PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA DAN MOLITVENOG SJEĆANJA NA SVE MUČENIKE I ŽRTVE BANJOLUČKE BISKUPIJE

Dan molitvenog sjećanja
na sve mučenike i žrtve Banjolučke biskupije
Drvar 27.7. 2020.

Propovijed banjolučkog biskupa Franje Komarice

(Dj 3,13 – 15.17 – 20; Ps 103; 1Kor, 3, 11- 17; Ivan 8,30 – 38)

Draga braćo svećenici, drage sestre redovnice, dragi Kristovi vjernici,
braćo i sestre u uskrslom Kristu,

Jedan od najvećih moralnih autoriteta suvremenog svijeta, izuzetni čovjekoljubac, mirotvorac svjetskih razmjera, veliki dokazani prijatelj naroda ove zemlje, dugogodišnji poglavar Katoličke Crkve, sveti papa Ivan Pavao II. dao je u zadatak nama, članovima Katoličke Crkve da čuvamo i sačuvamo trajan spomen svojim mučenicima i svim nevinim žrtvama totalitarnih, duboko nehumanih režima prošlog stoljeća, najkrvavijeg stoljeća, što ga ljudska povijest pamti.

„ Crkva će biti posvuda na svijetu čvrsto usidrena u svjedočanstvo mučenika, a njihov će spomen Crkva morati brižljivo braniti i čuvati“ ( na dolasku trećeg tisućljeća, broj 13). Mnogi biskupi biskupije diljem svijeta poslušali su velikog i svetog papu. Poslušati i ove poticaje istinskog proroka naših dana i našeg osvjedočenog prijatelja smatrao sam svojom dužnošću i ja, sadašnji biskup ove biskupije, koja je u prošlom stoljeću, kao nijedna druga katolička biskupija u bližem i daljem okruženju u ovom dijelu europskog kontinenta, platila izuzetno visoku cijenu svoje vjernosti Kristu i njegovu namjesniku na zemlji – rimskom biskupu.

Službeno sam ustanovio dan molitvenog sjećanja na sve mučenike i žrtve Banjolučke biskupije. Odredio sam, u dogovoru sa svojim svećenicima, da se središnje slavlje tog biskupijskog Dana molitvenog sjećanja, održavana u ovoj župi, u kojoj je upravo na današnji dan, 27. srpnja 1941. ( tada je to bila nedjelja) bez ikakvog povoda i razloga, u ranim jutarnjim satima ubijen tadašnji drvarski župnik Maksimilijan Waldemar Nestor i veća skupina njegovih župljana koji su se kao hodočasnici sv. Ani u Kijevu kod Knina, s njim zajedno vlakom vraćali u svoju župu. Svi su oni bačeni u jamu Golubnjaču kod Trubara a njihove kosti smo pronašli tek prije nekoliko godina i vjernički sahranili.

Istoga dana nakon nedjeljne mise u susjednoj župi Bosansko Grahovo, započeo je masakr nad tamošnjim mladim župnikom Jurajem Gospodnetićem i desetinama njegovih župljana.

Smrtonosna voda nečovječnosti nastavila se razlivati i na drugu susjednu župu Krnjeušu kod Bosanskog Petrovca gdje su u zapaljenoj župnoj crkvi izgorjeli župnik Krešimir Barešić, trojica sjemeništaraca i veći broj župljana a desetine drugih župljana užasno izmasakrirani.

Ta smrtonosna rijeka je nastavila teći i idućih mjeseci, godina pa i decenija uništavajući mnoge vrijednosti prijeko potrebne za stvaranje sretne i čovjeka dostojne budućnosti, kao što su: životi ljudi, istina, pravda, jednakopravnost ljudi, naroda i religija, sloboda, praštanje, nenasilje, solidarnost, zajednički mirni život, djelotvorna ljubav.

Isus Krist, božanski Učitelj cijelog ljudskog roda, ostavio je svojoj Crkvi i ljudima svih vremena svoju nepromjenjivu poruku – testament ljubavi, u svojim znamenitim riječima koje nam donosi njegov apostol i Evanđelist sv. Ivan: „ Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12).

Duša nam se ispunja tugom kad razmišljamo o beskrajnoj Božjoj ljubavi i dobroti s jedne strane, i s druge strane o ljudskoj nezainteresiranosti, ili još gore, o mržnji, netrpeljivosti i ratovima među ljudima, a što sve zamagljuje Božji plan sa čovjekom pojedincem i sa cijelim čovječanstvom.

Mi živimo u vremenu i u životnoj sredini gdje se kroz više desetljeća prošlog stoljeća – od strane tadašnjih državnih struktura -sustavno onemogućavalo mnogim našim suvremenicima i sugrađanima da upoznaju duhovnu dimenziju svoga vlastitog bića. Pa tako da upoznaju i samoga Boga, Stvoritelja i Spasitelja svih ljudi. Nepoznavanje odn. nijekanje duhovne dimenzije čovjeka i njegovog dužnog, odgovornog odnosa prema Bogu urodilo je pogubnim moralnim zastranjivanjem mnogih naših suvremenika i sugrađana a time i uništavanjem čovjeka kao bogolikog stvorenja, ali mnogi materijalni dobara koje je čovjek sam ili zajedno s drugima izgradio sebi i mnogim drugima na korist.

Tome smo mi svi svjedoci!

Kristova Crkva, kojoj i mi pripadamo, smatra svojom zadaćom „ u zgodno i nezgodno vrijeme“  (2 Tim 4,2) naviještati Božju objavljenu istinu o Bogu i čovjeku i o čovjeku kao osobito Božjem miljeniku. Ona naviješta Isusa Krista, puninu te Božje objave. A Krist Isus je „radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa… također za nas raspet, mučen i pokopan“ a onda je „treći dan uskrsnuo“ i sada opet „ sjedi zdesna Ocu“ kao Sudac svih pokoljenja do svršetka svijeta.

Maloprije čusmo riječi apostola Petra iz novozavjetne knjige „Djela apostolska“, upućena najprije njegovim sunarodnjacima i suvremenicima. On im se, zanimljivo obraća kao braći i u lice im govori istinu da su se oni „odrekli Isusa Krista, Sveca i Pravednika a priklonili se ubojici“ . Krista su ubili! A onda im pojašnjava, zapravo ih ispričava, da su to oni uradili iz neznanja kao i njihovi glavari, narodni i vjerski, i nadodaje da se tako ispunilo ono što je Bog već ranije bio navijestio – tj. da će njegov Miljenik trpjeti.

Ovdje se prisjećamo i Isusovih riječi u kojima je on svojim sljedbenicima navijestio svoju muku i smrt kao i onih njegovih riječi kojima je kao Uskrsnuli – svojim razočaranim i beskrajno žalosnim učenicima koji su bježali iz Jeruzalema u Emaus tumačio, dok ga oni još nisu ni prepoznali bili, da je on morao trpjeti, biti ubijen a zatim da će uskrsnuti ( usp. Lk 24, 26. 46).

Isus svoje učenike također nedvosmisleno poučava kako „nitko nema veće ljubavi od ove, da tko i život svoj položi za prijatelje“ ( Iv 15,13). zato će i moći njegov ljubljeni učenik, apostol Ivan, ustvrditi u svojoj prvoj poslanici (3,16): „ po tom upoznasmo ljubav što On za nas položi život svoj, tako i mi moramo položiti život za braću“.

I osoba Isusa Krista kao i njegovo otkupiteljsko djelo potpuno su promijenili smisao ljudske patnje. Nije ni dovoljno ni točno u patnji gledati samo nesreću, katastrofu ili pak kaznu za grijehe. Mnogo je važnije tu otkriti i prepoznati otkupiteljsku, spasiteljsku snagu ljubavi. Nevolja i stradanje bivaju Kristovom otkupiteljskom patnjom nadvladani i svakako doživljavaju svojevrsnu preobrazbu. Postaju snaga za oslobođenje od spona zla, postaju pobjeda dobra. Apostol nam Pavao tumači da svaka ljudska patnja, koja je povezana s Kristovom patnjom nadopunja u osobi koja pati ono, što još nedostaje Kristovim patnjama za Njegovo tijelo koje je kako znademo, Crkva ( usp. Kol 1,24) – kao univerzalna zajednica spasenja.

U svjetlu ove istine mogu svi koji trpe, pate, koje muče i ubijaju, osjećati se pozvanima da sudjeluju u djelu spasenja ljudskog roda. To djelo spasenja je, kako znademo, izvršeno na Kristovu križu na Golgoti. Imati udjela u Kristovim patnjama na križu, znači vjerovati u otkupiteljsku snagu njegove žrtve. Tu žrtvu može  – zajedno s otkupiteljem čovječanstva, Kristom- prinijeti svaki njegov vjernik, tada se i stradanje i patnja oslobađa od sjene besmisla i propasti koja ju možda obavija. I one dobivaju posve drugu, dublju dimenziju. Tada se ukazuje i njihovo pravo značenje, i njihova stvaralačka vrijednost. Tada se, može se reći, obnavlja i pozornica života, od koje se razorna, uništavajuća moć zlobe i zloće sve više udaljava. Jer, život donosi plodove i to bogate. On pokazuje da je jači od smrti jer ga nosi ljubav. A ona je pobjednica nad mržnjom i osvetom.

U tom kontekstu možemo mirne duše reći da mnoga tragična događanja u povijesti našeg naroda i Kristove Crkve u njemu –  pa i na području ove biskupije i zemlje – izgledaju kao tragedija, kao katastrofa. Ali, oni su milost, Božji dar, Božja posebna povlastica, jer je to poziv nama, današnjim kršćanima, da svjesno i spremno sudjelujemo u tajni neizmjerne vrijednosti Kristove spasiteljske žrtve. Taj poziv su prihvatili i na njega odgovorili i svi mučenici i sve nevine žrtve koji se danas  – i ne samo danas – sjećamo sa dužnim pijetetom s velikim poštovanjem i divljenjem i molitvom.

Mnogobrojni članovi naše patničke biskupije su i u ovom našem vremenu na djelu dokazali kako nisu i  neće dopustiti da laž, nepravda, zlo i destrukcija definitivno pobjede. Oslonjeni svojom postojanom vjerom na Krista i na zakon njegova Evanđelja, oni svjedoče da je dobrota jača od zloće, da je ljubav jača od mržnje, da je praštanje jače od osvete; da građenje s Božjim „materijalom“ i po Božjem nacrtu otklanja vražje destrukcije i ruševine; da se laž i nepravda nužno moraju povlačiti i blijediti pred odlučnošću i vjerodostojnošću istine i pravde koje sebi –  makar, katkad za nas ljude i presporo –  ipak uspijevaju prokrčiti put do definitivne pobjede.

U ovom našem današnjem  – već tradicionalnom danu molitvenog sjećanja na brojnu našu braću i sestre u vjeri, na „Drvarske mučenike“ i sve druge žrtve naše banjolučke biskupije

(a ima ih do sada označenih imenom i prezimenom preko  11 000!), koji su svoju vjernost Kristu posvjedočili podnošenjem groznih muka pa i najbrutalnijeg načina umiranja, znademo da su njihova imena upisana u „ Jaganjčevu knjigu života“ ( Otk 21,27). njihovo trpljenje i njihova mučenička smrt, samo što su bili pripadnici Kristove Crkve uključuje nužno i njihove mučitelje s njihovom mržnjom na Krista i na njih kao Kristove mučenike. Uključuje zloću i pokvarenost tih mučitelja, njihovu duhovnu bijedu i životni promašaj, njihovu podjarmljenost pod vlast sotone. Oni su istinski nesretnici i zato nisu u stanju nikoga istinski i dugotrajnije usrećiti. Nisu u stanju osigurati ni svome rodu ni svome narodu ni svome rodnom kraju ni svojoj zemlji sigurnu budućnost. jer mržnja i zlo mogu sijati samo smrt i donositi nazadak, nikada život i napredak ni naroda ni kraja ni zemlje.

Ovim našim molitvenim slavljem u kojem preporučujemo Božjem milosrđu i ljubavi sve nedužno ubijene svećenike, redovnike i redovnice i druge laike naše biskupije kao i sve druge žrtve totalitarnih režima prošlog stoljeća, mi –  kako Kristovi vjernici- također želimo jasno svjedočiti Božju objavljenu istinu o Njemu, kao jedinom Gospodaru svakog ljudskog života i istinu o vrijednosti svakog ljudskog života, kojega smo dužni braniti i promovirati. Nama je poznata Božja Riječ koju nam donosi sv. apostol Pavao, a koju smo maloprije saslušali: „ ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet a to ste vi“

 ( 1Kor 3,17). to znači da se čovjek ne smije poigravati s Bogom i njegovim naukom, a pogotovo se ne smije praviti Bogom i još k tomu svojim pogubnim primjerom druge zavoditi na krivi i lažni put življenja.

Zaustavljati zlo koje je svojevremeno širila fašistička i nacistička ideologija bilo je i opravdano i potrebno ali, ubijati potpuno nevine ljude, uništavati njihovu imovinu, njihove domove, njihove crkve i to onda u ime jedne druge totalitarne ideologije godinama i desetljećima čak sve do ovog našeg vremena proslavljati kao ponos i uspjeh –  ne samo osobni –  nego kao ponos i uspjeh jednog naroda ili države, teška je podvala, opasna stranputica i u konačnici sigurna destrukcija. To se mora označiti skandalom ubijanja i uništavanja najvrjednijega što se ima na zemlji – čovjeka. Ali je također skandal – ne manje poguban – i uporno namjerno prešućivanje, pa i odobravanje i protežiranje takvog duboko nehumanog ponašanja i prakse. Ne može se nazivati humanim ni pojedinac ni skupina, ni stranka ni sredina koja odobrava ovakav zločin pa sa još  – k tomu  njime i hvali – i tako odgaja nove generacije, pogubno ih zavodeći na laž i na zlo. Iskustvo i pojedinaca i naroda i politički sistema uči nas da laž i zlo ne mogu biti siguran temelj za poželjnu i čovjeka dostojnu budućnost, ni pojedinačnu ni zajedničku.

Tome smo mi svjedoci!

Tko nepravdu i zločin odobrava i podržava pokazuje svoje osobno lice i svoju nutrinu. Tko nepravdu i zločine neodobrava nego ih raskrinkava, žigoše i zaustavlja,  taj  može za sebe ustvrditi da su ga Isusova nauka i Isusova istina oslobodile od robovanja Zloduhu. Poznate su nam Isusove riječi koje smo i maloprije čuli: „ Tko god čini grijeh, rob je grijeha, rob ne ostaje u kući zauvijek a sin ostaje zauvijek… Ako ostanete u mojoj riječi uistinu ste moji učenici, upoznat će te istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 34. 31-32).

Molimo zato, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju danas i za nas ovdje prisutne i za svu drugu našu kršćansku braću i sestre u ovom mjestu, u našoj biskupiji i u cijeloj ovoj zemlji da nam uspije uvijek ostati uz nad vremensku Božju istinu! Jer samo će nas ona trajno činiti slobodnima u srcu i duši i moći ćemo ne samo praštati onima koji učiniše ili još uvijek čine zlo i nepravdu nego i moliti milosrdnoga i milostivoga Boga za njihovo obraćenje i spasenje kako nas je poučio i sam Sin Božji ( usp. Mt 5, 44) !

Svim našim pokojnicima, pokoj vječni daruj Gospodine. I svjetlost vječna svjetlila njima. Počivali u miru. Amen.

TABB
Drvar, 27. srpnja 2020.