AudioIzdvajamoPropovijedi

AUDIO: Propovijed nuncija Chullikatta na Euharistijskom slavlju uoči XXVI. zajedničkog zasjedanja BK BiH HBK

Uoči XXVI. zajedničkog zasjedanja Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske biskupske konferencije biskupi su u utorak, 12. ožujka 2024. u večernjim satima, uz sudjelovanje Božjega naroda, slavili Svetu misu u katedrali Srca Isusova u Sarajevu.

Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik Biskupske konferencije BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, a prigodnu propovijed uputio apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francis Assisi Chullikatt čije riječi prenosimo u nastavku:

Preuzvišeni nadbiskupi Tomo i Dražene,

preuzvišeni nadbiskupi i biskupi ovdje prisutni,

dragi svećenici, redovnici, redovnice i bogoslovi,

draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

1. U današnjem evanđelju Isus uzetome u Hramu kaže: »Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe« [Iv 5,14]. Iz ovih riječi shvaćamo da, ono što Isusa brine nije samo bolno i žalosno tjelesno stanje bolesnika, nego nadasve njegovo duhovno stanje koje zahtijeva ozdravljenje u korijenu.

Naime, starozavjetni je vjernik svoju bolest živio pred Bogom: zbog nje je pred Boga izlijevao svoju tužaljku i od Boga, gospodara života i smrti, molio je ozdravljenje. Tako su bolest i patnja postajali put obraćenja, a Božje oproštenje početak ozdravljenja. S vremenom je cijeli izabrani Božji narod Izrael počeo iskustveno doživljavati da je bolest povezana uz grijeh i zlo, a da vjernost Bogu, u skladu sa zakonom, vraća život (usp. KKC, 1502).

2. To je u potpunosti postalo očito u Isusu Kristu. Kao Jaganjac Božji i Spasitelj svijeta koji ima vlast ne samo liječiti već i grijeh opraštati [usp. Iv 1,36; 4,42], Isus je došao izliječiti čitavoga čovjeka, vraćajući zdravlje i ljepotu njegovoj duši, a potom i tijelu. U svojim susretima s bolesnima, znao je da zdravlje duha itekako utječe na zdravlje tijela. Stoga je u brojnim ozdravljenjima svakovrsnih bolesnika jasno davao do znanja da, najgore što se jednom čovjeku može dogoditi nije toliko fizička smrt, koliko duhovna smrt na nepopravljiv način [usp. Mk 9,45-47].

U tom smislu, Isus će jednom reći: »Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?« [Mk 8,36], dok će uzetoga upozoriti: »Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe« [Iv 5,14]. On koji poznaje našu prošlost, sadašnjost i budućnost, najbolje zna što koristi za naš zemaljski život i što je temeljno za postizanje vječnoga života.

Tako nas u današnjem evanđelju, na sebi svojstven način, poučava da postoji mnoštvo bolesti koje nas mogu udaljiti od Božje ljubavi, a što je nešto najgore što nam se može dogoditi u životu. Istodobno, poziva nas na obraćenje po kojemu u naš duh i u naše tijelo ulazi milost potpunog ozdravljenja. To jest, preobrazba našeg života u ono što je u Božjim očima, od početka, lijepo, čisto i zdravo, što čini da možemo živjeti i djelovati u skladu s Božjom voljom i tako se malo-pomalo pridruživati broju spašenih u Kristu.

Iako je kupalište Bethzatha više govorilo o stvarnim okolnostima koje su utjecale na postojanje raznih bolesti [usp. Iv 5,3], posebice na duhovnoj razini, Isus je upravo tamo odlučio učiniti čudo ozdravljenja i pokazati da nije došao zvati zdrave i pravednike, nego bolesne i grešnike [usp. Mt 9,12-13; Mk 2,17], koji u velikoj boli i u još većoj nadi čekaju obećanog Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja.

3. Taj Spasitelj, draga braćo i sestre, uvijek je uz nas, u našim srcima, i nikada nas ne napušta, “poglavito u najosjetljivijim i najtežim trenucima našega života” (Franjo, Opća audijencija, 5. travnja 2017.). On nas tješi. On se brine za nas. On nas ozdravlja. Kadgod ga zazivamo s vjerom, uvijek i svugdje, osjećamo njegovu prisutnost dok svoju moćnu ruku pruža nad nas, kao što je to učinio nad mnogim bolesnicima.

Isus nikad ne ignorira niti prezire srce koje pati [usp. Ps 51,19]. On je postao suputnik na našem životnome putu, poglavito u najtežim trenucima. On djeluje u našem životu na način i u vrijeme koje je Bog odredio: takozvani Božji kairos, koji se ponekad ne podudara s ljudskim vremenom – kronos (usp. 2 Kor, 6,2) u takvim trenucima, kojih zasigurno ima, važno je ne gubiti nadu, nego poput onog uzetoga iz Jeruzalema ustrajati u vjeri, bez obzira na cijenu. On je, naime, trideset i osam godina strpljivo čekao Božji kairos, a kad je konačno došao, dotaknulo ga je Isusovo suosjećanje, spasiteljska ljubav koja je učinila prekrasno čudo ozdravljenja. U tom čudu, zasjalo je svjetlo življene vjere, odjeknula je radost ispunjene nade i ljepota strpljive ljubavi koja »sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi« [1 Kor 13,7].

O čudesnom ‘trijumfu’ vjere govori se i u drugim događajima iz Svetog pisma, kao što su: vjera s kojom je Abraham čekao stotinu godina da vidi rođenje svog sina Izaka [usp. Post 21]; starac Šimun i proročica Ana cijeli su život čekali na susret s Isusom Mesijom u jeruzalemskom Hramu [usp. Lk 2,25-32; 36-38]; žena koja je bolovala od krvarenja čekala je dvanaest godina prije nego što ju je Isus izliječio [usp. Mt 9,20-22]. Ovi i mnogi drugi svetopisamski tekstovi svjedoče da, kad se Božje vrijeme djelovanja podudari s ljudskim vremenom, događa se čudo koje postaje potvrda uzvišenosti vjere koja odbija posustati, nego ustrajava »u nadi protiv svake nade« [Rim 4,18]. Time se, jednostavno rečeno, želi ustvrditi da u svim, a poglavito u najtežim trenucima života, Bog zasigurno nikada nije problem, već jedino moguće i željeno rješenje.

Draga braćo i sestre!

4. Svatko od nas, takorekuć, predstavlja jednu riječ u Božjoj pripovijesti o njegovom čudesnom djelu spasenja. Kad svoj život živimo u skladu s Božjom voljom, postajemo dio narativa o povijesti spasenja.

U tom smislu, vidimo da je onaj uzeti, čim je ozdravljen, odmah počeo tražiti Isusa i susreo ga je u kući Božjoj, u jeruzalemskom Hramu. U tom traženju, shvatio je da grijeh zavodi i zarobljava, otuđuje od Gospodina, dok vjera u Isusa oslobađa od propasti i vječne smrti. Snaga vjere i nas će pokrenuti i preobrazit će naš život čim budemo spremni vjerno ići Kristovim stopama i donositi plodove našeg poslanja.

5. Draga braćo i sestre! Na našem putu vjere, Isus je uvijek uz nas i priprema nas “vidjeti divno lice Božje” (Franjo, Homilija, 26. travnja 2013.). Lice Boga koji nas ljubi, koji nas spašava, koji vjeruje u nas, unatoč svoj našoj nevjeri. On je odgovor na sve naše bolesti. On je temelj naše nade. Stoga, unatoč svih poteškoća koje susrećemo na našem životnom putu [usp. Rim 8,35-39], naša sigurnost neka bude jedino Bog: On će nam dati snage i hrabrosti ići naprijed. Da, u ovo smo sigurni i čvrsto vjerujemo: »Bog nam je zaklon i utvrda, pomoćnik spreman u nevolji. Naša je utvrda Bog Jakovljev« [Ps 45,1.4.8.12].

Ako se ponekad dogodi da ne osjećamo Gospodinovu prisutnost u nama i s nama, to ne znači da je on odsutan iz našeg života. On je uvijek prisutan na našem svagdašnjem križu i čuva nas u svom božanskom Srcu. On plače s nama. On naše bolesti nosi i naše boli na se uzima [usp. Iz 53,4]. On, kao nitko drugi na svijetu, ljubi nas u dubini naše duše. Tako, na kraju, shvaćamo da od Gospodina beskrajno više primamo nego što mi njemu dajemo.

U ovoj Presvetoj Euharistiji molimo Gospodina da nam udijeli milost osluškivanja vjere kako bi odjek Isusove šutnje, kao što je to bio za onog uzetoga iz evanđelja, i za nas bio siguran izvor nade koja nas tješi i hrabri, osobito u trenucima s kojima se u životu nije lako suočiti.

Hvaljen Isus i Marija!

Povezani članci

Back to top button