Intervju

NAJLJEPŠE JE BITI SVEĆENIK UPRAVO U BOSNI

Uz blagdan Sv. Ilije, zaštitnika BiH, prigoda je progovoriti o “zemlji Bosni” koju je čovjek današnjice u napasti, gledajući kroz političku prizmu, isključivo smatrati “zemljom slučaja”. Sugovornik nam je bio zlatomisnik i dugogodišnji suradnik mons. Anto Orlovac.

Razgovarao: vlč. Josip VajdnerKatolički tjednik

Mons. Orlovac rođen je 1947. u Bukovici kod Banje Luke. Put svećeničkoga zvanja odveo ga je iz rodnoga kraja u: Zagreb, Đakovo i Innsbruck gdje je na tamošnjem Teološkom fakultetu 1977. doktorirao. U međuvremenu je 1972. zaređen za svećenika Banjolučke biskupije u kojoj je potom obnašao niz službi: bio je vjeroučitelj mladeži i župnik u Ravskoj i Banjoj Luci. Mnogi ga pamte kao dugogodišnjeg generalnog vikara Banjolučke biskupije, a njegovo je ime upisano u popis rektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu gdje je bio i predavač crkvenoga prava. Dugi niz godina bavi se pisanom riječju te je autor 30-ak knjiga povijesne i propovjedničke tematike, s osobitim naglaskom na istraživanja stradanja katolika u minulim ratovima. Danas je umirovljeni svećenik koji živi u Banjoj Luci te i dalje surađuje s brojnim časopisima, a osobito s Katoličkim tjednikom. Kao takav imao je što kazati o “zemlji Bosni”, ljudima i životu u njoj.

Poštovani, o zemlji Bosni i njezinim ljudima svašta se govori. Što Vi s polustoljetnim svećeničkim iskustvom kažete – kakva je to zemlja?

Nisam siguran jesam li ja prava osoba koja može odgovoriti na to pitanje. Naime, Bosna, kao dio Bosne i Hercegovine, moj je zavičaj. A o zavičaju, kao i o pokojnima, treba govoriti samo dobro. Tu sam se rodio, tu sam i glavninu svoga života proživio, osim godina školovanja te kratka vremena dok sam bio prognanik u Hrvatskoj potkraj prošloga stoljeća. Međutim, moja se obitelj preselila iz BiH u Hrvatsku još kad sam ja bio dječak i upravo krenuo u sjemenište. Iako sam mogao prijeći u tadašnju Đakovačku biskupiju, gdje su moji otad živjeli, ja sam se ipak vratio i dao zarediti za svećenika Banjolučke biskupije. Možda je i to dio odgovora što mislim o Bosni. Naravno, neku zemlju čine prije svega njezini ljudi. A mentalitet bosanskog čovjeka zaista je drugačiji, nešto je posebno. Mislim na običnog čovjeka koji misli svojom glavom i živi svoj život. Ima tu ljudske topline, simpatične jednostavnosti, neposrednosti, širine srca, pa i zdrava humora. I spremnosti pomoći bližnjemu, a u nevolji i glavu mu spasiti. Ali onima koji donose političke odluke glava je, očito, ili u Beogradu ili u Stambolu ili u Zagrebu. I tu počinju nevolje. Da sve ne bude tako jednostavno – a zar je ovo jednostavno? – ima tu još nekih „gradova“ koji su tijekom povijesti „mislili“ na nas, točnije: za nas, a svi nekako počinju sa slovom b: Beč, Budimpešta, Berlin, pa u novije vrijeme još jedan – Bruxelles… Nažalost, te političke „glave“ trajno su utjecale na život običnih ljudi i nisu im dale i još im ne daju živjeti u miru, krojiti svoju sudbinu, razvijati se i napredovati.

Njezin je zaštitnik starozavjetni prorok Sv. Ilija. Što iz toga danas možemo iščitati?

Pa, Svetog Iliju nekako više povezujemo sa silovitošću, oštrim nastupom, gromovima i „ognjem s neba“, nego s tolerancijom. Dakako ima tu i mitoloških primjesa, ali i Stari zavjet, kojemu on pripada, daje (dijelom) takvu sliku o njemu. On je energičan branitelj vjere za koju je u stanju glavu izgubiti, ali i skinuti. Dakako, ne smijemo ga gledati današnjim naočalama i mjeriti današnjim mjerilima i shvaćanjima; on jednostavno pripada svome vremenu i svome mentalitetu. A taj mentalitet nije bio samo njegov i ne smijemo njega za to kriviti. No, toga se mentaliteta teško riješiti. On nerijetko čuči u mnogim glavama. A povijest svijeta, pa i naše Bosne, ne pokazuje ni da se oko toga puno i nastojalo. Pa i danas mnogima više odgovara sukob, nego susret; to vidimo na svakom koraku. Budući da takvi imaju i moć, to je pogubna kombinacija.

Postoji anegdota da je papa Leon XIII. nadbiskupu Josipu Stadleru, kad mu je ovaj došao u Rim tražiti relikvije za oltare crkava u svojoj novoosnovanoj nadbiskupiji, rekao da je njegova nadbiskupija zalivena krvlju mučenika i znojem svetaca, pa gdje god zakopa, može mirno reći da su to relikvije. Koliko povijesna stvarnost zemlje Bosne to potvrđuje?

Zanimljiva je to anegdota za koju nisam znao. No, pogađa „u sridu“. I to, dakako, ne samo kada je u pitanju Vrhbosanska nadbiskupija, nego doslovno cijela BiH. Što se tiče katoličkog i hrvatskog elementa u ovim stranama, najkasnije od vremena osmanskih osvajanja ovih zemalja u 15. i kasnijim stoljećima. Brojni franjevački i ini martirologiji i nekrolozi svjedoče upravo suprotno od onoga što neki danas u BiH tvrde, u borbi za bolju prošlost, prikazujući ta vremena kao vremena velike tolerancije, suradnje i mirna suživota. U vremenima tolerancije mučenika nema. A dugačak bi bio popis kad bismo ih pokušali barem nabrojiti.

Posebno mjesto u toj „mučeničkoj priči“ zauzima Banjolučka biskupija. Stavlja ju se danas uz rame stradalničkoj sjevernokorejskoj Nadbiskupiji Pjongjang. Što nam Vi, kao dugogodišnji istraživač ove tematike, možete o tomu reći?

Banjolučka biskupija, kao i ostale današnje nad/biskupije u BiH (osim Trebinjske), novijeg su nadnevka, ta tek im je 141 godina, što je za takve ustanove vrlo kratko razdoblje. Više od trećine toga vremena i ja sam proživio kao njezin svećenik. Međutim, povijest katoličanstva, točnije kršćanstva, ovdje seže duboko unatrag, još u rimsko doba, a Hrvati su tu živjeli od svoga pokrštenja. Dakako Hrvate ovdje nisu dijelile današnje državne granice koje su rezultat kasnijih nepovoljnih povijesnih zbivanja. Postojale su tu neke druge biskupije, s mnogobrojnim samostanima, redovima, župama i crkvama, još u predosmansko doba. Taj silni procvat doživio je nakon toga gotovo potpuno uništenje. Kao primjer navodim okolicu Bihaća, u nekadašnjoj „Turskoj Hrvatskoj“, kako su ti krajevi između Une i Vrbasa nazivani u povijesnim izvorima, dakle dio Hrvatskog Kraljevstva pod turskom vlašću, gdje je u samo jednom dijelu današnjeg Bihaćkog dekanata, na krajnjem sjeverozapadu današnje Banjolučke biskupije, bilo tijekom povijesti – arheološki dokazano – čak stotinjak crkava. Slikovito rečeno, mačka se mogla s krova na krov crkava prošetati od Bišća (Bihaća) do Velike Kladuše. Danas ih tu, osim u samom Bihaću, nema ni jedne. A po broju stradalih svećenika, ali i drugih vjernika u Drugom svjetskom ratu i poraću, pa i u najnovijem krajem prošloga stoljeća, Banjolučka biskupija nosi tragično prvo mjesto. No, gledano očima vjere, to je ujedno i izvor ponosa i slave jer je među njima mnogo pravih mučenika od kojih se za četvoricu vodi postupak za proglašenje blaženima, a trebalo bi ga pokrenuti za njih još puno više. I cijela sjeverna Afrika nekoć je bila kršćanska s velikanima Crkve prvih stoljeća, a danas ih tamo nema. Trpljenje i žrtva idu uz kršćanstvo onomu kojemu je vjera svetinja. Bog vodi povijest, a njegova je i cijela Zemlja i svemir. A On jedini zna zašto je to baš tako.

Često kažemo kako je ovdašnje podneblje prostor sukoba i susreta civilizacija. Papa Franjo je prigodom posjeta Sarajevu 2015. rekao članovima Predsjedništva kako mir i sloga među ljudima ove zemlje sežu dalje od granica ove države jer se time „daje svjedočanstvo cijelome svijetu kako je suradnja među različitim narodima i religijama u svrhu općega dobra itekako moguća“. Kako Vam zvuče ove riječi u odnosu na realnost koju živimo?

Ovo je podneblje doista od davnine na nekom rubu i na nekim granicama. A granice su kao i rijeke; mogu biti poveznica i susretište, ali i mjesta sukoba; mogu nas spajati, ali i razdvajati, što tko želi. Tko sukobe želi, lako će za to iskoristiti i razlike u civilizacijama i u vjerama i u kulturama, i sve ono što ljude pokreće i što im je važno jer za to se čovjek rado bori i toga se neće lako odreći. Onaj koji želi mir i suradnju, sve će to koristiti upravo kao bogatstvo, kao priliku da nešto od drugih nauči i da se od njih obogati. Mirotvorstvo, otvorenost i susretljivost proizlaze iz srca koje je tako odgojeno. Oko toga nam se zauzimati, kako nas uči Isus u evanđelju, a kako pape i naši biskupi, osobito zadnjih desetljeća, ustrajno rade i na što nas stalno pozivaju: na toleranciju, mir, suživot, opraštanje i zajedničku izgradnju bolje budućnosti za sve. A Papine riječi, tako idealno zamišljene, kao poticaj da mi ovdje pružimo svijetu primjer tolerancije i suradnje, u vremenu u kome vidimo da se neprestano naglašavaju razlike, zaista zvuče kao glas vapijućeg u pustinji ili kao nedosanjani san. Ali i kao neostvareni ideal oko koga se valja truditi. Pitanje je samo postoji li tzv. politička volja. Ja je u današnjoj BiH ne vidim.

Jesu li političke prljave igre uspjele katolicima-Hrvatima „ogaditi“ zemlju Bosnu? I što bi to značilo za budućnost?

Nitko razuman ne mrzi svoga zavičaja, svoje rodne grude, svoga gnijezda, odakle je poletio, niti mu ga tko može „ogaditi“. To je svakome rođenom u Bosni, pa i bosanskom Hrvatu, nešto sveto i lijepo, darovano. Drugo je pitanje što u toj Bosni Hrvati i katolici doživljavaju, ne od jučer, nego više od pola tisućljeća unatrag, a to je, nažalost, trajno potiskivanje i nestajanje. Recite kada je Hrvatima u Bosni nakon 1463. bilo po mjeri: u vrijeme Osmanskog Carstva, stare ili nove Jugoslavije, pa i za razvikane Austrije? Ili možda danas, kad smo prepolovljeni, a u najvećem dijelu Banjolučke biskupije svedeni na ostatke ostataka? Jesmo li ikad u tom razdoblju bili barem stvarno ravnopravni? Danas se nerijetko to sve tumači gospodarskim migracijama, traženjem boljeg života. Doživjeli smo da je u najnovije vrijeme sve činjeno da se Hrvati, najveći gubitnici u BiH u posljednjem ratu i poraću, ne mognu vratiti na svoje. Otada je prošlo puno vremena. Stasaju negdje diljem svijeta već generacije kojima je Bosna u najboljem slučaju postojbina njihovih roditelja i djedova, možda neka uspomena, ali ne i njihov zavičaj. A od povratka nekoliko umirovljenika koji tu žele provesti svoje zadnje dane ne možemo očekivati obnovu i promjenu nabolje. Bojim se da smo u procesu koji, ne samo da se ne zaustavlja, nego progredira u negativnu smjeru.

Jasno je kako statistike ne predstavljaju život. Međutim, jesu odraz određenih životnih parametara. I one danas po Hrvate u BiH nisu povoljne. Kako odgovoriti iz perspektive vjere na te činjenice?

Vjernik živi iz svoje vjere, ali uvijek u konkretnu svijetu. Zato ne može zatvarati oči pred stvarnošću. A i statistike su odraz te stvarnosti. Zar može biti isto u župi gdje je 1991. bilo 3 000 vjernika, a gdje ih je danas samo 31, ili 1 500, a danas 24, ili 1 000, a danas samo deset. Govorim ovdje o stvarnim župama u Banjolučkoj biskupiji. To nas nužno tjera na neke korjenite organizacijske promjene. Da i ne spominjem da je i svećenika sve manje, svećeničkog podmlatka gotovo nestaje. A u nekim dijelovima Bosne, osobito u Banjolučkoj biskupiji, ali i znatnom dijelu Bosanske Posavine, rapidno nas i dalje nestaje. Pred tim ne smijemo zatvarati oči. Ali, Crkva nije samo Banjolučka biskupija, niti Bosna, nego cijeli svijet. A kršćanski vjernik će i dalje živjeti i svjedočiti svoju vjeru prihvaćajući sve ljude kao svoju braću, sve dok ga bude. Hoće li to biti u Bosni ili negdje drugdje, ne ovisi samo o nama.

Vi ove godine obilježavate 50 ljeta svećeničkoga života. Kad pogledate unatrag, što možete izdvojiti?

O, bilo je toga mnogo jer sam živio u vremenu velikih promjena, i političkih i crkvenih i tehnoloških. Počeo sam svećeničko djelovanje u jednoj državi, za vrijeme komunističke vlasti koja je svim silama protežirala ateizam, nastavio u drugoj u sasvim drugačijim okolnostima. Doživio sam da i moj hrvatski narod ima svoju samostalnu državu, kao da i moja rodna BiH postane posebna država. U crkvenom pogledu, ređen sam za svećenika sedam godina od završetka velikog Drugog vatikanskog koncila koji je Crkvi donio krupne promjene i nova usmjerenja. Zahvalan sam Bogu što sam živio u vrijeme biskupa Alfreda Pichlera, velikog liturgijskog stručnjaka i propovjednika, vrlo razborita čovjeka, koji nam je znao približiti bogatstvo liturgije i Riječi Božje, što me je oduvijek fasciniralo i našlo odraza u mom djelovanju i pisanju nekoliko knjiga propovjedničko-duhovne tematike. Silan je Božji dar bio Crkvi, pa i meni u njoj, veliki i nezaboravni sveti papa Ivan Pavao II. kojega sam imao čast dvaput dočekivati: u Sarajevu kao rektor Bogoslovije 1997. i u Banjoj Luci 2003. kao predsjednik Crkvenog dijela odbora za Papin doček, kada je jedan domaći sin, Ivan Merz proglašen blaženikom. U red velikih i radosnih događaja ide i proglašenje blaženim kardinala Stepinca na Mariji Bistrici 1998., kao i moje sudjelovanje na proglašenju prvoga hrvatskog svetca Nikole Tavelića u Rimu 1970. dok sam još bio student teologije. Ponosan sam i Bogu zahvalan i zbog činjenice da su dvojica mojih školskih kolega iz Banjolučke biskupije obnašali visoke crkvene službe u BiH: Vinko Puljić kao vrhbosanski nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve te Franjo Komarica, moj još aktualni biskup ordinarij i „generacija“ i po svećeničkom ređenju. Obojici sam bio bliski suradnik niz godina (u Vrhbosni samo jedan mandat kao odgojitelj u Bogosloviji), osobito u Banjoj Luci. Bogu sam zahvalan na darovima koje mi je dao, na tolikoj vrijednoj subraći svećenicima s kojima sam uvijek imao vrlo dobar, bratski odnos, na ljubavi koju mi je usadio prema našim mučenicima te na daru pisanja kojim sam se trudio istraživati njihove sudbine i ne dati da ih prekrije veo zaborava. Tako sam nastojao dati svoj doprinos dobru Crkve u našem narodu.

Već dugi niz godina suradnik ste Katoličkog tjednika s propovjedničkim i meditativnim temama. Gdje nalazite nadahnuće i koji biste cilj voljeli ovim pisanjem ostvariti?

Doista, suradnik sam Katoličkog tjednika još od njegove obnove 2002. Dopisi su se najprije odnosili na zbivanja u Banjolučkoj biskupiji, te na povijesne osvrte i prikaze. A onda sam s Prvom nedjeljom došašća 2005., na poticaj i zamolbu pok. urednika Ive Balukčića, započeo pisati nedjeljne homilije, i to kroz pune tri godine, tako da sam zatvorio jedan ciklus A, B, C. Isprva sam, dakako, imao tremu tako izići pred toliku braću svećenike kojima je to trebala biti pomoć za pripravu nedjeljnih homilija, pogotovo nakon takva autoriteta kao što je mons. Mato Zovkić koji je pisao prvi ciklus. No, eho je bio vrlo povoljan, što mi je dalo novi polet. Velika mi je prednost bila to što sam još od početka svoga svećeništva prikupljao građu i pisao propovijedi, tako da se tijekom vremena nakupilo toga zaista dosta. A onda sam to dorađivao i oblikovao, posebno potkrjepljujući misnim tekstovima i uvijek držeći se određene teme. I još nešto: kadgod sam išao u kapelicu po knjige misnih čitanja kako bih to dorađivao, kratko bih se preporučio Duhu Svetomu i za moje pisanje i za one koji to budu koristili. I jako sam se osobno obogatio spremajući te homilije. Kasnije mi ih je KT objavio u tri knjige koje su izvrsno primljene. Nastavio sam suradnju pišući razmišljanja, meditacije i osvrte u rubrici Zaustavi se, čovječe! Ali tu sam imao posvemašnju slobodu izbora tema, pa su to bila ili razmišljanja nad određenim tekstom ili porukom iz Svetoga pisma ili osvrt, nerijetko i uz dozu humora i ironije, nekim povodom iz javnoga života, koji me je mamio na takav osvrt. Svoje stavove uvijek sam otvoreno iznosio. I od toga su nastale još dvije knjige istoimenog naslova, a Tjednik mi je tiskao i knjigu prigodnih propovijedi. Trudio sam se u pisanju izbjegavati uobičajenu propovjedničku retoriku, želeći pomalo izazvati na razmišljanje i iznošenje misli malo svježijim rječnikom. Koliko sam u tome uspio, prosuđuju čitatelji. Cilj mi je bio pomoći braći svećenicima, ali i svima koje takvo štivo zanima, tim više što već niz godina nisam izravno angažiran u pastoralnom radu, pa sam rjeđe osobno propovijedao. U novije vrijeme KT mi te osvrte po svom izboru objavljuje i na portalu nedjelja.ba, a i ja ih elektronički šaljem na nekoliko adresa onih do kojih Tjednik ne dopire. Svećenikovo je navješćivati Radosnu vijest, što se može na nekoliko načina, a jedan od njih još uvijek je – pisanjem.

Kako je biti svećenik u Bosni? Slažete li se s onim, kako se biskup Franjo Komarica izrazio, da je za to potrebno dodatno zvanje?

Moje je iskustvo da je zapravo najljepše biti svećenik upravo u Bosni jer naši su vjernici ipak nešto posebno. To nam priznaju mnogi biskupi iz Hrvatske gdje naši nekadašnji vjernici žive, kao i oni u drugim europskim zemljama, gdje oni „privremeno“ žive. Često im odaju priznanje zbog žive vjere i posebna duha koji unose u njihove zajednice vjernika. To sam posebno mogao doživjeti kada sam 1995. – 1996., nakon velikog izgona naših vjernika, obilazio mnoge od zajednica naših prognanih vjernika u tada još jedinstvenoj i velikoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, osobito u široj okolici Karlovca i Siska, bio neke vrste „časnik za vezu“ između blagopokojnog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića i svoga biskupa Komarice koji mjesecima nije mogao iz Banje Luke. Koliko sam puta čuo radosni usklik naših vjernika kad bismo im dolazili: „O, evo naših svećenika!“, pri čemu je ono „naših“ bilo izrečeno posebnim naglaskom i toplinom. Zato mislim da je to poseban Božji dar koji sam, bez vlastitih zasluga, primao. Ne znam što je biskup točno mislio pod „dodatnim zvanjem“; ja bih ga, iz vlastita iskustva, prije nazvao privilegiranim zvanjem. Vjernici najbolje razaznaju tko je njihov i prihvaćaju ga jer se i osjećaju prihvaćenima. A da pritom treba biti spreman i na brojne žrtve, to se u svećeničkom zvanju mora podrazumijevati.

Što bi, prema Vašem mišljenju, bilo potrebno kako bi Bosna bila zemlja blagostanja, a ljudi jedni drugima blagoslov?

Onaj tko zna odgovor na to pitanje, zaslužio bi barem dvije Nobelove nagrade: i za mir i za gospodarstvo. Znam samo ponoviti ono što me uči evanđelje i iskustvo: da sloge i mira, pa onda ni napretka ni blagostanja, ne može biti bez poštivanja prava svakoga čovjeka i svakoga naroda i bez spremnosti surađivati s drugima. Gdje toga u jednoj zajednici nema, a u BiH je to, blago rečeno, jako upitno, nije moguće nadati se boljitku. Osobna i kolektivna sebičnost i svojatanje, tjeranje samo vlastitih interesa bez obzira na druge, vode u sukobe, a njih je u ovoj zemlji, nažalost, puna povijest. Ni danas se nismo puno odmaknuli od toga. Naša Bosna ima uvjete napraviti velike iskorake u tom smjeru, ali to treba prije svega htjeti. Tek onda jedni drugima nećemo biti ugroza i smetnja, nego blagoslov.

KT
Banja Luka, 25. srpnja 2022.

Povezani članci

Back to top button