PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA PATRON BANJOLUČKE BISKUPIJE I NASLOVNIKA KATEDRALE

Tijekom svečanog Euharistijskog slavlja, koje je predvodio predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u katedrali u Banjoj Luci, 15. srpnja 2018. prigodnu propovijed uputio je biskup banjolučku mons. Franjo Komarica. Propovijed biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Draga braćo u biskupskoj i svećeničkoj službi,
drage sestre redovnice,
draga braćo i sestre u Kristu,
dragi Kristovi miljenici, učenici i suradnici,

U ovom Božjem hramu, majci svih crkava naše biskupije, mi smo danas okupljeni oko Isusa Krista, utjelovljenog Sina Božjega i Spasitelja našeg i cijelog ljudskog roda. U zajedništvu smo -snagom Duha Svetoga – s brojnom kršćanskom braćom i sestrama. Duh Sveti nas sve ujedinjuje u jedan Božji narod, Kristovu Crkvu. A Crkva je zajednica otkupljenih ljudi, pripadnika raznih naroda, jezika, rasa i klasa, raznih zanimanja i uzrasta s područja cijele zemaljske kugle.

Svi mi, članovi Kristove Crkve vjerujemo u utjelovljenog Sina Božjeg koji je „radi nas ljudi i radi našeg spasenja“ bio raspet, umro, pokopan, ali je i slavno uskrsnuo i sjedi sada s desna Ocu.Ponovno će doći suditi žive i mrtve i njegovu kraljevstvu neće biti kraja“.

Slaveći ovu sv. misu, ovaj najsvetiji čin obnavljanja i posadašnjenja- na nekrvni način – muke, smrti i uskrsnuća Kristova mi ujedno sebi posvješćujemo činjenicu da svaki Božji dar a osobito ovaj najveći – žrtva iz ljubavi prema nama ljudima njegova utjelovljenog Sina, ujedno predstavlja za nas veliku obavezu, zadaću koju imamo mi Kristovi sljedbenici, tj. kršćani. Koja je to zadaća? Ona se sastoji u obavezi da se istinski trudimo shvatiti i svim srcem prihvatiti taj neizmjerni Božji dar. To konkretno znači da smo mi dužni Isusa Krista nasljedovati: Njega kao Istinu, Put i Život upoznati i nasljedovati; znači živjeti onako, kako je to Isus činio i kako on očekuje da i mi činimo s njim i za njega.

Za Isusa smo već toliko puta čuli kako se ponašao kao čovjek: naviještao je istinu o Bogu i Božjem miljeniku – čovjeku – kao slici Božjoj. Ozdravljao je ljudske duše i tijela. Nije se bojao u ispunjavanju svoga poslanja.

Izbavljao je ljude od zarobljenosti zemaljskim prolaznim snovima i interesima – tjelesnom užitku, novcu, kapitalu, moći i vlasti, govorio je „čuvajte se svake pohlepe, jer ni onomu koji je u izobilju nije život osiguran njegovim imanjem“(Lk 12, 15).

Naglašavao je upravo ono što je najvažnije i najvrjednije u Božjom očima: Uzvratiti Bogu ljubav za ljubav, ljubeći svoje bližnje, tj. druge ljude i druga Božja stvorenja, koja je Bog stvorio zbog nas ljudi.

Svaki od nas je pozvan da prepozna u sebi sliku Božjeg djeteta, sliku kakav bi trebao biti. Tako dugo dok nam to ne uspije naš duševni mir neće biti potpun.

Sam Isus nam najbolje pomaže da to i ostvarimo, da tu prevažnu, najvažniju životnu zadaću i ispunimo.

On nam omogućuje da svjesno i plodonosno sudjelujemo u njegovoj dragocjenoj žrtvi spasenja našega i cijelog svijeta – u sv. misi. Daruje nam se u svetoj pričesti kao najpotrebnija i najdragocjenija hrana našoj besmrtnoj duši. Taj najveći dar se trebamo svaki put truditi primiti dostojno, tj. skrušena, raskajana i ponizna srca, oslobođenog od svakog grijeha, posebno od onog grijeha koji nas dijeli od Boga, našeg Stvoritelja – i od čovjeka – Božje slike pored nas, ali i od drugih Božjih stvorenja, za koje smo se također – prema Božjem nalogu – dužni brinuti.

Tko istinski, svjesno i plodno sudjeluje u slavlju sv. mise, taj uspijeva – unatoč vlastitim ljudskim slabostima – ispravno osmisliti svoj zemaljski život i sigurnim korakom kročiti prema vječnom životu. Dakle, Crkva,tj. mi kao zajednica Isusovih učenika slavimo Euharistiju,a Euharistija izgrađuje Crkvu, tj. svakog od nas!

Da je to doista i moguće, dokazala su bezbrojna naša kršćanska braća i sestre, sljedbenici, učenici i suradnici istog Isusa Krista, kao što smo i mi. Među njima su se, tijekom 20 stoljeća povijesti Crkve istakli osobito oni, koje je Crkva – s razlogom – službeno podigla na čast oltara, kao svoje svece ili blaženike, da bi bili nama, na zemlji, još živućim kršćanima, dragocjeni uzori i ništa manje dragocjeniji pomoćnici u našim nastojanjima da i mi – kao i oni pobijedimo u sebi i oko sebe zlo, a afirmiramo i promičemo dobro.

Jedan od takvih osobito dragocjenih članova Crkve je i svetac današnjeg dana, sv. Bonaventura redovnik biskup, kardinal i crkveni naučitelj. Njega mi danas, s razlogom slavimo kao nebeskog Zaštitnika cijele naše biskupije i Naslovnika ove naše katedrale. Slave ga također osobito i članovi velikog franjevačkog Reda, kao svoga drugog utemeljitelja, nakon prvog utemeljitelja sv. Franje Asiškog.

Sv. Bonaventura je živio prije 750 godina u Italiji. Bio je izuzetno nadaren, pobožan i otvoren poticajima Božjeg Duha. Završivši visoku filozofsku naobrazbu na čuvenom sveučilištu u Parizu, on se upoznao s tada već dobro rasprostranjenim i brojčano velikim i aktivnim franjevačkim Redom. Stupio je u taj Red, izvrsno završio sve teološke studije,te i sam postao učiteljem svoje red0vničke braće. Bio je blag, miran, ljubazan, razborit, pobožan, veliki štovatelj Srca Isusova i Gospe Žalosne. Izabran je za vrhovnog poglavara franjevačkog Reda, te je tijekom svoje 17 – godišnje ponizne i nesebične poglavarske službe, temeljito i dalekosežno obnovio cijeli Red za njegovo dragocjeno služenje Crkvi i svijetu u brojnim zemljama diljem svijeta.

Članove svoga Reda, među kojima je bilo određenih neslaganja glede uređenja i organizacije života i djelovanja Reda u Crkvi i društvu, upućivao je na odmjerenost, na duh suradnje i sloge međusobno kao i sa svima u Crkvi i izvan nje.

Donio je i mnoge mudre zakone, duhovne naputke za plodni duhovni život, ne samo redovnika-franjevaca nego i mnogih drugih, kojima su braća franjevci bili duhovni skrbnici. Osim što je naglašavao važnost ćudorednih kreposti za ispravan kršćanski i redovnički život Bonaventura, kao vrhovni poglavar franjevačkog Reda promicao je znanost te razna apostolska djela.

U svojoj revnosti sv. Bonaventura se nije štedio. Proputovao je mnoge zemlje Europe, propovijedajući i poučavajući redovnike, kler i kršćanski puk. Mnogo se trudio i oko ponovnog ujedinjenja Rimske i Grčke Crkve, napose u pripravi i u održavanju od tadašnjeg pape Grgura X., sazvanog Općeg crkvenog koncila u francuskom gradu Lyonu 1274. Na tom Koncilu Bonaventura je igrao vrlo značajnu ulogu. Upravo je on najzaslužniji da su tada predstavnici Istočne Crkve potpisali s rimokatolicima zajedničko „Vjerovanje“, čime je zapravo okončan tragični Crkveni raskol između kršćanskog Istoka i Zapada. Na veliku štetu cijelog kršćanstva, ti koncilski zaključci, koje su pravoslavni izaslanici donijeli sa sobom u Carigrad, tu nisu bili prihvaćeni i nije došlo – sve do danas do željenog i prijeko potrebnog ujedinjenja katoličkih i pravoslavnih kršćana. Na tom Koncilu Bonaventura se razbolio i umro na današnji dan 1274 – a bila je, kao i danas, nedjelja.

Zbog svog sveukupnog velikog djela – također i zbog brojnih pisanih teoloških i duhovnih spisa – Crkva ga je 1482 uvrstila među svece a 1588 među naučitelje Crkve.

Među brojnim spisima duhovnog sadržaja koja su i danas aktualna, odn. suvremena, osobito je bilo omiljelo diljem Europe njegovo djelo: Životopis sv. Franje Asiškog.

U jednom od svojih poznatih pisanih djela „Itinerarium mentis in Deum“ „Put duše k Bogu“ (kako je naš sveti Zaštitnik i prikazan na ovom vitražu Ive Dulčića u našoj katedrali) on je između ostalog napisao i ove riječi:

„Tko nije prosvijetljen sjajem stvorenih stvari oko sebe – taj je slijep; tko nije probuđen od njihova glasnog govora, taj je gluh; tko zbog svih Božjih stvorenja oko sebe Boga ne hvali, taj je nijem; tko na temelju svih svjedočanstava Božjih stvorenja ne prepoznaje njihov početak, taj je glup! Otvori stoga, svoje oči i prikloni uho duhovno svoje, razveži svoje usne i pripremi svoje srce, kako bi u svim stvorenjima vidio prste svoga Boga Stvoritelja i kako bi ga volio, hvalio i častio!“

Kako sam već spomenuo, ovaj istinski velikan Katoličke Crkve, nebeski je Zaštitnik i naše Mjesne Crkve, naše biskupije od samog njezinog začetka, te Naslovnik ove naše katedrale. On je – po Božjoj Providnosti – svim članovima naše biskupije, a osobito vama, koji se često odn. redovito okupljate na bogoslužja u ovoj katedrali i dragocjeni uzor i ujedno Zagovornik u Nebu.

Što to treba konkretno značiti za nas?

Mi trebamo jasno znati da je i sv. Bonaventura, kao i svaki drugi svetac i svetica, blaženik ili blažena, postao to što je postao i učinio za Crkvu, ono što je učinio, ne samo svojom osobnom snagom i umijećem života, nego svjesnom svojom suradnjom s milostima koje im je Bog darovao.

I sv. Bonaventura, kao i svaki drugi svetac i svetica, moraju klicati i kličući ponavljati poznate riječi najveće Božje Izabranice i Suradnice, Presvete Djevice i Bogorodice Marije: „Veliča duša moja Gospodina, jer mi učini velike stvari Svesilni“.

U takvo ponašanje, sv. Bonaventure, u njegovu svjesnu i potpunu ovisnost i naslonjenost na Božje darove i Božje vodstvo, trebamo se i mi ugledati.

Jer, i mi, što jesmo i što možemo činiti za Crkvu, sve to jesmo jedino i isključivo – uz pomoć Božje milosti.

Sveti Bonaventura, slično kao i drugi sveci, kojima se obraćamo u molitvi za njihov zagovor, može nam pomagati zato, što je u tijesnom zajedništvu s Bogom i njegovom ljubavlju, koja uključuje i nas i sva Božja stvorenja. On, sv. Bonaventura se i tijekom svoga zemaljskog života zalagao za ostvarenje Božjeg kraljevstva. Sada, nalazeći se u punini življenja s Presvetim Bogom on to još više želi! Želi da se i među nama ostvaruje Božje kraljevstvo, kraljevstvo istine, pravde, solidarnosti, sloge, ljubavi i mira; da se vrši Božja volja, da se sveti Božje ime u našim obiteljima, našim selima, župama, biskupiji i domovini.

Trebamo se sada također još ukratko zapitati:
– U čemu je nama naš nebeski Zaštitnik, sv. Bonaventura – uzor?
– Za što ga sve trebamo osobito moliti za zagovor kod Trojedinog Boga?

Sažimljući u najbitnije karakteristike njegov izuzetno plodan život na zemlji, možemo ustvrditi sljedeće:
– Sv. Bonaventura se otvarao poticajima Božjeg Duha;
– Bio je oduševljen i neumoran u radu i trošenju za Boga, za njegovo spasiteljsko djelo na zemlji, za Kristovu Crkvu, za spas ljudskih duša;
– Bio je savjestan i odgovoran u obavljanju svoje životne zadaće;
– Zauzimao se oko mirotvorstva u svojoj mladoj redovničkoj zajednici, kao i u drugim područjima Crkve i tadašnjeg društva;
– Iskreno se trudio oko jedinstva svih kršćana i ponovnog sjedinjenja tragično razjedinjene kršćanske braće različitih tradicija kršćanskog Zapada i kršćanskog Istoka.

Osvrćući se na protekle tri decenije moga aktivnog boravka među Vama, dragim članovima Banjolučke biskupije koja mi je povjerena, usudio bih se reći da – općenito gledano – među nama ima dosta toga od duhovne ostavštine našeg nebeskog Zaštitnika, sv. Bonaventure.

Bilo je i ima među nama istinskog mirotvorstva, izbjegavanja svađe i želje za osvetom, poštivanja ne samo katoličke braće i sestara iz različitih župnih ili redovničkih zajednica i međusobne solidarnosti, osobito u izuzetno dramatičnim ratnim i poratnim godinama, nego je bilo i ima i mnogo uočljive spremnosti na praštanje i pomirenje pa i na djela ljubavi prema ljudima, pripadnicima drugih Crkava i vjerskih zajednica, drugih naroda, svjetonazora, rasa i klasa.

U toj hvale vrijednoj i Bogu ugodnoj praksi u vašem svakodnevnom životu bodrim vas da i ubuduće ustrajavate.

Također je bilo i ima među vama brojnih, izvrsnih primjera neumorne požrtvovnosti u raznovrsnom radu na slavu i čast Božjeg imena; na duhovnu i tjelesnu korist mnoge braće ljudi; za obnovu i učvršćenje Katoličke Crkve na ovim prostorima njezine mnogostoljetne plodne nazočnosti.

Primjećuje se – sve učestalije – jedno osobito djelovanje Duha Svetoga i u ovom našem okolišu, u našem gradu, biskupiji, domovini, slično kao što je bilo i u vrijeme kad je živio i djelovao naš veliki sveti Zaštitnik sv. Bonaventura. Sve veći broj članova i naše biskupijske zajednice osjeća u sebi poticaje Božjeg Duha, te sve ozbiljnije shvaćaju svoj osobni kršćanski poziv i zadatak koji su dobili u sakramentima svoga krštenja i krizme.

Trude se – kako znaju i umiju – u svome nastojanju oko kvalitetne promjene svoga kršćanskog života, u duhu življenog Evanđelja. U želji i potrebi veće vlastite duhovne izgradnje i jačeg apostolskog angažiranja – u svojoj Crkvi, ali i u svome gradu ili selu, neki se udružuju u zajednice istomišljenika, u molitvene, odn. crkvene udruge. Pri tome redovito očekuju i mole pomoć i od svojih duhovnih vođa, svećenika, redovnika pa i redovnica.

Na žalost, mora se reći da tu zatraženu i potrebnu pomoć ne dobivaju ni uvijek ni onako kako to crkveni dokumenti predviđaju a oni trebaju.

A gdje nema pravog vodstva u duhu naputaka Crkve, koju vodi Duh Sveti, lako se može dogoditi da pojedine crkvene zajednice i udruge naših vjernika laika ne budu – kako treba – otvorene prema drugim, sličnim ili drugačijim zajednicama ili udrugama, te drugim članovima župe ili biskupije, kojoj pripadaju – po svom rođenju ili mjestu življenja i djelovanja. Tada lako dođe do suparništva i međusobnog negativnog utjecanja, s obzirom na ugled, utjecaj, moć ili posjed.A to sve redovito završava u razaranju i uništavanju svih onih dragocjenih darova Duha Božjega, koje su oni primili sa zadaćom da ih upotrijebe maksimalno savjesno i učinkovito za dobro svoje i cijele Crkve.

Moram podsjetiti na službeni nauk Crkve, da Udruge ili zajednice vjernika-laika nisu same sebi cilj, nego moraju služiti ispunjenju poslanja Crkve prema društvu u kojem Crkva živi i djeluje. Njihova apostolska vrijednost ovisi o njihovoj usklađenosti sa ciljevima i zadaćama Mjesne Crkve, o kršćanskom svjedočenju i evanđeoskom duhu pojedinog člana dotične Udruge, zajednice ili duhovnog pokreta.

U duhu Bonaventurinog razboritog, smirenog i odlučnog načina djelovanja i vođenja njegove redovničke zajednice – Franjevačkog Reda – i naša se biskupijska zajednica, na čelu sa svojim sadašnjim a i budućim vodstvom, treba uvijek iznova truditi oko prepoznavanja znakova vremena i uvažavanja poticaja Duha Svetog. Treba otvarati u svojim redovima dovoljno mjesta i mogućnosti svakom svome članu za njegovo svakodnevno plodno življenje i apostolsko djelovanje u duhu življenog Evanđelja i u službi istinskog mira i općeg dobra. Molimo zajedno, Krista, Dobrog Pastira i Velikog Svećenika svih nas, da nam po zagovoru svoga miljenika sv. Bonaventure kao i našeg sugrađanina blaženog Ivana Merza, u tome pomogne. Amen.