Propovijed biskupa Majića na proslavi sv. Roka i obilježavanju 400. obljetnice pisanog svjedočanstva o Katoličkoj Crkvi u Bukovici: „Milošću Božjom i ljudima kova sv. Roka, Crkva je opstala“

Propovijed banjolučkog biskupa mons. Željka Majića na proslavi sv. Roka i obilježavanju 400. obljetnice pisanog svjedočanstva o Katoličkoj Crkvi u Bukovici, u subotu, 22. kolovoza 2026., prenosimo u cijelosti.

MILOŠĆU BOŽJOM I LJUDIMA KOVA SV. ROKA,
CRKVA JE OPSTALA

Braćo svećenici i redovnici, draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici!

Danas smo se okupili oko oltara Gospodnjega da proslavimo nebeskoga zaštitnika ovoga groblja – sv. Roka, kojemu je spomendan bio prošle nedjelje.

Milošću Božjom sabrali smo se na najsvetiju molitvu Crkve – Presvetu Euharistiju, nekrvnu Kristovu žrtvu. Promatrajući život sv. Roka i moleći njegov zagovor kod Boga, želimo da nam Presveta Euharistija ne bude na sud i osudu, nego na spasenje. A spasenje ne dolazi samo umnažanjem naših želja i dobrih nakana, niti količinom naših molitava. Ono dolazi onda kada ono što molimo, u konkretnu životu nastojimo i živjeti. Sv. Rok u tome nam je izvrstan primjer.

Danas, 22. kolovoza, dok slavimo svoga nebeskoga zaštitnika, Crkva spomendanom časti i Blaženu Djevicu Mariju Kraljicu. Naša nebeska Majka Kraljica je, jer je cijelim svojim životom pripadala Bogu, Kralju neba i zemlje, jer je povjerovala Božjoj riječi i jer je ono što je vjerovala pretvorila u život. U tome nam je najuzvišeniji uzor između svih Svetih Božjih.

Krist nam se daje u potpunosti, a ne u mrvicama

Na sam Rokovdan, 16. kolovoza, kada smo slavili i Dvadesetu nedjelju kroz godinu, Crkva nam je u Evanđelju po Mateju (15,21–28) uprisutnila molbu žene Kanaanke, poganke, čija je kći bila teško bolesna. Ona moli Isusa: „Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!“ Isus joj, prema našemu ljudskom poimanju, neobično odgovara kušajući njezinu vjeru: „Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima“, podsjećajući je da je poslan izgubljenim ovcama doma Izraelova, a ne strancima, Kanaancima. No žena se ne obazire na te teške riječi. Ona nastavlja: „Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara.“ A Isus joj, zadivljen njezinim pouzdanjem, odgovara: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ Sv. pisac ovaj nesvakidašnji dijalog završava kratkom rečenicom: „I ozdravi joj kći toga časa.“

Braćo i sestre! Zašto nam je danas, dok slušamo druga misna čitanja i dok slavimo sv. Roka, upravo ovaj susret iz Evanđelja toliko snažno u mislima?

Odgovor nalazimo u promišljanju o razlogu našega današnjega dolaska ovamo, na ovo groblje, i o snazi vjere kojom pristupamo ovoj Presvetoj Euharistiji.

Dakle, zašto smo danas ovdje, i to u ovoliku broju?

Jesmo li došli zadovoljiti se nekim mrvicama ovoga slavlja – ponovnim susretom i viđenjem, posjetom starom kraju, zajedništvom nakon slavlja pod šatorom, uz pripremljeno jelo i pjesmu? Ili smo došli poput žene strankinje, nepodijeljena srca, pristupiti Isusu i iznijeti mu ono što nam je na srcu, u vjeri da Isus nije gospodar koji dijeli mrvice, nego Gospodin koji svakoga tko mu se iskrenom i živom vjerom obrati prima, očituje svoju božansku moć i ljubav te uslišava po volji Očevoj? On nam ne daje mrvice. On nam daje samoga sebe. Hrani nas svojim Presvetim Tijelom i Presvetom Krvi.

Upravo to nam poručuju pohvaljena žena Kanaanka i sv. Rok. Govore nam o vjeri koja se ne zadovoljava mrvicama; o vjeri koja ne odustaje, koja se ne temelji samo na riječima, nego postaje život. I samo nas takva vjera istinski otvara milosti ovoga Misnog slavlja. Samo se po takvoj vjeri možemo nadati da će Kristove riječi upućene Kanaanki postati i nama riječi ohrabrenja: „Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš!“

Sv. Rok – hodočasnik ljubavi

O sv. Roku nemamo mnogo povijesno sigurnih podataka. Njegov je život kroz stoljeća očuvan ponajprije u pobožnoj predaji. Rođen je u francuskom gradu Montpellieru, oko 1295. godine, u uglednoj i imućnoj obitelji, sa znakom križa na prsima. Nakon smrti roditelja mogao je izabrati život ugleda i bogatstva poput svojih roditelja. Ali izabrao je drukčiji put. Svoje je imanje podijelio siromasima i pošao na hodočašće u Rim. Na putu se susreo s ljudima pogođenima kugom. Bila je to zarazna bolest od koje su mnogi umirali. Mnogi su pred bolesnicima bježali i bojali se približiti im se da se i sami ne bi zarazili.

A Rok je učinio suprotno. Prišao je onima od kojih su drugi bježali. Njegova je vjera postala konkretna. Tako se njegovo hodočašće prema Rimu pretvorilo u hodočašće ljubavi prema čovjeku. Nije samo molio za bolesne; pomagao im je, njegovao ih, tješio i ostajao uz njih sve dok i sam nije obolio te iskusio slabost i osamljenost.

No Božji čovjek nikada nije sam. Bog nikoga ne napušta, osobito ne čovjeka koji u bolesniku prepoznaje lice Krista patnika. A Bog svoju pomoć ponekad šalje na način koji najmanje očekujemo. Prema predaji, dok je bolestan ležao u šumi, svakoga mu je dana jedan pas donosio kruh. Njegov je gospodar, prateći psa, pronašao Roka i pomogao mu.

Nakon ozdravljenja Rok je, prema predaji, nastavio svoj put prema domovini. Ali ondje nije bio prepoznat. Zbog ratnih okolnosti i sumnje da je špijun, bio je uhićen i zatvoren. I u zatvoru je ostao vjeran Bogu. Bolestan, stranac, zatvoren i nepriznat, nije izgubio vjeru. Umro je u zatvoru oko 1327. godine. Tek nakon njegove smrti ljudi su shvatili da je među njima bio svetac.

Četiri stoljeća živoga svjedočanstva

Trista godina nakon smrti sv. Roka ovim je krajem, na svojem apostolskom putovanju, prošao fra Tomo Ivković (1576. –1633.), skradinski biskup i apostolski upravitelj Bosne (1626. –1633.). U izvješću koje je poslao Svetoj Stolici navodi kako je u samo četiri godine, od 1626. do 1630., krizmao 34.478 krizmanika. Istina, nisu svi krizmanici bili iz Bosne; u izvješću nalazimo i nekoliko župa iz Slavonije.

Ovdje u Bukovici krizmu je dijelio u dva navrata. Prvi je put krizmao 54 krizmanika, a drugi put 70 – ukupno 124 krizmanika. Dodajmo tomu i da je u susjednim Laktašima biskup Ivković krizmao 63 krizmanika, a u Dragočaju 58.

Iako se iz njegova izvješća ne može razabrati je li krizmu ovdje dijelio 1626. godine, odmah nakon svoga biskupskog ređenja u Splitu 8. ožujka 1626., ovom sv. Misom obilježavamo 400. obljetnicu njegova pohoda ovomu mjestu.

Isto tako obilježavamo 4 stoljeća od sigurna pisanog svjedočanstva iz kojega je jasno da su prije 400 godina ovdje živjeli vjernici Katoličke Crkve. Bukovčani s ponosom ističu da je spomen njihova maloga mjesta stariji od mnogih danas velikih gradova.

O ovomu možete više pročitati u knjižici Bukovica koju je objavio naš vrijedni svećenik i ugledni sin ovoga mjesta, mons. Ante Orlovac, koji s nama danas slavi ovu sv. Misu. Mons. Anti iskreno zahvaljujem ne samo na ovoj spomen-knjizi o Bukovici nego i na njegovu neumornom radu i brizi da se očuva spomen na mjesta, župe, vjernike i svećenike, posebno na svjedoke vjere ove naše trpeće Biskupije.

A ako ovomu sigurnom povijesnom podatku dodamo i pobožnu predaju koja se iz naraštaja u naraštaj prenosi – da je ovim križem, desetak metara od ove kapelice, označeno mjesto na kojem je pokopan biskup Martin, a križ, prema arheološkim ispitivanjima, potječe iz razdoblja od 13. do 15. stoljeća – onda danas sa zahvalnošću Bogu možemo reći: Katolička Crkva na ovim prostorima nije od jučer, nego seže daleko u prošlost.

Stoljećima su naši preci katolici ovdje krštavali djecu, primali sakramente, podizali križeve, mukotrpno radili, čuvali predaju i prenosili vjeru na nove naraštaje. I kada se činilo da je sve protiv njih, ostajali su vjerni Kristu.

I upravo nas ta njihova postojanost u vjeri, dok stojimo na ovome svetom mjestu, poziva da se ne zaustavimo samo na sjećanju. Jer nije dovoljno znati da su naši preci ovdje u vjeri, radu i poštenju živjeli. Pitanje je: Što i kako živimo mi danas?

Nismo ostatak ostataka

Spomenimo i ovo. U to vrijeme – dakle, u 17. stoljeću – prema nekim povijesnim izvorima u Bosni je živjelo oko 300.000 katolika. A onda je došao Bečki rat (1683. –1699.). Broj katolika pao je na oko 25.000. Neki izvori navode i brojku od 17.000. Mnogi su tada, vjerojatno, mislili da će Katolička Crkva na ovim prostorima nestati. Ali, Božjom milošću, nismo nestali!

Crkva je opstala jer je bilo ljudi koji nisu odustajali, koji su, poput sv. Roka, znali da se vjera ne čuva samo riječima, nego životom; ne samo onda kada je lako, nego osobito onda kada je teško. Opstala je jer su naraštaji jedni drugima predavali ono najvrjednije što su imali – vjeru u Krista.

Dođimo sada u naše vrijeme.

Krajem prošloga stoljeća, prije posljednjega rata, broj katolika u Bosni i Hercegovini dosegnuo je oko 850.000, da bi u svega tridesetak godina pao na broj kakav smo imali prije četiri stoljeća.

Naša Biskupija, koja je brojila više od 120.000 vjernika, sada je na broju koji je bio u cijeloj Bosni nakon Bečkoga rata – nešto manje od 25.000.

I, vjerujem, nerijetko i mi postavljamo isto pitanje koje su postavljali naši preci: Hoće li opstati Crkva i narod na ovim područjima? Još teže, mnogi to pitanje više ni ne postavljaju. O nama se govori kao o „ostatku ostataka“ – reliquiae reliquiarum – koji nema budućnosti.

Ne mogu vam reći koliko takav govor ožalošćuje i vrijeđa zato što se odustaje od čovjeka, slike Božje. A odustati od čovjeka znači suprotstaviti se Božjoj volji. Duboko vjerujem da je Božja volja da ovdje opstanemo i ostanemo.

Takav govor vrijeđa i tolike koji svojim tihim radom i trpljenjem čuvaju ognjište i pradjedovsku vjeru.

Vrijeđa onu sićušnu i pognutu baku koja nikada nije „mrvica ispod gospodareva stola“, nego ljubljeno dijete Božje, dok prebire krunicu u svojim rukama.

Vrijeđa onoga djeda koji, uz bolnu škripu u koljenima, kleči pred Kristovim oltarom.

Vrijeđa one obitelji koje održavaju svoja ognjišta i uče svoju djecu radu i poštenju, sve povjeravajući milosti Božjoj.

Vrijeđa onoga školarca koji često sam u razredu pohađa katolički vjeronauk.

Vrijeđa onoga mladića i onu djevojku koji se ne stide svoje vjere i narodnoga identiteta.

Vrijeđa onoga svećenika koji svake nedjelje otvara crkvu i slavi sv. Misu s malobrojnim vjernicima, preporučujući Božjemu milosrđu naše pokojne i moleći Božji blagoslov za žive.

I dok je god takvih ljudi, ova Crkva nije ostatak ostataka. Ona je živa Crkva. Ona će opstati.

Jer, kako kaže Drugi vatikanski koncil u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium, iako „može izgledati kao malo stado“, ona je „trajna i čvrsta klica jedinstva, nade i spasenja za sav ljudski rod“. Nju „u kušnjama i patnjama putovanja jača snaga milosti Božje koju joj je Gospodin obećao, da zbog slabosti ljudske ne odstupi od savršene vjernosti, nego da ostane dostojna zaručnica svoga Gospodina, i da ne prestane uz pomoć Duha Svetoga sebe obnavljati, dok po križu ne dođe do svjetlosti koja ne poznaje zapada“ (LG 9).

Ne dopustimo da se utrne svjetlo Evanđelja

Pogled danas na ovo puno groblje – ne samo suhih kostiju naših predaka nego i vas, živih potomaka koji ste danas s raznih strana posjetili svoju Bukovicu i Jablan, ovu rodnu grudu, kraj i Biskupiju – potiče me da se na poseban način obratim vama, draga braćo i sestre, potomci ovoga kraja, okupljeni danas na grobovima svojih predaka.

Gdje god bili, budite ljudi vjere – ljudi Evanđelja! Ne zaboravite ognjište koje vas je s ljubavlju primilo, brižno čuvalo i podizalo. Vraćajte se u rodni zavičaj ne samo o velikim crkvenim blagdanima. Očistite svoja imanja i obnovite kuće! Dolazite s djecom i unucima! Učite ih ljubiti ovu pradjedovinu!

Vi koji ste poštenim radom stekli imanja više nego što vam je potrebno za dostojan život, „ne zgrćite blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu“ (Mt 6,19). Poput sv. Roka imajte sućuti za potrebite, za svoje rodno mjesto, župu i Biskupiju! Tražite načina kako oživiti ovaj danas napušteni kraj.

I ne pitajmo se: koliko je ljudi ostalo, koliko ih se eventualno vratilo i koliko će ih se vratiti. Pitajmo se: Što ćemo mi učiniti da ovdje ponovo bude života?

To nije samo pitanje zemlje, kućâ i materijalnoga imanja. To je pitanje odgovornosti za ono što smo primili.

I zato, braćo i sestre, nemojmo dopustiti da se utrne svjetlo Evanđelja koje ovdje gori i svijetli stoljećima. Ovi križevi, kapelice, groblje i ovo mjesto nisu samo spomen na prošlost. Oni su poruka i putokaz za budućnost.

Ako su naši preci u mnogo težim vremenima ovdje mogli ostati i očuvati vjeru, onda i mi danas imamo odgovornost to neprolazno blago čuvati i predati onima koji dolaze poslije nas.

Zato danas, dok zahvaljujemo Bogu za četiri stoljeća pisana svjedočanstva o životu Crkve u ovom kraju, molimo i za milost da ono što smo primili ne izgubimo. Da budemo dostojni sinovi i kćeri naših predaka koji su očuvali svoju vjeru i svoj narodni identitet u vremenima velikih nevolja.

Na današnji spomendan Blažene Djevice Marije Kraljice gledajmo i u njezin primjer. Marija nije živjela od velikih riječi, nego od potpuna predanja Bogu. Njezino „Evo službenice Gospodnje“ postao je život. Zato je Crkva naziva Kraljicom. Služiti znači kraljevati!

Neka nam ona, naša duhovna Majka i Kraljica, i zaštitnik sv. Rok izmole od Boga onu istu vjeru u kojoj su oni živjeli: vjeru koja ne odustaje nego služi, vjeru koja ostaje i onda kada je teško, koja se ne zadovoljava mrvicama, nego se cijelim srcem uzda u Krista poput biblijske Kanaanke! Amen.