img_2016_140_1

PROPOVIJED BISKUPA KOMARICE NA MISNOM SLAVLJU U PRIGODI KOMEMORACIJE 71. OBLJETNICE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE

Pod obnovljenim pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora, a u organizaciji Počasnoga bleiburškoga voda i suorganizaciji za liturgijski dio Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, središnja komemoracija u povodu 71. obljetnice Bleiburške tragedije održana je u subotu, 14. svibnja 2016. na Bleiburškom polju u Austriji. Komemoracija je počela molitvom odrješenja na groblju Unterloibach s koga je krenula procesija prema bogoslužnom prostoru na Bleiburškom polju. Misno slavlje u koncelebraciji sedamdesetak svećenika predvodio je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica čiju propovijed prenosimo u cijelosti:

(Mak 12, 43-45; Dj 1, 15-17, 20-26; Iv 3, 16–21)

Draga braćo svećenici i redovnici,
drage sestre redovnice,
dragi Kristovi vjernici laici,
poštovani vjernici muslimani, cijenjeni prijatelji!

1. Liturgijsko obilježavanje današnjeg blagdana svetog Matije, apostola i mučenika, nije glavni razlog našeg današnjeg molitvenog zborovanja na ovom mjestu, koje zavrjeđuje pamćenje i poštovanje svakog humanog bića.

Glavni razlog je tužna ali nužna komemoracija stradanja mnogih desetina tisuća ljudi, koji su bili djeca istoga Boga Stvoritelja koji je stvorio i svakoga od nas. Ove godine se navršava 71 godina od toga dramatičnog vremena kada su oni – izdani od tadašnjih „Juda“, i osuđeni od tadašnjih „Pilata“ – završili nasilno svoj ovozemaljski život i došli pred lice svoga Stvoritelja.

U kakvom su stanju bili u tome – za svakog čovjeka – presudnom času, kada su se našli „oči u oči“ sa svojim Stvoriteljem, Otkupiteljem i Sucem – to nitko  od nas nezna. Objavljena, vječna Božja istina koju smo čuli danas u odlomku Ivanova Evanđelja glasi da Bog „ne želi (vječne) smrti nikoga koji umire“ (Ez 18, 32), nego da je On „dao svoga jedinorođenoga Sina da ne pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu nego da se svijet spasi po njemu (…) U ovome se sastoji sud. Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla. Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela“ (Iv 3, 16-17; 19-20).

Dakle, Božja istina glasi da Bog ljubi – neograničeno i bezuvjetno –  sve ljude, cijeli svijet i da je njegovo milosrđe i spasenje namijenjeno cijelom svijetu.
Tu istinu smo mi ljudi pozvani vjerom prihvatiti, kao predragocjeno svjetlo na našim zemaljskim životnim stazama. Nažalost, temeljem naše ljudske krhkosti i nesavršenosti te zavodljivosti od strane Zloduha na nevjeru i na činjenje zla, mi smo ljudi kadri jedni drugima činiti zlo – sve do uništavanja tuđeg života. Od te mogućnosti nitko nije posvema pošteđen, ali nije ni prisiljen da se tom mogućnošću mora poslužiti.

To nam tumači isti Isusov apostol Ivan u svojoj Prvoj poslanici, kada piše ovako: „Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan; oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1Iv 1, 8-9).

Priznanje vlastitih grijeha bitan je preduvjet za čovjeka da bude spašen od vječne smrti. Tko to odbija, taj „mrzi Svjetlo“ tj. Isusa i ne prihvaća njegovu istinu da smo svi mi ljudi Božja ljubljena stvorenja. Sam Isus za takvoga čovjeka tvrdi da su njegova „djela zla“ (Iv 3,19). Ali to ne znači da – prije ili kasnije –  njegova zla djela protiv Božjih stvorenja, osobito protiv čovjeka kao bogolikog stvorenja, neće doći na vidjelo, da neće biti i od ljudi otkrivena. Pred Bogom seničija zla djela ne mogu sakriti.

2. Izuzetno dramatična istina o dubokom dehumaniziranju čovjeka, stanovnika europskog kontinenta, koji je imao osobiti privilegij upoznati Božju objavljenu istinu i o Bogu i o čovjeku, kao Božjem ljubljenom biću, došla je do punog izražaja u prošlom, visoko civiliziranom 20. stoljeću, najkrvavijem stoljeću od kada se piše povijest ljudskog roda. Među desetinama milijuna ljudskih bića, kojima su brutalno pogazili njihovo ljudsko dostojanstvo i oduzeli život druga ljudska bića – praveći se gospodarima tuđih života i sudbina – našle su se također i mnoge desetine pa i stotine tisuća naših sunarodnjaka – mladih i starih,muškaraca, žena, djevojaka i djece – Hrvata. Mnogi od njih su bili članovi iste Kristove Crkve, kojoj i mnogi od nas pripadamo ili pak članoviIslamske ili koje druge zajednice ili etničke skupine. Ogromna većina njih je bez osobne dokazane im krivice, čak i bez ikakvog suđenja – samo zato što je pripadala hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi, odn. svojoj vjerskoj zajednici – bestijalno mučena i likvidirana, počevši od ovog mjesta do bezbrojnih znanih i neznanih stratišta na svojevrsnom dramatičnom „križnom putu“, dugom tko zna koliko desetina i stotina kilometara. Za veliki broj tih stradalnika ni do danas se ne zna gdje su im smrtni ostaci. Kao baštinici europske uljudbe naši roditelji i preci znali su da je – osobito za vjerujućeg čovjeka – sveta dužnost i djelo milosrđa „mrtve pokopati“ i to onako kako to dolikuje njihovom ljudskom dostojanstvu  i vjerskom uvjerenju dotičnih pokojnika i njihove najbliže rodbine. Još u praksi naroda Starog Zavjeta – kako čitamo u knjizi proroka Jeremije (usp. Jer 16, 4) – ne moći biti pokopan i sahranjen značilo je sramotu i kaznu. Postojao je kod Židova i strogi propis da se i strance i one na smrt osuđene mora dolično sahraniti (usp. Pnz 21, 22).
A u kršćanstvu je još od najranijih vremena pokapanje mrtvih i molitva za mrtve bila sveta dužnost, koju se trebalo obaviti čak i u slučaju opasnosti po vlastiti život.

3. Mi, danas ovdje okupljeni kao vjernici i – ili kao civilizirani humanisti – na ovoj zajedničkoj molitvenoj komemoraciji – htjeli ne htjeli – pokazujemo svoje pravo lice pred svim onim žrtvama, ali i jedni pred drugima – pa ako hoćete i pred cijelom javnosti, ne samo iz zemalja odakle nas je većina došla – iz Hrvatske i BiH, nego i pred cijelom Europom pa i šire!

Dragovoljno smo došli da svoju vjerničku, zajedničku molitvu uputimo jedinom Gospodaru svakog ljudskog života i svakog naroda na kugli zemaljskoj za duše naših sunarodnjaka – Hrvata, ubijenih i nestalih prije 70 godina i više, ali i za nas same i druge naše sunarodnjake, sugrađane i suvremenike.

S pravom se očekuje od nas – kao vjerujućih ljudi – da znamo za opravdanost naše molitve milosrdnom Gospodaru svakog ljudskog bića za duše naše preminule braće i sestara u vjeri, kao i svih drugih tada poubijanih i nestalih. Kao članovi ljudskog roda, a osobito kao članovi Božjeg vjerujućega naroda, mi se osjećamo svi međusobno povezani i to na razne načine, uključujući i isprepletenost krivnje i grijeha. Zato kršćanska liturgija omogućuje da u ovakvoj prigodi čujemo i svetopisamsku poruku, kakva je bila i ona iz današnjeg 1. čitanja, iz 2. knjige o Makabejcima (2Mak 13, 43-46). I taj tekst nas osobito potiče na molitvu i zadovoljštinu za pokojne – kao znak naše povezanosti s njima i naše nade u vječni život. Da mi – slično kao i „plemeniti Juda Makabejac“ – ne vjerujemo da će naša pobijena braća i sestre uskrsnuti, bili bismo ludi što molimo za mrtve. Ali, mi znamo da je znak naše kršćanske vjerodostojnosti moliti i prinositi „žrtvu naknadnicu“ – Kristovu žrtvu – u svetoj misi – da se svima pokojnima, kojih se danas s dužnim pijetetom spominjemo – „oproste grijesi“ (r. 46).

Mi, kršćani, u službenom ispovijedanju svoje vjere, također ispovijedamo kako je „utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist“, „radi nas ljudi i radi našega spasenja“ – između ostalog „umro i bio pokopan“ i da je „sišao nad pakao“, te da je „treći dan uskrsnuo“. Time je svim ljudima – od postanka svijeta do Sudnjeg dana – otvoren put u sretnu vječnost, za koju je i stvoren svaki čovjek, svaki od nas. To je učinila za sve nas Kristova predragocjena prolivena krv.

6. Koliko je nevine ljudske krvi proliveno tijekom proteklog 20. stoljeća u Europi i na cijeloj zemaljskoj kugli jer su ljudi prezreli neizmjernu vrijednost Kristove prolivene Krvi; jer su se pojedini državnici, političari i društveni sistemi bili fatalno udaljili od sadržaja Kristove Radosne vijesti i kršćanskih načela, koja omogućuju među ljudima i narodima uspostavu i vladavinu pravednog mira za sve!

Ovo znakovito mjesto i sadržaj današnjeg komemorativnog skupa jedan je od najizražajnijih simbola posljedica totalitarizamā, ideologijā koje su strahovito i duboko ponizile ljudsko dostojanstvo i osramotile ljudski rod, gazeći bezočno ljudsko dostojanstvo i temeljna ljudska prava i slobode i uništavajući čovjekov osjećaj za suodgovornost i moralne i etičke vrijednosti.

7. Na ovom potresnom mjestu, koje simbolizira mnoge stotine znanih i još više neznanih i neistraženih masovnih grobnica naših sunarodnjaka, osobito na području Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, likvidiranih u suprotnosti s međunarodnim pravom tijekom i nakon Drugog svjetskograta, iz naših srdaca bi se morala vinuti usrdna molitva: Bože, daj nam svima svoj mir, svoj, a ne mir robova niti prijevremenih grobova!

Jednako tako, opravdano se – konačno – mora čuti naš jasan i odlučan glas za čovjeka, za njegovu bogolikost i njegovo dostojanstvo!

Ako bismo i dalje šutjeli, onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir kojega Stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svôj svojoj djeci!
Ako budemo i dalje šutjeli, tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnje represalijama, egoizmom i ratom umrtviti će dijalog i napore oko međusobnog sporazumijevanja!
Ako budemo i dalje šutjeli, ugasit ćemo dragocjeno nam Svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog, univerzalnog Kralja mira.
Kristov mir tada neće doći u naša srca. A kako mislimo postići istinski mir u svojim srcima i izgraditi željeni mir u svojim obiteljima, narodu i zemlji, ako nam Bog, Tvorac toga željkovanog mira, zbog našeg duhovnog sljepila i fatalne opstrukcije, taj svoj mir ne može dati?!

Nismo li, nažalost, i danas svjedoci, da nezaliječene brojne rane iz užasnog Drugog svjetskog rata i poraća, zbog dugogodišnjeg gaženja istine i preziranja pravde, te nemogućnosti i nedovoljne spremnosti za uspostavljanje prijeko potrebnog procesa praštanja, pomirenja i pravednog mira među ljudima i narodima našeg životnog okruženja, izrodiše i u ovo naše vrijeme nove gorke smrtonosne plodove uništavanja i iskorjenjivanja ne samo pojedinaca ili manjih skupina, nego i velikog dijela našeg hrvatskog naroda, naroda zbog čijih smo se nekadašnjih brojnih i neprebolnih žrtava danas ovdje sabrali?

8. Svima vama je, vjerujem, poznato, da – kao bratu vjeri mnogima od vas i kao član istog hrvatskog naroda kome pripada i najveći broj vas ovdje okupljenih, dolazim iz svog rodnog krajai svoje Domovine Bosne i Hercegovine, iz koje su nasilno neki suvremeni samozvani bogovi tijekom nastavka Prvog i Drugog svjetskog rata u Domovinskom ratu fatalno i bezrazložno iskorijenili i naš narod i Kristovu Crkvu s njime.

Mi smo sami doživjeli, vidjeli i još uvijek gledamo:
– kako se mirotvorac godinama ismijava i odbacuje;
– kako se bratstvo među ljudima izruguje;
– kako se jedinstvo ljudi, naroda i cijele ljudske obitelji omalovažava;
– kako se milosrđe, istina i pravednost preziru.

A mnogi naš sunarodnjak i sugrađanin s pravom čezne za istinom i pravdom!

Istinski pomoći čovjeku i spasiti ga – to nije samo ne likvidirati ga, ne osakatiti ga, ne mučiti ga. To nužno uključuje omogućiti mu da zadovolji svoju opravdanu, legitimnu žeđ i glad za pravdom, koju mu je netko drugi bezočno uskratio! To je naša zadaća – kao ljudskih bića, a pogotovo kao Kristovih vjernika i suradnika u izgradnji civilizacije, istine, pravednosti, milosrđa, ljubavi i mira.

Crkva ne može ne slušati i ne čuti jauk tolikih žrtava bezočnog egoizma i vapaj tolikih obespravljenih i u svom dostojanstvu zgaženih, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, ideološku ili rasnu pripadnost.

I vodstvo i svi članovi Crkve su u savjesti pozvani razmisliti o svojoj suodgovornosti za postojanje u našem vremenu i životnom okruženju toliko obespravljenih, prognanih, zapostavljenih, prezrenih, iskorištavanih, bolesnih na duši i tijelu! Valja nam svima pred Bogom i jedni pred drugima moliti za oproštenje i sami jedni drugima opraštati, za učinjene propuste glede dužne pomoći svim tim potrebitima!

Za razliku od onog prvog „Bleiburga“ i „Križnog puta“, koji su se dogodili prije nego smo se mnogi – ovdje nazočni – bili i rodili, u protekla dva i pol desetljeća, dogodili su pred mojim i Vašim očima novi „Bleiburg“ i novi „Križni put“ na kojem su za svoj rodni kraj i za svoje stoljetne korijene nestale nove stotine tisuća naših sunarodnjaka – Hrvata i drugih – i članova iste Kristove zajednice. Svima njima zapravo je ubijen njihov identitet jer im je oduzeto pravo na njihovo rodno mjesto. oni se de facto živi mrtvaci! Strašno! Uzalud su bili upereni brojni njihovi tužni pogledi i upućeni još tužniji vapaji za pomoć. Našli su se opet – kao i prije 70 godina – neke lažne vođe s katastrofalnim političkim odlukama, neki novi „Jude“, neki novi „Herodi“ i „Pilati“, neki suvremeni izrugivači humanitarnog prava, i s njima novi bezočni dželati. Opet su brojni nevini nastradali – ne zbog njihove osobne krivice, nego samo zato što su se – prema sudu moćnika – našli na krivom mjestu, i što su bili ono i ondje što i gdje im je njihov Stvoritelj odredio! A brojni domaći i svjetski „humanisti“ su to ne samo gledali i šutke odobravali, nego i sudjelovali u tom zločinu protiv čovječnosti.

Uzalud su bili brojni apeli najvećih moralnih autoriteta svijeta, nasljednikā prvaka apostolskog zbora – rimskih biskupā, među kojima su osobito snažni bili oni svetog pape Ivana Pavla II., koje je upućivao državnicima i političarima. A i nas biskupe je bodrio i zaduživao. U jednom od svojih obraćanja, 15. siječnja 1999. poratne godine, rekao nam je, između ostalog: „Poznato mi je zalaganje Vaših Crkava u pružanju pomoći svemu puku da počne ponovno živjeti redovitim životom. Nastavite i dalje braniti neotuđivo pravo svake osobe i svakog naroda, kao što ste to činili sve od samog početka krvavog sukoba, koji je iza sebe ostavio mržnju i nepovjerenje, mrtvace i izbjeglice, te s cijelih područja uklonio pučanstva, koja su tamo živjela stoljećima.Kako se s bolju ne prisjetiti da se broj katolika prepolovio?“ – zavapio je papa te je onda rekao i ovo: „Upoznat sam sa zaprekama na koje nailazi katoličko pučanstvo na području Središnje Bosne, na banjolučkom području i u Posavini pri pokušaju da se ponovno vrate na svoja ognjišta … Ono što se traži za katolike vrijedi također i za pripadnike drugih vjerskih zajednica i etničkih skupina, na cijelom području BiH, bez podupiranja jednih na štetu drugih. Svima se moraju jamčiti temeljna prava. Svima se moraju pružati iste mogućnosti“(…)„Budite neumorni glasnici praštanja i pomirbe. Crkva je svjesna da je to sastavni dio propovijedanja Evanđelja i svjedočenje milosrđa Oca nebeskoga …“. A onda je nadodao i ovo: „U Mariji Bistrici 3. listopada 1998 (tj. kada je proglasio blaženim nadbiskupa zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca) podsjetio da „oprostiti i pomiriti se znači očistiti sjećanje od mržnje, zaraze, želje za osvetom, znači priznati bratom čak i onoga koji nam je nanio zlo, znači ne dopustiti da nas pobijedi zlo, nego zlo nadvladati dobrim“ (usp. Rim 12, 21).

Jesmo li voljni i kadri ove riječi suvremenog Božjeg proroka i našeg istinskog prijatelja, sada i zagovornika pred Božjim licem –primiti ozbiljno k srcu i nastojati ih odlučno provoditi u djelo – svjesni da tome nema alternative?

Ne bez razloga upozorava i sadašnji papa Franjo na pogubnu opasnost po današnjeg čovjeka i čovječanstvo sve raširenije „globalizacije ravnodušnosti“ čime se odobravaju brojne nepravde i uzrokuju mnoge nevolje. U svojoj svečanoj poslanici proglašenja izvanrednog Jubileja milosrđa,(br. 20). Papa govori i o odnosu između pravde i milosrđa. Naglašava: „To nisu dvije suprotstavljene stvari, nego dvije dimenzije jedne te iste stvarnosti koja se postupno razvija sve dok se dosegne vrhunac u punini ljubavi. Pravda je temeljni koncept građanskog društva, u kojemu u normalnim okolnostima , postoji pravni sustav preko kojega se primjenjuju zakoni. Pravda znači i to da svakome treba dati ono što mu pripada.“

Na ovom, za naš hrvatski narod povijesnom mjestu, na kojem se nalazi spomen obilježje i ovaj bogoslužni, dostojno uređeni prostor, ovako uređen i održavan tijekom poratnih decenija s ljubavlju, voljom i ne malim žrtvama mnogih rodoljuba i domoljuba, te drugih plemenitih ljudi, svi mi smo danas svjedoci činjenice, da ljudi uvijek iznova smognu snage otkloniti ruševine, koje žele nasilno sakrivati istinu, te da su sposobni zajednički izgrađivati zdanje ljubavi, pomirenja i mira na mjestu gdje su se nalazile ruševine zlobe, zablude i zlodjela.

Ako je to tako, onda smo svi mi danas ovdje okupljeni – pa i svi vi koji ovu molitvenu komemoraciju dobrohotno pratite posredstvom Hrvatske televizije – hodočasnici i prijatelji istine, pravde, pomirenja i mira.

Zato se s pravom smije očekivati od svih nas, a osobito od službenih državnih predstavnika i institucija slobodarskog, kulturnog i civiliziranog europskog naroda – našeg hrvatskog naroda  iz RH i BiH, da konačno i oni – poput mnogih svojih kolega iz drugih europskih naroda – odbace pritisak dosadašnje višedecenijske javne šutnje i započnu trezveno, odlučno i objektivno suočavanje s dramatičnim i tragičnim događajima s kraja Drugog svjetskog rata, neposrednog poraća ali i iz vremena samoga Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata i njegovih – za dio našeg naroda u BiH – fatalnih posljedica.
Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka  i članova naše Crkve i dalje ne nađu svoj pokoj, kao što se to s njima događalo tijekom proteklih 7 decenija, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara dosadašnjih službenih političkih i državnih predstavnika državā u kojima smo živjeli ili danas živimo.

Molim dobroga i milosrdnoga Boga da nam svima podari svoga Svetog Duha, kako bismo svi mogli shvatiti i prihvatiti da se jedno pravedno i sređeno društvo ne može izgrađivati s mržnjom i nasiljem.

Neka i ovaj naš današnji susret, s Isusom Kristom, koji je nas sve ljude pomirio sa svojim i našim nebeskim Ocem, i kojem smo milosrđu preporučili duše svih žrtava Bleiburga, Križnog puta i posljednja dva rata i poraća, bude nama povod za nove, zajedničke poduhvate oko istinskog bratstva i ljubavi među našim sunarodnjacima, sugrađanima i suvremenicima.

Po zagovoru Presvete Djevice i Bogorodice Marije, Tješiteljice žalosnih i Pomoćnice kršćana, te svetog apostola Matije, blaženog Alojzija Stepinca i svih drugih naših svetaca i blaženika, omogućio nam Gospodin takve međusobne odnose bez kojih ne može biti mirnog zajedničkog života. Amen.

Bleiburg, 15. svibanj 2016.