IzdvajamoPropovijedi

AUDIO: PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA X. MEĐUDEKANSKOM SUSRETU U BOSNI I HERCEGOVINI

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, franjevački provincijal i delegat provincijala, generalni vikari, članovi Vijeća za kler BK BiH i 24 dekana iz cijele Bosne i Hercegovine, u četvrtak 27. travnja 2023. slavili su Svetu misu u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage u Travniku u okviru X. Međudekanskog susreta u BiH koji se održava u prostorijama Nadbiskupijskom sjemeništu Petar Barbarić u Travniku. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, a prigodnu propovijed uputio pomoćni biskup banjolučki mons. Marko Semren čije riječi prenosimo u cijelosti:

Braćo u biskupstvu, svećeništvu, poštovani sjemeništarci, dragi vjernici okupljeni na slavljenje Gozbe ljubavi na Dan Časnog sluge Božjega Petra Barbarića, otvorimo svoja srca Očevoj pouci, koja je i pouka samoga Jedinorođenog njegova sina Isusa Krista, uskrsloga.

Otac nas poučava da živimo bez proračunatosti, u samozataji i ljubavi da bismo mogli bolje razumjeti muku i uskrsnuće Kristovo. Razumijemo da je muka veliko djelo ljubavi i da je uskrsnuće Božji uspjeh ljubavi. Stoga nas današnja liturgijska čitanja pozivaju da otkrijemo vrijednost sakramenata u svagdanjem životu – sakramenta krštenja i euharistije. Od krštenja je čovjek jedno s Kristom, nosi njegovo ime – kršćanin. On je sam kao stvorenje, dušom i tijelom, istinska slika Božja. Otada Bog više nije «iznad nas», nego u nama i pokraj nas. Po Isusu Bog za mene nije više beskrajna daljina, nego beskrajna blizina (J. Ratzinger). Po euharistiji Isus je u meni, asimilira me u sebe. Časni Sluga Božji Petar Barbarić surađivao je s milošću koju je primio na krštenju i svetim sakramentima. Njegovo mladalačko opredjeljenje bilo je: radije umrijeti nego Isusa uvrijediti.

»Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljed­nji dan“. Ove Isusove riječi izražavaju dvostruki pokret: Otac šalje Isusa i Otac privlači ljude Isusu.Doći k Isusu znači biti najprije potaknut od Oca. Isus jasno ističe Očevu volju i inicijativu: On stavlja u čovjekovo srce želju za susretom s njego­vim Sinom. Ovo su čudesne riječi: Isus voli svoje učenike kao što Otac njega voli. Otac privlači srca Isusu, Otac privlači učenike Isusu.

Isus moli učenike da ostanu u njegovoj ljubavi. Ostati u njegovoj ljubavi znači svjesno i slobodno prihvatiti ulogu učenika. Ovo je definicija Isusova srca. On ne traži da on bude izvor ljubavi, zna da ljubav ima početak u Očevu srcu, ali je Isus njezin savršeni ljudski izričaj: primio je u svoje ljudsko srce ljubav koja potječe od Oca i živio ju je na jedinstven način, savršeno. Isus nas potiče da budemo poučljivi od Oca. Ako želimo upoznati Očevu ljubav, moramo promatrati Isusovo srce koje je postalo darom za nas. Kušajmo „ostati u njegovoj ljubavi“, sljedeći njegov poziv! Potrebna nam je Očeva milost da bismo razumijevali Isusove riječi i da bismo mogli prihvatiti njegovu vo­lju. Potrebna nam je njegova milost da bismo mogli slijediti Isusa izbliže kao što je to činio Časni Sluga Božji Petar Barbarić. Potrebna nam je Očeva milost da se ne obazi­remo za onim što smo ostavili, nego da gledamo pre­ma onome što nam uvijek postavlja kao cilj koji tre­bamo postići.

„Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni“ – govori nam Isus.Osim poticaja i inicijative koja najprije dolazi od Oca, Isus jednako tako ističe i čovjekovu odgo­vornost i slobodu. Čovjek treba čuti i dati se pou­čiti da bi mogao doći k Isusu. O Isusu se može go­voriti i pisati vrlo mnogo i vrlo učeno, a da onaj koji o njemu govori i piše ne bude njegov učenik, čak da i ne vjeruje u njega. Tu je u igri velika tajna čovjekove slobode i njegove odgovornosti. Čuti Gospodina, to znači imati otvorene ne samo uši i oči, nego i srce kojim treba njegovu riječ prihvatiti i usvojiti. To znači dopustiti da nas njegova Riječ propituje i da se naše ponašanje ravna prema toj Riječi. To znači da je važnije ne toliko znati mudro i učeno govoriti o Isusu, koliko ga svojim životom pokazivati, govoriti svojim življenjem da je on Ži­vi i Uskrsnuli. To je nešto sasvim drugo od učenih rasprava. Današnji čovjek od Isusovih učenika očekuje više da pokažu Isusa svojim životom nego da o njemu mudro govore i upravo to znači „poznavati Gospodina“.

A da bismo čuli Oca, moramo najprije znati zašutjeti. Šutnja nas uči strpljivosti. Ona nas uči čekanju i razumijevanju događaja oko nas. U šutnji možemo prepoznati Očev glas koji la­ko nadjača buka ovoga svijeta. Zato bismo mogli moliti ovako: Uskrsli Isuse Kriste, Ti si Očeva Riječ. Ti si izišao iz duboke šutnje i došao među nas. U našem svijetu ima previše buke koju najviše stva­raju bezvrijedne i prolazne stvari. Zbog svojega kratkog daha i prolaznosti one stvaraju zaglušujuću buku kojom čovjeka zasipaju i zasljepljuju svojim bljeskanjem. Ne daju mu da se zaustavi, smiri i zašuti da bi mogao uočiti druge vrijednosti koje nisu tako nametljive i koje treba strpljivo ot­krivati i usvajati kako bi se uočila njihova prava vri­jednost. U tišini se postaje tvojim učenikom. U ti­šini možemo čuti Očev poziv i poučiti se. Želimo za­šutjeti da bi Ti progovorio i rekao nam ono što nam želiš reći. Želimo zašutjeti da bi Ti došao k nama i da bismo te dostojno prihvatili.

„Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Bo­ga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre“. Što nam govore ove Isusove riječi?Pokušajmo razumjeti ovako:Isus dolazi od Oca, od Boga. Zato nam ne do­nosi nekakvu ideologiju, nego Božji život. On je je­dini Oca vidio i tako može i nas uvesti u Božje blizinu i može nam razotkriti tajnu Božjeg živo­ta. Nikakav sustav, nikakva ideologija ne može nam ponuditi život vječni. Jedino u vjeri to dobi­vamo. Isus jasno i jednostavno kaže: »…tko vjeru­je, ima život vječni«. Čovjek je osjetljiv prema ži­votu. Ništa ne bi dao u zamjenu za njega. Želi ži­vjeti. Isus zna za tu čovjekovu potrebu i čežnju. To je Otac stavio u čovjekovo srce. Zato i upozorava da nikakva hrana koju sam čovjek proizvodi nije hrana za vječni život. Jedino on čovjeku pruža kruh koji ne dolazi s čovjekovih njiva, nego s neba i zato hrani čovjeka za besmrtnost. Time čovjek ulazi u Božanski život. To je ono što mu može po­nuditi samo Isus, a ne kakva ideologija, po­litika ili neka druga religija, koliko god bile humane i željele mu dobro.

„Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“. Evo:Isus sasvim jasno i otvoreno govori o sebi kao kruhu života, kruhu koji daje život vječni. Ovdje se jasno vidi da je njegov govor zapravo govor o Euhari­stiji u kojoj nam se daje kao kruh za život. Njego­vo nam tijelo postaje hrana pod prilikama kruha. To je hrana za pravi život.

Isus nas poziva u taj život. U njegovu je središtu Euharistija koja sve pokreće. A mi se trebamo što češće pitati: Je li doista Euharistija središte našega života? Je li naš život prema njoj usmjeren? Ona bi trebala biti početak i završetak našega dana. Od nje započinjemo i k njoj se vraćamo. Tek po najintimnijem druženju s Isusom u pričesti postaju nam jasna i sama Pisma i postajemo zajedničari tijela i krvi Kristove. Euharistija se pretvara u misiju.

KTA

Povezani članci

Back to top button