Propovijed biskupa Majića prigodom posvete crkve sv. Josipa u Drvaru

Propovijed banjolučkog biskupa mons. Željka Majića prigodom posvete župne crkve sv. Josipa u Drvaru, u subotu, 17. listopada 2026., prenosimo u cijelosti:

VI STE HRAM BOGA ŽIVOGA
Drvar – posveta crkve sv. Josipa, 17. listopada 2026.

Draga braćo i sestre u Kristu!

Sabrali smo se danas ovdje u Drvaru kako bismo posvetili ovu crkvu s njezinim oltarom u čast sv. Josipa; dom molitve u kojemu će se slaviti Presveta Euharistija i naviještati Riječ spasenja; gdje će se vjernici sakramentalno krijepiti, zahvaljivati za primljene milosti, tražiti utjehu u žalosti i snagu u kušnjama života.

Molimo zato da ova crkva bude mjesto susreta s Bogom, mjesto molitve i svjetionik nade za Drvar i sve njegove stanovnike; da ovaj dan ne bude samo spomen na dovršeno djelo, nego i novi početak života u Kristu, kako bismo budućim naraštajima ostavili živu Crkvu koja svjedoči ljubav Božju.

1. Bog želi prebivati među svojim narodom

Sveto Pismo kroz cijelu povijest spasenja očituje nam Boga koji želi biti blizu svomu narodu: Boga koji hodi sa svojim narodom, sluša njegov vapaj, razumije njegovu patnju i vodi ga putem spasenja. U Starome Zavjetu znak Božje prisutnosti bio je Šator sastanka, a potom Hram u Jeruzalemu, gdje se izabrani narod okupljao na molitvu, prinosio žrtve i slavio Boga saveza koji ga je izveo iz ropstva. U Šatoru i u Hramu bile su tri velike uspomene s toga puta iz Egipta: Ploče s Deset Božjih zapovijedi; posuda mȁne i Aronov štap.

U Novom Zavjetu – u Isusu Kristu Božja blizina očituje se u punini. Isus je Emanuel  – Bog s nama. U njemu Bog ne prebiva samo u rukotvorenom hramu, nego ulazi u ljudsku povijest i na sebe preuzima sve naše slabosti, boli, grijehe – našu smrtnost. Zato je Isus Krist jedini pravi, neuništivi i savršeni Hram: „Razvalite ovaj Hram i ja ću ga u tri dana podići“ (Iv 2,19). Da ne bi bilo nikakve zabune o čemu to Isus govori, evanđelist Ivan samo dva retka nakon ovih Isusovih riječi tumači da je Isus pritom „govorio o hramu svoga tijela“ (Iv 2,21). Židovi su mislili da su razapinjanjem Isusa na križ na Kalvariji i njegovom smrću razvalili taj hram. No, on je treći dan uskrsnuo. Stoga je njegovo uskrsnuće podizanje toga novog, neuništivog Hrama. Budući da je Isus savršeni i neuništivi hram, onda je i Crkva, otajstveno Tijelo Kristovo, taj hram. Sveti Pavao zato piše: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ (1 Kor 3,16).

2. Crkva kao znak

Braćo i sestre! Upravo zato što je Krist neuništivi hram, mi smo danas ovdje. Isusovo je obećanje: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati“ (Mt 16,18). No, na žalost, kako u povijesti Crkve tako i na našim prostorima, nije nedostajalo nastojanja da se rušenjem crkve građevine uništi Crkva Božja – hram Božji.

Zadržimo se na području koje je danas u pastoralnoj skrbi drvarskoga župnika. Rušenje crkava i kapelica na ovim prostorima nije bilo tek usputno ratno rušenje; bilo je to nastojanje da nestane jedan narod i Katolička Crkva.

Sjetimo se Bosanskoga Petrovca, odakle se u počecima pastoralno skrbilo i za Drvar, gdje je župna crkva nakon Drugoga svjetskog rata srušena i nikada više nije izgrađena. Na temeljima župne crkve u Krnjeuši, koja je najprije zapaljena, a zatim do temelja porušena, poslije su podignute privatna kuća i štala. Na planinskom prijevoju Oštrelj, rodnome mjestu blagopokojnoga banjolučkoga biskupa mons. Alfreda Pichlera, danas također nema crkve sv. Ane. U Bosanskom Grahovu današnja je župna crkva četvrta po redu izgrađena na istim temeljima. A u samom Drvaru župna crkva, sagrađena tridesetih godina prošloga stoljeća i posvećena sv. Josipu, srušena je nakon Drugoga svjetskog rata, a župna kuća nacionalizirana.

Sve se, dakle, činilo kako bi se rušenjem crkava i crkvenih objekata uništila Kristova Crkva i poručilo da ovdje katolika nikada nije ni bilo. Desetljećima se mnogima činilo da se u tome i uspjelo.

Zato nam današnja posveta nove crkve zorno pokazuje da zemaljska sila može srušiti crkvu građevinu, ali ne može uništiti Krista, neuništivi Hram, niti ugasiti vjeru u srcima vjernika. Može se silom rušiti i odlukama zabranjivati gradnja, ali se ne može uništiti živa Crkva. Zato je danas naša molitva da ova crkva uvijek bude mjesto susreta čovjeka i Boga, ali i čovjeka s čovjekom i mjesto gdje se poštuje dostojanstvo čovjeka bez obzira kojemu narodu, Crkvi ili vjerskoj zajednici pripadao.

3. Oltar – srce crkve i znak Kristove žrtve

U središtu crkve nalazi se oltar. On nije tek običan stol ili komad kamena na kojem se odvija obred. Oltar je središte Euharistijskoga slavlja, znak samoga Krista i spomen njegove jedinstvene žrtve na križu, koja se u Euharistiji sakramentalno uprisutnjuje.

U vjeri ispovijedamo da Isus Krist nije samo onaj koji prinosi žrtvu nego je istodobno i Svećenik i Žrtva i Oltar. On je živi Oltar iz kojega izvire milost spasenja. Na tom nam oltaru Krist uprisutnjuje Otajstvo ljubavi – ljubavi koja se daruje do kraja, koja na zlo ne uzvraća zlom, nego nas osposobljava da činimo dobro jedni drugima i svim ljudima (1 Sol 5,15).

A ta jedinstvena Kristova žrtva na otajstven način utkana je i u same temelje naše povijesti – u svjedočku krv naših pastira i vjernika. U Knjizi Postanka čitamo kako krv nedužnoga Abela sa zemlje vapila k Bogu (Post 4,10). No ovdje, na ovome mjestu, tu Abelovu krv prepoznajemo u krvi pastira naše mjesne Crkve. To je krv drvarskoga župnika vlč. Waldemara Maximiliana Nestora, grahovskoga don Jurja Gospodnetića, krnjeuškoga vlč. Krešimira Barišića, gumjerskoga vlč. Ante Dujlovića, novotopolskoga vlč. Ratka Grgića, ravskoga vlč. Ivana Grgića, presnačkoga vlč. Filipa Lukende i pastoralne suradnice č. s. Cecilije Grgić, prijedorskoga vlč. Tomislava Matanovića i bosanskogradiškoga mons. Kazimira Višatickoga, koji je nakon Domovinskog rata, od 1995. do 1999., bio župnikom ove župe.

Njihova krv sjedinjena s Kristovom krvlju na križu uzdiže se pred prijestolje Oca nebeskog poput najčišćega i najugodnijega mirisa. Ona je žrtva ljubavi i vjernosti koja posvećuje ovu zemlju; ona je, duboko vjerujemo, sjeme novih kršćana.

Kada domalo budemo posvećivali ovaj oltar, pomazivali ga svetim uljem i kadili miomirisnim tamjanom, sjetimo se da se s dimom tamjana uzdiže i spomen na vjernost mnogobrojnih vjernika koji su obilježili povijest naše mjesne Crkve. Prisjetit ćemo se drvarskih hodočasnika sv. Ani u Knin, žrtava Grahova, među kojima je i majka Makabejka Anica Barać sa svoje devetero djece, kao i žrtava Krnjeuše, Gumjera, Briševa te svih drugih mjesta i župa naše mučeničke Banjolučke biskupije. Vjerujemo da su svi oni, kako čitamo u Knjizi Otkrivenja, „oprali haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj. Zato su pred prijestoljem Božjim i služe mu dan i noć u hramu njegovu, i Onaj koji sjedi na prijestolju razapet će Šator svoj nad njima“ (Otk 7,14–15).

Sve njih, kao i sve naše drage pokojne biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i vjernike, zajedno s našim današnjim hodočasničkim nakanama, prinosimo danas na ovaj novoposvećeni oltar, zajedno s kruhom i vinom koji će postati Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.

4. Živo kamenje duhovnoga hrama

Braćo i sestre!

Apostol Petar u svojoj Prvoj poslanici poziva kršćane da se kao živo kamenje ugrađuju u duhovni dom (usp. 1 Pt 2,5). Tim nas riječima podsjeća na temeljnu istinu: Crkva nije samo građevina. Crkva su ljudi koje je Krist otkupio i pozvao da budu njegovi svjedoci u svijetu.

Možemo imati lijepo uređene crkve, podignute oltare, zvonike koji se uzdižu prema nebu sa zvonima koja pozivaju na molitvu. Sve je to Bogu ugodno djelo i na duhovnu korist vjernicima. No ako u toj crkvi nema žive vjere i ako iz nje ne izlaze ljudi spremni biti živo Evanđelje, onda smo zaboravili njezinu temeljnu svrhu.

Zato je svaki vjernik, kako nas uči sveti Petar, pozvan biti živim kamenom Crkve. A biti živi kamen znači biti stup vjere u vlastitoj obitelji, župi, Crkvi i društvu. Čuvar svetosti braka i obitelji. Onaj koji se brine za bolesne i nemoćne, svjedoči Evanđelje u svakodnevnom životu, ustraje u osobnoj i obiteljskoj molitvi te vjernički prihvaća žrtve koje prate naše životno putovanje.

Kao što u crkvi, građevini od kamena, nijedan kamen nije nevažan, tako ni u Crkvi, otajstvenom Tijelu Kristovu, nijedan član nije suvišan. Izvadimo li iz ovih zidova samo jedan kamen ili ciglu ili uklonimo nosivi stup, ozbiljno ćemo narušiti njezinu stabilnost. Uklonimo li neki njezin detalj, od poda do stropa, umanjit ćemo njezinu ljepotu. Tako je i s Crkvom, hramom Božjim: svaki je njezin dionik važan, svaki ima svoje mjesto i svaki je pozvan pridonositi njezinoj ljepoti, izgradnji i snazi.

A Crkva je snažna onda kada njezini članovi zaziru od zla i prianjaju uz dobro; kada jedni druge ljube pravim bratoljubljem i prednjače u međusobnu poštovanju; kada su u revnosti hitri, u duhu gorljivi i Gospodinu služe; kada su u nadi radosni, u nevolji strpljivi i u molitvi postojani; kada pritječu u pomoć potrebitima i njeguju gostoljubivost. Snažna je kada njezini članovi blagoslivljaju svoje progonitelje, a ne proklinju ih. Tako nas uči i na takav život poziva apostol Pavao u Poslanici Rimljanima (usp. Rim 12,9–14).

Zato današnja posveta nije samo završetak jednoga građevinskog pothvata. Ona je početak novoga života u Kristu i poziv da se u životu očituje ono što se u njoj slavi: da budemo ljudi molitve i poštenja, praštanja i solidarnosti, ljudi koji svojim životom svjedoče da nada ne razočarava i da Božja ljubav nikada ne prestaje.

5. Zahvala

Iskreno zahvaljujemo svima koji su se ugradili u ovaj duhovni dom, molitvom i nesebičnim materijalnim darom. Pojedincima i ustanovama zahvale ćemo izreći nakon sv. Mise pod šatorom uz bratski objed. No, ovdje osjećamo potrebu da izreknemo iskrenu zahvalnost biskupu Franji i župniku vlč. Davoru, koji su se godinama nesebično zalagali kako bismo došli do ovoga dana, kao i pomoćnom biskupu Marku te svim župnicima i župnim vikarima koji su tijekom posljednjih desetljeća pastoralno i duhovno skrbili za vjernike Drvara i okolice. Velika hvala i porečkom i pulskom biskupu Ivanu, koji je nam je po kancelaru don Petru Filipoviću poslao velik dar – relikvije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, koje ćemo ugraditi u ovaj oltar.

6. Završna molitva

Molimo Boga da ova crkva koju danas posvećujemo bude znak naše spremnosti da i sami postanemo ono na što smo pozvani – sveti narod, živo kamenje duhovnoga doma i Crkva koja svojim životom svjedoči Krista u svijetu.

Zato neka ova crkva bude istinski duhovni dom ove vjerničke zajednice, mjesto molitve, susreta i zajedništva, utočište u olujama života te svjetionik koji će na ovim prostorima svjedočiti Božju ljubav i ljudima pokazivati put prema Kristu.

Sve naše molitve povjeravamo zagovoru svetoga Josipa, naslovnika ove crkve i zaštitnika drvarske župe, Blažene Djevice Marije, Majke Kristove, Majke Crkve i duhovne Majke naše, blaženoga Miroslava Bulešića, čije relikvije ugrađujemo u ovaj oltar, kao i svih hrvatskih svetaca i blaženika i svjedoka vjere naše mjesne Crkve. Amen.