Braćo i sestre, evanđelist Marko nas uvodi u najveću novost koja je došla s Uskrslim. S njime se prekida ciklus rada i dana posvećenog Gospodinu i počinje vrijeme proslave, jedinstva s Gospodinom.
Mogao bi netko postaviti pitanje nama kršćanima zašto slavimo noć: prvo Božićnu, svetu noć, pa noćašnju uskrsnu svetu noć. O njoj Uskrsni hvalospjev kaže: „Ovo je noć o kojoj je pisano: i noć će biti svijetla kao dan i noć će mi biti svjetlo u radosti mojoj“. Jesmo li mi kršćani toliko mračni u sebi da noć slavimo i veličamo? Polazeći od svog osobnog iskustva u životu, zaista je mnogo toga mračnoga i tamnoga, žalosnoga i bolnoga. Ljudski kazano, pada nam često mrak na oči. To znači da smo u velikim problemima i ne vidimo izlaza. Slično se događa i sa ženama iz noćašnjeg Evanđelja koje s miomirisima žele pomazati Isusa. S tim miomirisima nose i svoju ljubav prema Isusu Kristu. Njihova zabrinutost je bila tko će im veliki grobni kamen maknuti s groba. Kad su stigle na grob, kamen je bio otkotrljan i ušavši u grob, ugledaju mladića zaogrnuta bijelom haljinom gdje sjedi zdesna. Začuđene, brže-bolje izađu iz groba i stanu bježati. „Spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše jer se bojahu“. Strah ih počinje obuzimati tek pred činjenicom da njihova Učitelja u grobu nema. Za razliku od apostola, koji su se preplašili zbog manjka mogućnosti – Krist je umro, gotovo je! – žene su se bojale zbog viška mogućnosti: ma je li moguće da ga više nema? Strah ovih žena nastao je zbog nezamislivoga, zbog onoga od čega veće nisu ni mogle zamisliti, a to je Kristovo uskrsnuće. Za njih je pashalni prijelaz iz staroga u novo bio prijelaz iz njihovih zamislivih u nezamislive Božje mogućnosti. Žene su se otvorile nezamislivoj Božjoj mogućnosti, uskrsnuću Isusa Krista, a apostoli su i dalje ustrajali u svojoj nevjeri, u svojim zamislivim mogućnostima. S Bogom nikad nismo na kraju, nego uvijek na početku (usp. I. Raguž, „Nezamislive Božje mogućnosti i tri žene“, Živo vrelo 3, 2009,38-39).
Isus prolazi i viče također nama kao što je to učinio Lazaru: „Iziđi van iz groba“. Život u biološkom smislu samo je podloga onoga što život stvarno čini. Mogu reći da živimo jedino ako se probudimo, ako kušamo biti ljubljeni, ako smo sposobni ljubiti, ako smo solidarni s potrebama ljudi, ako sudjelujemo u velikim očekivanjima svijeta, ako ne prihvaćamo živjeti skučeni, ako smo kreativni. „Ono što je sada uistinu život bit će život vječno“ (A. Seve). Sv. Pavao nas podsjeća da je Duh tvorac naših mogućih uskrsnuća. Naš život nije više pod utjecajem „tijela“, nego Duha.
Ono što se događa prvenstveno je čin nasilja i mržnje koja muči i razara. Ali upravo ovdje se susrećemo s nečim čudesnim: čin nasilja koji ljudi iskazuju nad Isusom, on iznutra pretvara u čin darivanja/žrtve u njihovu korist tj. u čin ljubavi. Sve ovo je dramatično prepoznatljivo u agoniji u Getsemaniju. Ono što je proglasio u Govoru na gori, sada Isus ispunja: ne suprotstavlja se nasilju nasiljem, što je mogao, nego staje na kraj nasilju pretvarajući ga u ljubav. Čin njegova ubojstva i njegove smrti pretvoreni su u ljubav; nasilje je pobijeđeno ljubavlju. Ovo je temeljna pretvorba, preobrazba na kojoj se sve ostalo temelji. To je istinska pretvorba, preobrazba koju svijet treba, jedina koja može spasiti svijet. Budući da je Krist pobijedio i pretvorio iznutra nasilje u čin ljubavi, sama smrt je pretvorena u život: ljubav je jača od smrti. Ona ostaje vječno.
Iz ovog preoblikovanja slijedi preobrazba smrti u uskrsnuće, mrtvog tijela u uskrsno tijelo. Kao što kaže sv. Pavao: „Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, a novi Adam životvorni duh“ (1 Kor 15,45). Uskrsna je žrtva/dar Duh životvorni i kao takav priopćiv, štoviše priopćenje/radosna vijest. To ne znači ni u kakvom slučaju negiranje materije, nego upravo tako ona doseže svoj cilj: bez fizičkog događaja smrti i njegova unutarnjeg nadvladavanja, sve ovo bilo bi nemoguće. U uskrsnuću Kristovu sve u Njemu nastavlja postojati na taj način da se njegovo „biti tijelo“ i njegovo „žrtvovati se“ više ne isključuju: kruh i vino, darovi stvaranja i zajedno plodovi ljudskog rada, „pretvaraju“ stvaranje, postaju prisutnost Gospodinova koja se daje, njegova žrtva. Sam Bog nam poručuje: Večeras se dogodila najveća revolucija, najveći obrat. Uskrsnuće Isusovo je ustanak Božji protiv svake moći tame i razaranja u svijetu. Bog je Isusa, ubijenoga, uskrsnuo od mrtvih. Bog ustaje protiv tame, protiv vlasti smrti – i protiv svake rezignacije, koja čovjeka još za života može stjerati u grob. Bog je u ovoj noći pobijedio smrt. I mi večeras slavimo Božju pobjedu nad ništavilom, nad smrću, Kristova pobjeda jest i naša pobjeda. Krist je uskrsnuo! Krist živi! Tako je smrt postala prijelaz, Pasha. Grob postaje kolijevka uskrsnog života. Iz ovoga proizlazi: čovjek je stvorenje koje pripada Bogu i vječnosti; jednom darovani život ne nestaje; smrt nad njim nema vlasti.
Reći „sretan Uskrs“ znači susresti Uskrsloga, susresti Život – Živoga – Život vječni i zbog toga biti sretan. Uskrsom proslavljamo Uskrsloga i svoju suuskrslost s Njime. Prema tome: Uskrs je tvoj, Uskrs je za tebe. Slaviti Uskrs znači živjeti ga zajedno s uskrslim Kristom. Slavi Uskrs onaj koji sudjeluje svojim životom u životu Uskrslog (Rim 6,3-11). Radi se o umiranju s Njim da bismo i živjeli s Njime – to je sakrament krštenja.
U novo stvorenje se ulazi oslobođen od svega kako bismo obukli odjeću svjetla. Odjeću smrti Krist je ostavio u grobu. Živi Krist ostavlja tragove koji gore u srcima. Ti tragovi su i iskustvo uskrsloga Krista. No ni učenici ga nisu mogli dotaći u svoj njegovoj uskrslosti, jer uskrsnuće ne označuje puki povratak u prijašnje stanje nego preobražaj, iskorak u posvemašnju Božju novost. Uskrs u svoj svojoj zbilji prerasta povijest, prelazi u nadpovijest – u Božje “vrijeme”. Samo ako “prijeđemo kroz” cjelokupno uskrsno otajstvo, postajemo sposobni živjeti. Ovdje je kraj starog čovjeka, mržnje, zlobe, zavisti, grijeha, smrti. Početak je novog dana – novog čovjeka – ljubavi, radosti, razumijevanja – života. Mi tražimo smrt, radimo za smrt – On nam daruje život. Mi smo stvorili mržnju – On nam nudi ljubav i opraštanje. Mi smo u svojim praroditeljima izabrali grijeh – On nam vraća milosrđe. Mi smo ga razapeli – On nam oprašta i nudi nam svoj blagoslov. Ovo je dan prijelaza starog čovjeka, čovjeka grijeha-smrti u novog čovjeka, čovjeka uskrsloga-čovjeka života. Uskrs daruje vjeru koja “ljubi zemlju” (K. Rahner) i budi pouzdanje. Tako je Uskrs svetkovina čovjeka nade. Znam da odsada ovaj život nije slijepa ulica što vodi u ništa, nego da je put u svijetlu budućnost živoga Boga. Pozvani smo svjedočiti: “Recite svoj braći: On živi i ide pred vama! Vidjet ćete ga i vaše će se srce radovati” (Iv 16,22). Kako bi to bilo da neki vrsni i poznati umjetnik načini svoje remek-djelo i onda to dade spaliti? Nemoguće! Još manje je moguće da bi Bog, umjetnik nad svim umjetnicima i tvorac svega stvorenoga, načinivši čovjeka, svoje remek-djelo, prepustio smrti da ga uništi. Naš Bog je veliki ŽIVOT. Svi smo od njegove dobrote i ljubavi zaživjeli. Sada kada bismo najradije živjeli, zar bi nam mogao uskratiti život.
Evo zašto slavimo ovu noć: u njoj pobjeđuje svjetlo i život; u njoj uskrsnuće trijumfira nad smrću. U svjetlu ove radosne poruke svima možemo poželjeti sretan i blagoslovljen Uskrs, svima poželimo uskrsne oči, kako to kaže teolog i biskup Klaus Hemmerle:
Želim svima uskrsne oči
koje će kroz smrt vidjeti život,
kroz grijeh oprost,
kroz razdor jedinstvo,
kroz rane slavu,
kroz čovjeka Boga,
kroz Boga čovjeka,
kroz sebe tebe.
I uza sve to, želim svima uskrsnu snagu!
Sretan vam Uskrs! Aleluja, Aleluja!
