Dragi župniče monsinjore Mato,
dragi zlatomisniče vlč.Ivo
draga braćo svećenici, poštovane sestre redovnice
draga rodbino i prijatelji zlatomisnika
dragi župljani ove i drugih župa, štovatelji Gospe Snježne
draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju svih ljudi.
1. Dvostruki je povod našeg današnjeg svečanog zborovanja:
1. Patron ove župe – svetkovina Gospe Snježne – ona se slavi svake godine;
2. Zlatni misnički jubilej jednog domaćeg sina – župljanina ove vaše župne zajednice – Ive Mićića. Takav se jubilej slavi jednom u životu jubilarca a inače rijetko u župnoj zajednici – ovisnokoliko župa ima svećeničkih zvanja koja dožive pedesetu obljetnicu.
I jedan i drugi povod su radosni! A podijeljena radost je dupla radost! Imamo razloga a i obavezu jedni prema drugima da se – unatoč aktualnim ograničenjima zbog koronavirusa – zajedno radujemo i Bogu zahvaljujemo što nam je on omogućio doživjeti ovaj dan i njegov blagoslovljeni sadržaj.
O sadržaju današnjega našeg duplog slavlja želim sada pred svima vama glasno razmišljati. Molim Boga da ovo moje glasno razmišljanje – ova moja propovijed – bude izraz dužne zahvalnosti dragome Bogu svih nas, njegovih miljenika a posebno našega brata u krsnoj milosti i katoličkoj vjeri, a Kristovog svećenika, zlatomisnika Ive – za bezbrojna Božja dobročinstva tijekom našeg osobnog života; života i poslanja ove župne zajednice kao i pedesetogodišnjeg svećeničkog poslanja našeg zlatomisnika Ive.
2. Kad je riječ o katoličkoj zajednici, rasprostranjenoj u selimaove župe povijesni podaci sežu u daleku prošlost. Ta prošlost je prožeta i lijepim i ružnim događanjima i Božjim građenjem i vražjim uništavanjem- ne samo domova i crkava nego i ovdašnjih Božjih miljenika – Kristovih vjernika, najdragocjenijega što jedan kraj, jedno selo, jedna župa ili jedno mjesto mogu imati.
Kako vam je za cijelo svima dobro poznato, ova vaša župa Poljaci utemeljena je prije skoro 100 godina – 1926. Možda još ima netko od živućih župljana koji je te ili oko te godine rođen! Te iste godine građena je i prva župna crkva. Ona biva posvećena Uznesenju BDM. Zanimljivo je da vaša župa – izgleda od svoga početka ima kao svoj župni patron današnji Gospin blagdan, poznat kao Gospa Snježna. To je zabilježeno i u jednom službenom crkvenom dokumentu u Općem šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije iz davne 1939. godine.
Tada je u župi bilo na popisu preko 1600 (1632) župljana. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo vas je oko dvije i pol tisuće župljana (1973 – 2483).
Nesretni rat devedesetih godina i poratno vrijeme, drastično su, kako i sami znate, smanjili broj župljana, vi dragi župljani najbolje znate koliko vas danas ima u župi (nekoliko stotina – 400 – 500)
Materijalne ruševine rata vi ste – uz Božju i Gospinu pomoć – snagom svoje kršćanske vjere i ljubavi solidarnošću vašom međusobnom i drugih plemenitih ljudi izbliza i izdaleka s vama – uspjeli ste otkloniti na vašim crkvenim zdanjima, kao i mnogim vašim domovima.
Vjerujem da se jednako tako – pa i više – trudite otklanjati od sebe i sve druge destrukcije i „viruse“ duhovne naravi, koje iz vašeg životnog okruženja ugrožavaju vašu kršćansku vjeru i vaš ispravni kršćanski život. Zato vam služe, uz vašu osobnu ili obiteljsku vjerničku praksu, i ovakvi dragocjeni dani – blagdani i svetkovine crkvene godine.
3. Vjerujem da je i u ovoj vašoj župnoj zajednici udomaćen jedan lijepi običaj da se za svetkovinu župnog patrona posebno pripremite – ne samo naizvan nego i duhovno. Svetkovanje patrona župne zajednice nužno uključuje sudjelovanje ako ne doslovce svih članova župe onda barem velikog broja i starijih i mlađih župljana. Bez obzira na vaše osobno stanje i imanje svi ste vi pozvani doprinijeti zajedničkoj duhovnoj radosti, jer na nju imate pravo, budući da je ona za sve vas veliki dar Neba!
Upamtimo Neba! To znači dar samoga Boga!
Mi kršćani utemeljeno tvrdimo da je sve što jesmo i što imamo Božji dar. Najveći Božji dar nama ljudima je sam Bog – utjelovljeni Sin Božji – Isus Krist! On je to sam ustvrdio kad je govorio o neizmjernoj Očevoj ljubavi prema ljudskom rodu -da je Bog tako ljubio svijet tj. nas ljude, da je k nama na zemlju poslao Njega svoga jedinorođenoga Sina ( uspIv 3,16). A on je svega sebe žrtvovao za naše spasenje. Sam Isus se predstavio kao kruh koji je s neba sišao, i da svaki onaj koji taj kruh blaguje ima zagarantirani vječni život! ( uspIv 6,51).
A takvi sretnici smo upravo mi, po sakramentu svetog krštenja članovi novozavjetnog izabranog naroda – Kristove Crkve.
Mi – kao i tolike generacije vaših predaka – ispovijedamo čvrsto i nepokolebljivo svoju vjeru u Trojedinog Boga; u utjelovljenoga Sina Božjega koji je rođen od Djevice Marije, najizabranijeg predstavnika cijelog ljudskog roda. Radi Marijinog izabranja od samog Trojedinog Boga, da bude roditeljka, Majka Božjeg utjelovljenog Sina, Spasitelja svijeta Isusa Krista – mi članovi Crkve opravdano slavimo Mariju, vazda Djevicu i Bogorodicu kao sveti Božji Hram kojega je sazdao sam njezin Stvoritelj i u kojem je On sam želio boraviti.
Brojni su blagdani i spomendani tijekom crkvene godine posvećeni Mariji, jedinstvenoj Božjoj izabranici.
4. Današnji blagdan Snježne Gospeu ovoj vašoj župi je svetkovina! Ima svoje korijene u dalekoj prošlosti kršćanstava – kada je kršćanstvo bilo nerazjedinjeno. To je bila polovina četvrtog stoljeća, vrijeme izgradnje prve bazilike u čast presvete Bogorodice, na jednom od 7 rimskih brežuljaka – Esquilinu. Na istom mjestu je nešto kasnije sagrađena jedna veća crkva posvećena također Mariji Bogorodici, na uspomenu proglašenja dogme o Marijnom Bogomajčinstvu na Koncilu u maloazijskom gradu Efezu, 431.g. Ta Marijina bazilika, koju je gradio tadašnji papa Liberije, nazivana je „ Liberijska bazilika“ a kasnije bazilika „Svete Marije Velike“. Dan njezine posvete – 5. kolovoz 435. uveden je u kalendar crkvenih spomendana i blagdana pod današnjim nazivom „Gospa Snježna“, – oslanjajući se na pobožnu legendu da je toga dana, baš na tome rimskom brežuljku Esquilinu bio pao snijeg.
Od toga vremena pa do ovog našega sagradili su kršćani mnogobrojne crkve u čast Presvetoj Bogorodici Mariji, časteći je raznim nazivima koja su joj davali tijekom brojnih stoljeća.
S pravom se možemo pitati otkud to da su se gradile i grade tolike Gospine crkve, i da se toliki vjernici kroz tolike brojne generacije u tim crkvama rado okupljaju i mole?!
5. Imamo li pred očima tri važna momenta: gradnju crkve, njenu posvetu i vjerničko okupljanje u njoj, lako ćemo moći prepoznati io shvatiti da pobožni vjernički puk u takvoj crkvi nalazi Isusa po Mariji, nalazi Isusa u Mariji i Isusa zajedno s Marijom.
Gradnja i posvećivanje jedne crkve u čast drage Gospe – pa i one najmanje crkvice – izriče čvrsto vjerovanje dotičnih vjernika: Isus po Mariji i Marija za Isusa! Isus je po Mariji nazočan i djelotvoran među svojim vjernicima koji su također i Marijini sinovi i kćeri tj. Marijina djeca. Isus je na križu viseći i umirući dao – osim svega sebe – i najdragocjenije što je imao – svoju Majku, nama ljudima za Majku! Njezin majčinski primjer, njezin odnos prema Isusu, i njezina vjernost prema Isusu i njegovu Otkupiteljskom djelu trebaju biti i nama poticaj za nasljedovanje!
Na to nas potiču osobito ovako svečani dani – Marijine svetkovine, blagdani i spomendani!
Trajno poticani od svojih duhovnih učitelja i pastira – župnika i drugih svećenika – i vaši su djedovi i bake, očevi i majke ,vaši susjedi i vi sami, tijekom proteklih devet i više desetljeća postojanja vaše župne zajednice nebrojeno puta u ranijim dvjema vašim župnim crkvama i u ovoj sadašnjoj velikoj i prelijepo uređenoj, upućivali svoje žarke molitve dragoj Gospi. Vapili ste njoj „ Majci Milosrđa“ da kao moćna vaša „odvjetnica“ svrne svoje „milostive oči“ na vas „prognane sinove Evine“ i da vam „pokaže Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje“.
6. Vjerujem da su tako ili slično – prije 90, 80, 70, pa i 60 godina vapili i vjerni i požrtvovni supružnici i roditelji brojne djece koje im je Bog Stvoritelj podario – otac Niko Mićić i njegova vjerna supruga Mara r. Stjepanović. Bili su to sretni i blagoslovljeni roditelji današnjeg našeg Jubilarca, Zlatomisnika, koji je bio njihovo dvanaesto dijete.
Kolika je i kakva morala biti vjera tih hrabrih roditelja kada su oni i tijekom strašnog Drugog svjetskog rata u sveopćoj teškoj neimaštini i društveno – političkoj nesigurnosti bili spremni od Boga Stvoritelja prihvatiti još jedno Njegovo ljudsko stvorenje – sina Ivana koji je ugledao svjetlo dana početkom 1945.! Dobri Bog im je tu njihovu vjeru i spremnost na suradnju s Njime – kao Stvoriteljem – zasigurno obilno nagradio u njihovoj sretnoj vječnosti. Ali i ovdje, tijekom svoga zemaljskog života, oni su, vjerujem, doživjeli mnogu utjehu od svoje brojne, zahvalne djece.
Vjerujem da je tim sretnim roditeljima, ocu Niki i majci Mari, bila osobita radost što je Bog jednog od njihovih sinova pozvao u svećeništvo. Jer,„najveći dar što ga Bog daje roditeljima jest sin svećenik“ rekao je i zapisao odgojitelj brojni svećeničkih zvanja sv. Ivan don Bosco.
7. Imenjak toga sveca se nalazi ovdje s nama, pred nama, zbog nas! Zlatomisnik Ivo!
Prije 50 g. on je, kao 25 – ogodišnji mladomisnik, nakon potrebnog, dugogodišnjeg školovanja i studiranja – ovdje u rodnom kraju zatim u Zagrebu i Đakovu – slavio svoju Mladu misu. Iskrena radost tadašnjih župljana, a osobito njegovih roditelja, braće i sestara, rodbine i prijatelja bila je opravdano velika. Radovalo se i staro i mlado tome jedinstvenom Božjem daru jednom od njih! Znali su oni da je svećenik na osobit način pozvan biti „ drugi Krist“, da samo on dobiva božansku vlast govoriti u sakramentu ispovjedi „ ja te odrješujem od grijeha tvojih“!
Samo on opunomoćeno izgovara u svetoj misi najsvetije riječi koje ljudska usta smiju izgovarati: „ ovo je Tijelo moje“ i „ ovo je Krv moja“ – tj. Isusovo tijelo i Isusova Krv“!
Daleko veće mnoštvo nego što je danas ovo naše, tada prije 50 g. zahvaljivalo je Bogu za mladomisnika Ivana i molilo ga da ga podrži na putu na koji ga šalje i u poslu koji mu povjerava.
A on sam je – sav sretan i u isto vrijeme iskren i ponizan – uzeo kao svoje mladomisničko tj. svećeničko geslo: „ u tebe se Gospodine uzdam“. Zanimljivo – ono isto geslo, koje je imao i veliki sin Crkve u našem hrvatskom narodu blaženi i ako Bog da uskoro i sveti nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac!
8. Svoj svećenički život i poslanje naš je Zlatomisnik – po Božjoj promisli – tijekom proteklih pet decenija proveo:
– najprije u dvije župe svoje rodne nadbiskupije u Sarajevu i Jelaškama – kroz sedam godina;
– zatim u Njemačkoj, u šest tamošnjih župa – tijekom 26 godina; – da bi, nakon toga, već polako osjećajući malaksavanje svojih sila stigao u susjednu nam Hrvatsku, gdje na području Riječke nadbiskupije živi i radi 16 godina.
Naš Zlatni Jubilarac je kao zaređeni Kristov svećenik bio dobro svjestan kako je on posvećen da naviješta Kristovo Evanđelje, da posvećuje Kristove vjernike i da prinosi žrtvu novoga Saveza.( Drugi Vat. Koncil).
On se to trudio savjesno činiti kako kod svoga hrvatskog naroda u ovoj i susjednoj zemlji, tako je i kod njemačkih katolika među kojima je djelovao preko polovine svog svećeničkog života.
Biti vjerodostojan istinski sretan svećenik Kristov, koji će svojim osobnim životom svjedočiti ispravnost svoje osobne vjere i ispravnost naučavanja Katoličke Crkve – nigdje i nikada nije lako. U vremenu i u životnoj sredini kada je i u kojoj je zlatomisnik Ivo djelovao bilo je to za njega posebno izazovno i teško. Posebno se to odnosi na mnoge njegove godine provedene u – često hvaljenoj i prehvaljenoj od nekih naših sunarodnjaka državi Njemačkoj. A naš Zlatomisnik dobro zna da i u toj zemlji nije zlato sve ono što se čini da tamo sija! Mogao bi nam o tome on zasigurno mnogo toga ispričati.
9. Neka mi bude dozvoljeno iznijeti barem nešto od moga osobnog iskustva koje imam s nerijetkim izgledom tamošnjih kršćana pa i katolika.
Počet ću s jednom istinitom dramatičnom stvarnošću.
U jednoj katoličkoj crkvi u njemačkom gradu Kölnu, nalazio se jedan lijepi Gospin kip. Marijina lijepo oblikovana glava urešena s jednom visoko dragocjenom krunom, bila je licem blago nagnuta prema djetetu Isusu u njenom naručju. Dijete Isus je u svojoj desnoj ručici držalo jabuku, a lijevom se pridržavalo za rub majčinog tj. Gospinog plašta. Za vrijeme rata i strašnog bombardiranja Kölna, srušena je – uz brojne druge zgrade i crkve – i ova crkva i to do temelja. Ništa od nje nije ostalo osim kamenog Gospinog kipa. Ali Marija nije više držala svoje dražesno dijete Isusa u naručju. Od djetetovog lika ostao je samo mali trup – bez glave, bez ruku, bez nogu. Jedno uistinu potresno torzo od kiparskoga djela!
Pri promatranju toga Gospinog lika sa strašno unakaženim likom njezina Sina spontano su se javljale misli da Marija predbacuje nama ljudima – pokazujući nam Božjeg i svoga Sina: „ Ljudi što ste to uradili od moga djeteta? Takvoga ja njega nisam rodila! Vi ste ga iznakazili, osakatili, razlomili! Što ste uradili s mojim Isusom“?
10. Zlatomisnik Ivan – a vjerujem da i barem neki od vas- znadete da ovakav lik Gospe i njezina Isusa, nažalost, s pravom danas upućuje glasne prigovore i nama kršćanima, katolicima – i u Njemačkoj ali i u drugim nerijetkim europskim zemljama. Većina od njih su drevne kršćanske zemlje s kršćanskim narodima. Mnogi milijuni i desetine milijuna od njih su kršteni i označavaju se Kristovim imenom – kršćanin! Ali jesu li svi oni ispunjeni Kristovim duhom? Žive li oni u duhu Kristovog nauka, u duhu Kristovih zapovjedi?
U srcima mnogih od njih tinja tek slaba žeravica prave kršćanske ljubavi prema Kristu i njegovu Evanđelju. Ta žeravica je prekrivena i zatrpana debelom naslagom pepela zemaljskih vrijednosti!
Krist za njih mnoge nije više živa i životvorna stvarnost! Nije više središte, centar oko čega kruže sve njihove misli i planovi! Nije više Krist cilj prema kojemu streme sve njihove čežnje i želje! Nije ni stožer koji bi prema sebi – kao magnet – privlačio i uza se držao sva njihova htijenja i njihova željena ostvarenja!
Mnogi od takvih kršćana naših suvremenika, nisu možda potpuno prekinuli s Isusom sve svoje veze. Ali oni su Isusa iz dnevne prostorije svoga doma premjestili u zapećak, u prostoriju za ostavu, u ropotarnicu svoga svakodnevlja, svoga samodopadnog i samodostatnog, kratkoročnoga zemaljskog samoprividnog raja. Odatle, iz te njihove ropotarnice Isus njih ne smeta u njihovom pohlepnom cjenjkanju i trčanju isključivo samo za materijalnim interesima i užicima; u njihovom valjanju u smrdljivoj močvari njihovih vlastitih laži, njihove gramzivosti, prijevara, neiskrenosti i nezasitnosti.
Isus Krist kao Gospodar i Sudac – njima je postao neugodan. Moderni Evropljani, među njima i ne rijetki Nijemci pa čak i Hrvati – nekoć kršćani – danas unakazuju Isusov lik,otkidajući bezobzirno s njega dio po dio: glavu, ruke i noge, vade mu srce! I takvog unakaženog Isusa nude narodima drugih kontinenata! Tko će se za takvoga do neprepoznatljivosti unakaženoga Krista moći od tih nekršćanskih neevropskih naroda oduševiti kao za svoga Spasitelja?
11. Moramo se pitati: što bi Europa bez Krista? Što bi cijeli ljudski rod bez Krista?
Ako bi Krista kao jedinoga Spasitelja izgubili, zanemarili, protjerali – izgubili bi smo sigurno uporište, prijekopotrebni oslonac i kompas! I Evropa i čovječanstvo bez Krista bi nalikovali jednom oklopnom brodu, koji je osposobljen sa svim potrebnim stvarima ali koji nema ono glavno što mu je potrebno: nema komandnog mjesta, nema kapetana ni zapovjednih oficira. I mornari i putnici na brodu su svi opijeni do besvijesti. U svome pijančevanju lože vatru u neposrednoj blizini prostorije s municijom. A brod plovi prema otvorenom moru. Ne treba nikoga čuditi ako na brodu dođe do užasne havarije i do potonuća broda!
Tko još može spasiti taj i takav brod Evrope, Njemačke, čovječanstva?
U starom carskom gradu Konstantinopolu, današnjem Carigradu, nalazila se u jednoj crkvici drevna Gospina slika. Crkvica se nalazila u ulici koja se zvala Putokazna, jer su u njoj stanovali vodiči koji bi putnike usmjeravali kamo će i kako putovati, bilo kopnom ili morem. Od imena te ulice i Gospina slika je prozvana Gospa Putokazateljica. Gospa, Isusova majka Marija, stvarno je putokazateljica. Ona nam poručuje: samo je jedan za vas put – Isus Krist! Samo on vam nudi Božju istinu o Bogu i o vama, svojim riječima i svojim životom. On vam nudi milost svoju kroz sakramente i blagoslov, k njemu vas sve kao svoju dragu djecu želim dovesti!
Slično je činio i naš Zlatomisnik tisućama svojih suvremenika u – nažalost – sve raskršćanjenijoj Europi kojoj sliče čak sve više i neki dijelovi Hrvatske u kojima je on kao svećenik nekad djelovao!
12. Zato želim, pri kraju ovog moga glasnog razmišljanja, uputiti još nekoliko riječi njemu, našem današnjem Zlatomisniku – Jubilarcu vlč. Ivi!
Dragi Zlatomisniče Ivo
Kao tvoj dugogodišnji – još iz bogoslovskih dana – prijatelj i kao tvoj subrat u Kristovom ministerijalnom svećeništvu – danas zajedno s tobom s tvojom rodbinom i rođacima, s tvojim prijateljima i svim ovdje nazočnim Kristovim vjernicima, zahvaljujem dobrom Bogu koji te je i pozvao u jedinstvenu službu koju čovjek na zemlji može dobiti – u službu Kristovog svećenika.
Zahvaljujem i tebi što si se trudio kroz proteklih 50 godina svoga svećeničkog djelovanja – u duhu poticaja apostola Pavla: raspirivati Božji milosni dar, koji si dobio na svome svećeničkom ređenju u Sarajevu polaganjem na tebe ruku nasljednika Isusovih apostola (usp. 2 Tim 1, 6).
Hvala ti što si – djelujući zauzeto i savjesno kroz 26 godina među njemačkim katolicima pokazao tim ljudima da ljudi iz ove zemlje nisu kod njih samo pouzdana fizička radna snaga za materijalnu izgradnju njihove zemlje i za podizanje materijalnog standarda njezinih stanovnika. Nego, da im je itekako stalo do očuvanja i promoviranja duhovnih vrijednosti koje posjeduje Katolička Crkva i koje ovdašnji katolici sa sobom nose i ljubomorno čuvaju kao dragocjenu baštinu svojih roditelja i predaka.
Hvala ti dragi Zlatomisniče Ivo, za tvoju vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, za tvoje služenje Bogu i ljudima! Vjerujem da su ti i mnogi drugi zahvaljivali i zahvaljuju za brojna djela ljubavi i pomoći što su od tebe dobili. A mnogi ti to neće moći iskazati, neki su i zaboravili za tvoja dobročinstva.
Bog ne zaboravlja! On će biti tvoja prava nagrada!
13. A ti dobro znaš da smo pred Njim svi mi uvijek trajni dužnici! Trajno mu moramo zahvaljivati! I kajati se pred njim i moliti ga za milosrđe i oproštenje za ono što nismo učinili kako je ispravno u njegovim očima!
I još nešto: moliti ga da nam udijeli svoju pomoć i utjehu kroz još preostale dane našeg ovozemaljskog hodočašća prema vječnim stanovima koje nam je Krist Veliki Svećenik naših duša svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem pripremio!
I moliti ga, također – i to svi mi zajedno – da pozove i pošalje nove vrijedne radnike u svoju žetvu, jer su oni i danas itekako potrebni – i u ovoj nadbiskupiji i u ovoj zemlji i u susjednoj Hrvatskoj i u Njemačkoj i po cijelom svijetu.
Dragi Zlatomisniče Ivo, dragi štovatelji Gospe Snježne, draga braćo i sestre u Kristu Spasitelju,
Preporučimo Gospodinu i sebe i sve naše suvremenike i sve buduće radnike u njivi Gospodnjoj – svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike po moćnom zagovoru i zaštiti presvete Djevice Bogorodice Marije, posebne nebeske Zaštitnice ove – njoj odane – župne zajednice onako kako je naš Zlatomisnik izgovorio u zbornoj molitvi današnje svetkovine a mi svi potvrdili svojim „ amen“ tj. tako je, tako neka bude: Gospodine mi ti se ne možemo svidjeti svojim činima: daj da nas spasi zagovor Majke tvoga Sina, Isusa Krista koji živi i kraljuje kao Bog, Spasitelj i Sudac po sve vijeke vijekova. Amen
TABB
Poljaci, 7. kolovoz 2020.
