ Nazivala ga je čak i: „Moj kralj.“

U svojim je roditeljima vidjela duboku vjeru, duh molitve, ljubav prema siromašnima, nježnost i požrtvovnost, vjernost obitelji, spremnost na žrtvu i trpljenje.

Braćo i sestre! Koliko su nam danas potrebne takve osobe i takve obitelji! Kako su nam potrebni ljudi koji će se, poput svetih Ljudevita i Zelije, otvoriti životu i bez straha i ljudskih računica primiti najveći dar od Boga – djecu!

Prisjetimo se: Terezija je bila deveto dijete svojih roditelja. Sveti Leopold Bogdan Mandić, kojega smo spomendan slavili prije tjedan dana, bio je dvanaesto dijete. Časni sluga Božji Petar Barbarić odrastao je u obitelji sa sedmero djece, a i njegov brat fra Marko ubraja se među svjedoke vjere hercegovačke franjevačke obitelji.

I nisu ostali siročad. Na njima se ostvarilo Isusovo obećanje: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti“ (Iv 14,18-19).

Mnogi danas misle da ne mogu ništa učiniti za blagoslovljenu sadašnjost ni za vlastito posvećenje, pa odustaju od puta života i svetosti te, svjesno ili nesvjesno, prihvaćaju put životarenja i polagana duhovnog i fizičkog umiranja.

Ali tko od nas, braćo i sestre, ne može biti čovjek molitve, poštenja, praštanja, mira i strpljivosti? Tko ne može živjeti ljubav prema bližnjemu, obiteljsku vjernost i spremnost na žrtvu? Tko ne može ostati vjeran Bogu? I što nas, zapravo, priječi na tom putu?

Zato, dok danas s nemalom dozom zabrinutosti gledamo budućnost naše mjesne Crkve, pred nama se otvara put – kako bi rekla sveta Terezija od Djeteta Isusa – „mali put“ obnove naše Biskupije i našega naroda. To je put vjere, nade i ljubavi; put poštenja, dobrote, otvorenosti životu i spremnosti na žrtvu.

I zato danas molimo:

Sveta Terezijo, mala i ponizna službenice Božja, koja si u jednostavnosti srca pronašla put ljubavi, zagovaraj naše obitelji pred Gospodinom.

Isprosi nam milost međusobna razumijevanja, strpljenja u poteškoćama i ljubavi koja sve nadilazi.

Pomozi nam da u svakodnevnim malim stvarima prepoznamo Božju prisutnost i da jedni drugima budemo dar i blagoslov.

Nauči nas da budemo blagi i vjerni, da praštamo i da u naše domove unosimo mir, radost i vjeru.

Sveti Ljudevite i Zelija, čuvajte naše roditelje i djecu, pomozite našim obiteljima da ostanu vjerne Kristu.

Neka Gospodin po vašem zagovoru izlije svoj blagoslov na ovo svetište, na sve hodočasnike i na cijelu našu Banjolučku biskupiju. Amen.