Propovijedi

PROPOVIJED BISKUPA SEMRENA NA MISI S BOGOSLOVNOM ZAJEDNICOM UOČI ZASJEDANJA BK BIH

U jutarnjim satima u srijedu, 4. studenog 2020. članovi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, uoči svoga 79. redovitog zasjedanja, slavili su Euharistiju u kapeli Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu. Svetu misu predvodio je predsjednik BK BiH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, a prigodnu propovijed uputio je biskup banjolučki mons. Marko Semren.

Sv. Karlo Boromejski

Čit: Fil 2,12-18; Lk 14,25-33.

Uzoriti oče kardinale Vinko, poštovana braćo u biskupstvu i svećenstvu, dragi bogoslovi, slaveći spomendan sv. Karla Boromejskog (1538.-1584.) zajedno sa sv. Pavlom želim istaći iz poslanice Filipljanima: „Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje … Činite sve bez mrmljanja i oklijevanja, da budete besprijekorni i čisti, neporočna djeca Božja … čvrsto držeći riječ života … Radujem se s vama“ (Fil 2,12-18). Riječ života je Riječ Božja. Ona daje život, slobodu i radost. Druženje s Riječju Božjom čini čovjekov pogled živim, osobnim, privlačnim i dubokim, vodeći ga u život s Gospodinom raspetim i uskrslim, u život s njime tamo gdje on stanuje. Ova Pavlova radost je radost zajedništva s Riječju Božjom – Kristom. To je i radost sv. Karla. Neka i za nas ovo zajedništvo bude radost i sreća. Kad nam jednom Riječ Božja prodre u srce, tada će nam sve biti veoma lako i u najkraće vrijeme i sa neznatnim trudom učinit ćemo veoma mnogo u svagdanjem životu.

Isusovo djelovanje u današnjem evanđeoskom odlomku ne sliči kampanji za izbore, gdje svaki kandidat obećava „more i brda, kule i gradove“ ističući: sve će biti bolje, nestat će sve poteškoće; život će biti lakši i sretniji … Isus naprotiv, iako je s njim zajedno putovalo silno mnoštvo, ima sasvim drugi pristup. Dobro poslušajmo njegove riječi: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik … Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik … Tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik!“

Kao da se ovo protivi njegovom nauku: “Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“. Zašto sada kaže: „Tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik?“U ovom kontekstu razumije se da se radi o odricanju svake posesivne ljubavi, svih ljudskih sigurnosti kako bi se moglo ići putem velikodušne ljubavi, oslanjajući se na Isusa koji nas nikada ne napušta. Isus nas ovim ne lišava osjećaja (afekata) nego nas želi dovesti pravoj ljubavi. Radi ovoga trebamo biti odlučni u nošenju svoga križa za njim.

Ove Isusove riječi zadiru u najdublju srž samog čovjeka, tiču se najbitnijega u čovjekovu životu. Zvuče tvrdo. Teško ih je slušati. Isus ne laska i ne obećava nešto što nema pokrića. Naprotiv, od svojih učenika zahtjeva odreknuće od svega, pa i od samih sebe. Ovo što traži čini nam se nevjerojatnim i izgleda gotovo nemoguće pa stoga i ne čudi da ga je Ch. De Foucauld nazivao „Učiteljem nemogućeg“. Isus traži od svojih sljedbenika da nikakvu druga ljubav ne pretpostave ljubavi prema Bogu: ni roditeljsku, ni zaručničku, ni bračnu, ni prijateljsku, ni onu prema vlastitoj djeci. Napoleon je jednom zgodom rekao da njega ljudi slijede jer moraju, a za Isusom idu jer ga vole. Isus traži sve da bismo mogli dobiti sve. Tko ima Isusa ima sve, iako u očima ljudi može izgledati drugačije. „Bog moj i sve moje!“ srcem će vikati sv. Franjo Asiški. Nikakva druga ljubav nije dostojna ljubavi prema Isusu. Ovo shvatiti i usvojiti, znači biti Isusov učenik. Bez osobnog susreta s Isusom i osobnog iskustva Boga Oca i nadahnuća Duha Svetoga, ne može se živjeti zahtjevni duh evanđelja. Hod za Isusom nije hobi, niti hod iz interesa. Biti Isusov učenik košta. Tko nije spreman prihvatiti križ i tako ići za Isusom, ne može biti njegov učenik. Time Isus procjenjuje srce svakog svoga učenika.

Isus upozorava da odluka koju trebamo donijeti kao njegovi učenici, mora biti ozbiljna, utemeljena i isplanirana. Ne smijemo se ni precjenjivati niti podcjenjivati, nego se trebamo ispravno procijeniti. Trebamo odvagnuti svoje snage i mogućnosti: možemo li graditi takav život i možemo li voditi takvu borbu. Jedno je sigurno: ako se uzdamo samo u svoje sile i mogućnosti, onda sigurno ne možemo za Isusom. Misliti samo na svoje sposobnosti, to znači ne razumjeti što to Isus od nas – svojih učenika – traži. Pozvani smo sa svoje strane učiniti sve što o nama ovisi, odmjeriti svoje snage i slabosti, svoje prednosti i nedostatke.

Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik“. Koji je učitelj bio tako zahtjevan prema svojim učenicima kao Isus? U tome se i razlikuje njegova „škola“ i učenje od svih drugih učitelja. Raspoznajni znak Isusova učenika jest križ, odricanje i tiho umiranje cijeloga života. Tko nije spreman na to, ne može biti Isusov učenik. Trenutak je da se upitamo: Jesmo li zaista spremni sve dati, Isusu sebe darovati, ne tražeći ništa za uzvrat?

U ovom svjetlu možemo promatrati i sv. Karla. Smrt njegova starijega brata tako ga je potresla da je odlučio postati posve drugi, još bolji čovjek: Započeo je samotnički, strogi isposnički život. Više se nije predavao nikakvim ispraznostima. Velikim mu je prijateljem i savjetnikom postao sveti Filip Neri. Sve je učinio da bude dobar svećenik, a onda i biskup.

Velika je zasluga sv. Karla da je nakon mnogih pregovora uspio nadvladati mnogobrojne diplomatske i organizacijske poteškoće da bi se mogao nastaviti i dovršiti obnoviteljski Tridentski sabor. Potom je preporodio milansku nadbiskupiji kao nadbiskup neumorno obilazeći povjereno mu stado i održavajući brojne sinode. Bio je svjestan da tko ne sluša Boga nema što ni čovjeku reći.

Sv. Karlo se marno brinuo za duhovnu obnovu biskupa, klera i puka. Tu su mu pomagali oratorijanci sv. Filipa Nerija, zatim isusovci, a i on je sam osnovao oblate sv. Ambrozija. Za puk se brinuo i preko katehista. Na njegov poziv javilo se 2.000 muževa i žena spremnih poučavati u vjeri. Te katehiste organizirao je u Bratovštini kršćanskoga nauka i napisao im priručnik koji je »remek-djelo odgojne mudrosti« (D. Petry).

Umro je god. 1584., relativno mlad, u dobi od 46 godina, iscrpljen molitvom, pokorom, napornim radom, brojnim putovanjima, a osobito nesebičnim zalaganjem i služenjem svima za vrijeme velike pošasti kuge u Milanu. Umro je, ali i mrtav još govori kao jedan od divova biskupskoga pastorala.

Draga braćo, gledajte koliko nam bogatstva dariva Bog, a Karlo nam je pokazao kako ga možemo razviti i ugraditi u svoj život. Posebno u ovoj akademskoj godini svetac bi nam naglasio potrebu molitve i studija, odgovornosti i svjesnosti te neprestani rad na sebi u suradnji s Kristom – Riječi Božjoj. Ne zaboravimo činjenicu da u svakodnevnom životu čovjek vrijedi koliko i njegova riječ. U njoj se nalaze vrijednosti, njegovi snovi i srce. I kada riječ ne slijede djela, nema čovjeka. A pozvani smo biti ljudi od riječi i djela po uzoru na sv. Karla.

Svjesni veličine svoga poziva i istovremeno svojih slabih snaga pokušajmo usvojiti duh velikog svetog Tome Akvinskog, a to je duh i sv. Karla, koji je molio: „Bože, samo tebe tražim! U dubini duše odgovaram niječno na svaki zov stvorenja i svakoj ljubavi koja nije tvoja odgovaram: premala si. Svakom svjetlu koje nije Svjetlo kažem: tama si; svakoj želji koja nije tvoja slava kažem: nisi mi dostatna. Svakoj ljudskoj pohvali kažem: ne činiš me velikim; svemu što nisi ti, o Bože, kažem: ne tražim tebe, ne trebam tebe. Gospodine, daj mi veliku ljubav, sigurnost bez tame, nepomućenu radost, dobra koja ne prolaze. Daj da budem tvoje trajno boravište … Dođi, ostani, oprosti moje zaborave i nemarnosti. Amen.“

KTA
Sarajevo, 4. studenog 2020.

Povezani članci

Back to top button