Vijesti 2026. godina

U Majdanu svečano proslavljen blagdan sv. Nikole Tavelića

Svečanim misnim slavljem u filijalnoj crkvi sv. Nikole Tavelića u Majdanu, župa Mrkonjić Grad, u subotu, 14. studenoga 2026., proslavljen je blagdan njezina nebeskog zaštitnika, izvijestili su iz ove župe.

Euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan samostana sv. Luke u Jajcu, fra Božidar Štrkalj, u koncelebraciji s domaćim župnikom vlč. Markom Stojčićem. Na sv. Misi sudjelovao je i đakon Olivier Dukunze iz Burundija.

Predvoditelj fra Božidar pozvao je vjernike na promišljanje o značenju mučeništva i važnosti istinskog svjedočenja kršćanske vjere u svakodnevnom životu.

Na kraju sv. Mise župnik Stojčić izrazio je radost što se patron sv. Nikole Tavelića slavi u ozračju zajedništva, gostoprimstva i kršćanske ljubavi, te je zahvalio svima na dolasku i pomoći u organizaciji slavlja.

Propovijed gvardijana fra Božidara prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre! Kada razmišljamo o svetima, često ih promatramo kao ljude iz nekog drugog vremena, s nekog drugog svijeta, ljude čiji se život čini nedostižnim; ponekad se čini kao ljudi iz neke bajke ili neki superheroji. No, i sveci su prije svega bili ljudi od krvi i mesa, ljudi s istim brigama, strahovima i nadama koje mi danas nosimo u svojim srcima.

Jedan od njih je i sveti Nikola Tavelić – čovjek našeg korijena, našeg jezika i naše baštine, ali prije svega čovjek koji je Bogu poklonio čitavog sebe.

Nikola je rođen u Šibeniku, u 14. stoljeću. Osjetio je Božji poziv i stupio u red franjevaca. Živio je u vremenu dubokih previranja, ali i u vremenu snažnog misionarskog žara. Privučen primjerom svetoga Franje Asiškog, Nikola napušta svoj dom, svoju domovinu i sigurnost te odlazi u Svetu Zemlju, u Jeruzalem. On nije išao širiti mržnju, nije išao u osvajanja. Njegovo oružje bila je Riječ Božja, a njegov štit bila je franjevačka poniznost i ljubav prema svakom čovjeku. U središtu njegovog života nije bio on sam, nego Isus Krist.

On nam svojim životom poručuje: Prava vjera ne traži lagane kompromise. Vjera koja je autentična spremna je svjedočiti istinu i onda kada je to najteže, kada svijet oko nas okreće glavu od Boga.

Biti kršćanski svjedok ne znači nužno držati velike propovijedi ili po društvenim mrežama dijeliti pobožne fraze, biblijske citate i misli pojedinih svetaca. Ponekad je najveće svjedočanstvo ona tiha prisutnost puna ljubavi, poštenje na poslu kada nitko ne gleda, ili ruka pružena onome tko je u nevolji. Zato nam je potrebna stalna obnova našeg odnosa s Bogom kako bismo sačuvali svoju duhovnu svježinu.

Svijet je danas možda umoran od velikih riječi i praznih obećanja. Ljudi više ne traže savršene govornike, nego traže autentične svjedoke.

Papa Pavao VI. jednom je zapisao: Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, to je zato što su svjedoci. Mi kršćani trebamo imati na umu da je naš život često jedino evanđelje koje neki ljudi u našoj okolini čitaju. Ima ljudi koji možda nikada neće otvoriti Sveto pismo, ali će promatrati kako se mi kršćani nosimo s patnjom, kako mi kršćani tretiramo slabe, kako se odnosimo prema neprijateljima i kako slavimo radost života.

Trebamo imati na pameti da biti istinski kršćanski svjedok ne znači biti bezgrešan. Kršćanski svjedok je onaj čovjek koji padne, ali se uz Božju pomoć pokaje, digne i nastavi dalje, oslanjajući se prije svega na Božje milosrđe, a ne na vlastitu snagu.

Zato, braćo i sestre, ne bojmo se poput svetog Nikole svjedočiti evanđeoske vrednote. Nemojmo skrivati svoju vjeru iz straha što će drugi reći. Budimo ponosni na dar Božje ljubavi koji nosimo u svojim životima.

Neka naš život bude poput tihe svijeće koja radosno sagorijeva, grije i osvjetljava put onima koji traže Boga. Neka po našim riječima, po našim osmjesima, po našim opraštanjima i djelima milosrđa mnogi prepoznaju da je Isus i dalje živ i da je njegova ljubav prisutna među nama.

Zato kršćansko svjedočanstvo nikada ne smije biti nešto skriveno, privatna stvar zatvorena unutar četiri zida našeg srca ili naše crkve ili našeg obiteljskog doma. Naša vjera treba svijetliti u tami ovoga svijeta – u tami sebičnosti, u tami nepravde, straha i beznađa.

Dok slavimo ovaj današnji blagdan i patron crkve ovdje u Majdanu dobro bi bilo da se upitamo što sveti Nikola Tavelić poručuje nama danas, današnjim Isusovim nasljedovateljima? Možda se pitamo: Što nama, ljudima 21. stoljeća, znači život i mučeništvo svetog Nikole Tavelića? Mi ne živimo u Jeruzalemu 14. stoljeća i nitko nam ne prijeti lomačom.

Ipak, i danas postoje neke druge lomače pred kojima se svakodnevno nalazimo: lomača ravnodušnosti prema Bogu i bližnjemu i prema stvorenom svijetu; lomača u kojoj osjećamo pritisak okoline da se odreknemo svojih kršćanskih načela radi karijere, osobne koristi ili lakšeg života; lomača straha da javno kažemo tko smo i u koga vjerujemo.

A s druge strane postavlja se također pitanje za kakve životne ideale mi izgaramo ili smo spremni izgoriti? Sveti Nikola Tavelić poziva nas na hrabrost, bez obzira u kakvim životnim okolnostima se nalazimo. Poziva nas da u svojim obiteljima, na radnim mjestima i u društvu budemo autentični kršćani. Ne moramo svi prolaziti kroz krvavo mučeništvo, ali svi smo pozvani na bijelo mučeništvo – pozvani smo na svakodnevno umiranje vlastitoj sebičnosti, oholosti i grijehu, kako bi u nama živio Isus Krist.

Što to znači bijelo mučeništvo u praksi – konkretno u našim životima?

Prije svega znači svjedočiti istinu u svijetu laži: Kada odbijemo sudjelovati u kleveti, traču ili nepoštenju, iako nam to može donijeti profesionalnu ili društvenu korist.

Nadalje, bijelo mučeništvo znači ljubiti neprijatelje: Kada oprostimo onima koji su nas povrijedili, umjesto da vraćamo milo za drago. U svijetu koji nudi osvetu, opraštanje je pravi mali mučenički čin umiranja našem ponosu.

Na koncu, bijelo mučeništvo znači ostati vjeran molitvi i sakramentima: Kada u užurbanom svijetu koji Boga stavlja na marginu, pronađemo vremena za tišinu, za euharistiju, za istinski susret s našim Gospodinom. Sve to mogu biti naši tihi križevi. Svaki put kada nadvladamo vlastiti egoizam iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, mi dajemo svjedočanstvo. Mi svjedočimo da ovaj svijet nije sve što imamo.

Dakle, nitko od nas ne treba niti može u ovom vremenu doslovno imitirati život svetog Nikole Tavelića, ali možemo poput njega pustiti Boga u vlastito srce u potpunoj iskrenosti. Tada će nas Bog preobraziti i učiniti novim ljudima. Pustimo stoga Boga do kraja, pustimo ga kao što je to uradio sveti Nikola, pustimo ga do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj volji i tako postajemo vjerodostojni svjedoci i navjestitelji njegove riječi. Pustimo Boga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću, pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva.

Neka nam sveti Nikola Tavelić bude zagovornik i uzor. Molimo njegov zagovor za naš narod i za naše obitelji, da poput njega imamo hrabrosti ljubiti Boga iznad svega i svoga bližnjega kao samoga sebe.

Fotografije: Filip Jajalo

Povezani članci

Back to top button