16. obljetnica mučeničke smrti mons. Kazimira Višatickog,
župnika i dekana bosansko-gradiškog 17.11.2020.
(Rim 8,31b – 39; Ps 23; Iv 6, 37-40)
Draga braćo svećenici, drage sestre redovnice, draga rodbino pokojnog Kazimira, dragi župljani ove i drugih župa,
Na početku ovog mjeseca, mi smo zajedno s brojnom drugom braćom i sestrama u istoj vjeri, članovima Katoličke Crkve po cijelom svijetu, proslavili svetkovinu Svih svetih i molitveni dan za sve druge pokojne članove Crkve. Sjećali smo se pri tome osobito onih pokojnika, koji su nam bili blizu i s kojima smo bili povezani tijekom našeg zajedničkog hoda ovom zemaljskom hodočasničkom stazom prema istome cilju, prema prelasku iz vremena u vječnost.
I sveti i svi drugi pokojnici su već stigli na cilj svoga životnog hodočašća. A mi smo još uvijek u vremenu, još putujemo ovom suznom dolinom, nailazeći na očekivane i neočekivane prepreke i poteškoće, praćeni ne rijetkim nevremenima i životnim ugrozama, nevoljama i tjeskobama, poput ove aktualne pandemije covida 19, koja ugrožava ne samo ljudsko tijelo, nego i duh, a ne nerijetko čak i dušu. Ovo zadnje je često slučaj kod onih koji ne vjeruju u Boga, „Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog“ – dakle i corone virusa i Boga – spasitelja čovjeka. A ako ne vjeruju onda s njime ni ne razgovaraju u molitvi, niti traže od njega pomoć i utjehu. Mnogi vjerujući su naglasili da im je vjera davala utjehu, povećala nadu i snagu tijekom korona krize!
Na ovom svome zemaljskom hodočašću, zajedno s drugim članovima naše župne ili biskupijske zajednice, zapravo cijele Kristove Crkve, mi kao Kristovi vjernici, nastojimo trajno imati pred otvorenim očima dragocjeni, utješni, svijetao lik našeg Vođe i Dobrog Pastira Isusa Krista, raspetog i uskrslog, i otvorenim ušima osluškivati njegov blagi, smirujući glas : „Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. (Mt 28, 20). Na svakom vašem koraku, u svakoj vašoj životnoj situaciji i svakog dana i noći!
Također nastojimo biti i u društvu one naše preminule braće i sestara, koji su – po sudu Crkve – uspješno stigli na željeni cilj svoga zemaljskog hodočašća – u vječni život, u zajedništvo Presvetog Trojstva i svih nebesnika. To su sveci i blaženici Crkve. Njih uzimamo sebi kao dragocjene uzore i ujedno kao pomoćnike u životnim tegobama, zagovornike pred prijestoljem Božanskog Jaganjca, Isusa Krista.
Molitvenim pak povezivanjem s drugim preminulim članovima Crkve, osobito s našim milim i dragima, mi izvršavamo majčinski poticaj Crkve da za njih, osobito tijekom ovog mjeseca u crkvenoj godini, prinosimo molitve, prvenstveno svetu misu, kako bi i oni – očišćeni od mogućih svojih nesavršenosti i grijeha – mogli čim prije prispjeti u blaženu vječnost.
Crkva nas također potiče da za naše pokojne, tj. za duše u čistilištu činimo djela pokore, zadovoljštine, i milosrđa te pružamo i molimo oprost.
Ova župna zajednica – a s njom i susjedne – u Novoj Topoli i Dolini – ima u ovom mjesecu molitve za pokojne jednu dodatnu svoju – rado prihvaćenu – obvezu molitvenog sjećanja na svoga nezaboravnog, vjernog duhovnog vođu i pastira – župnika mons. Kazimira Višatickog. On je, nakon brojnih životnih tegoba i tjeskoba, koje je proživljavao, osobito kao Kristov svećenik tijekom 41. godinu svoga vjernog služenja na raznim mjestima i u raznim životnim okolnostima – na današnji dan, prije 16 godina, prešao iz ove suzne zemaljske doline u vječnost, svome Stvoritelju i Spasitelju, u kojega je postojano vjerovao, kojemu je cijelim svojim bićem služio i kojega je vama i mnogim drugima naviještao i to u „zgodno i u nezgodno vrijeme“. (2 Tim 4,2).
Toga dana su prešli iz vremena u vječnost još i drugi mnogi ljudi. Vjerojatno neki i iz ovog mjesta.
Smrt našeg brata po Krsnoj milosti i svećenika Isusa Krista, Kazimira, u njegovoj ovdašnjoj župnoj kući bila je nasilna. Bila je u nebo vapijući zločin jednog ovdašnjeg zlobnog čovjeka, kojega je u svoje smrtonosne mreže bio uhvatio Sotona, a koga Isus naziva „čovjekoubojicom od početka“ ( Iv 8,44 ); kao i neke druge njegove sugrađane u to vrijeme koji imaju udjela u tom zločinu i drugim zlodjelima, počinjenim u ovom kraju. A na to vrijeme – a ni današnje nažalost, nije mnogo bolje – mogu se primijeniti svetopisamske riječi iz knjige proroka Miheja: „Vjernici su isčezli iz zemlje: nijednog pravednika među ljudima! Svi vrebaju za krvoprolićem, svaki svome bratu mrežu postavlja. Njihove ruke za zlo su sposobne: glavar traži da sudac sudi prema poklonu, velikaš po svome hiru odlučuje. I najbolji među njima je kao trn, najpravedniji kao drača živica“.
(Mih 7, 2 – 4a).
U svome prosvjednom pismu ( 23. 11. 2004.) tadašnjem entitetskom predsjedniku, napisao sam, između ostalog i ovo: „gorko zvuči i duboko nas zabrinjava izjava jednog od radnika MUP-a prigodom nedavnog zlodjela u župnoj kući, da je „policija nemoćna, jer kriminalce i zločince na slobodi štite određeni utjecajni krugovi na vlasti RS (!)“… Zato i ovaj put upućujem Vama, kao čelnom čovjeku RS svoj prosvjed zbog dopuštanja da se ubojici župnika i dekana mons. Višatickog, koji je (ubojica) policiji bio poznat kao zločinac i kriminalac, omogući učiniti novi gnusni zločin nad pripadnikom drugog naroda i crkvene zajednice i tako baciti novu ljagu na srpski narod i posijati novo nepovjerenje kod ovdašnjih katolika i Hrvata prema svojim susjedima“.
Iako je i tako slično nažalost, često bilo tijekom povijesti spasenja ljudskog roda – a i danas se slično često događa – vrijede i danas također – i one druge, nadvremenske svetopisamske riječi iz jedne druge starozavjetne knjige – iz knjige Mudrosti, koje glase: „Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožnim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast – ali oni su u miru“. (3, 1 -3).
Dakle, već je i starozavjetni pobožni vjernik bio osvjedočen da Božja ljubav prema njegovom ljubljenom stvorenju – čovjeku – ne završava smrću pravednika, nego da Bog, Stvoritelj, i nakon pravednikova odlaska sa zemlje u vječnost, ostaje njemu vjeran sa svojom ljubavlju i milosrđem, tako da se pravedni čovjek i nakon svoje zemaljske smrti nalazi u Božjoj ruci. Zato je i zborio starozavjetni vjernik, smireno i spokojno, u svome molitvenom obraćanju Bogu ovim riječima koje nalazimo u kjnizi „Psalmi“, a koje smo maloprije čuli: „Gospodin je Pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam… pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom“. ( Ps 23, 1. 4a). podsjećam vas: „Ja sam s tobom!“ Tako se Bog osobno predstavio uplašenom Mojsiju i obodrio ga za njegovu tešku i opasnu misiju na koju ga je slao- da izbavi iz ropstva židovski narod!
„Ja sam s tobom“ sama je bit Božja na koju se mi, njegovi vjernici, možemo uvijek osloniti, a osobito u teškim tjeskobnim i bezizlaznim fazama i trenutcima našeg života.
Pokojni naš brat, župnik Kazimir, znao je dobro kome je vjerovao i u čijoj se službi nalazio: u službi božanskog Pravednika, Isusa Krista, raspetog i uskrslog, koji je to bio iz ljubavi prema svome nebeskom Ocu i prema nama, slabim i grješnim ljudima.
U odlomku novozavjetne knjige iz poslanice sv. apostola Pavla Rimljanima, koji malo prije saslušasmo, čuli smo jasne i uvjerljive apostolove riječi:
„Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi… ni smrt ni život… bi sadašnjost ni budućnost… ni ikoji drugi stvor, neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu“. ( Rim 8, 35. 37 – 39).
U ovoj svojoj tvrdnji, apostol Pavao izriče – za nas – silno usrećujuću stvarnost da je nama Božja ljubav zagarantirana u otkupiteljskom djelu Božjeg Sina, našeg Spasitelja Isusa Krista.
Možemo li mi u dubini svoga srca, na temelju ove apostolove tvrdnje reći: Da, tako je, i s Bogom i s Kristom i sa mnom! Ja sam siguran, ja sam spašen!?
U nepokolebljivom oslanjanju na zagarantiranu nam ljubav Kristovu, naše je biće već u stanju nadvladati sve ovozemaljske sile i opasnosti koje nam prijete i mogu zaprijetiti da ugroze ne samo naše tijelo nego i našu dušu. Da je doista istina to što apostol Pavao tvrdi, da nas ništa ne može rastaviti od ljubavi Kristove (usp. Rim 8,3a) svjedoče nama poznati primjeri vjerodostojnih svjedoka kršćanske vjere i vjernosti Kristu i njegovom Evanđelju, koji su uspjeli ostati postojano živjeti s Kristom, unatoč raznovrsnim osobnim tjeskobama i vrtlozima života i ne rijetko neprijateljskog ponašanja ljudi iz životnog njihovog okruženja.
Njihov ljudski strah pred smrću nadvladan je njihovom kršćanskom nadom u Božju ljubav i Kristovo obećanje. Smrt zemaljska je za njih bila vrata u vječni život. Sveta Mala Terezija je zapisala: „Neće mene odnijeti smrt, nego će me dobri Bog uzeti u svoje naručje“.
Istinski kršćanin svjedoči da naše zemaljsko hodočašće ide prema vječnoj sreći, vječnom blaženstvu. U tome se sastoji karizmatska zadaća u svijetu nas kršćana – kao Isusovih svjedoka – da dokažemo svijetu, kako postoji Nebo.
Da nas sve u Nebu čeka Onaj, koji za sebe tvrdi: „Ja sam uskrsnuće i život. Ja sam kruh živi za život svijeta. U svijetu ćete imati tjeskobu. Ali, ne bojte se, ja sam pobijedio svijet“!
Takvi svjedoci su bili i mnoga naša pokojna braća i sestre u vjeri, pa i naša ubijena braća i sestre tijekom zadnjeg rata, od kojih mnoge i mi pamtimo kao župljane ove župe, i susjednih župa – Dolina i Nove Topole, ima ih 40-ak. A među njima je, osim ubijenog novo-topolskog župnika vlč. Ratka Grgića i vaš nezaboravni duhovni otac, ugledan, savjestan, revan i u svakom pogledu uzoran svećenik, prelat Njegove Svetosti, Kazimir Višaticki.
U propovijedi na njegovoj pogrebnoj misi, opraštajući se od dragog mi subrata u Kristovom ministerijalnom svećeništvu i svoga dugogodišnjeg vjernog suradnika, izrekao sam – između ostalog – i ovo: „Dragi brate Kazimire, hvala ti za tvoj divni svećenički lik, za divni uzor apostolskog djelovanja i za tvoju spremnost da ostaneš u službi Božje istine, pravde, milosrđa, opraštanja i ljubavi i po cijenu prolijevanja vlastite krvi. Vjerujemo da tvoja krvava žrtva neće biti uzaludna, kao što neće biti uzaludne ni mučeničke smrti druge naše vjerne braće svećenika i naše sestre redovnice koji su dali svoje živote proteklih godina nesretnog rata“.
Uputio sam tada poticaj i vama, braći svećenicima i redovnicima, sestrama redovnicama i drugim nazočnim vjernicima „da obnovite svoju vjeru u Krista, ubijenog i uskrslog, da se snagom vjere u Krista borite protiv zla koje juriša i na sve vas, jer je svakodnevno nazočno oko vas. Posebno sam zamolio vas, župljane župa Gradiška, Nova Topola i Dolina, „da ne zaboravite riječi Božje istine, praštanja, milosrđa i ljubavi koje su vam neumorno navješćivali dvojica vaših ubijenih župnika, svjedoka vjere, mons. Kazimir Višaticki i vlč. Ratko Grgić“.
A sada vas sve, u ime Božje istine, pravde i ljubavi, potičem da ne zaboravite ove Bogom dane svijetle uzore kršćanskog života i njihovog poslanja, u Crkvi, odn. među vama. Nađite načina da se što molitvom, što žrtvom ili aktivnim radom odlučite – i druge da potaknete – na prikupljanje svih relevantnih, istinskih podataka o ovom našem najnovijem svjedoku vjere i svim drugima iz ovog dijela naše biskupije, za koje se zna da su poput župnika Kazimira, vjerovali u Krista, kao svoga Spasitelja, dali svoje živote za Krista i njegovo Evanđelje i bili mučeni i ubijeni iz mržnje na Krista i Katoličku Crkvu.
Upamtite i ovo: „Ako dozvolimo da vrijedni i trajni dokazi mogućnosti dobra na zemlji iscure kroz naše prste i pretvore se u prašinu, onda će buduće generacije imati samo prašinu da na njoj grade“! ( Pierre Sanvage).
A Isus Krist, utjelovljena Božja Istina, jasno nas upozorava, kako onaj čovjek, koji gradi kuću svoje sadašnjosti i budućnosti na pijesku – na prašini – sliči ludom čovjeku, jer će se njegovo djelo – njegova građevina – sigurno srušiti.
(usp. Mt 7, 26-27)
Pokojni naš brat, župnik Kazimir nije gradio svoj zemaljski život na pijesku obmane, laži i samozavaravanja, nego na tvrdoj stijeni Božje objavljene, spasavajuće istine!
Ugledajmo se u njega i njegov poučni, svijetli primjer! Zahvalimo Bogu za njegov uspjeli život i preporučimo ga Božjoj ljubavi i milosrđu:
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
I svjetlost vječna svijetlila njemu.
Počivao u miru Božjem! Amen.
