Propovijed biskupa Majića na obilježavanju 79. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića

Uoči 79. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića u nedjelju, 23. kolovoza 2026., svečanu večernju Misu u Lanišću predvodio je banjolučki biskup Željko Majić čiju propovijed prenosimo u cijelosti.

AKO PŠENIČNO ZRNO, PAVŠI U ZEMLJU, NE UMRE
Propovijed o bl. Miroslavu Bulešiću u Lanišću

Preuzvišeni i dragi biskupe Ivane, braćo svećenici i redovnici, sestre redovnice, dragi štovatelji bl. Miroslava Bulešića, braćo i sestre u Kristu!

Danas stojimo na svetome mjestu. Mjesto na kojem se dogodila smrt jednoga čovjeka postalo je mjesto života; mjesto na kojem je prolivena krv postalo je mjesto molitve; mjesto na kojem je nasilje pokušalo utišati jedan glas postalo je mjesto s kojega taj glas i danas govori.

Ovdje, u Lanišću, Crkva se danas spominje bl. Miroslava Bulešića – svećenika i mučenika. I upravo ovdje, na mjestu njegova mučeništva, Božja nam riječ govori: „Duše su pravednika u ruci Božjoj.“ A iz Evanđelja odzvanjaju Isusove riječi: „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“

Te riječi danas ne slušamo kao neke davne upute, nego ih živo gledamo. Jer ovo je mjesto gdje je jedno pšenično zrno palo u zemlju. I gledajući vas danas sabrane oko Kristova oltara vidimo da nije ostalo samo – bez ploda.

 1. „Duše su pravednika u ruci Božjoj“

Knjiga Mudrosti govori o pravedniku koji trpi. Ljudskim očima njegova sudbina izgleda kao veliki poraz. Umire, progonjen, nepravda ga svladala. Ali sam Bog kaže: „Duše su pravednika u mojoj ruci.“ Za razumjeti ovo neka nam pomognu redci iz knjige  proroka Izaije: „Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti“, riječ je Jahvina. „Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.“

To je, draga braćo i sestre, srce kršćanske vjere. Ne vjerujemo u svijet u kojem nema patnje. Ne vjerujemo u život u kojem će pravednik uvijek biti pošteđen. Ne vjerujemo da će istina uvijek odmah pobijediti. Ali vjerujemo da zlo nema posljednju riječ. Vjerujemo da smrt nema posljednju riječ. Vjerujemo da posljednju riječ ima Bog.

I zato je mučenik čovjek koji je u najtežem trenutku svoga života znao komu pripada. Miroslav Bulešić nije tražio smrt. Nije želio biti junak. Nije tražio sukob. Nije tražio da njegovo ime jednoga dana bude zapisano u knjigama. Htio je biti svećenik po Srcu Isusovu: služiti Bogu, slaviti sv. Misu, dijeliti sakramente, naviještati i svjedočiti evanđelje, ostati uza svoj narod.

I kada je došao čas kušnje, nije napustio ono što mu je Gospodin povjerio. U tome je veličina njegova svjedočanstva. Jer mučenik nije čovjek koji traži smrt. Mučenik je čovjek koji ne napušta Krista ni pred smrću.

2. „Došao je čas“

U današnjem Evanđelju Isus izgovara riječi koje nam opet u našim ljudskim mislima zvuče gotovo paradoksalno: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji.“

Koji čas?

Čas križa, trpljenja, poniženja, smrti!

Recimo i ovdje. Po ljudskim kriterijima – čas poraza. A Isus ga naziva časom proslave. Zašto? Jer ljubav koja se daruje do kraja ne može biti poražena. I zato odmah govori o pšeničnom zrnu: „Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“

To je, draga braćo i sestre, zakon Evanđelja. Plod dolazi iz žrtve, a uskrsnuće preko križa. A Crkva raste i po krvi svojih svjedoka. Zato je drevna Crkva na usta ranokršćanskoga pisca Tertulijana s pravom govorila: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana.“

Ovdje, u Lanišću, tu rečenicu možemo razumjeti na osobit način. Jer ovdje je sjeme palo u zemlju. I Bogu hvala nije ostalo samo – nije ostalo bez ploda.

3. Od Lanišća do Banjolučke biskupije

Kada mi je prije par dana vaš ordinarij, a moj dragi prijatelj, biskup Ivan, jer ću se ovih dana s grupom svećenika nalaziti na duhovnim vježbama, bolje rečeno, duhovno-studijskom putovanju ovom „krasnom zemljom Istrom, milim domom roda hrvatskoga“, ponudio da večeras s vama slavim sv. Misu i da bi mu bilo drago, ako mi nije problem, da propovijedam bez puno razmišljanja sam rekao: „Može prijatelju. A što drugo u povjerenoj mi Banjolučkoj biskupiji radim nego što obilazim mjesta stradanja svećenika i naroda Božjega.“

Naime Banjolučka biskupija koja je kroz svoju noviju povijest prošla kroz iskustvo križa čuva uspomenu na 48 duhovnih osoba (svećenika, redovnika i redovnica) stradalih i ubijenih iz mržnje prema vjeri – in odium fidei tijekom 20. stoljeća, ponajviše u razdobljima Drugog svjetskog rata, komunističkog poraća te Domovinskog rata. Među njima s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo četvoricu svećenika svjedoka vjere iz Drugoga svjetskoga rata za koje smo od Svete Stolice dobili odobrenje da pokrenemo dijecezanski postupak za proglašenjem blaženima i isto toliko svećenika ubijenih u Domovinskom ratu i jedne časne sestre za koje ćemo uskoro zatražiti odobrenje Svete Stolice da i za njih pokrenemo dijecezanski postupak.

Dozvolite mi da na ovom svetom mjestu spomenem njihova imena i trenutak svjedočke smrti.

Vlč. Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Drvaru, hodočasti 26. srpnja 1941. sa svojim vjernicima sv. Ani u Knin. Bila je subota. Već se na obroncima Dinare okupljaju bande. Nije sigurno vraćati se kući u Drvar posebno noću. Savjetuju mu da prenoći pa sutra po danu krene. On veli: „Sutra je nedjelja i ne mogu ostaviti vjernike bez sv. Mise.“ U mjestu Trubaru bande zaustavljaju vlak, s vlaka skidaju župnika i hodočasnike. Ubijaju ih i bacaju u jamu Golubnjaču. A njihovo jedino oružje koje su sa sobom imali bila je krunica u rukama i molitva na usnama.

Te nedjelje, 27. srpnja 1941., dan koji smo dugo morali obilježavati kao dan ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i BiH, iste bande dolaze u Grahovo te, nakon pučke sv. Mise iz župne kuće izvode župnika vlč. Jurja Gospodnetića. Strašno ga muče – peku na ražnju i na još uvijek nepoznatom mjestu ubijaju. Tih dana ubijeno je još preko 220 grahovskih katolika među kojima je bila i udovica Anica Barać koju mi zovemo Majka Makabejka,  zajedno s devetero njezine djece.

Trinaest dana kasnije u Krnjeuši pokraj Bosanskog Petrovca mučen je i u zapaljenu crkvu ubačen župnik vlč. Krešimir Barišić. Tada je ubijeno i poimence poznatih 278 župljana među kojima i tri sjemeništarca. Na pitanje: Zašto ste ubili sjemeništarce. Odgovor je bio: Da ne budu popovi.

U Gumjeri 11. lipnja 1943. ubijen je župnik vlč. Ante Dujlović sa 16 uboda nožem i tri metka. Koji dan prije svjedočke smrti piše kolegi župniku Bilogriviću: „Sada sam najsigurniji za smrt. Ali uza sve to, ništa se skoro ne plašim, veseo sam i raspoložen. Prvi puta sam među partizanima, ali se čudim da sam tako veseo. Blizu sam mučeništva. Moji ljudi su svaki dan i noć stalno kod mene. Rado ginem s njima. Molim Vas, molite se za mene, a to molim i drugu braću svećenike da se mole, da ustrajem. Bog zna hoćemo li se ikada više vidjeti. Ako ne na zemlji, a u nebu sigurno.“

Na poziv biskupa Franje svećenicima da se, dok zla vremena ne prođu, sklone na sigurno, ubijeni svećenici ovako su odgovorili:

Vlč. Ratko Grgić, župnik u Novoj Topoli: „Kapetan zadnji napušta brod.“ Oko podneva 16. lipnja 1992. nasilno je odveden iz župnog stana. Njegove zemne ostatke još tražimo.

Vlč. Ivan Grgić, župnik u Gornjoj Ravskoj: „Kako da napustim svoje župljane? Oni osim Boga i mene nemaju nikoga. Ja ostajem s njima, pa što mi Bog da.“ U noći između 7. i 8. studenoga 1992. nasilno je izveden iz župne kuće i ubijen s 50 hitaca u 31. godini života i koji kilometar niže pored ljubijskih rudnika.

Vlč. Filip Lukenda župnik u Presnačama i s. Cecilija Grgić, pastoralna suradnica, ubijeni su i zapaljeni u župnoj kući u noći 12. svibnja 1995. godine, župna crkva – svetište sv. Male Terezije minirana – do temelja srušena.

Vlč. Tomislav Matanović i njegovi roditelji Josip i Božena ubijeni su u noći s 19. na 20. rujna 1995. godine. Njihovi posmrtni ostatci pronađeni su tek šest godina poslije u Rizvanovićima i Bišćanima u jednom bunaru. Kada je koji dan ranije posjetio biskupa Franju koji mu je savjetovao da se na kratko povuče odgovorio je da to ne može učiniti. Nije se osjećao krivim. Prijedorčanin je i svi su ga poznavali. Karitativno je, bez obzira tko je koje nacije i vjere, pomagao.

Njihova imena duboko su utisnuta u srce vjernika Banjolučke crkve. I zato danas sebe ovdje s vama ne vidim kao biskupa gosta i propovjednika nego osobu koja razumije bol kroz koju je prošlo ovo mjesto i Biskupija prije skoro 80 godina, 24. kolovoza 1947., ali i zahvalnost Bogu što nam je podario ovakve uzore koje nikakva prijetnja pogibijom i mačem nije mogla rastaviti od ljubavi Kristove.

Moja je osveta oprost

I zato danas možemo reći: bl. Miroslav Bulešić i svjedoci vjere Banjolučke biskupije pripadaju istoj školi Evanđelja. To je škola križa. To je škola vjernosti. To je škola praštanja. To je škola u kojoj se ne pita najprije: „Što će biti sa mnom?“, nego: „Gospodine, što želiš da ja učinim?“ To je škola bl. Miroslava koja je gotovo sažetak Evanđelja: „Moja je osveta oprost.“

Zato, draga braćo i sestre, ovaj dan je poziv da uđemo u tu školu. Jer svece nam Bog i Crkva ne daju da se njima divimo i njihovom se zagovoru u životnim poteškoćama utječemo, nego da ih nasljedujemo.

Možda naše vrijeme neće tražiti od nas krv mučeništva. Ali naše vrijeme itekako traži svjedoke. Traži ljude koji će biti vjerni kada je lakše biti nevjeran. Očeve i majke koji će svojoj djeci prenijeti vjeru. Mlade koji se neće stidjeti Krista. Svećenike koji će ostati vjerni svome pozivu. Redovnike i redovnice koji će pokazati da se život može potpuno darovati Bogu. Kršćane koji neće vjeru svesti na običaj i tradiciju.

Jer najveća opasnost za vjeru nije uvijek progon. Sjetimo se kako nam je vjera bila živa u vrijeme nenaklonoga komunističkoga vremena i progona. Veća je opasnost ravnodušnost. Ne mržnja prema Bogu, nego život kao da Boga nema. Ne otvoreno odricanje od Krista, nego tiho udaljavanje od njega.

Zato, dok danas stojimo na ovom svetom mjestu, zahvalimo Gospodinu za dar bl. Miroslava Bulešića. Zahvalimo mu za sve svjedoke vjere. Zahvalimo za svaku prolivenu krv koja nije postala sjeme mržnje, nego sjeme vjere i novoga života.

I molimo: Blaženi Miroslave Bulešiću, izmoli nam vjernost Kristu.

Svjedoci vjere Banjolučke biskupije, molite za nas.

Vi koji ste ostali vjerni u progonstvu, koji ste oprostili kada je bilo najteže, koji ste svoj život položili za Krista, molite za nas.

A nama, Gospodine, daj milost da ne živimo od uspomene na naše mučenike, nego od njihove vjere; daj nam milost da ostanemo tvoji u životu, u kušnji i u smrti, da bismo s tobom živjeli u vječnosti. Amen.