AUDIO: PROPOVIJED KARDINALA PULJIĆA NA PATRON BANJOLUČKE BISKUPIJE I KATEDRALE I NA SLAVLJU ZLATOMISNIŠTVA BISKUPA KOMARICE I MONS. ORLOVCA

Tijekom svečanog Euharistijskog slavlja, na svetkovinu sv. Bonaventure, nebeskog zaštitnika Banjolučke biskupije i katedrale u petak, 15. srpnja 2022. u katedrali u Banjoj Luci, kojim je predsjedao biskup banjolučki mons. Franjo Komarica i tom prigodom proslavio zlatni jubilej – 50 godina svećeništva zajedno sa svojim dugogodišnjim suradnikom u Biskupskom ordinarijatu mons. Antom Orlovcem, prigodnu propovijed uputio je nadbiskup metropolit vrhbosanski u miru kardinal Vinko Puljić, a prenosimo je u cijelosti.

Draga braćo u biskupstvu,
draga braćo misnici,
dragi redovnici i redovnice,
draga braćo i sestre prisutni u ovoj katedrali na slavlju Zlatne Mise,
posebno draga rodbino naših slavljenika,
dragi Zlatomisnici, biskupe Franjo i mons. Anto!

Davno je to bilo, 4. rujna 1961. kada smo počeli zajedno kročiti polazeći na Šalatu kao sjemeništarci. A evo danas, slavimo pedeset godina misništva. Danas na svetog Bonaventuru, zaštitnika ove biskupije i katedrale, zajedno zahvaljujemo Bogu za pedeset ljeta misništva biskupa Franje i mons. Ante.

Neka bude usput spomenuto da je prošlo oko pedeset godina kako smo ponovo probudili čašćenje svetog Bonaventure. Tada je i nastala ova himna koju smo pjevali na početku ove Svete mise, zahvaljujući tadašnjem profesoru a sada biskupu Franji i pokojnima Jurentiću, Kazimiru, i Matkoviću kad smo krenuli s čašćenjem svetog Bonaventure koji je zaštitnik ove nanovo izgrađene katedrale i biskupije.

Želimo poduprijeti naše slavljenike u činu zahvaljivanja, jer je to veliki razlog, dati Bogu hvalu i slaviti za pedeset ljeta svećeničkog života i rada posebno slaveći najsvetiji čin na zemlji, a to je Euharistija.

Kad su svetog Bonaventuru pitali, kako je stekao toliko i tako duboko znanje, onda ih je doveo do svoga klecala pod križem te im rekao da je svaki dan čitao knjigu pokazujući na Kristov križ dodajući da tu knjigu-križ još nije dočitao. To se posebno spominje i u samom himnu u kojem se kaže da sv. Bonaventura, motreći boli Spasitelja svoga, gledajući ranu krvavih mu grudi, dano mu bješe upoznati čiste istine vjere.

Iz te knjige učimo najvažniju životnu lekciju a to je lekcija ljubavi. Uspjeh u životu leži u tajni žrtve u ljubavi. To nas uči Kristov križ. Kako bi se pošlo putem spasenja duša, prvo se mora svršiti škola križa i lekcija žrtve ljubavi.

Neka bude usput spomenuto, nakon što sam tijekom toliko godina pratio brojne smrti pa i svećenika, znao sam misnike upitati, što im na završetku njihova svećeničkog života najteže pada? Vrlo često sam dobio odgovor da im najteže pada propust kada su mogli više ljubiti. Zato je ta lekcija najvažnija u životu, ne samo za svećenički život nego za svaki život. A na poseban način za svećenički život. Tko se odluči na svećeništvo, a zaniječe žrtvu i ljubav bit će nesretan svećenik.

Na križu je Isus očitao jednu lekciju svima nama važnu, a to je lekcija poslušnosti. I bio je poslušan sve do smrti na križu. Biti Kristov sljedbenik znači da valja proći kroz ovu školu križa gdje se uči poslušnosti Bogu i onima koje je Bog postavio na moj životni put. Danas vidimo da vlada kriza autoriteta, posebno u obitelji, a i društvu; nema ništa sveto. Evo, križ uči da postoji u životu nešto što moram prihvatiti. Tu nas Blažena Djevica Marija divno uči kako biti poslušan Duhu Svetom.

Čitajući knjigu križa otkrivamo jednu tajnu, da Božji Sin koji je sve stvorio i svime upravlja, ostaje bez ičega, gol na križu razapet. Tajna je to za slijediti Krista: imati a izgubiti, živjeti slobodan da se može dati. I zato je to nešto što svi moramo učiti.

Na poseban način na križu učimo lekciju da se uvijek može darivati: On na križu razapet i lišen svega, a daje nam najljepši dar, svoju Majku za majku. Nije uvijek darivanje u materijalnom nego pitanje, kako nedavno papa Franjo spominje, imati srce za čovjeka. Danas je čovjek zatrpan pojedinim interesima, prohtjevima, trkom za uživanjem, izgubio je srce za čovjeka. Ne mislim sve lekcije nabrajati koje se mogu iščitati učeći u školi križa na kojeg nam sv. Bonaventura ukazuje gdje se prava vjernička mudrost stječe.

Vratimo se našim zlatomisnicima. Rekao sam da smo uz njih danas da zajedno zahvaljujemo Bogu na svim milostima i darovima na životnom putu, kao i na ljudskim padovima, jer nam je dao milost startati i ustrajati na njegovom putu.

Bogu zahvaljujemo što nam je dao milost da se pojavimo na ovoj zemlji kao Njegova stvorenja. To možemo zahvaliti roditeljima koji su s Bogom surađivali i prihvatili život i donijeli ga na ovaj svijet i roditeljskom ljubavlju pratili da uzraste i sazrijeva čovjek, što danas, nažalost, nije uvijek slučaj. Moderna ideologija i mitologija urušava to roditeljsko dostojanstvo.

Zahvaljujemo i krstitelju koji nas je oprao krsnom vodom te smo postali djeca Božja. Zahvaljujemo svima koji su nas u vjeri odgajali bilo riječju bilo primjerom. Brojni su nam bili učitelji, bilo u osnovnoj školi bilo u srednjoj ili na studijima. Neka ih sve Bog blagoslovi i ljubav Božja po ovom slavlju Zlatne Mise neka ih zagrli. Bože, blagoslovi zareditelja koji je svojim rukama zazvao Duha Svetoga te je u nas utisnuo pečat Kristova svećeništva.

Na tom svećeničkom hodu, Bog je slao brojne ljude na vaš životni put. Danas je trenutak da za sve njih zazovemo potrebnu milost spasenja.

Slaviti Zlatnu Misu je prilika ne samo zahvaliti Bogu, što je u prvom redu dužnost, nego i da čovjek prebire u svom srcu prijeđeni put i sve ono što je doživio i proživio.

Nužno čovjek traži što je to bilo veliko ostvareno u svećeničkom služenju.

Mislim da nema većeg milosnog ostvarenja od proslavljenih svetih Misa, tog najvećeg Božjeg povjerenja koje je darovao nama smrtnicima. Kroz ovih pedeset ljeta slavljenja svetih Misa bilo ih je blizu 20.000. Nema većeg ostvarenja od ove milosti.

Kao što je Bog poklonio povjerenje sv. Josipu i dao mu u odgovornost najveće svetinje na zemlji, svoga utjelovljenog Sina i bezgrješnu Majku Mariju, tako je Bog darovao svoje božansko povjerenje svakom svećeniku poklanjajući mu najveće svetinje na zemlji: Euharistiju, sakrament oproštenja-pomirenja i naviještanje Evanđelja.

Ako se nakon pedeset godina osvrnemo na ostvareno u prošlosti, onda uz slavlje Euharistije tu su slavlja drugih sakramenata, a posebno dijeljenje sakramenta pomirenja koji unosi Božji mir u duše ljudi. Toliko puta smo naviještali Riječ Božji i bili svjedoci Uskrslog Gospodina. Nema većeg ostvarenja na ovoj zemlji. Zato je dostojno slaviti taj milosni dar kroz pedeset ljeta.

Kao župnik u župi gdje je i mons, Anto poslije mene bio župnik, jedan stari nepismeni ali mudri župljanin 28. studenog 1973. godine nakon Mise mi postavi pitanje, kako moje zdravlje? Kada sam mladenački odgovorio – dobro, on doda: moli Boga za zdravlje, a narod će te pameti naučiti.

Uz sve škole koje smo svršili i po pučki rečeno „stekli pameti“, ipak životna škola je škola vjere. Nužno je računati i na naše ljudske slabosti i neuspjehe, ali velika je milost da nas je Gospodin krijepio te smo učili pameti, bolje reći životnoj mudrosti. Mudrost je znati ponizno i skrušeno Boga moliti za oproštenje, kada god nismo vršili njegovu volju, nego svoju. Mudrost je, unatoč naše krhkosti ljudske, da smo sačuvali pouzdanje u Boga i hrabro svjedočili i naviještali nadu. Posebno u svim mračnim trenucima, kada ljudskim očima nismo mogli daleko vidjeti, ali smo snagom vjere i pouzdanja u Boga i sami kročili i druge hrabrili na tom putu kojeg nam je Krist ostavio govoreći: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20) i „Ja sam put i istina i život“ (Iv 14,6). Tako nam Isus reče.

Ovdje neka budu posebno spomenute i osobe koje su molile za njihova svećenička zvanja. Mi ih ne znamo koji su, ali Bože blagoslovi ih. Ali, Bože, potakni molitelje da izmole sebi svećenika. Revnih i vjernih i svetih. Što bih kao njihov školski kolega izdvojio na kraju ove besjede? Kad sam htio propovijedati pa, slušajući sve one riječi, pomislio sam: Bože, hoće li meni što ostati da ja kažem kada su toliko toga pametnog kazali? Ali, ipak, na kraju ove besjede neka budu spomenute dvije stvari.

Za biskupa Franju posebno želim naglasiti da je čovjek koji je naviještao i svjedočio nadu u najcrnjim danima. I onda kada čovjek nije mogao imati nadu, on je nju naviještao. A dragi kolega mons. Ante, na poseban način otimao je zaboravu našu prošlost pišući knjige da znamo pamtiti svoje korijenje. To je posebno važno za buduća pokoljenja. I na kraju, da ne zaboravim, jer poslije ove korone uvukao se zaborav: dragi Zlatomisnici, od srca čestitam ovo Zlatno misno slavlje i želim da naša prisutnost bude podrška ali i izazov drugima koji će se opredijelit da Isusa slijede izbliza. Amen.